- 1 -              Rev 158/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 158/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja M. G. iz I., H. 35, R. S., OIB … i drugotužitelja D. G. iz M. I., D. Š. 37, R. S., OIB …, oboje zastupani po punomoćniku Z. N., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u B., Stalna služba u D., radi naknade štete, odlučujući o revizijama svih stranaka protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž 1623/2015-2 od 14. rujna 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Daruvaru poslovni broj Pn-169/2015-16. od 30. lipnja 2015., u sjednici održanoj 21. travnja 2021.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

 

              Revizija tužene protiv odluke o glavnom dijelu tužbenog zahtjeva prvotužitelja se odbija, kao neosnovana.

 

 

 

r i j e š i o  j e:

 

 

              I. Revizija tužene protiv odluke o tužbenom zahtjevu drugotužitelja i revizija tužene protiv odluke o trošku postupka se odbacuje, kao nedopuštena.

 

              II. Revizija prvotužitelja i drugotužitelja se odbacuje, kao nedopuštena.

 

              III. Odbija se zahtjev prvotužitelja i drugotužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              „I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan u dijelu koji glasi:

              "1.Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da plati tužitelju M. G. iz I., H. 35, R. S., OIB: …, na ime naknade nematerijalne štete i to za pretrpljene duševne boli zbog gubitka oca M. G., iznos od 200.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos tekućom od 27. listopada 2014. godine pa do isplate, s time da se zakonska zatezna kamata na navedeni iznos obračunava po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

              2. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da plati tužitelju D. G. iz M. I., D. Š. 37, R. S., OIB: …, na ime naknade nematerijalne štete i to za pretrpljene duševne boli zbog gubitka oca M. G., iznos od 200.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos tekućom od 27. listopada 2014. godine pa do isplate, s time da se zakonska zatezna kamata na navedeni iznos obračunava po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

              II. Odbija se zahtjev tužitelja M. G. iz I. i D. G. iz M. I., oboje iz R. S. za dosudu im naknade nematerijalne štete preko dosuđenih iznosa u točci I.1. i I.2. izreke pa do ukupno potraživanih iznosa, svakog tužitelja od 350.000,00 kn, zajedno sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na ove nedosuđene novčane iznose nematerijalne štete.

              III. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da nadoknadi troškove postupka tužiteljima u iznosu od 13.816,25 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude tj. dana 30. lipnja 2015. godine pa do isplate, s time da se zakonska zatezna kamata na navedeni iznos obračunava po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

              „1. Žalba tuženice se odbija kao neosnovana, a žalba 1. i 2. tužitelja se djelomično uvažava pa se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj Pn-169/15-16 od 30. lipnja 2015.:

 

- potvrđuje u točki I. st. 1. izreke u kojoj je tuženici naloženo da 1. tužitelju M. G. isplati iznos od 200.000,00 kn, zatim se potvrđuje u točki I. st. 2. izreke u kojoj je tuženici naloženo da 2. tužitelju D. G. isplati iznos od 200.000,00 kn sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2014.,

 

- preinačuje u točki II. izreke i sudi:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj da plati tužitelju M. G., pored već dosuđenog iznosa od 200.000,00 kn, daljnji iznos od 20.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. listopada 2014. u roku od 15 dana.“

 

- potvrđuje u preostalom dijelu točke II. izreke,

 

- preinačuje u točki III. izreke i sudi:

„Nalaže se tuženici da naknadi parnični trošak 1. tužitelju M. G. u iznosu od 11.771,43 kn, a 2. tužitelju D. G. u iznosu od 9.722,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na ove iznose koje teku od 30. lipnja 2015. pa do isplate, u roku od 15 dana.“

 

              2. Nalaže se tuženici da 1. tužitelju M. G. naknadi trošak žalbe u iznosu od 507,81 kn u roku od 15 dana.

 

              3. Trošak odgovora na žalbu tužiteljima se ne dosuđuje.“.

 

3. Protiv drugostupanjske presude, reviziju su podnijele sve stranke, pri čemu se tužitelji pozivaju na odredbu članka 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14– dalje: ZPP), dakle, podnoseći tako tzv. izvanrednu reviziju, dok se tužena poziva na odredbu stavka 1. toga članka, podnoseći dakle, tzv. redovnu reviziju, a koje se odredbe pri ovome odlučivanju primjenjuju temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19).

 

3.1. Tužitelji su postavili pravna pitanja koja smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te su predložili ukinuti tj. preinačiti nižestupanjske odluke. Zahtijevali su trošak revizije.

 

3.2. Tužena se pozvala na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na povrede odredaba parničnog postupka učinjene pred nižestupanjskim sudovima, no i na pogrešno utvrđenje činjeničnog stanja, te je predložila ukinuti, tj. preinačiti nižestupanjske odluke. Zahtijevala je trošak sastava revizije.

 

4. Tužitelji su podnijeli odgovor na reviziju tužene, predlažući tu reviziju odbaciti, podredno odbiti i zahtijevajući trošak sastava tog odgovora.

 

5. Tužena nije podnijela odgovor na reviziju tužitēlja.

 

6. Revizija tužene kojom se osporava odluka o glavnom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotužitelja nije osnovana.

 

6.1 Revizija tužene kojom se osporava odluka o glavnom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotužitelja nije dopuštena.

 

6.2. Revizija tužene kojom se osporava odluka o trošku postupka nije dopuštena.

 

6.3. Revizija obaju tužitelja nije dopuštena.

 

              O reviziji tužitelja

 

7. S obzirom na to da vrijednost predmeta spora odluke koju revizijom pobijaju tužitelji, niti u odnosu na jednog od njih ne prelazi 200.000,00 kuna, te uzimajući u obzir da se ovdje ne radi niti o jednom od slučajeva iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP-a (niti jedna od stranaka tvrdi da bi to bio slučaj) reviziju tužitēlja treba razmotriti u svjetlu postupovnopravne zaštite u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a, dakle, razmotriti je kao tzv. izvanrednu reviziju.

 

8. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, a odluka o sporu ovisi o rješenju nekog postupovnopravnog ili materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

              1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

              2. ako je o tom pitanju revizijski sud zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

              3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda je temeljena na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

8.1. Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog ga je i podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je on važan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

9. Tužitelji, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, postavljaju sljedeća pravna pitanja:

              1. Je li drugostupanjski sud bio dužan obrazložiti na koji način okolnosti koje su neposredno prethodile usmrćenju bliske osobe, koje je sud uzeo u obzir pri odmjeravanju pravične novčane naknade u slučaju smrti bliske osobe, u smislu odredbe čl. 200. i čl. 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/91), utječu na visinu pravične novčane naknade, sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a?

              2. Je li drugostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a, bio dužan obrazložiti zbog čega, unatoč tome što je prihvatio žalbene navode da okolnosti koje su neposredno prethodile usmrćenju bliske osobe, u smislu odredbe čl. 200. i čl. 201. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/91), utječu na visinu pravične novčane naknade, tj. unatoč činjenici što je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 200. i čl. 201. ZOO/91, nije preinačio prvostupanjsku presudu?,

              3. Predstavljaju li iznosi novčane naknade neimovinske štete u iznosu od 200.000,00 kn, odnosno 220.000,00 kn, iznos koji je pravičan za djecu, čiji je roditelj ubijen kao žrtva ratnog zločina, ili taj iznos treba biti znatno viši, a sve u smislu odredbi čl. 200. i čl. 201. st. 1. ZOO/91?,

              4. Treba li i može li se sud prilikom odlučivanja o visini pravične novčane naknade u ovakvim slučajevima rukovoditi kriterijima iz čl. 7. st. 2. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“, broj 117/03), koji zakon predviđa naknadu štete do gornje granice od 350.000,00 kn?,

              5. Određuje li se visina parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, kod naknade nematerijalne štete, u slučaju kad je osporen i osnov i visina tužbenog zahtjeva, pukim matematičkim izračunom uspjeha u sporu, prema matematičkom odnosu između usvojenog dijela tužbenog zahtjeva i postavljenog tužbenog zahtjeva (izračunom postotka), tj. primjenom kvantitativne metode izračuna parničnog troška ili sudovi trebaju primijeniti tzv. kvalitativno ocjenjivanje parničnih troškova, sukladno stajalištima Europskog suda za ljudska prava zauzetim u presudama Klauz protiv Hrvatske, Zahtjev broj 28963/10, od 18. srpnja 2013. i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, Zahtjev broj 72152/13 od 6. rujna 2016?

 

10. Tužitelji navode da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer da je, u pogledu njih, pravno shvaćanje u pobijanoj odluci nepodudarno sa pravnim shvaćanjem koje je revizijski sud zauzeo u odlukama poslovnih brojeva Rev 585/2010-2, Rev-593/2011, Rev 17/2010, Rev 14/2009, Rev 1181/2009, Rev 1083/2009, dalje, na sjednici Građanskog odjela toga suda održanoj 29. studenog 2002. te da je nepodudarno pravnom shvaćanju koje je Europski sud za ljudska prava zauzeo u odlukama Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10 od 18. srpnja 2013. i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske zahtjev broj 72152/2013 od 6. rujna 2016.

 

11. Prva dva postavljena pravna pitanja ne predstavljaju pravna pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

11.1. Njima tužitelji zapravo ukazuju na eventualnu postupovnopravnu povredu učinjenu pred drugostupanjskim sudom, u smislu odredbe toč. 354. st. 2. toč. 11. u svezi čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP-a, a što samo po sebi nije dopušteni revizijski razlog u postupku vođenom povodom izvanredne revizije (one u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a), pa se u okviru nje ne može razmatrati.

 

11.2. Naime, čak i u slučaju postojanja takove povrede u konkretnom slučaju, njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

11.3. S prethodnim je u svezi za napomenuti da svaka (eventualna) pogrešna primjena postupovnog prava sama po sebi ne treba nužno po automatizmu izazvati potrebu intervencije revizijskog suda u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a (razlozi za intervenciju u revizijskom postupku su mnogo „uži“ od onih u žalbenom), a osobito u slučaju kada konkretno pravno shvaćanje u pojedinom smislu nije niti izraženo u pobijanoj odluci – a hoće li u konkretnom slučaju biti zadovoljeni uvjeti za intervenciju u smislu spomenute postupovnopravne odredbe, ovisiti će o okolnostima svakog pojedinog slučaja.

 

12. Odgovor na treće postavljeno pravno pitanje ovisi isključivo o okolnostima svakog konkretnog slučaja i ne može se dati jedinstven a općeprimjenjiv odgovor na pitanje kolika bi naknada štete zbog povrede prava osobnosti zbog smrti bliske osobe bila pravična u svakom konkretnom slučaju; dakle to pitanje također ne predstavlja pravno pitanje u smislu čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

 

13. S obzirom na to da je u ovom postupku neprimjenjiv Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (Narodne novine br. 117/03), četvrto postavljeno pravno pitanje se ukazuje neodlučnim za odluku u ovoj pravnoj stvari.

 

13.1. Iako je, zbog prethodno navedenog, irelevantno, valja i nadodati da, čak i u slučaju primjenjivosti te zakonske odredbe, to pitanje ne bi imalo utjecaja na odluku u sporu, jer, odredba čl. 7. st. 2. toga Zakona određuje da bi oštećenik imao pravo na „naknadu 60 % iznosa utvrđene štete, s tim da mu ukupna šteta ne može biti naknađena u iznosu većem od 350.000,00 kuna.“; dakle, u konkretnom slučaju nije dokazano da bi dosuđeni iznosi bili ispod toga propisanog okvira.

 

14. Petim postavljenim pravnim pitanjem tužitelji osporavaju odluku o parničnom trošku te u tom dijelu reviziju valja razmotriti u svijetlu regulacije toga pravnog lijeka po odredbama primjenjivog ZPP-a i to:

 

              - odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (članak 382.).",

 

              - odredbe čl. 400. st. 3. ZPP-a, prema kojoj: "U postupku o povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o reviziji protiv presude".

 

14.1. Sukladno navedenim odredbama ZPP-a, revizija bi bila dopuštena protiv drugostupanjskog rješenja o parničnom trošku ako bi to rješenje imalo značaj rješenja iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a – rješenja kojim je postupak pravomoćno završen.

 

14.2. Međutim, s obzirom na to da parnica počinje teći samo u odnosu na predmet (meritum) spora i (po prirodi stvari) samo za ovog (glede kojeg jedino teče) može i završiti, a imajući na umu i da se samo u svezi predmeta (merituma) spora ispituje dvostruka litispendencija i identitet spora (tako da je, primjerice, samo glede njega dopuštena i objektivna preinaka zahtjeva), to je za zaključiti:

 

              - da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet (meritum) spora, odnosno (time) da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a odnosi samo na rješenja kojima se prekida litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora,

 

              - da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP-a), oni o kojima se samo odlučuje "u presudi ili rješenju kojim se završava postupak" (čl. 164. st. 4. ZPP-a), ali odluka o njima (upravo i prema smislu te odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a) nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koje bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a.

 

14.3. Polazeći od prethodno navedenog, protiv osporene odluke o parničnom trošku nije dopuštena revizija.

 

14.4. Izloženo shvaćanje o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o parničnom trošku prihvaćeno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. i glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija".

 

15. Stoga je valjalo, kao nedopuštenu, odbaciti reviziju tužitēlja i to na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a, a u pogledu revizije protiv odluke o trošku postupka i u vezi s odredbom čl. 400. st. 1. i 3. ZPP-a (toč. II. izreke rješenja).

 

 

              O reviziji tužene

 

16. Vrijednost predmeta spora dijela odluke kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev drugotužitelja a koju pobija tužena ne prelazi 200.000,00 kuna, nego iznosi upravo  200.000,00 kuna, pa nije ispunjen vrijednosni kriterij da bi se u tom dijelu revizija tužene razmatrala kao redovna revizija u smislu odredbe čl. 382. st 1. ZPP-a.

 

17. Pri tome je za navesti da se ovdje ne radi, niti bi tužena tvrdila, da bi se radilo o slučajevima iz čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a niti o slučaju iz točke 3. toga stavka.

 

18. Dakle, u tom dijelu revizija tužene u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a nije dopuštena.

 

19. Ovaj je sud dalje reviziju tužene protiv odluke u pogledu drugotužitelja razmotrio u smislu njezine eventualne dopuštenosti i u okvirima čl. 382. st. 2. ZPP-a (kao izvanrednu reviziju).

 

20. Uvjeti za dopuštenje revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a citirani su u toč. 8. ovoga obrazloženja.

 

21. Ponavlja se, prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a, u reviziji iz st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

22. Međutim revidentica takvo određeno pitanje, u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, nije postavila, pa je i njezina revizija (toč. 19. obrazloženja) sagledavana u smislu one iz čl. 382. st. 2. ZPP-a nedopuštena.

 

23. Pri tome treba naglasiti da se pravno pitanje (u smislu čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP-a) treba postaviti na konkretan i određen način, da se ne ostavlja dvojba o kojem pravnom pitanju, u okviru nekog pravnog instituta ili zakonske odredbe, je riječ. Revizijski sud niti može niti smije umjesto revidenta kreirati pravno pitanje prema odredbama čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP-a koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni koje je revident možda imao na umu kada ju je izjavljivao. Upravo postojanje takvog pitanja reviziju iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP razlikuje od revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP. Ovaj sud nije ovlašten ni ispitivati krije li se takvo pitanje u navodima revidenta kojima problematizira pravilnost pobijane presude, jer bi to dovodilo u pitanje nepristranost suda u postupanju u odnosu na protivnu stranku u ovom postupku, kao jedno od temeljnih načela (načelo nepristranosti) kojim se sud mora rukovoditi tijekom čitavog trajanja sudskog postupka, a sud bi se potencijalno doveo u situaciju da formulira pitanja koja možda i ne bi odgovarala shvaćanju ili težnji revidenta.

 

24. Stoga ovaj sud ocjenjuje da je revizija tužene podnesena protiv odluke o prihvaćenom dijelu tužbenog zahtjeva drugotužitelja nedopuštena, pa ju je valjalo odbaciti temeljem odredbe čl.  392. st. 1., ali i 392.b st. 1. ZPP-a (toč. I. izreke rješenja).

 

25. Međutim, vrijednost predmeta spora dijela odluke koju tužena pobija u odnosu na prvotužitelja prelazi 200.000,00 kuna i iznosi 220.000,00 kuna, pa je protiv toga dijela odluke revizija u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a ocjenjena dopuštenom.

 

26. Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

27. Protivno revizijskim navodima tužene ne postoji proturječje niti nejasnoće u obrazloženju drugostupanjske odluke u pogledu utvrđenja dana smrti prednika drugotužitelja s obzirom na različito utvrđenje toga dana u rješenju Općinskog suda u Daruvaru poslovnog broja R1-37/97-10 od 27. travnja 1998. (tim je rješenjem kao dan smrti utvrđen 16. prosinac 1992.) i u presudi donesenoj u kaznenom postupku koji se vodio pred Županijskim sudom u Osijeku poslovnog broja Krz-48/10 (gdje se, u obrazloženju presude, taj dan smješta krajem 1991. godine).

 

28. Unatoč činjenici da je utvrđenje dana smrti prednika prvotužitelja različito u ovome parničnom postupku u odnosu na spomenuti izvanparnični postupak proglašenja umrlim, pa se u ovome postupku vrijeme smrti utvrđuje u vremenskom rasponu koji je obuhvaćen vremenom izvršenja kaznenih dijela po spomenutoj kaznenoj presudi – za svoju su odluku i utvrđenja u tom smislu nižestupanjski sudovi dali jasne, neproturječne razloge, a u eventualnu ocjenu činjeničnog stanja u tom smislu ovaj se, revizijski sud, ne može upuštati, jer je utvrđenje činjeničnog stanja pravo pridržano isključivo nižestupanjskim sudovima (arg. ex čl. 385. ZPP-a).

 

29. Pritom, treba imati u vidu da je spomenuto rješenje o proglašenju nestalog umrlim doneseno godinama prije donošenja prvostupanjske kaznene presude, te se u potonjoj u okviru kaznenog postupka utvrđivalo činjenično stanje.

 

30. Predmet spora u ovom stupnju postupka (a u okviru ispitivanja povodom redovne revizije tužene) je naknada nematerijalne štete zbog gubitka bliske osobe – oca te je drugostupanjski sud, uz, u bitnom sljedeća činjenična utvrđenja:

              - da je rješenjem Općinskog suda u Daruvaru broj R1-37/97-10 od 27. travnja 1998. nestali G. M. (otac prvotužitelja) proglašen umrlim, a kao dan njegove smrti utvrđen je 16. prosinac 1992.,

              - da je prvotužitelj rođen …., a drugotužitelj …. i sinovi su pok. M. G.,

              - da su pravomoćnom presudom Županijskog suda u Osijeku broj Krz-48/10-244 od 13. lipnja 2011. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-802/11-7 od 22. studenog 2011. T. P. i Ž. T. kao pripadnici Zbora narodne garde proglašeni krivima što su u vremenskom razdoblju od …. studenog 1991. tijekom obrane šireg područja P. od oružanih napada paravojnih formacija pobunjenog dijela srpskog stanovništva i pridružene tzv. JNA u prostorijama R. k. u mjestu R. (M.S.) u kojim prostorijama se nalazila baza „voda vojne policije“ (…) pri …. Samostalnom bataljunu Zbora narodne garde, civile srpske nacionalnosti, stanovnike sela K., a pod sumnjom da skrivaju oružje vojnog porijekla doveli, uhitili i zatvorili u improvizirani zatvor lociran u podrumu R. k., među kojim civilima je naveden i M. G. te su civili zatočeni u podrumu, dio civila je udaran po tijelu metalnim šipkama, gumenim palicama i drvenim batima, odnosno prema civilnim osobama su postupali protivno odredbama čl. 3., čl. 13. i čl. 32. IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., te su tako u navedenom vremenskom razdoblju kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupali prema civilnim osobama i nanosili velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja i time počinili krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZRH),

              - da su pripadnici Zbora narodne garde oca tužitelja M. G. iz njegove kuće u K., a sa ostalim mještanima sela K. odveli dana 15. studenog 1991.,

              - da se u obrazloženju presude Županijskog suda u Osijeku Krz-48/10-244 od 13. lipnja 2011. navodi da je nedvojbeno utvrđeno da su uslijed zlostavljanja od strane pripadnika voda koji je bio smješten u M. S. umrli, odnosno ubijeni između ostalih i M. G., čiji su leševi pronađeni 5. prosinca 1991. u blizini ribnjaka, te da je izvršenom obdukcijom mrtvih tijela utvrđeno da su umrli uslijed strijelnih povreda glave i trupa, a na tijelu su pronađena plavila, modrice i slično ili razbijene glave,

              - da je prvotužitelj sa svojom suprugom i dvoje djece živio zajedno sa svojim roditeljima i to ocem i majkom sve do rujna 1991.,

              - da je drugotužitelj živio odvojeno sa svojom obitelji u svojoj kući u selu B., a njegova kuća da je bila udaljena od kuće njegovih roditelja oko 1 km,

 

utvrdio odgovornost tužene za utuženu štetu temeljem čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu koju su uzrokovali pripadnici Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga Domovinskog rata („Narodne novine“, broj 117/03 – dalje: ZORH), te dosudio prvotužitelju naknadu neimovinske štete u visini 220.000,00 kuna sa zateznim kamatama.

 

31. Na tako utvrđeno činjenično stanje taj je sud pravilno primijenio materijalno pravo.

 

32. U pogledu revizijskih navoda tužene da kaznenom presudom nije utvrđeno da bi pripadnici Hrvatske vojske usmrtili prednika prvotužitelja, jer u izreci kaznene presude takvog utvrđenja nema, pa da bi tako izostala uzročno posljedična veza, za obrazložiti je sljedeće.

 

33. Odredbom čl. 12. st. 3. ZPP propisano je: "U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim."

 

34. Prema smislu te odredbe parnični sud je u parničnom sudovanju vezan osuđujućem pravomoćnom presudom kaznenog suda u odnosu na biće kaznenog djela (sadržaj djela koji mu daje značaj upravo tog djela kao kaznenog), kaznenu odgovornost i učinioca.

 

35. Preneseno na ovaj slučaj, prvo valja primijetiti da su u konkretnom slučaju navedenom kaznenom presudom Županijskog suda u Osijeku KRZ-48/10-244 od 13. lipnja 2011. T. P. i Ž. T. osuđeni što su 13. studenoga 1991. kao pripadnici Zbora narodne garde Republike Hrvatske, prisilno odveli (uz druge) i civila M. G. iz mjesta K. kod D. (zajedno sa još 11 civila), ali i slijedeće:

 

- da su određene srpske civile ovi udarali po tijelu metalnim šipkama, gumenim palicama, drvenim batinama; da su pronađena tijela određenih civila (N. G. i J. C., M. D.); da su određene civile mučili (kao npr. N. K. te J. K., kojeg su zavezali za stolicu dok mu je T. P. na nožne prste privezao žicu i spojio sa induktorom, a zatim proizvodio struju); da su P. N. odsječena oba uha; da je T. P. zapovjedio svim zatočenim civilima da se međusobno polijevaju vodom, šmrkom, uslijed čega je R. G. umro;

 

radi čega su – u okolnostima konkretnog slučaja, kada je upravo nakon događanja iz prijeporne kaznene presude koja čine biće kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (ratni zločin protiv civilnog stanovništva), pronađeno prostrijeljeno tijelo prednika tužitelja, a tuženica ničim nije dokazala nešto drugo – nižestupanjski sudovi opravdano prihvatili logičnim (razumnim) zaključiti da je smrt prednika tužitelja (M.G.), kao i onih koji su poimence navedeni u toj presudi posljedica istog kaznenog djela, konkretno – da je smrtno stradao upravo zbog postupaka (događaja) za koji su pravomoćno kazneno osuđeni T. P. i Ž. T..

 

36. Svaki ovakav slučaj valja individualizirati, a gledano u tom svjetlu, niti navedenu odredbu čl. 12. st. 3. ZPP ne valja promatrati strogo formalistički – pa se samoj činjenici što M. G. nije naznačen u kaznenoj presudi kao smrtno stradali u izvršenju kaznenog djela ne može dati značaj dokaza za nešto suprotno prethodno navedenom.

 

37. Uostalom, valja naglasiti i da tuženica tijekom postupka nije dokazivala da je M. G. preminuo uslijed nekih drugih okolnosti, a, unatoč tome što se to ne utvrđuje u izreci kaznene presude, u okolnostima ovoga slučaja ne može se ispustiti iz vida da je u obrazloženju kaznene presude, na strani 65., utvrđeno da su „uslijed zlostavljanja od strane pripadnika voda ubijeni (…) M. G. (…) čiji su leševi pronađeni 05. prosinca 1991.g. (…) utvrđeno je da su umrli uslijed strijelnih povreda glave i trupa (…).

 

38. Slijedom toga, a okvirima okolnosti utvrđenih u ovom, konkretnom slučaju, ovaj sud ne nalazi da postoje razlozi sumnjati da je M. G. ubijen u postupanju u svezi s kojim je nastala utužena šteta – za koje postupanje i koju štetu tuženica odgovara.

 

39. Protivno revizijskim navodima, nižestupanjski su sudovi pravilno otkloniti prigovor zastare utuženog potraživanja, pravilno ga nalazeći neosnovanim i to primjenom odredbe čl. 377. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/2005, dalje ZOO/91)  prema kojoj kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja, sve u smislu odredbe čl. 95. OKZRH kojom je propisano da: "krivično gonjenje i izvršenje kazne ne zastarijeva za krivična djela predviđena u čl. 141. do 145. toga Zakona, a ni kazneno djelo počinjenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva ne zastarijeva – pa nije nastupila niti zastara ovdje prijeporne tražbine naknade štete uzrokovane kaznenim djelom takvog zločina" (tako i ovaj sud u Rev 175/2015-2 od 13. studenoga 2018.).

 

40. Revizijski navodi tužene da kaznena odgovornost nije utvrđena za sve pripadnike vojne policije koji su bili optuženi u konkretnom kaznenom postupku, već samo za neke, ne utječe na odgovornost tužene u konkretnom slučaju.

 

41. Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da predmetna šteta nema karakter ratne štete u smislu odredbe čl. 3. ZORH.

 

42. Protivno revizijskim navodima tužene, ovaj sud smatra da su sve okolnosti konkretnog slučaja kod određivanja novčane satisfakcije ili nematerijalne štete bitne kod utvrđivanja visine pravične novčane naknade, pa tako i okolnosti koje su prethodile samom usmrćenju oca prvotužitelja, pri čemu posebno treba uzeti u obzir činjenice mučenja i zlostavljanja (tako i ovaj sud u Rev-1247/13-2 od 14. veljače 2018., Rev 2726/2016-2 od 27. ožujka 2019.), pa je i u tom smislu drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

 

43. Također, pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo u pogledu ocjene visine nakade nematerijalne štete zbog smrti bliske osobe prvotužitelju, a vezano uz godine života prvotužitelja u trenutku smrti njegova oca i vezano uz činjenicu na nije bio na skrbi smrtno stradalog, što spori tužena u reviziji.

 

44. Ovaj se sud nije upuštao u ocjenu revizijskih navoda usmjerenih na osporavanje po nižestupanjskim sudovima utvrđenog činjeničnog stanja, jer, kako već navedeno, revizijski sud nema ovlast preispitivanja po nižestupanjskim sudovima utvrđenog činjeničnog stanja (arg. ex čl. 385. ZPP-a).

 

45. Slijedom svega navedenog, ovaj sud utvrđuje da ne postoje razlozi zbog kojih je podnesena revizija tužene protiv pobijane odluke o glavnom dijelu tužbenog zahtjeva  u odnosu na prvotužitelja, pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, valjalo u tom dijelu odbiti reviziju i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

46. Tužena također spori pobijanu odluku u dijelu u kojem je odlučeno o trošku postupka, te je u tom smislu reviziju valjalo odbaciti (toč. I. izreke), pri čemu se ovaj sud poziva na razloge navedene u toč. 14. do 14.4. ovoga obrazloženja.

 

47. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije (toč. III. izreke rješenja).

 

Zagreb, 21. travnja 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v.r.