Poslovni broj: 41 Pž-3205/2020-2

1

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 41 Pž-3205/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kamelije Parać, predsjednice vijeća, Gorane Aralice Martinović, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika J. T. d.o.o. OIB ..., M. L., (ranije J. K. d.o.o., OIB ...), kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda B. K. i M. M. J. iz M. L., radi utvrđenja i trpljenja upisa prava vlasništva, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-877/2016-9 od 17. studenoga 2017., u sjednici vijeća održanoj 22. travnja 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-877/2016-9 od 17. studenoga 2017.

Obrazloženje

Pobijanom presudom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik nekretnina upisanih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, Zemljišnoknjižni odjel u M. L., u k.o. P. K. i to u zk.ul. ... zk.č. br. ... i ...u 3/4 dijela, zk.ul. ... k.č.br. ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., zk.ul. ... z.k.č. br. ... u 1/2 dijela, te je tuženik dužan trpjeti da tužitelj na temelju te presude upiše svoje pravo vlasništvo na predmetnim nekretninama (točka I. izreke). Odlukom iz točke II. izreke presude, tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 17.535,00 kn.

Rješenjem je utvrđeno da je tužba povučena za dio kojim tužitelj traži utvrđenje prava vlasništva na nekretnini upisanoj u zk. ul. ... zemljišnih knjiga Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju, Zemljišnoknjižni odjel u M. L. u k.o. P. K. i to na k.č.br. ...kao i u dijelu zahtjeva da je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva tužitelja na predmetnoj čestici.

Prvostupanjski sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev primijenivši odredbe Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ broj 95/10) dok je tuženikov prigovor da je nekretnine stekao temeljem instituta dosjelošću, odbio kao neosnovan.

Odluku o trošku prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 154. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) te na temelju odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

Protiv te presude tuženik je podnio žalbu navodeći da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka kada je odbio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka na okolnost dužine i kvalitete posjeda, tj. savjesnosti tuženika u posjedovanju spornih nekretnina. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio na pretpostavci u pogledu nesavjesnosti posjeda uslijed tuženikovog saznanja za rješenje Fonda od 12. prosinca 1997. Naime, tuženik smatra da se savjesnost posjeda pravne osobe prosuđuje prema poštenju i postupanju njegovog zastupnika po zakonu, tuženik je na tu okolnost predložio izvesti dokaz saslušanjem svjedoka D. Đ., dugogodišnjeg direktora društva J. K. d.o.o. te F. M., dugogodišnjeg direktora K. B. u P. K., odnosno osobe koje imaju konkretna i detaljna saznanja u svemu vezano za predmetne nekretnine u posljednjih 35 godina.

Tuženik je predložio da drugostupanjski sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Tužitelj je u odgovoru na tuženikovu žalbu naveo da je pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

Tuženikova žalba nije osnovana.

Nakon što je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

Predmet spora je tužbeni zahtjev prema kojem je tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva u tužiteljevu korist na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malom Lošinju na kojima je tuženik upisan kao vlasnica nekretnina. Prethodno pravo vlasništva bilo je upisano u korist društva J. d.d., koja je upis prava vlasništva izvršio u zemljišnim knjigama tijekom 1993. i 1995. godine. Te nekretnine su bile u režimu društvenog vlasništva i nisu bile procijenjene u društveni kapital tuženikovog pravnog prednika prilikom pretvorbe   društvenog poduzeća H. J. odnosno društva J. d.d. Čestice pod oznakom ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., upisane u zk.ul. ... k.o. P. K. kao i z.k.č. ... upisana u zk.ul. ... k.o. P. K. predstavljaju turističko zemljište oznake T3 autokamp. Preostale nekretnine i to z.k.č. br. ..., ..., upisane u zk.ul. ... k.o. P. K., ..., ..., ..., ..., ..., ..., ..., ... i ... upisane u zk.ul. ... k.o. P. K. su bile unutar granica građevinskog područja na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu 24. srpnja 1991.

Odredbom čl. 390. a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14) je propisano da je trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik nekretnine koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe i privatizacije bile društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva te čija je vrijednost procijenjena u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva.

Tijekom postupka je utvrđeno da sporne nekretnine nisu procijenjene u kapital društva niti su po nadležnom tijelu iskazane u kapital društva prilikom pretvorbe hotelskog poduzeća J. M. L. kao tuženikovog pravnog prednika. Nadalje, u postupku je utvrđeno da društvo J. d.d. koje je svoje vlasništvo na predmetnim nekretninama upisalo tijekom 1993. godine odnosno 1995. godine (a što je utvrđeno uvidom u dostavljene povijesne izvatke iz zemljišnih knjiga (list spisa 11.- 14. i 17. - 57.) nije moglo valjano steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama budući da se pretvorba društvenog vlasništva za nekretnine koje nisu bile procijenjene u postupku pretvorbe provodila prema posebnim propisima. Takva je neprocijenjena imovina na temelju odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj: 21/96, 71/97 i 73/00) prenijeta Fondu i to po sili zakona nakon čega je na dan 31. ožujka 2011. godine na temelju odredbe čl. 58. st. 4. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10) postala vlasništvo Republike Hrvatske. Naknadnim donošenjem Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 94/13) i to po čl. 65. st. 1. i 3. tog Zakona ta je imovina po sili zakona postala vlasništvo Republike Hrvatske te ima status državne imovine pozivom na odredbu čl. 4. točka 14 toga zakona. Stoga je na predmetnim nekretninama na temelju zakona tužitelj stekao pravo vlasništva 31. ožujka 2011.

Prvostupanjski sud je pravilno primijenio i Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ broj 92/10) koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2010. i u kojem je propisano da je turističko zemljište u kampovima čija vrijednost u cijelosti nije procijenjena u društvenom kapitalu u postupku pretvorbe odnosno privatizacije vlasništvo Republike Hrvatske (čl. 6. st. 1.).

Tuženik se ne može osnovano pozivati na stjecanje prava vlasništva iste nekretnine dosjelošću. Naime, prema odredbi čl. 159. st. 1. ZV-a, dosjelošću se   stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Prema odredbi stavka 2. istog članka, samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe dosjelošću vlasništvo protekom 10 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Prema odredbi stavka 3. istog članka, samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten, stječe dosjelošću vlasništvo protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Prema odredbi stavka 4. istog članka, ukoliko se radi o stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, vlasništvo se stječe dosjelošću tek pošto je posjed trajao dvostruko vrijeme od onog propisanog u stavku 2. i 3. istog članka.

Kako se u konkretnom slučaju radi o nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, potrebno je da protekne 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja od strane tuženika ukoliko je njegov posjed zakonit, istinit i pošten, odnosno 40 godina ukoliko je njegov posjed samo pošten.

Tuženik se, međutim, u konkretnom slučaju, po stavu ovog suda, ne može s uspjehom pozivati na stjecanje prava vlasništva dosjelošću, neovisno o trajanju neprekinutoga faktičnog posjeda, budući njegov posjed mora biti barem pošten. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV-a, posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, s time da poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.

Kako je tuženik putem svojih ovlaštenih tijela provodio postupak pretvorbe, to su njegove osobe ovlaštene za zastupanje, prema čijoj svijesti se procjenjuje savjesnost pravne osobe, znale i morale znati koje nekretnine su procijenjene u društveni kapital tuženika u tom postupku, odnosno obuhvaćene elaboratom pretvorbe. Dodatno, iz rješenja Fonda od 12. prosinca 1997., o iskazu nekretnina uključenih u temeljni kapital tuženika u postupku pretvorbe, i u kojem ovdje sporna nekretnina nije iskazana (list 74. - 87. spisa), proizlazi da je ovo rješenje izdano upravo na zahtjev tuženika, koji ga je preuzeo dana 16. prosinca 1997., a što je razvidno iz bilješke na kraju tog rješenja. Stoga je tuženik, ako ne ranije, od toga dana nepošteni posjednik predmetne nekretnine.

Stoga tuženik niti kao treća osoba zbog svoje statusne povezanosti s društvom J. d.d. u ovom sporu ne može s uspjehom tužitelju suprotstaviti svoja prava pozivom na dosjelost jer je zbog propisanog posebnog pravnog režima neprocijenjenih nekretnina morao znati da na tim nekretninama postoje druga prava, a sve pozivom na odgovarajuću primjenu odredbe čl. 129. st. 2. ZOVDSP-a.

Slijedom svega navedenog, sud zaključuje da je tužitelj vlasnik predmetnih nekretnina u cijelosti, pozivom na odredbu čl. 6. st. 1. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije, što je tuženik dužan priznati, odnosno trpjeti upis tužitelja u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Malom Lošinju. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja usvojiti i presuditi kao u izreci.

Uzevši u obzir sve navedeno, ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, njezine razloge, a samim time i odluku prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva donesenu pravilnom primjenom odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a.

Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i po visini.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 22. travnja 2021.

Predsjednica vijeća

Kamelija Parać v.r.