Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 84/2021-6
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. J. zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2020. broj K-61/19, u sjednici održanoj 21. travnja 2021. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog M. J. i branitelja optuženika, odvjetnika M. K.,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog M. J. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Županijski sud u Zagrebu presudom broj K-61/19 od 16. prosinca 2020. proglasio je krivim optuženog M. J. da je počinio pet kaznenih djela protiv imovine, razbojništvom iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te mu je za svako od počinjenih kaznenih djela na temelju članka 230. stavka 2. u vezi s člankom 48. i 49. stavkom 1. točkom 3. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine, nakon čega je optuženi M. J. na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci. Na temelju članka 57. KZ/11. optuženiku je potom izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se od kazne na koju je osuđen izvršava 1 (jedna) godina i 4 (četiri) mjeseca, a dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci neće se izvršiti ako u roku od 5 (pet) godina od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.
2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) oštećenom trgovačkom društvu „M. p. i.“ d.o.o. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 24.780,00 kuna te je optuženom M. J. naloženo da u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude navedeni iznos plati navedenom trgovačkom društvu.
3. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi s člankom 560. stavkom 1. i 2. ZKP/08. od optuženog M. J. oduzeta je imovinska korist koju je ostvario počinjenjem kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1.KZ/11., opisanog pod točkom 3) izreke presude, u iznosu od 3.412,00 kuna, utvrđeno je da je navedeni novčani iznos imovina Republike Hrvatske te mu je naloženo da isti uplati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.
4. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženi M. J. oslobođen je obveze plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. - 6. ZKP/08.
5. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u pogledu odluke o kazni i optuženiku „za svako od kaznenih djela izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem trajanju od izrečenog te da pri tome posljedično izrekne jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju od izrečene, bez primjene djelomične uvjetne osude.“
6. Žalbu je podnio i optuženi M. J., putem branitelja M. K., odvjetnika, također zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da „se okrivljenog osudi za svako od 5 kaznenih djela u stjecaju po 2 godine zatvora i izrekne jedinstvena kazna zatvora od 2,5 godina, od toga 6 mjeseci bezuvjetna zatvorska kazna, a 2 godine uvjetna osuda uz maksimalan rok kušnje u trajanju od 5 godina, sve uz dodatno izricanje posebne obveze naknade štete oštećenim društvima u 36 mjesečnih rata, a podredno da istu ukine i postupak vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.“
7. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi M. J. putem branitelja, odvjetnika M. K., s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana i da se postupi u skladu s žalbenim prijedlozima optuženika.
8. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
9. Sjednica vijeća održana je u nazočnosti optuženog M. J. i njegovog branitelja, odvjetnika M. K. te u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješten, pa je sjednica na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08. održana u njegovoj odsutnosti.
10. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.
11. Pobijajući odluku o kazni državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja i odmjeravanja kazne precijenio značaj utvrđenih olakotnih okolnosti te istovremeno nije cijenio otegotne okolnosti koje postoje na strani optuženika. Obrazlažući navode koji se odnose na otegotne okolnosti ovaj žalitelj smatra da prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije otegotnim cijenio činjenicu da su kaznena djela (ukupno pet) počinjena u jednom vrlo kratkom vremenskom razdoblju, pri čemu je optuženik iskazao iznimnu upornost i snažnu kriminalnu volju. S obzirom na navedeno smatra da nije bilo mjesta primjeni instituta ublažavanja kazni te da utvrđenim pojedinačnim kaznama zatvora te dosuđenom jedinstvenom kaznom zatvora i izricanjem djelomične uvjetne osude, kako je to učinio sud prvog stupnja, neće biti moguće ostvariti svrhu kažnjavanja u smislu specijalne i generalne prevencije. Stoga smatra da je potrebno utvrditi pojedinačne kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju, bez primjene instituta ublažavanja kazne, a posljedično tome izreći i jedinstvenu kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju, bez naknadne primjene djelomične uvjetne osude.
12. Nasuprot tome, pobijajući odluku o kazni, optuženik ističe kako je oduvijek bio uzoran građanin i do sada nije osuđivan za kaznena djela tako da se u ovom konkretnom slučaju radi o jednom izoliranom incidentu u njegovom dosadašnjem životu. Kada se uz navedeno ima u vidu činjenica da je izrazio bezuvjetno kajanje zbog počinjenih kaznenih djela, da je spreman nadoknaditi štetu oštećenim trgovačkim društvima te da je spreman brinuti se za uzdržavanje svoga malodobnog sina, smatra da je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci prestroga, kao što je prestrogo dosuđen i dio kazne zatvora koji mora izvršiti u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca. Stoga predlaže da mu se za svako od kaznenih djela u stjecaju utvrdi kazna zatvora u trajanju od dvije godine (iako mu je prvostupanjskom presudom za svako od djela u stjecaju, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora od po jedne godine, dakle manje od njegovog prijedloga), da mu se potom izrekne jedinstvena kazna zatvora od dvije godine i šest mjeseci te da se prilikom izricanja djelomične uvjetne osude izvršava kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a da se za preostali dio kazne od dvije godine odredi maksimalni rok provjeravanja od pet godina, smatrajući da će mu se na taj način omogućiti što je moguće brže privređivanje, kako bi mogao uzdržavati osobe koje je po zakonu dužan uzdržavati i kako bi što prije nadoknadio štetu oštećenim trgovačkim društvima.
13. Ispitujući povodom žalbe državnog odvjetnika i optuženika osnovanost odluke o kazni ovaj sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno i u potpunosti utvrdio sve one okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja.
13.1. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora za počinjena kaznena djela te prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne zatvora, uz primjenu odredbi o stjecaju, kao olakotnu okolnost optuženiku cijenio činjenicu njegovog potpunog, iskrenog i nedvosmislenog priznanja počinjenih kaznenih djela, i to još u fazi istrage, budući da je na taj način, u bitnome, dao značajan doprinos brzom, efikasnom i ekonomičnom okončanju ovog kaznenog postupka, a što se optuženiku u svakom slučaju treba honorirati, s obzirom da je isti mogao izabrati i drugačiji način svoje obrane. Isto tako osnovano je sud prvog stupnja kao olakotnu okolnost cijenio činjenicu njegove dosadašnje neosuđivanosti, što ukazuje na okolnost da se radi o osobi koja je do sada bila primjerenog i društveno prihvatljivog ponašanja, a u svom dosadašnjem životu odnosno do ovog razdoblja njegovog života, ali i nakon toga, isti se u cijelosti pridržavao važećih zakonskih normi i nije dolazio u sukob s zakonom, što govori u prilog činjenici da ova kaznena djela, za koja je optuženik proglašen krivim, predstavljaju eksces u njegovom do sada besprijekornom životu i stoga se ne radi o uobičajenom obrascu njegovog postupanja. Slijedom toga opravdano se može zaključiti kako se u konkretnom slučaju ne radi o osobi koja je sklona činjenju kaznenih djela i koja je kriminalno ponašanje izabrala kao svoj način života. S druge strane i okolnost da je isti izrazio iskreno kajanje i žaljenje zbog počinjenih kaznenih djela i njegovo korektno držanje pred prvostupanjskim sudom, također pokazuju da je optuženik svjestan nedopustivosti i neprimjerenosti ovakvog ponašanja, te da u cijelosti prihvaća društvenu osudu zbog takvog neprihvatljivog postupanja, a što, u suštini, predstavlja potvrdu njegove potpune samokritičnosti spram počinjenih kaznenih djela i posljedicama koje su uslijed toga nastupile. Pritom je, s pravom, prvostupanjski sud i njegovu obiteljsku situaciju (otac jednog malodobnog djeteta) i tešku materijalnu situaciju u kojoj se u tom trenutku našao također cijenio kao olakotne okolnosti.
13.2. Sam način izvršenja ovih kaznenih djela u jednom kratkom vremenskom razdoblju i na potpuno identičan način, a što upućuje na iznimnu upornost i snažnu kriminalnu volju optuženika, na što s pravom ukazuje državni odvjetnik, svakako predstavljaju otegotne okolnosti na strani optuženika i sud prvog stupnja ih je kao takve trebao i vrednovati. Međutim, kada se iste dovedu u korelaciju s brojnim utvrđenim olakotnim okolnostima na strani optuženika iste nisu takvog značaja i važnosti da bi u konkretnom slučaju zahtijevale strože kažnjavanje počinitelja, kako to predlaže državni odvjetnik. Osim toga, tvrdnja državnog odvjetnika da se u konkretnom slučaju radi o kaznenim djelima od kojih su četiri počinjena na štetu istog trgovačkog društva i na istoj adresi, a što onda, po mišljenju ovog žalitelja, upućuje na iznimnu drskost i bezobzirnost optuženika, koja premašuje onu količinu drskosti i bezobzirnosti koja je svojstvena ovakvim kaznenim djelima, te da ove okolnosti također ukazuju na potrebu strožeg kažnjavanja počinitelja, također nije osnovana jer se u konkretnom slučaju radi o uobičajenim načinima izvršenja ovih i ovakvih kaznenih djela, gdje počinitelj nije postupao na neki ekscesan i posebno težak način, te za žrtve posebno traumatičan način, pa da bi se zbog navedenog takvo njegovo ponašanje onda vrednovalo kao posebno otegotno, uslijed čega bi zaslužio i strožu kaznu. Kod takvog stanja stvari činjenica da je u četiri navrata kazneno djelo počinjeno u odnosu na isto trgovačko društvo i na istoj adresi nije u tolikoj mjeri značajna da bi se, u kontekstu cjelokupnog postupanja optuženika, samo zbog toga tretirala kao iznimno drsko i bezobzirno ponašanje.
13.3. S druge strane i okolnosti koje ističe optuženik, a o kojima je prvostupanjski sud u dovoljnoj mjeri vodio računa u pobijanoj presudi, odnosno okolnost koju posebno ističe ovaj žalitelj, tj. činjenicu da bi u trenutku upućivanja na izdržavanje kazne zatvora koja mu je izrečena od strane suda prvog stupnja bio onemogućen u daljnjem privređivanju, zbog čega postaje upitno uzdržavanje osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati i mogućnost naknade štete oštećenim trgovačkim društvima, također, po ocjeni suda drugog stupnja, nije od utjecaja na pravilnost odluke o kazni, jer navedene okolnosti nisu od takvog značaja i važnosti da bi, uz sve one druge koje su utvrđene, dovele do blaže i povoljnije kazne za optuženika.
13.4. Stoga je prvostupanjski sud kod odluke o kazni, i po ocjeni suda drugog stupnja, u dovoljnoj mjeri vodio računa o svim olakotnim okolnostima koje su utvrđene na strani optuženika, pa kada se navedene okolnosti dovedu u vezu s ličnosti optuženika, načinu i okolnostima pod kojima su djela počinjena te, s druge strane, s otegotnim okolnostima, koje sud prvog stupnja tijekom prvostupanjskog postupka kao takve nije utvrdio i vrednovao, ali koje nisu u tolikoj mjeri odlučne i značajne za samu kaznu, utvrđene pojedinačne kazne zatvora i jedinstvena kazna zatvora na koju je optuženik osuđen primjerene su svim naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima. Izrečena kazna će u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11., a strože pojedinačne kazne i stroža jedinstvena kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju, bez primjene djelomične uvjetne osude, za koju se u žalbi zalaže državni odvjetnik te blaža kazna, kako to u izjavljenoj žalbi precizira i predlaže optuženik, ne bi u konkretnoj situaciji bile primjerene naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima i samoj svrsi kažnjavanja.
13.5. Stoga su, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pojedinačno utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedne) godine, za kaznena djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci primjerene kako počinjenim djelima, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, a iste su u cijelosti pogodne da ostvare zakonsku svrhu kažnjavanja. Također je u konkretnoj situaciji prvostupanjski sud pravilno ocijenio da postoji visok stupanj vjerojatnosti da optuženik, i bez izvršenja cjelokupno dosuđene kazne zatvora, ubuduće više neće činiti kaznena djela, pa mu je na temelju članka 57. KZ/11. s pravom izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je osuđen izvršava 1 (jedna) godina i 4 (četiri) mjeseca, dok je preostali dio kazne u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci uvjetovan vremenom provjeravanja u trajanju od 5 (pet) godina. I ovaj sud zaključuje da upravo ovakav odnos uvjetovanog i neuvjetovanog dijela kazne s navedenim vremenom provjeravanja može utjecati prvenstveno na optuženika, ali i na sve ostale članove društvene zajednice, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela društveno neprihvatljivo i pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja opravdano i pravedno, a time će se optuženiku omogućiti ponovno uključivanje u društvo i njegovo kasnije društveno prihvatljivo ponašanje. Izrečena kazna sadrži i dostatnu moralnu i društvenu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem ovih kaznenih djela prouzročio, a njome će se istovremeno jačati povjerenje građana u pravni poredak koji je utemeljen na vladavini prava.
13.6. Slijedom naprijed navedenog u cijelosti su neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.
14. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja, a prilikom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe državnog odvjetnika i optuženika trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.
Vesna Vrbetić, v r.