Poslovni broj: 11 Pž-3990/2020-6

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 11 Pž-3990/2020-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednice vijeća, Nevenke Marković, sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Srđana Šimca, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja R. Z. K. d.o.o., Z., OIB ... i 2. tužitelja R. Z. J. E. 2 d.o.o., Z., OIB ..., koje zastupa punomoćnica L. D., odvjetnica u Z., protiv tuženika T. R., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica N. P., odvjetnica u O. uredu P. i partneri j.t.d. iz Z., radi poništenja predugovora i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2289/2019-50 od 30. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2021.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2289/2019-50 od 30. srpnja 2020. u točki 1. njene izreke, u dijelu točke 2. njene izreke kojim je prvotužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 59.712,59 kn, te u dijelu točke 3. njene izreke kojim je naloženo drugotužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 110.000,00 kn.

 

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2289/2019-50 od 30. srpnja 2020. u dijelu točke 2. i dijelu točke 3. njene izreke i rješava:

 

1. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev da mu prvotužitelj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 115.675,00 kn (stopetnaesttisućašesto- sedamdesetpet kuna).

 

2. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev da mu drugotužitelj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 216.250,00 kn (dvjestošesnaesttisuća- dvjestopedeset kuna).

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2289/2019-50 od 30. srpnja 2020. u točki 1. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se poništi Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela sklopljen 27. travnja 2010. godine između tuženika kao prenositelja poslovnog udjela i prvotužitelja kao stjecatelja poslovnog udjela koji je solemniziran 27. travnja 2010. od strane javnog bilježnika A. H. iz Z. pod brojem Ov-5591/10, te da se naloži tuženiku isplati tužiteljima iznos od 15.276.892,00 kn na način da isplati prvotužitelju iznos od 4.676.892,00 km sa zakonskom zateznom kamatom te da isplati drugotužitelju iznos od 10.600.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da naknadi tužiteljima trošak parničnog postupka. Točkom 2. izreke naloženo je prvotužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 175.387,50 kn. Točkom 3. izreke naloženo je drugotužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od

326.250,00 kn,

 

2. Iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi da je sud odlukom poslovni broj P-1941/2016 od 9. ožujka 2018. odlučio o zahtjevu za utvrđenjem ništetnosti Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela sklopljenog 3. prosinca 2009. između tuženika i drugotužitelja, i Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela sklopljenog 27. travnja 2010. između tuženika i prvotužitelja, te o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 15.276.892,00 kn, na način da je zahtjev ocijenio osnovanim. Presudom ovog suda poslovni broj Pž-2934/2018 od 29. listopada 2019. preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedenih Predugovora, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 15.276.892,00 kn. Budući da su tužitelji postavili podredni zahtjev u smislu odredbe članka 188. st.

2. ZPP-a, prvostupanjski sud je ovom presudom odlučivao o zahtjevu za poništaj Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela sklopljenog 27. travnja 2010. između prvotužitelja i tuženika te o zahtjevu za isplatom iznosa od 15.276.892,00 kn. Sud navodi da su tužitelji zahtjev za poništenjem Predugovora temeljili na istim navodima kao i zahtjev za utvrđenjem ništetnosti, da za sklapanje ugovora nije postojala suglasnost skupštine društva sukladno odredbi čl. 441. st. 1. t. 10. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 52/00 – Odluka USRH, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13 i 110/15; dalje: ZTD). Nadalje, ističe da su tužitelji u nastavku postupka, činjenično mijenjali razloge pobojnosti ugovora, da su isticali kako je Predugovor od 3. prosinca 2009. raskinut (a taj Predugovor nije više predmet postupka jer zahtjev za poništaj nije postavljen u odnosu na njega, nego samo na Predugovor od 27. travnja 2010.), da je Sporazumom o razrješenju imovinsko – pravnih odnosa između tuženika i tužitelja od

19. lipnja 2015. tuženik priznao dug, da prvotužitelj nije bio valjano zastupan prilikom sklapanja Predugovora te pored izmjene činjeničnog supstrata, tužitelji podneskom od 25. lipnja 2020. postavljaju zahtjev za utvrđenje da su oba Predugovora raskinuta, ispravljaju zahtjev za isplatom s osnove raskida, te traže podredno isplatu umanjenje kapare koju su isplatili tuženiku, jer smatraju da je određena previsoko. Sud je odbio preinaku tužbe, navodeći da nije svrsishodna, dok je u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove neispunjenja Sporazuma o razrješenju imovinsko – pravnih odnosa između tužitelja i tuženika sud rješenjem razdvojio postupke.

 

3. U odnosu na eventualno kumulirani zahtjev za poništajem Predugovora od stjecanju i prijenosu poslovnih udjela sklopljenog 27. travnja 2010. između prvotužitelja i tuženika, te zahtjev prvo i drugotužitelja za isplatu, sud navodi da pravo na podnošenje tužbe za poništaj ugovora prema odredbi čl. 331. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO) ima samo ugovorna strana u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Budući da su Predugovor od 27. travnja 2010. sklopili prvotužitelj i tuženik, sud je ocijenio da drugotužitelj nema legitimaciju isticati zahtjev za poništaj tog Predugovora. Nadalje, sud je ocijenio osnovanim prigovor zastare, pozivom na odredbu čl. 335. ZOO-a, jer je utvrdio da prvotužitelju u trenutku sklapanja ugovora nisu mogli ostati nepoznati razlozi zbog kojih se poziva na pobojnost (nedostatak suglasnosti skupštine prvotužitelja, nedostaci u zastupanju prvotužitelja), a da je od sklapanja ugovora do podnošenja tužbe protekao subjektivni rok od godinu dana. Sud dalje navodi da je utvrdio da je tuženik bio uvjerenja da suglasnost osnivača prvotužitelja za sklapanje ugovora postoji, te da prvotužitelj nije tvrdio da je ugovor sklopljen zbog zablude, prijevare, prijetnje ili sile. Ističe da, sve da su postojala ograničenja ovlasti u zastupanju društva, ta ograničenja nemaju učinka prema trećim osobama. Utvrđeno je da je Predugovor sklopio E. M., koji je u vrijeme sklapanja ugovora bio direktor društva prvotužitelja, s ovlasti da društvo zastupa samostalno i pojedinačno, slijedom čega sud zaključuje da je prvotužitelj bio valjano zastupan prilikom sklapanja Predugovora od 27. travnja 2010. U odnosu na navode vezane za odredbu čl. 441. („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 52/00 – Odluka USRH, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13 i 110/15; dalje: ZTD), sud je ocijenio da nepostojanje suglasnosti skupštine društva nije razlog za poništenje ugovora, te da tužitelji tijekom postupka nisu isticali da su temeljem Predugovora stekli nešto za svoj pogon. Budući da Predugovor sklopljen između drugotužitelja i tuženika 3. prosinca 2009. nije predmet podredno postavljenog zahtjeva, sud je odbio zahtjev drugotužitelja za povratom isplaćenog iznosa od 10.600.000,00 kn, dok je zahtjev prvotuženika za povratom isplaćenog iznosa odbijen kao neosnovan jer je utvrđeno da Predugovor od 27. travnja 2010. nije ništetan ni pobojan.

 

4. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl.

154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP), te na temelju odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02 i 125/11) i Tarifu sudskih pristojbi.

 

5. Tužitelji su podnijeli žalbu protiv presude kao i protiv raspravnih rješenja od

7. srpnja 2020., zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatraju da je povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje, jer je sud eventualno kumulirane zahtjeve koje su istaknuli pogrešno ocijenio kao preinake tužbe, te je raspravnim rješenjem odbio preinaku tužbe i odmah zaključio glavnu raspravu. Tužitelji ističu da je tijekom cijelog prvostupanjskog postupka identitet tužbe ostao isti, da su tražiti utvrđenje da su Predugovori prestali po bilo kojoj osnovi, te da tuženik vrati sve što je primio od tužitelja. Navode da im je prvenstveni interes ostvariti povrat iznosa koje su isplatili tuženiku, te da su istaknuli nekoliko pravnih osnova prema kojima im, po njihovom mišljenju, pripada pravo na isplatu. U odnosu na rješenja kojima je odbijena preinaka, ističu da nisu dobili pisani otpravak obrazloženog rješenja, a da na rješenje kojim se odbija preinaka stranke imaju pravo na posebnu žalbu. Ukoliko sud ne bi ocijenio njihovu žalbu protiv rješenja osnovanom, predlažu donijeti dopunsko rješenje u odnosu na zahtjeve iz podneska od 25. lipnja 2020. Smatraju da je pogrešna ocjena suda da su tužitelji izmijenili činjenični supstrat na kojem temelje svoj zahtjev, jer su već u tužbi iznijeli činjenicu da je Predugovor od 27. travnja 2010. raskinut, te da nisu ispunjeni uvjeti iz Predugovora. Ističu da su podneskom od 19. svibnja 2020. dopunili pojedine navode, te da su priložili dokaze koji su nastali nakon podnošenja tužbe, kao i da su to učinili prije održavanja pripremnog ročišta. Smatraju da je sud nakon pravomoćne odluke o prvopostavljenom zahtjevu trebao izdvojiti iz spisa činjenice i dokaze koji se odnose na taj zahtjev, te da navodi tužitelja vezani za primjenu odredbe čl. 441. ZTD-a nisu od značaja za podredni zahtjev. Ponavljaju navod da je tuženik sklapanjem Sporazuma o razrješenju imovinskopravnih odnosa od 19. lipnja 2015., i 1. lipnja

2016., priznao dug, a da sud nije ocijenio taj dokaz. Smatraju da se su tek pravomoćnošću odluke o prvopostavljenom zahtjevu stekli uvjeti za raspravu o eventualno kumuliranom zahtjevu, te ukazuju na počinjene povrede odredbe čl. 343. st. 2., čl. 345., čl. 187. st. 4., čl. 196., čl. 200., čl. 313. st. 3. čl. 186. st. 3., čl. 188. st.

1., čl. 191. st. 3., čl. 190. st. 3. i čl. 34. st. 2. t. 11. ZPP-a. Tako smatraju da je povreda iz odredbe čl. 343. st. 2. i čl. 345., kao i čl. 187. st. 4. ZPP-a počinjena jer je sud pogrešno ocijenio da zahtjev za utvrđenje da su Predugovori raskinuti i eventualno kumulirani zahtjev predstavljaju preinaku tužbe, te iz razloga što sud nije ovjereni prijepis rješenja koje sadrži obrazloženje dostavio strankama koje imaju pravo na posebnu žalbu, već je odluku o preinaci obrazložio u presudi. Smatraju da sud o raskidu ugovora nije trebao donositi posebnu odluku, nego da se radi o prejudicijalnom pitanju u odnosu na zahtjev za isplatu o kojem je sud trebao odlučiti kako bi ocijenio osnovanost zahtjeva za isplatu. Također drže da iznošenjem činjenica u podnesku od 19. svibnja 2020. i 25. lipnja 2020. nisu preinačili tužbu, nego dopunili zahtjev, te da pozivanje na Sporazume o razrješenju imovinsko – pravnih odnosa sklopljenih između stranaka nije preinaka tužbe, nego dopuna navoda. Ukazuju na odredbu čl. 187. st. 4. ZPP-a, te smatraju da isticanje zahtjeva za utvrđenjem nakon podnošenja tužbe ne predstavlja preinaku tužbe kao i da je sud trebao osnovanost kondemnatornog zahtjeva ocjenjivati neovisno o konstitutivnom zahtjevu. Povredu odredbe čl. 190. st. 3., čl. 191. st. 1. u vezi s čl. 188. st. 2. ZPP-a nalaze u raspravnom rješenju suda od 7. srpnja 2020., kojim je razdvojen postupak u odnosu na zahtjev tužitelja iz podneska od 25. lipnja 2020., a kojim su tražili isplatu iznosa od 27.084.408,90 kn, s osnove neispunjenja obveza iz Sporazuma o razrješenju imovinskopravnih odnosa između tužitelja i tuženika, jer je taj zahtjev postavljen kao eventualno kumulirani zahtjev u odnosu na zahtjev za utvrđenjem raskida, odnosno, za poništenjem Predugovora. Smatraju da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda da prigovor proteka roka iz odredbe čl. 335. ZOO-a predstavlja prigovor zastare, te da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da je taj rok počeo teći od sklapanja ugovora, jer iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su za Predugovor sklopljen bez prethodne suglasnosti skupštine saznali u ožujku 2011., te da je tužba podnesena unutar jednogodišnjeg subjektivnog i trogodišnjeg objektivnog roka propisanog odredbom čl. 335. ZOO-a. Također vezano za tuženikov prigovor prekluzije prava iz odredbe čl. 335. ZOO-a, a koji je sud ocijenio prigovorom zastare, smatraju da je sud odlučivao o zastari zahtjeva za utvrđenjem da su ugovori raskinuti, a u čemu nalaze pogrešnu primjenu odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a. Drže da je sud propustio primijeniti odredbu čl. 361. st. 1. ZOO-a, i utvrditi da su Predugovori raskinuti jer je rok za ispunjenje ugovoren kao bitan sastojak pravnog posla. Pobijaju odluku o trošku. Predlažu ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao i ukinuti raspravna rješenja od 7. srpnja 2020., naložiti prvostupanjskom sudu razdvajanje predmeta, dati uputu sudu da prema tužbenim zahtjevima postupi po pravilima o običnoj kumulaciji. Traže naknadu troška sastavljanja žalbe.

 

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

7. Žalba nije osnovana.

 

8. Presuda je ispitana u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.

354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

9. U predmetnom postupku, tužitelji su tužbom od 31. svibnja 2011. postavili tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku platiti tužiteljima iznos od 15.276.89200 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno naznačene iznose.

 

10. Postavili su i podredni zahtjev da sud poništi Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela sklopljen 27. travnja 2010. između tuženika, kao prenositelja poslovnog udjela, i prvotužitelja kao stjecatelja poslovnog udjela, koji Predugovor je solemniziran od strane javne bilješkinje A. H. iz Z., od poslovnim brojem Ov-5591/10, te da naloži tuženiku platiti tužiteljima iznos od 15.276.892,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno naznačene iznose.

 

11. Prema tužbenom zahtjevu od 12. srpnja 2012. (str. 313. spisa), u odnosu na koji je sud dopustio preinaku tužbe, tužitelji traže utvrđenje ništetnosti Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela od 3. prosinca 2009., sklopljenog između tuženika, kao prenositelja poslovnog udjela, i drugotužitelja, kao stjecatelja poslovnog udjela, i Predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela od

27. travnja 2010., sklopljenog između tuženika, kao prenositelja poslovnog udjela, i prvotužitelja, kao stjecatelja poslovnog udjela. Nadalje, tužitelji predlažu da sud naloži tuženiku da plati prvotužitelju iznos od 4.676.892,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da naloži tuženiku da drugotužitelju plati iznos od

10.600.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

12. Tužitelji su postavili eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim predlažu da sud donese presudu kojom se poništava Predugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela do 27. travnja 2010., te da naloži tuženiku prvotužitelju platiti iznos od 4.676.892,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a drugotužitelju iznos od 10.600.000,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

13. O zahtjevu za utvrđenje ništetnosti Predugovora i isplatu iznosa od 4.676.892,00 kn, odnosno, 10.600.000,00 kn, pravomoćno je odlučeno presudom ovog suda poslovni broj Pž-2934/2018-4 od 29. listopada 2019., te je prvostupanjski u nastavku postupka odlučivao o osnovanosti eventualno (podredno) istaknutog zahtjeva, kao i o zahtjevima za naknadu troška nastalih povodom raspravljanja o eventualno istaknutom tužbenom zahtjevu.

 

14. Prvenstveno su neosnovani žalbeni navodi vezani za promjene u činjeničnoj i pravnoj osnovi, koje sud tužitelji isticali u postupku povodom eventualno (podredno) istaknutog zahtjeva, a koje je prvostupanjski sud ocijenio kao preinaku te je raspravnim rješenjem od 7. srpnja 2020. odbio preinaku tužbe.

 

15. Naime, tužitelji su pored zahtjeva za poništaj Predugovora od 27. travnja

2010. te isplatu, u podnesku od 25. lipnja 2020. (str. 1226 – 1233 spisa) u točki IV. postavili deklaratorni zahtjev za utvrđenjem da su Predugovori raskinuti, s tim da je zahtjev za utvrđenje da je raskinut Predugovor od 27. travnja 2010. stavljen kao eventualno kumulirani zahtjev eventualno kumuliranom zahtjevu za poništajem tog Predugovora. Postavili su i zahtjev za isplatu, koji predlažu prihvatiti ako sud ne prihvati zahtjev za poništajem Predugovora od 27. travnja 2010. Potom u točki VI. podneska stavljaju zahtjev za isplatom temeljem Sporazuma o razrješenju imovinskopravnih odnosa (u odnosu na koji zahtjev je sud razdvojio postupke raspravnim rješenjem od 7. srpnja 2020.).

 

16. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da ovako postavljeni zahtjevi predstavljaju preinaku tužbe.

 

17. Odredbom čl. 191. ZPP-a propisano je da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći (st. 1.). Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

 

18. Tužitelji isticanjem zahtjeva za utvrđenje raskida Predugovora i isplate iz te osnove nisu izmijenili pravnu osnovu ili promijenili dopunili ili ispravili pojedine navode, već svoj zahtjev temelje na drugoj činjeničnoj osnovi od one vezane uz poništenje Predugovora od 27. travnja 2010.

 

19. Na ročištu održanom 7. srpnja 2020. tužitelji su postavili zahtjev za isplatu iznosa koji predstavljaju umanjenje za iznos kapare koju su tužitelji isplatili tuženiku, a smatraju da je previsoko određena. I ovdje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio istaknuti zahtjev preinakom tužbe, jer se činjenična osnova na kojoj tužitelje temelje taj zahtjev razlikuje od one vezane za zahtjev za poništaj Predugovora od 27. travnja

2010.

20. Dakle, neosnovano tužitelji u žalbi navode da isticanjem navedenih zahtjeva nisu preinačili tužbu (isticanjem novih pored postojećeg zahtjeva, odnosno, podredno prvopostavljenom zahtjevu).

 

21. Propuštanje suda da o neprihvaćanju preinake tužbe odluči posebnim rješenjem može predstavljati relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1959/1984, od 8. siječnja 1985.). Odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a propisano je da je za preinaku nakon dostave tužbe tuženiku potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Budući da je tuženik na ročištu 7. srpnja 2020. izjavio da se protivi preinaci, to sud nije bio dužan dopustiti preinaku, naročito ako smatra da to ne bi bilo svrsishodno. Sud je u obrazloženju presude naveo razloge zbog kojih je ocijenio da preinaka nije svrsishodna. Prema ocjeni ovog suda, činjenica da prvostupanjski sud nije posebnim rješenjem odlučio o preinaci nije utjecala na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, slijedom čega je taj žalbeni navod neosnovan.

 

22. Na zahtjev za utvrđenje da su Predugovori raskinuti ne može se primijeniti odredba čl. 187 st. 4. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu za poništaj Predugovora od 27. travnja 2010. ne ovisi o tome jesu li Predugovori raskinuti.

 

23. Pored navedenog, ukazuje se tužiteljima da bi prvostupanjski sud, da je pravilno odlučio o prvopostavljenom zahtjevu za utvrđenjem ništetnosti Predugovora od 27. travnja 2010. i Predugovora od 3. prosinca 2009., o podredno postavljenom zahtjevu odlučivao na temelju činjenica i dokaza iznesenih tijekom postupka koji je prethodio prvostupanjskoj odluci poslovni broj P-1941/2016 od 9. ožujka 2018. Stoga nije pravilno shvaćanje tužitelja da je pravomoćnost odluke o prvopostavljenom tužbenom zahtjevu pretpostavka za raspravljanje, a naročito za iznošenje činjenica i predlaganje dokaza vezanih uz podredno postavljeni zahtjev.

 

24. Nije osnovan ni žalbeni navod da je prvostupanjski sud nakon pravomoćne odluke o prvopostavljenom zahtjevu trebao izdvojiti iz spisa činjenice i dokaze koji se odnose na taj zahtjev, te da navodi tužitelja vezani za primjenu odredbe čl. 441. ZTD nisu od značaja za podredni zahtjev, naročito imajući u vidu navode tužitelja iz podneska od 22. rujna 2011. u kojem tužitelji izrijekom navode da se „predmet raspravljanja supsidijarnog zahtjeva veže uz iste činjenice i dokaze kao i glavnog zahtjeva“ (str. 116 spisa), kao i ostale navode tužitelja tijekom prvostupanjskog postupka.

 

25. Što se tiče odluke sadržane u točki 2. izreke raspravnog rješenja od 7. srpnja 2020., kojim je sud riješio da će se razdvojiti postupak u odnosu na zahtjev za isplatu temeljem Sporazuma o razrješenju imovinskopravnih odnosa sklopljenih između tužitelja i tuženika tijekom prvostupanjskog postupka (sadržanog u točki VI. podneska tužitelja od 25. lipnja 2020.), osnovano tužitelji ukazuju da su taj zahtjev postavili kao podredni zahtjev za utvrđenje da su Predugovori raskinuti, i zahtjevu za utvrđenje da su Predugovori poništeni. Sud je odbio preinaku tužbe u odnosu na utvrđenje da su Predugovori raskinuti, no, odlučio je o zahtjevu za poništaj Predugovora, stoga ne postoji razlog zbog kojeg bi rješenje doneseno sukladno odredbi čl. 313. st. 3. ZPP-a bilo nezakonito, iako se radi o zahtjevu koji je postavljen podredno. Pored navedenog, rješenje razdvajanju postupaka je procesno rješenje protiv kojeg nije dopuštena žalba (čl. 278. st. 3. ZPP-a).

 

26. Tužitelji su tijekom prvostupanjskog postupka kao razlog pobojnosti Predugovora od 27. travnja 2010. isticali isti razlog kao i za ništetnost oba Predugovora, a to je da nije postojala odluka skupštine o sklapanju Predugovora, koja je pretpostavka valjanost Predugovora sukladno odredbi čl. 441. st. 2. t. 10. ZTD-a.

 

27. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da drugotužitelj, koji nije ugovorna strana Predugovora od 27. travnja 2010., ne može zahtijevati poništenje Predugovora od 27. travnja 2010., budući da je čl. 331. ZOO-a propisano da pravo tražiti poništaj ugovora ima isključivo ugovorna strana u čijem interesu je pobojnost ustanovljena.

 

28. Odredbom čl. 441. st. 1. t. 10. ZTD-a, propisano je da skupština društva s ograničenom odgovornošću odlučuje o pitanjima određenim društvenim ugovorom, a osobito o sklapanju ugovora kojima društvo treba trajno steći stvari ili prava za neki svoj pogon za koje se plaća protuvrijednost koja je viša od vrijednosti petine temeljnog kapitala društva kao i o izmjeni takvih ugovora na teret društva, što je uvjet za njihovu valjanost, osim kada je riječ o stjecanju u ovršnom postupku, s time da se odluka o tome mora donijeti s većinom od tri četvrtine danih glasova.

 

29. Predugovorom od 27. travnja 2010. prenositelj T. R., imatelj jednog poslovnog udjela u društvu S. plan d.o.o. Z., nominalne vrijednosti 40.000,00 kn, što predstavlja 100% temeljenog kapitala društva. obvezao se na podjelu društva u smislu čl. 550.a – 550.p ZTD-a najkasnije do 31. prosinca 2010., te prenositelj jamči da će u trenutku sklapanja ugovora o prijenosu i stjecanju 100% poslovnih udjela u novoosnovanom društvu, novoosnovano društvo biti vlasnik nekretnina zk.č.br. 2008 upisane u zk.ul. 5108 k.o. Ž. površine 75350 m2, zk.č.br. 2010 upisane u zk.ul. 5050 k.o. Ž. površine 203307 m2, kao i nekretnine koja će nastati parcelacijom zk.č.br. 2006/1 upisane u zk.ul. 4205 k.o. Ž., površine 306706 m2, a koja će nakon parcelacije biti ukupne površine 206343 m2.

 

30. Člankom 5. Predugovora od 27. travnja 2010. prenositelj se obvezao najkasnije do 31. ožujka 2011. sklopiti ugovor o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela, u formi propisanoj Zakonom o trgovačkim društvima, kojim će prenijeti sve svoje poslovne udjele u novoosnovanom društvu, a stjecatelj će steći navedene poslovne udjele u novoosnovanom društvu. Člankom 7. Predugovora utvrđena je ukupna naknada za prijenos i stjecanje 100% poslovnog udjela u novoosnovanom društvu u iznosu od 30.555.000,00 kn, a čl. 8. Predugovora stjecatelj se obvezao da će na ime kapare, koja će se ujedno smatrati prvim obrokom naknade za prijenos, isplatiti prenositelju iznos od 2.911.892,00 kn, u roku od tri radna dana od dana sklapanja tog Predugovora, a preostali dio naknade za prijenos umanjene za navedeni iznos stjecatelj će isplatiti prenositelju u rokovima i na način kako će to ugovorne strane sporazumno naknadno odrediti.

 

31. Iz izvatka računa broj 2/2010 (str 61. spisa), i izvatka o stanju i prometu (str. 62. spisa), proizlazi da je prvotužitelj tuženiku isplatio 30. travnja 2010. iznos od 2.911.892,00 kn, 12. srpnja 2010. iznos od 1.765.000,00 kn, odnosno, ukupno 4.676.892,00 kn.

 

32. Sporno je je li Predugovor od 27. travnja 2010. pobojan, te posljedično, je li tuženik sukladno odredbi čl. 332. st. 1. ZOO-a, dužan vratiti što je temeljem tog Predugovora primio od tužitelja.

 

33. Tužitelj činjenično obrazlažući svoj zahtjev navode da osnovanost njihovog zahtjeva proizlazi iz činjenice da o sklapanju navedenih ugovora nije odluku donijela skupština društva. Međutim, iz odredbe čl. 441. st. 1. t. 10. ZTD-a proizlazi da je odluka skupštine pretpostavka valjanosti ugovora ako društvo stječe stvari ili prava za neki svoj pogon. Pogon je dio poduzeća (tako Zakon o trgovačkim društvima u čl.

480.), a poduzeće je sredstvo za djelovanje trgovačkog društva, samostalna gospodarska proizvodna cjelina preko koje trgovačko društvo obavlja svoju djelatnost (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Revr-851/2013 od 15. travnja 2015.). U predmetnom postupku tužitelji nisu isticali činjenicu, niti su predlagali dokaz o tome da su temeljem predmetnog Predugovora trebali steći prava ili stvari za neki svoj pogon, a to ne proizlazi niti iz sadržaja samih ugovornih odredbi. Temeljem sklopljenog Predugovora prvotužitelj je stekao pravo, pod pretpostavkom ispunjenja ugovorenih uvjeta, sklopiti Ugovor o prijenosu poslovnih udjela, na temelju kojeg bi stekao članska prava u društvu koje bi nastalo podjelom društva Strateški plan d.o.o.

 

34. Razlozi pobojnosti ugovora propisani odredbama Zakona o obveznim odnosima su ograničena poslovna sposobnost (čl. 276. ZOO-a), mane volje (prijetnja, zabluda, prijevara iz odredbe čl. 279., 280. i 284. ZOO-a), povreda načela jednake vrijednosti činidaba (čl. 375. ZOO-a), te pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika (čl. 66. ZOO-a). Prvotužitelj nije tijekom prvostupanskog postupka ukazivao niti na jedan od razloga propisanih odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

35. Predugovor od 24. travnja 2010. sa strane prvotužitelja potpisao je E. M., koji je u vrijeme sklapanja bio direktor društva, te je društvo zastupao samostalno i pojedinačno. Odredbom čl. 426. st. 1. ZTD-a propisano je da uprava zastupa društvo, a čl. 427. ZTD-a da članovi uprave moraju poštivati ograničenja ovlasti za zastupanje postavljena društvenim ugovorom, odlukom članova društva i obveznim uputama nadzornog odbora, no ta ograničenja, ukoliko postoje, su bez pravnog učinka prema trećima.

 

36. U tužbi (str. 11. spisa) i podnesku od 3. siječnja 2012. tužitelji navode da su Predugovori, ako nisu ništetni i pobojni, raskinuti istekom roka, no, tijekom prvostupanjskog postupka tužitelji nisu iznosili činjenice vezane za pravo na povrat plaćenog iznosa, a koji je reguliran odredbom članka 5. i 14. Predugovora od 27. travnja 2010. (str. 48. spisa), kao i odredbom članaka 5. i 14. Predugovora od 3. prosinca 2009. (str. 118. – 130. spisa).

 

37. S tim u vezi tuženik je priložio Sporazumni raskid predugovora o prijenosu i stjecanju poslovnih udjela (str. 191. – 192. spisa), od 24. srpnja 2010., kojim su drugotužitelj i tuženik utvrdili da sporazumno raskidaju Predugovor od 3. prosinca 2009., te da utvrđuju kako jedna prema drugoj nemaju potraživanja temeljem navedenog Predugovora. Tužitelji u podnesku od 2. veljače 2012. (str. 211. – 227. spisa) ističu da Predugovor nije mogao biti sporazumno raskinut jer nije niti proizvodio pravne učinke zbog ništetnosti.

 

38. Sud o tužbenom zahtjevu odlučuje na temelju činjenica iznesenih tijekom postupka i dokaza koje su stanke predložile. Budući da iz spisa proizlazi kako su tužitelji svoj zahtjev za isplatom temeljili na navodu da su Predugovori ništetni, odnosno, da je Predugovor od 27. travnja 2010. pobojan, to iznošenje novih činjenica nakon pravomoćnosti odluke o prvopostavljenom tužbenom zahtjevu, a koje su vezane za raskid Predugovora i pravo tužitelja na isplatu iz te osnove, predstavljaju preinaku tužbe, o kojoj je sud odlučio raspravnim rješenjem od 7. srpnja 2010., na način da je preinaku odbio.

 

39. Slijedom svega navedenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, stoga je trebalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

 

40. Odluka o troškovima parničnog postupka nastalih povodom raspravljanja o eventualno (podredno) istaknutom zahtjevu djelomično je pravilna. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da je zahtjev za poništajem Predugovora od 27. travnja 2010. postavio samo prvotužitelj, jer to ne proizlazi iz spisa. Međutim, tuženiku za sastavljanje podneska od 13. ožujka 2020. i 9. lipnja 2020. pripada pravo na naknadu troška prema Tbr. 8.3. Tarife, a ne prema Tbr. 8.1. Tarife, jer se ne radi o podnescima kojima odgovara na navode iz odgovora na tužbu ili prigovora, niti o podnescima kojima se tuženik očitovao na nalaz i mišljenje vještaka. Stoga tuženiku za sastavljanje tih podnesaka pripada iznos od po 500,00 kn s PDV-om od 25%, te je trebalo odlučiti kao u točki I. i točki II. izreke ove presude.

 

41. Tužitelji su sa žalbom uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu, koji se odnosi na sporedni zahtjev, stoga nije osnovan njihov zahtjev za naknadu troška sastavljanja žalbe (čl. 154. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 20. travnja 2021.

 

Predsjednica vijeća

Dubravka Zubović, v.r.