- 1 -              Rev-x 1075/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1075/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. iz Z., (Filijala S.), zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M. i L. iz Z., protiv tuženika H. c. d.o.o. iz Z., zastupane po punomoćniku M. K. dipl. iur., radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2583/13-2 od 22. kolovoza 2017., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-7201/06-16 od 12. ožujka 2013., ispravljena rješenjem istog suda broj Pn-7201/06-19 od 17. rujna 2013., u sjednici održanoj 21. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se revizije tužitelja i tuženika u odnosu na glavnu stvar kao neosnovane.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija tužitelja u dijelu kojim se pobija odluka o troškovima kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 29.392,785 EUR-a i 33.911,92 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, od dospijeća i u visini kako je to pobliže navedeno pod toč. I. izreke prvostupanjske presude. U toč. II. izreke prvostupanjske presude odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu od tuženika iznosa od 29.392,785 EUR-a te iznos od 33.911,92 kn s pripadajućom zateznom zakonskom kamatom na pojedinačne iznose, od dospijeća i u visini kako je to pobliže navedeno pod toč. II. izreke prvostupanjske presude. U toč. III. izreke prvostupanjske presude utvrđeno je da postoji potraživanje tužitelja u iznosu od 16.898,63 kn na dan 26. travnja 2010., u toč. IV. izreke prvostupanjske presude utvrđeno je da postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja u iznosu od 15.302,44 kn na dan 26. travnja 2010., u toč. V. izreke prvostupanjske presude izvršeno prebijanje potraživanja tužitelja u iznosu od 16.898,63 kn s potraživanjem tuženika u iznosu od 15.302,44 kn slijedom čega je u toč. VI. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja do visine do koje je njegovo potraživanje prebijeno s potraživanjem tuženika za iznos od 15.302,44 kn te je naloženo tuženiku platiti tužitelju preostali dio potraživanja u iznosu od 1.596,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini i od dospijeća kako je to pobliže navedeno pod toč. VI. izreke prvostupanjske presude. U toč. VII. izreke prvostupanjske presude određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

 

2. Drugostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod I. i VII. izreke. U toč. II. izreke drugostupanjske presude odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod I. izreke kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen za iznos od 29.392,785 EUR-a sa kamatama i to na iznos od 18.938,515 EUR-a tekućom od 9. svibnja 2004. pa do isplate, na iznos od 2.996,615 EUR-a tekućom od 2. kolovoza 2008. pa do isplate, na iznos od 7.457,655 EUR-a tekućom od 31. svibnja 2009. pa do isplate i to za razdoblje od 9. svibnja 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi koju Zagrebačka banka d.d. plaća u mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge po viđenju, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. pa do plateža po stopi određenoj  za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena te na iznos od 33.911,92 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos 20.000,00 kn tekućom od 9. svibnja 2004. pa do isplate, na iznos od 10.735,75 kn tekućom od 5. ožujka 2006. pa do isplate, na iznos od 3.176,145 kn tekućom od 2. kolovoza 2008. pa do isplate i to za razdoblje od 9. svibnja 2004. pa do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskonte stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te je potvrđena prvostupanjska presuda i pod toč. VII. izreke. U toč. III. izreke drugostupanjske presude preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod I. izreke kojim je na dosuđene iznose dosuđena kamata tekuća od 1. siječnja 2008. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu preko pet postotnih poena do osam postotnih poena, odnosno za tri postotna poena i u tom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Ujedno je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

 

3. Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u odnosu na dio drugostupanjske presude u kojem je prihvaćena žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda, reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava te u odnosu na troškove parničnog postupka, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da ukine nižestupanjske presude u pobijanom dijelu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

4. Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda reviziju je izjavio i tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da ga odbije preko primjerenog iznosa. Tužitelj i tuženik nisu dostavili odgovore na reviziju.

 

5. Revizije tužitelja i tuženika nisu osnovane u odnosu na glavnu stvar dok je revizija tužitelja nedopuštena u dijelu u kojem se pobija odluka o troškovima.

 

6. Tužitelj je izjavio reviziju i u odnosu na odluku o troškovima postupka, a na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

7. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka te da odluka o njima nema značaj rješenja kojima se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP.

 

8. Obzirom na navedeno valjalo je temeljem odredbe čl. 392. st. 1. u vezi čl. 400. st. 1. ZPP riješiti kao u izreci.

 

9. Tužitelj u reviziji između ostalog iznosi revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te navodi da je izreka drugostupanjske presude nerazumljiva i nejasna, odnosno da se u obrazloženju drugostupanjske presude ne navodi ništa o žalbenim razlozima. Pored navedenog tužitelj u odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje da su izreke nižestupanjskih presuda nerazumljive jer da kod dosuđivanja iznosa u EUR-ima se ta valuta izražava na tri decimalna broja, a što nije moguće te da takva odluka nije ovršiva.

 

10. Suprotno navodima tužitelja u reviziji nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. U odnosu na navod tužitelja da je prvostupanjski sud, a što prihvaća i drugostupanjski sud, izrazio iznose u EUR-ima na tri decimale, valja napomenuti da takvo navođenje nije od značaja i ne čini izreku presude nerazumljivom, a niti ista nije zbog toga neovršiva. To što je prvostupanjski sud trebao iznose navesti i zaokružiti na dva decimalna broja ne znači da nije u potpunosti jasno koji iznos je dosuđen i koji je u cijelosti podoban za ovrhu. Također nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka u odnosu na navode tužitelja da drugostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da uopće ne navodi razloge o žalbenim navodima. Naime, drugostupanjski sud svoju odluku je donio primjenom odredbe čl. 375. st. 5. ZPP slijedom čega sastavni dio obrazloženja drugostupanjskog suda je zapravo obrazloženje prvostupanjskog suda koje u cijelosti prihvaća drugostupanjski sud u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Stoga ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a koji razlog između ostalog ističe tužitelj u reviziji.

 

11. U postupku je utvrđeno:

 

- da se štetni događaj dogodio 16. kolovoza 1982. kada je došlo do prometne nesreće na jadranskoj cesti u predjelu M. i kada je došlo do izlijetanja autobusa u provaliju koji se autobus kretao iz smjera M. prema S.,

 

- da je na temelju pravomoćnih presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-1589/04 (ranije Pn-4417/97), broj Pn-1818/06, broj P-8495/02 i presude Općinskog suda u Splitu broj IP-748/97 utvrđena solidarna odgovornost ovdje stranaka za nastanak štetnog događaja i naknadu štete oštećenicima,

 

- da između stranaka nisu sporne uplate od strane tužitelja oštećenicima na ime naknade štete, a koje tužitelj potražuje od tuženika u ovom postupku,

 

- da je do štetnog događaja došlo nakon što je sa zemljane uzvisine s desne strane kolnika na desnu prometnu traku iz smjera kretanja autobusa pao osušeni bor,

 

- da je brzina kretanja autobusa u trenutku prometne nesreće iznosila 60 km/h,

 

- da je vozač autobusa poduzimanjem radnje skretanja u lijevo mogao na mokrom kolniku s autobusom ostvariti bočni pomak od 3,1 m što je obzirom na širinu jedne prometne trake od 4 m i širinu autobusa od oko 2,5 m bilo dovoljno da vozač obiđe srušeni bor,

 

- da se sa sigurnošću ne može utvrditi stvarni razlog slijetanja autobusa u provaliju.

 

12. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su utvrdili da su tužitelj i tuženik suodgovorni za nastanak štetnog događaja svaki u omjeru od 50%, slijedom čega prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja u navedenom omjeru, a u preostalom dijelu isti odbijaju.

 

13. Tužitelj u reviziji ističe revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te smatra kako su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da postoji podijeljena odgovornost od 50% stranaka za nastanak štetnog događaja i pričinjenu štetu oštećenicima te da je glavni i isključivi uzrok pad spornog bora na kolnik i što tuženik nije otklonio, a isti je dužan održavati cestu sigurnom. Pritom tužitelj smatra kako nema nikakvog neadekvatnog reagiranja vozača spornog autobusa, a niti doprinosa nastanku štetnog događaja i pričinjenoj šteti.

 

14. Tuženik u reviziji ističe samo revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava te suprotno od tužitelja smatra da postoji isključiva odgovornost tužitelja, jer vozač autobusa nije adekvatno reagirao, a prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka ing. R. S. mogao je izbjeći nalet na bor, odnosno pad autobusa u provaliju. Pored navedenog, tuženik ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno otklonili prigovor zastare iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00, 88/01, 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) u odnosu na dosuđeni iznos od 18.938,15 EUR-a te iznos od 20.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a preko iznosa od 52.000,00 kn obzirom da je tužitelj u tužbi koju je neposredno predao sudu 28. kolovoza 2006. u zahtjevu tužbe zatražio isplatu upravo 52.000,00 kn, a tek je podneskom od 28. lipnja 2010. zatražio isplatu sukladno navodima tužbe. Stoga tuženik smatra da je obzirom na dospijeće iznosa od 18.938,515 EUR-a i 20.000,00 kn koje je 9. svibnja 2004. proteklo više od pet godina do podnošenja pravilnog tužbenog zahtjeva.

 

15. Ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da su tužitelj i tuženik u ovom postupku kao solidarno odgovorni za nastanak štetnog događaja i naknadu štete oštećenicima iz štetnog događaja suodgovorni za nastanak štetnog događaja u omjeru svaki od 50%. Naime, ako se uzme u obzir da je tuženik temeljem čl. 73. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine", broj 53/74) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja bio dužan održavati cestu u stanju da se njome može odvijati siguran promet, a to u konkretnom slučaju nije učinio nakon što je došlo do pada bora na cestu koja je u nadležnosti tuženika za održavanje, a niti je tuženik dokazao u postupku da postoji bilo koji razlog da to nije mogao učiniti. Nadalje, kod toga nije od značaja što je eventualno bor pao sa nekretnine i zemljišta koje nije vlasništvo tuženika jer samo vlasništvo zemljišta nije od nikakvog značaja za obvezu održavanja sigurnom sporne ceste. Odlomljeno stablo nalazilo se unutar cestovnog pojasa slijedom čega postoji odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja.

 

16. Isto tako s druge strane, a na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka ing. R. S. proizlazi da je osiguranik tužitelja, odnosno vozač autobusa mogao zaobići bor koji je pao na cestu u smjeru kretanja autobusa i da nije adekvatno reagirao. Također je prometni vještak na kraju naveo da se pravi razlog slijetanja autobusa u provaliju nije mogao utvrditi, a što sve ukupno ukazuje na upravo postojanje suodgovornosti i tužitelja i tuženika za nastanak štetnog događaja i to svakog od 50%. Stoga nisu osnovani revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava koji ističu tužitelj i tuženik u reviziji u odnosu na utvrđenu odgovornost temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 192. ZOO.

 

17. U odnosu na prigovor pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 376. ZOO, odnosno da je nastupila zastara potraživanja tužitelja u odnosu na dosuđeni iznos od 18.938,515 EUR-a i 20.000,00 kn jer je dospijeće tih iznosa 9. svibnja 2004., a tužbeni zahtjev tužitelja je postavljen na način da se potražuju ti iznosi tek 28. lipnja 2010., ovaj sud prihvaća da niti taj revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije osnovan. Točno je da je tužitelj u svojoj tužbi od 28. kolovoza 2006. u historijatu tužbe pravilno naveo sve iznose pa tako i tada iznos od 37.877,03 EUR-a i 40.000,00 kn, a od čega je 1/2 i dosuđena tužitelju, te da je u tužbenom zahtjevu zatražio isplatu od tuženika 52.000,00 kn što je potpuno u suprotnosti sa navodima u tužbi i tamo navedenim iznosima. Međutim, u konkretnom slučaju toliko je očigledno da se radi o grešci i da zapravo tužitelj potražuje iznos od tuženika koji i navodi u historijatu tužbe pri čemu treba napomenuti da je od podnošenja tužbe 28. kolovoza 2006. pa do podneska tužitelja koji je podnio novi punomoćnik tužitelja od 23. lipnja 2010. od strane suda samo zatraženo davanje odgovora na tužbu nakon čega se sud proglasio mjesno nenadležnim i ustupio predmet nadležnom Općinskom sudu u Zagrebu. Također je bitno da tuženik u svom odgovoru na tužbu samo ističe prigovor mjesne nenadležnosti te opreza radi poriče osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Uzimajući u obzir da između podnošenja tužbe i pravilnog i preciziranog tužbenog zahtjeva je od strane suda učinjena samo jedna radnja koja se odnosi na oglašavanje mjesno nenadležnim, pravilno je za zaključiti da je tužbeni zahtjev tužitelja u tužbi onaj koji tužitelj navodi u historijatu tužbe.

 

17. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja i tuženika u odnosu na glavnu stvar kao neosnovane i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 21. travnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.