- 1 -              U-zpz 1/2021-6

 

 

 

 

 

 

Broj: U-zpz 1/2021-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Marine Paulić, članice vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u upravnoj stvari tužiteljice R. K. iz S., koju zastupa opunomoćenik T. K., odvjetnik u S., protiv tuženika Ministarstva, Z., uz sudjelovanje zainteresirane osobe I. P. iz S., radi odobrenja za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-199/2020 od 28. prosinca 2020. za izvanredno preispitivanje zakonitosti presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-4977/19-3 od 5. veljače 2020. kojom je dijelom potvrđena, a dijelom poništena presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj Usl-150/17-13 od 8. ožujka 2019., u dijelu toč. III. izreke te je naloženo tužiteljici da tuženiku nadoknadi dio troškova spora, u sjednici održanoj 20. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-4977/19-3 od 5. veljače 2020., odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Rješenjem tuženika Ministarstva klasa: UP/II-034-06/17-01/5, urbroj: 529-06-17-2 od 24. veljače 2017. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, I. O. klasa: UP/I-335-02/15-01/303, urbroj: 2181-01/05-16-28/DJ od 8. prosinca 2016., kojim je u ponovnom postupku utvrđen prestanak važenja rješenja o odobrenju klasa: UP/I-335-03/99-01/102, urbroj: 181-06-5-00-3 od 21. lipnja 2000., izdanog tužiteljici za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu u P., ..., zbog uskrate suglasnosti suvlasnice predmetne nekretnine I. P. da tužiteljica može i dalje pružati ugostiteljske usluge u domaćinstvu u predmetnoj nekretnini.

 

2. 1. Presudom Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 6 UsI-150/17-13 od 8. ožujka 2019., u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja tuženika Ministarstva klasa: UP/II-034-06/17-01/5, urbroj: 529-06-17-2 od 24. veljače 2017. i rješenja Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, I. O. klasa: UP/I-335-02/15-01/303, urbroj: 2181-01/05-16-28/DJ od 8. prosinca 2016.

 

2. 2. U točki II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

 

2. 3. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova upravnog spora.

 

3. 1. Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-4977/19 od 5. veljače 2020., u točki I. izreke, odbijena je žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 6 UsI-150/17-13 od 8. ožujka 2019. u točkama I. i II. izreke.

 

3. 2. U točki II. izreke odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 6 UsI-150/17-13 od 8. ožujka 2019. u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 1.073,00 kn.

 

3. 3. U točki III. izreke usvojena je žalba tuženika i poništena presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj: 6 UsI-150/17-13 od 8. ožujka 2019. u dijelu točke III. izreke kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 616,50 kn na način da je naloženo tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 616,50 kn u roku od 15 dana od primitka presude.

 

3. 4. U točki IV. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

4. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo je zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude zbog povrede odredbe čl. 79. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17- dalje: ZUS). Predlaže da ovaj sud prihvati zahtjev, ukine pobijanu presudu i predmet vrati Visokom upravnom sudu na ponovno rješavanje.

 

5. Na zahtjev nije odgovoreno.

 

6. Zahtjev je neosnovan.

 

7. 1. Visoki upravni sud Republike Hrvatske smatra pogrešnim shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem je tuženik u predmetnom upravnom sporu za zastupanje pred sudom mogao ovlastiti drugu službenu osobu Ministarstva budući se radi o javnopravnom tijelu sa nadležnošću na području cijele Republike Hrvatske čime uz poštivanje načela učinkovitosti iz čl. 8. ZUS-a troškovi ne bi nastali.

 

7. 2. Utvrđujući da Ministarstvo nema zaposlenih osoba izvan sjedišta Ministarstva, te da je sukladno odredbi čl. 63. Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva ("Narode novine" broj 96/17) poduzimanje radnji u upravnim sporovima pred upravnim sudovima i Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske u području ugostiteljske djelatnosti i pružanja usluga u turizmu u nadležnosti Uprave za pravne poslove i standarde čiji službenici rade u sjedištu tuženika u Z., kao i opunomoćenica tuženika u predmetnom upravnom sporu, pa iako Samostalni sektor turističke inspekcije Ministarstva ima ustrojene područne jedinice u Z., V., P., R., S. i O., cijeneći da se predmetni upravni spor ne odnosi na upravni predmet iz djelokruga rada tog Sektora, smatra da čelnik tuženika nije niti mogao u predmetnoj upravnoj stvari vezano uz obavljanje ugostiteljske djelatnosti i pružanja usluga u turizmu ovlastiti drugu službenu osobu za zastupanje osim službene osobe iz sjedišta tuženika u Z.

 

7. 3. Ujedno smatra da odredba čl. 20. st. 3. ZUS-a, kojom je propisano da tijela državne uprave i druga državna tijela po punomoći čelnika tijela može zastupati državno odvjetništvo, ne oduzima pravo tuženika za naknadu opravdanih troškova upravnog spora, s obzirom da se ne radi o obvezi već o mogućnosti čelnika tijela da opunomoći Državno odvjetništvo Republike Hrvatske za zastupanje u upravnim sporovima.

 

8. Slijedom navedenog tuženiku dosuđuje trošak za pristup na ročište 5. srpnja 2018. u visini povratne autobusne karte za relaciju prijevoza Z. – S. – Z. i trošak dnevnice u iznosu od 170,00 kn, te za pristup na ročište 28. veljače 2019. (zatraženi trošak 1/3 cijene povratne autobusne karte u iznosu od 81,00 kn) i trošak dnevnice u iznosu od 127,50 kn, odnosno ukupno 616,50 kn, kao opravdani trošak, dok je u preostalom dijelu za iznos od 1.073,00 kn zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan jer u konkretnom slučaju zatraženi troškovi noćenja i dnevnice nisu bili ni opravdani ni nužni izdatak.

 

9. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (dalje DORH) povredu odredbe čl. 79. ZUS-a temelji na tvrdnji da je suprotno navedenoj odredbi drugostupanjski sud poništavajući prvostupanjsku presudu u točki III. izreke i rješavajući sam o troškovima postupka neosnovano odbio dio tuženikovog zahtjeva za nadoknadu njegovih stvarnih troškova upravnog spora (troškovi noćenja punomoćnika tuženika i dnevnicu).

 

10. 1. Obrazlažući navedenu tvrdnju DORH-e u odnosu na odbijeni trošak noćenja radi pristupa ročištu zakazanom za 28. veljače 2019. navodi da je službena osoba tuženika noćila u S. 27. na 28. veljače 2019. iz razloga što je 27. veljače 2019. zastupala tuženika na istom sudu u drugom predmetu broj Usl-375/18, te je 28. veljače zastupala tuženika u ovom upravnom sporu, i smatra da je neosnovano odbijen tuženikov zahtjev za nadoknadom iz tih-stvarnih troškova upravnog spora.

 

10. 2. Dalje navodi da je ročište u predmetnom sporu u Upravnom sudu u Splitu 5. srpnja 2018. održano u 8,30 sati, pa je službena osoba iz Z. trebala krenuti u 3 sata ujutro kako bi izbjegla trošak noćenja, čime bi joj poslodavac uskratio pravo na noćni odmor između 2 uzastopna radna dana od najmanje 12 sati neprekidno, na što ima pravo propisano čl. 11. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (dalje KU), kao i pravo na dnevnicu iz čl. 49. KU i čl.10. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima, a nije se radilo o izvanrednoj situaciji, niti višoj sili, koja bi iziskivala takav napor službene osobe.

 

10.3. Pogrešnim smatra shvaćanje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske prema kojem se službena osoba trebala vratiti 27. veljače 2019. u Zagreb, nakon održanog ročišta u drugom upravnom predmetu da bi se sutradan odnosno 28. veljače, autobusnom linijom u 3 sata ujutro opet vratila u S. na zakazano ročište u ovom predmetu.

 

11. Neosnovana je tvrdnja podnositelja zahtjeva da je pobijanom presudom u dijelu kojim je odbijen preostali dio toga zahtjeva za iznos od 1.073,00 kn povrijeđena odredba čl. 79. ZUS-a, jer je ocijenio da u konkretnom slučaju zatraženi troškovi noćenja i dnevnice nisu bili ni opravdani ni nužni izdatak.

 

12. 1. Za ocjenu osnovanosti zahtjeva mjerodavne su odredbe čl. 8., čl. 20. st. 3. i čl. 79. ZUS-a.

 

12. 2. Relevantni dio čl. 79. ZUS-a glasi:

 

              „(1) Troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

 

              (3) Svaka stranka prethodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, osim ako zakonom nije drukčije propisano. Troškovi proizašli iz poduzimanja radnji po službenoj dužnosti suda predujmljuju se iz sredstava suda.

 

              (4) Stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu“.

 

12. 3. Člankom 8. ZUS-a propisano je načelo ekonomičnosti upravnog postupka, a ta odredba propisuje da će se upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućit će zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te će odluku donijeti u razumnom roku.

 

12. 4. Člankom 20. st. 3. ZUS-a propisano je da za poduzimanje radnji u sporu čelnik tijela može ovlastiti drugu službenu osobu javnopravnog tijela, a da tijela državne uprave i druga državna tijela po punomoći čelnika tijela može zastupati državno odvjetništvo.

 

13. Prema shvaćanju ovoga suda neosnovano DORH-e smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjena odredba čl. 79. ZUS-a, jer prema stavku 1. te odredbe troškove spora čine samo opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora.

 

14. U situaciji kada je čl. 8. ZUS-a propisano načelo ekonomičnosti, prema kojem se upravni spor mora provesti brzo i bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova uz onemogućavanje zlouporabe prava stranaka i drugih sudionika u sporu, te u situaciji kada je čl. 20. st. 3. ZUS-a određeno da tijela državne uprave i druga državna tijela po punomoći čelnika može zastupati državno odvjetništvo, i uz činjenicu da na području S. postoji državno odvjetništvo Republike Hrvatske – građansko-upravni odjel, koji je u konkretnom slučaju mogao poduzeti zastupanje tuženika u ovoj upravnoj stvari u ovom upravnom sporu, neovisno što se ne radi o obvezi da tijelo državne uprave zastupa državno odvjetništvo već samo o mogućnosti, u konkretnom slučaju nije bilo nužno da tuženika u predmetnoj upravnoj stvari zastupa punomoćnik koji bi dolazio iz Z., i uz uvažavanje činjenice da je područje ugostiteljske djelatnosti i pružanja usluga u turizmu u nadležnosti Uprave za pravne poslove i standarde čiji službenici rade u sjedištu tuženika u Z. i da čelnik tuženika nije niti mogao u predmetnoj upravnoj stvari (vezano uz obavljanje ugostiteljske djelatnosti i pružanja usluga u turizmu) ovlastiti drugu službenu osobu za zastupanje osim službene osobe iz sjedišta tuženika u Z.

 

15. Stoga je neosnovana tvrdnja podnositelja zahtjeva o pogrešnoj primjeni čl. 79. ZUS-a pa je zahtjev za izvanredno preispitivanje presude valjalo odbiti kao neosnovan, na temelju odredbe čl. 78. st. 3. ZUS-a.

 

Zagreb, 20. travnja 2021.