- 1 -              Rev 880/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 880/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. J.1 iz K., ..., OIB: ...  i 2. M. J.2 iz S. L., K., ..., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u P., protiv tuženice E. & S. B. d.d. sa sjedištem u R., ..., OIB: ..., koju zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. J.3, K. L. i V. J. P., iz O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja podnesene protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-279/16-2 od 21. studenoga 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-1432/15-17 od 25. studenoga 2015., u sjednici održanoj 20. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-279/16-2 od 21. studenoga 2016., kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1.1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelji traže da se tuženici naloži da im na jednake dijelove isplati iznos od 3.627.527,57 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos počinje teći od 30. lipnja 2012. pa do isplate, te da im tuženik naknadi parnični trošak u roku 15 dana

 

1.2. U točki II. izreke odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelji traže da se tuženici naloži da im na jednake dijelove isplati iznos od 533.956,27 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos počinje teći od 30. lipnja 2012. pa do isplate, te da im tuženica naknadi parnični trošak u roku 15 dana.

 

1.3. U točki III. izreke obvezani su tužitelji naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 183.900,00 kn, u roku od 15 dana.

 

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je citirana prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP) i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačenje pobijane presude i prihvaćanje njihovog tužbenog zahtjeva.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je neosnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženica iznos od 3.627.527,57 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, odnosno podredno 533.956,27 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a na ime materijalne štete koju im je prouzročila tuženica svjesnim i zlonamjernim postupanjem, kršenjem načela savjesnosti i poštenja, koja se očituje u razlici između stvarne vrijednosti predmetne nekretnine i njezine vrijednosti koju je tuženica navela u ovršnom postupku, na temelju koje je ista prodana trećoj osobi.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. U reviziji prema odredbi čl. 386. ZPP-a stranka treba određeno obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

8. Tužitelji se u reviziji pozivaju na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a, a koji revizijski prigovor obrazlažu navodima da je tuženica, kao ovršenica, pokrenula ovršni postupak (Ovr-1384/10) u kojem je prisilno prodana predmetna nekretnina tužitelja (ovršenika iz navedenog postupka) za iznos od 2.000.000,00 kuna, iako je u ugovoru o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja, sklopljenim između stranaka 5. srpnja 2007., kao ovršnoj ispravi, vrijednost te nekretnine utvrđena sporazumno na iznos od 333.448,00 EUR, da je po tuženičinom „nalogu za procjenu vrijednosti“ od 16. srpnja 2008. od tuženičine društva kćeri E. n. d.o.o. vrijednost te nekretnine procijenjena na iznos od 6.121.718,61 kunu, a zatim elaboratom od 25. svibnja 2012. u iznosu od 3.028.167,31 kuna. Navode da je tuženica znala da prodana nekretnina vrijedi znatno više od vrijednosti navedene u citiranom ugovoru, a da se u navedenom ovršnom postupku nije savjesno služila svojim procesnim ovlaštenjima, jer nije tražila da se njezina vrijednost u ovršnom postupku utvrdi u stvarnom iznosu, na koji način je u tom postupku postupala protivno čl. 9. ZPP-a i počinila i kazneno djelo protiv pravosuđa, a prekršena je i odredba čl. 3. ZPP-a, jer je tuženici omogućeno raspolaganje procesnim ovlaštenjima suprotno prisilnim propisima i moralu.

 

9. Neosnovani su navodi o bitnim povredama postupka jer bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a postoji ako je protivno odredbama ZPP-a sud svoju odluku temeljio na nedopuštenim raspolaganjima stranaka (čl. 3. st. 3. ZPP-a) jer se ovdje ne radi o toj činjeničnoj i pravnoj situaciji, a osim toga eventualne nepravilnosti u radu ovršnog suda ne mogu ići na teret tuženice.

 

10. Neosnovano se tužitelji pozivaju (sadržajno) i na bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 5. ZPP-a i čl. 87. st. 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 – dalje: OZ) kada navode da je tuženica dovedena u bitno pravno povoljniji položaj u odnosu na tužitelje jer tužiteljima na ročištu od 5. travnja 2013., na kojoj je utvrđena vrijednost nekretnine nije dana mogućnost da se izjasni o prijedlogu tuženice i da se vrijednost nekretnine utvrdi u većem iznosu, iznoseći svoje pravno shvaćanje prema kojem odredba čl. 87. OZ-a nije beziznimna i da omogućava ovršeniku izjašnjenje o vrijednosti nekretnine, jer ovršenicima, ovdje tužiteljima, nije nitko onemogućio iznijeti prigovore na prijedloge protivne stranke, a oni su, ako su to smatrali potrebnim to mogli učiniti i putem podneska ili na bilo koji drugi prikladni način od samog saznanja za pokretanje navedenog ovršnog postupka. Osim toga oni, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova nisu ni dokazali da su se vezano uz utvrđenje vrijednosti predmetne nekretnine, što im omogućuje citirana odredba OZ-a, uopće obraćali tuženici radi postizanja drugačijeg sporazuma.

 

11. I u revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno pitanje osnovanosti tražbine tužitelja.

 

12. Nižestupanjski sudovi su, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrditi osnovanim prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji iz razloga što nije tuženica utvrdila vrijednost predmetne nekretnine u ovršnom postupku koji se vodio pod posl. br. Ovr-1384/10, već je vrijednost predmetne nekretnine u ovršnom postupku utvrdio sud i to zaključkom posl. br. Ovr-1384/10-6 od 27. travnja 2012., u skladu s odredbom čl. 87. OZ-a, prema kojoj se kao mjerodavna uzima vrijednost koju su stranke utvrdile u sudskom ili izvansudskom sporazumu na temelju kojega je stečeno založno ili koje drugo odgovarajuće pravo na nekretnini radi osiguranja tražbine čije se namirenje traži, osim ako se stranke drukčije ne sporazumiju u postupku pred sudom najkasnije do donošenja zaključka o prodaji. Kako su stranke ugovorom o okvirnom iznosu zaduženje i osiguranja br. ES 719/07 od 5. srpnja 2007. sporazumno utvrdile vrijednost predmetne nekretnine (k.č.br. 459/10 i k.č.br. 459/13, upisane u zk.ul. 353 k.o. G.), u iznosu od 333.448,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti, ovršni sud je vrijednost predmetnih nekretnina utvrdio zaključkom od 27. travnja 2012. upravo u navedenom iznosu.

 

13. Utvrđujući da tužitelji u postupku nisu dokazali da su se vezano uz utvrđenje vrijednosti predmetne nekretnine uopće obraćali tuženici radi postizanja drugačijeg sporazuma, niti su dokazali da je u postupanju tuženika bilo ikakvih protupravnosti, odnosno da bi ponašanje tuženika u ovršnom postupku imalo za posljedicu nastanak štete tužiteljima (čl. 1045. ZOO-a), sve to imajući u vidu način na koji se utvrđuje vrijednost nekretnina u ovršnom postupku (čl. 87. st. 3. OZ-a) nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelji nisu dokazali da bi tuženica učinila protupravnu radnju, da bi postojala eventualna krivnja tuženice, a niti da bi kao posljedica eventualne štetne radnje i krivnje tuženice nastala šteta tužiteljima.

 

14. Prema navedenom, neosnovano tužitelji osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava ponavljaju da je predmetna nekretnina tužitelja prodana za iznos od 2.000.000,00 kuna, da je u ugovoru, sklopljenim između stranaka, kao ovršnoj ispravi, vrijednost te nekretnine utvrđena sporazumno na iznos od 333.448,00 EUR, da je po tuženikovom nalogu za procjenu vrijednosti  iz 2008. vrijednost te nekretnine procijenjena na iznos od 6.121.718,61 kunu, a potom 2012. u iznosu od 3.028.167,31 kuna, i da je tuženica znala da prodana nekretnina vrijedi znatno više od vrijednosti navedene u citiranom ugovoru, a da se u navedenom ovršnom postupku nije savjesno služila svojim procesnim ovlaštenjima, jer nije tražila da se njezina vrijednost u ovršnom postupku utvrdi u stvarnom iznosu, jer tužitelji ni po ovom sudu nisu dokazali da tuženica učinila bilo koju protupravnu radnju, da bi postojala eventualna njezina krivnja, a niti da bi kao posljedica eventualne štetne radnje i krivnje tuženice nastala šteta tužiteljima, odnosno da bi ponašanje tuženice u ovršnom postupku imalo za posljedicu nastanak štete tužiteljima (čl. 1045. ZOO-a), pogotovo što nisu dokazali da su se vezano uz utvrđenje vrijednosti predmetne nekretnine, sukladno mogućnostima iz čl. 87. OZ-a obraćali tuženici radi postizanja drugačijeg sporazuma.

 

15. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 20. travnja 2021.