- 1 -              Rev 2213/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2213/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. J. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik iz Z., protiv tuženika I. K. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-7981/11-2 od 3. ožujka 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8388/09-20 od 3. prosinca 2010., u sjednici održanoj 20. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj suvlasnik 1/3 dijela nekretnine u sadašnjem suvlasništvu tuženika pobliže opisane u izreci presude te zahtjev za izdavanje tabularne isprave podobne za upis suvlasništva predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama na ime tužitelja, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 70.000,00 EU u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate sa zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci presude (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 55.350,00 kn (točka II. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), navodeći da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je revizijskom sudu prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu. Potražuje trošak revizije.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Tužitelj u reviziji ukazuje na apsolutno bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

7.1. Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

7.2. Time što utvrđene činjenice i provedene dokaze glede ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud nije tumačio u skladu sa stavom tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju revident ukazuje.

 

7.3. Obrazlažući apsolutno bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP kroz navode da je prvostupanjski sud pogrešno zanemario iskaze tužitelja i njegove supruge, ocijenivši ih proturječnima te pogrešno poklonio vjeru iskazu tuženika, što drugostupanjski sud nije sankcionirao, revident sadržajno ukazuje na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 8. ZPP.

 

7.4. Odredbom čl. 8. ZPP propisano je da sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

 

7.5. Prema ocjeni ovog suda ocjena dokaza i način na koji su utvrđene odlučne činjenice rezultat je pravilne primjene odredbe čl. 8. ZPP, stoga revizijskim navodima ocjena dokaza nije dovedena u sumnju i nema proturječnosti između obrazloženja presude i izvedenih dokaza.

 

7.6. Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda iz kojih je izvedena ocjena o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima tužitelj iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana (s izrazom svojeg shvaćanja provedenih dokaza, koje shvaćanje sugerira prihvatiti), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP), ovaj ih sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga neke ostvarene postupovne povrede.

 

7.7. Slijedom svega navedenog ne postoji revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava vlasništva u 1/3 dijela premetne nekretnine te za izdavanje tabularne isprave, kao i zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 70.000,00 €, u kunskoj protuvrijednosti, a koje potraživanje tužitelja proizlazi iz pozajmica koje je tužitelj dao tuženiku u ukupnom iznosu od 429.000,00 DEM.

 

8.1. Sporno je bilo tijekom postupka da li je tužitelj pozajmio tuženiku iznos od 429.000,00 DEM (pozajmicom od 2. travnja 1999. iznos od 385.000 DEM te pozajmicom od 30. listopada 1998. iznos od 44.000 DEM), da li je između stranaka postojao sporazum o kupoprodaji sporne nekretnine u 1/3 dijela te sporazum za isplatu iznosa od 70.000,00 €, kao i da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja.

 

9. Nižestupanjski sudovi su u bitnom utvrdili:

 

- da iz potvrde od 2. travnja 1999. proizlazi da je 1. travnja 1999. I. K. primio od R. J. iznos od 429.000,00 DEM u svrhu posudbe,

 

- da je potvrdu potpisao tužitelj ali je nije potpisao tuženik,

 

- da je u potvrdi navedena napomena da je novac u ime I. K. preuzeo M. K., ispod koje je nečitak potpis,

 

- da je tužitelj pozvao tuženika tijekom 2003. ili 2004. na vraćanje duga,

 

- da su tužitelj i tuženik u razdoblju od 2002.-2004. vršili pregovore da bi umjesto vraćanja duga dogovorili kupoprodaju gore opisane nekretnine u 1/3 dijela te isplatu razlike u cijeni u iznosu od 70.000,00 € do punog iznosa pozajmice,

 

- da do sklapanja ugovora nije došlo.

 

10. Nižestupanjski sudovi utvrdivši iz provedenog dokaznog postupka da između stranaka nije sklopljen pisani ugovor kojemu bi bio cilj stjecanje prava vlasništva, zaključuju da tužitelj nije stekao pravnu osnovu za stjecanje vlasništva, pa stoga pozivom na odredbe čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06) odbijaju tužbeni zahtjev za utvrđenje vlasništva na predmetnoj nekretnini.

 

10.1. U odnosu na pozajmicu od 2. travnja 1999. u iznosu od 385.000 DEM te pozajmicu od 30. listopada 1998. u iznosu od 44.000 DEM (a koje pozajmice su između stranaka sporne) sudovi ocjenjuju da se radi o ništavim pravnim poslovima budući su sklopljeni u vrijeme kad je bilo zabranjeno pozajmljivanje strane valute (čl. 10. st. 3. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometa zlata ("Narodne novine" broj 91A/93, 36/98, 32/01). Slijedom navedenog zaključuju da bi se u ovoj činjeničnoj situaciji radilo o stjecanju bez osnove koje je nastupilo u trenutku kad se imovina tuženika povećala, dakle isplatom pozajmice 30. listopada 1998. i 2. travnja 1999. i od tada teče rok za zastaru sukladno odredbi čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO). Polazeći od činjenice da je tužba podnesena 2. rujna 2009. zaključuju da je potraživanje tužitelja za isplatu iznosa od 70.000,00 € nastupila zastara sukladno odredbi čl. 371. ZOO jer je ista podnesena po proteku roka zastare od 5 godina.

 

11. Tužitelj se reviziji paušalno poziva i na razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

11.1. Naime, pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

11.2. Budući se u reviziji ne navodi odredba materijalnog prava koja nije primijenjena, a trebalo ju je primijeniti, odnosno koja nije pravilno primijenjena, navedeni revizijski razlog nije obrazložen.

 

11.3. Stoga taj revizijski razlog sud nije uzeo u obzir, sukladno odredbi čl. 386. ZPP kojom je određeno da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi te da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

 

11.4. Navodi kojima revident, u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, dovodi u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda iz kojih je izvedena ocjena o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, su ponovno prigovori činjenične naravi kojima tužitelj iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza – koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP), što je već rečeno, ovaj ih sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

 

12. Zbog toga je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, o reviziji tužitelja odlučeno kao u izreci presude.

 

Zagreb, 20. travnja 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.