- 1 -              Revt 77/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 77/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. p. O. d.o.o., O., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica M. G., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu G. & Š. iz V., protiv tuženika R. d.o.o., O., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik A. F., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. F. i B. M. iz O., radi vraćanja stečenog bez osnove, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5611/2013-4 od 23. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku posl. br. P-1129/2010-80 od 7. veljače 2013., u sjednici od 21. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

              II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška sastava odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

1.1. u stavku I. izreke, utvrđeno “da je tuženik bez osnove od tužitelja stekao iznos od 1.141.541,80 kn”,

 

1.2. u stavku II. izreke, tuženik obvezan platiti tužitelju iznos iz stavka I. izreke sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama i troškom postupka od 264.254,80 kn.

 

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju zbog (kako drži) u postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a učinjene u drugostupanjskom postupku te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se revizija odbije kao neosnovana.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Suprotno ipak samo uopćenoj tvrdnji revidenta da je obrazloženje prvostupanjske presude proturječno “upravo zaključcima” iz nalaza i mišljenja vještaka, da “drugostupanjski sud de facto uopće nije riješio predmet žalbe” jer je prihvatio zaključke prvostupanjskog suda “bez ikakvog obrazloženja razloga zbog kojih ne prihvaća” navode njegove žalbe:

 

6.1. osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbama čl. 375. st. 1. i 5. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora (pozivom i na sadržaj prvostupanjske presude), nema nedostataka na koje se tuženik poziva (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 5. ZPP-a, na koju revident ukazuje,

 

6.2. a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj presudi, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

7. Navodi kojima revident (opet uopćeno) osporava ili problematizira utvrđenja na kojima su nižestupanjski sudovi temeljili svoje odluke o tužbenom zahtjevu, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident daje svoju (u reviziji paušalnu) ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

8. Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

 

9. Tuženiku je i za odgovoriti da mu je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora, kroz svo razdoblje njegova trajanja - a koje se nipošto ne može označiti kratkim, omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tužitelja, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje i što je time nezadovoljan, ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu.

 

10. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

11. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

12. Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je tuženik bez osnove od njega stekao 1.141.541,80 kn, kumuliran sa zahtjevom na obvezivanje tuženika platiti (vratiti) tužitelju taj iznos s pripadajućim zateznim kamatama. Tužitelj drži da mu utuženi iznos pripada po osnovi instituta stjecanja bez osnove, a sve obzirom da ga je tuženik stekao na teret njegove imovine (“neovlaštenom prekomjernom naplatom zadužnice koju je posjedovao u svrhu osiguranja plaćanja”) - i time povećao svoju imovinu bez osnove u nekome poslovnom odnosu.

 

13. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da “su tužitelj i tuženik bili u poslovnom odnosu u okviru kojeg su međusobno ispostavljali račune za izvršene isporuke roba ili obavljene usluge kao i obračun kamata. Izmirivanje međusobnih dugovanja i potraživanja vršeno je putem uplata, kompenzacijama i cesijama, te putem zadužnica i to slanjem istih na naplatu sa žiro računa tužitelja”,

 

- da je u okvirima takvog odnosa (“tijekom kojeg je tužitelj naručivao od tuženika robu”) tužitelj kao sredstvo osiguranja plaćanja predao tuženiku 4 bjanko zadužnice, svaku na vrijednost od po 1.000.000,00 kn, a radi namirenja onog što je imao naručivati od tuženika,

 

- da je “tuženik raspolagao sredstvima osiguranja bjanko zadužnice u daleko većoj vrijednosti nego što je to poslovni odnos zahtijevao”: pa je “pustio na naplatu zadužnice” koje mu je tužitelj kao sredstvo osiguranja plaćanja predao - i time se putem ovih naplatio za iznos koji nije imao osnovu u njegovom poslovnom odnosu sa tužiteljem te tako “stekao imovinu tužitelja bez osnove u pravnom poslu isporuke”,

 

- da je tuženik na taj način, neosnovanim aktiviranjem zadužnica (odnosno naplatom putem jedne od zadužnica koje mu je tužitelj predao kao sredstvo osiguranja), povećao svoju imovinu upravo za utuženi iznos od 1.141.541,80 kn: za koji je bez osnove u istome pravnom odnosu umanjena imovina tužitelja.

 

14. Drugostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja zahtjev tužitelja na isplatu ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

14.1. da “stjecatelj, u ovoj pravnoj stvari tuženik, je dužan vratiti upravo iznos koji predstavlja visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a koji iznos je i utvrđen od strane vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, budući je pregledom dokumentacije tužitelja i tuženika, a prije svega tužitelja, utvrđeno da je za taj iznos kod tužitelja manje knjiženo u odnosu na tuženika”,

 

14.2. da osnovanost zahtjeva tužitelja proizlazi iz odredaba čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.), prema kojima: (stavak 1) „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“, (stavak 2) „Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.“, (stavak 3) „Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“.

 

15. U okolnostima konkretnog slučaja, kada revident osporenu presudu pobija samo navedenim razlozima (čime je ujedno ograničio revizijski sud u ovlastima ispitivanja te presude - zbog mogućnosti njezinog preispitivanja samo u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, u "granicama razloga određeno navedenih u reviziji": dakle, kada revizijski sud na "ništa" ne može paziti po službenoj dužnosti, pa niti na pogrešnu primjenu materijalnog prava), shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

16. Pritom je samo za istaći da je jasan interes tuženika da zadrži ono što je ostvario naplatom zadužnice dobivene od tužitelja - ali je jasan i legitiman interes i tužitelja da vrati ono što (prema činjeničnom utvrđenju) nije niti trebao platiti, ono što tuženiku nije pripadalo - a ostvario je samo koristeći se zadužnicom bez osnove u nekome pravnom poslu ili dužničkom odnosu.

 

17. Nastali sukob tih interesa može se razriješiti samo postizanjem pravične ravnoteže tih interesa, a prema shvaćanju revizijskog suda - donesenom je (osporenom) odlukom ta ravnoteža postignuta.

 

18. Stoga je reviziju tuženika valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

19. Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 21. travnja 2021.