- 1 -              I Kž 474/2019-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 474/2019-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. K. K., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi opt. K. K. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 13. lipnja 2019. broj K-13/2018, u sjednici vijeća održanoj 20. travnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. K. K. i branitelja optuženika, odvjetnika T. K.

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalba opt. K. K. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici, opt. K. K. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. pa je, na temelju istog zakonskog propisa, uz primjenu članka 48. stavak 1. i članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te mu je na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se ima izvršiti dio kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok se dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Na temelju članka 79. stavak 2. KZ/11., od optuženika je oduzet jedan kuhinjski nož s drvenom drškom ukupne dužine 33 cm, oštrice dužine 20 cm, koji će se uništiti. Optuženiku su ujedno vraćeni predmeti oduzeti uz potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta broj ... od 5. prosinca 2017.

 

3. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08.) optuženik je u cijelosti oslobođen naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 6. ZKP/08., kao i nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja, pa isti padaju na teret proračunskih sredstava.

 

4. Protiv ove presude žalbu je podnio opt. K. K., putem branitelja T. K., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi optužbe, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je predložio da se na sjednicu vijeća pozove branitelja optuženika, kao i optuženika osobno.

 

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

6. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

7. Postupajući po zahtjevu branitelja opt. K. K. u žalbi, u smislu članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici vijeća obaviješteni su taj optuženik i njegov branitelj T. K., kao i državni odvjetnik. Sjednici su nazočili optuženik i njegov branitelj, dok državni odvjetnik sjednici nije pristupio pa je sjednica vijeća u odnosu na njega, sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08., održana u njegovoj odsutnosti.

 

8. Žalba nije osnovana.

 

9. Optuženik ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer da je činjenični opis djela nejasan pa da se presuda zbog toga ne da ispitati jer je nerazumljiva. Međutim, suprotno tvrdnjama iz žalbe optuženika, činjenični opis izreke pobijane presude je potpuno jasan i sadrži sve potrebne elemente kaznenog djela zbog kojeg je optuženik proglašen krivim. Uz to, pobijana presuda je u svemu razumljiva i sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama koji su potpuno jasni i bez suprotnosti, pa istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz žalbe optuženika nije ostvarena.

 

9.1. Nadalje, optuženik ističe da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu iz članka 414. stavak 1. ZKP/08., jer da oštećenika prije ispitivanja optuženika nije uputio izvan sudnice, čime smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. Naime, premda je optuženik načelno u pravu u pogledu primjene navedene zakonske odredbe, budući da je optuženik u konkretnom slučaju koristio svoje pravo i zahtijevao da obranu iznese na početku dokaznog postupka, pa je oštećenik u toj situaciji trebao biti izvan sudnice, opisana povreda, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, nije utjecala na zakonito donošenje presude. Ovo prvenstveno iz razloga jer je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi izvršio analizu i ocjenu svih u postupku izvedenih dokaza, pa tako i obrane optuženika, kao i iskaza oštećenika, pri čemu se detaljno izjasnio o njihovoj vjerodostojnosti, pa se o istaknutom prigovoru optuženika može raspravljati samo kroz žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne kroz spomenutu bitnu povredu. Ovo tim više, jer žalitelj u žalbi ne daje nikakve posebne razloge o tome na koji je način opisana primjena odredbe iz članka 414. stavak 1. ZKP/08. utjecala, ili je mogla utjecati na presudu. Stoga, suprotno navodima iz žalbe, ova istaknuta relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka nije ostvarena.

 

10. Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08., ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio neku drugu bitnu povredu na koje je ovaj žalbeni sud dužan paziti po zakonu.

 

11. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje žalitelj ističe da sud zaključak o krivnji optuženika temelji na dvojbenom iskazu ošt. Z. P., koji iskaz je nevjerodostojan, a to da je djelomično potvrđeno i provedenim sudsko-medicinskim vještačenjem. Osim toga smatra da je sud, s obzirom na nalaz i mišljenje sudskomedicinskog vještaka, trebao zaključiti da je optuženik postupao u nužnoj obrani, jer da je vještak u svom nalazu u većoj mjeri potvrdio navode obrane optuženika. Konačno, smatra da iz okolnosti slučaja proizlazi da optuženik nije postupao s namjerom, već isključivo iz nehaja, jer je psihijatrijskim vještačenjem utvrđeno da je tempore criminis bio smanjeno ubrojiv, pa da se, ukoliko u konkretnom slučaju ne bi došlo u obzir isključenje protupravnosti, svakako radi o nekom obliku kaznenog djela iz Glave X KZ/11. blažem od onog za koje je optuženik pobijanom presudom proglašen krivim.

 

12. Razmatrajući razloge koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao prvostupanjski sud u odnosu na počinjeno kazneno djelo, ovaj sud drugog stupnja nalazi da optuženik svojim žalbenim prigovorima nije doveo u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

12.1. Protivno tvrdnjama iz žalbe, sud prvog stupnja je na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, iskaza ošt. Z. P., svjedokinja A. K. i V. P., kao i na temelju provedenog sudskomedicinskog i psihijatrijskog vještačenja te dokumentacije u spisu, njihovom savjesnom i kritičnom ocjenom, kako svakog za sebe, tako i u njihovom međusobnom odnosu, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice inkriminiranog kaznenog djela. Za takva svoja utvrđenja je u obrazloženju presude iznio vrlo opširne i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

 

12.2. Pravilno prvostupanjski sud ne prihvaća kao vjerodostojnu obranu optuženika u dijelu u kojem on tvrdi da je do ozljeđivanja oštećenika inkriminiranog dana došlo vjerojatno slučajno, i to kada ga je oštećenik pokušao zaustaviti u namjeri da mu probuši gume na vozilu, zbog čega mu je prišao i srušio kod auta te ležao na njemu, od čega da se on izbezumio i više ne zna što je radio, ali da je pritom mahao rukama i nogama, s time da je tom prilikom u desnoj ruci imao nož, a to je sve činio samo da bi oštećenik sišao s njega. Iako se svih detalja točno ne sjeća, optuženik je istaknuo da zna da oštećenika tom prilikom nije imao namjeru tjelesno ozlijediti te smatra da se samo branio od njegova napada. Ovo iz razloga jer je takva obrana optuženika, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, suprotna ne samo iskazu oštećenika, nego i ostalim izvedenim dokazima. Pritom, valja naglasiti, a kako to pravilno uočava i sud prvog stupnja, da za zaključak o nevjerodostojnosti obrane optuženika nije od značaja činjenica što je sudsko-medicinski vještak, utvrđujući dinamiku i mogućnost ozljeđivanja oštećenika, prihvatio kao logičniju verziju koju opisao optuženik.

 

12.3. Naime, prema iskazu ošt. Z. P. kojeg sud u većoj mjeri s pravom prihvaća, proizlazi kako su se optuženik i on prethodno u kući posvađali, pri čemu je između njih došlo i do lakšeg fizičkog sukoba na način da ga je, u momentu kada je želio izaći iz kuće optuženika, isti udario nogom u stražnjicu, nakon čega se oštećenik okrenuo i gurnuo optuženika i pritom ga pljusnuo. Nadalje, da je nakon toga optuženik u kuhinji uzeo nož pa on pobjegao iz kuće, a optuženik je došao za njim i, kada je došao do njegova auta, nožem mu je probušio prvu i zadnju desnu gumu, a tada krenuo prema drugoj strani auta, odnosno prema njemu, nakon čega je on, budući da se poskliznuo, pao na zemlju i tada je optuženik došao do njega te ga ubo u leđa na tri mjesta.

 

12.4. U odnosu na izneseno prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako događaj u kući, prije inkriminiranog događaja, među strankama nije sporan te da o tome  uglavnom suglasno iskazuju i optuženik i oštećenik, a njihove iskaze u tom dijelu u većoj mjeri potvrđuju i ispitane svjedokinje A. K. i V. P. Nadalje, sud pravilno zaključuje da je nakon incidenta u kući oštećenik izašao iz kuće optuženika, pa se optuženik u odnosu na daljnje događaje ne može pozivati na nužnu obranu, jer je oštećenikov napad prestao u kući, suprotno tvrdnjama iz žalbe optuženika koja smatra da napad u kući nije prestao.

 

12.5. U tom pogledu valja naglasiti da, nakon što je oštećenik izašao iz kuće optuženika, isti je bio povrijeđen (što proizlazi iz obrane) ranijim zbivanjima u kući i oštećenikovim šamarom, zbog čega je ljutit uzeo kuhinjski nož i izašao u dvorište te pritom prvo probušio prednju i stražnju desnu gumu na vozilu oštećenika. Stoga se, prema pravilnom zaključku suda, u nastavku događaja svakako radilo o protupravnom napadu na oštećenikovu imovinu, koju je ovaj želio zaštititi, zbog čega je optuženika, kada je došao na lijevu stranu auta u namjeri da probuši gume auta i na toj strani, uhvatio za ruke i oborio na tlo, pri čemu je došlo do ozljeđivanja oštećenika, a sud s pravom prihvaća taj dio obrane optuženika, jer je ista potvrđena provedenim medicinskim vještačenjem.

 

12.6. Takvu dinamiku događaja, kako je već i navedeno, potvrđuje i sudskomedicinski vještak, koji je istakao kako je verzija optuženika logičnija i prihvatljivija u odnosu na sam opis mehanizma nastanka ozljeđivanja oštećenika. Naime, iskaz sudsko-medicinskog vještaka upućuje da je optuženik ubadao oštećenika dok je ovaj ležao na njemu u predjelu leđa, koja su mu u tom položaju bila dostupna, pri čemu je svakako znao da u toj poziciji ne može utjecati na težinu ozljede te da ne može isključiti ni smrtonosnu povredu, a imajući u vidu da se radilo o srednjem intenzitetu zamaha nožem, te da je jedna rana prodrla u prsište. Nadalje, sud na temelju nalaza sudsko-medicinskog vještaka pravilno zaključuje da težina sve tri ubodne rane na opisanom području leđa dovodi do opasnosti po život, sve tim više jer je jedan od ubodnih kanala prodirao u prsište.

 

12.7. S druge strane, prvostupanjski sud, ocjenjujući postupak oštećenika, pravilno zaključuje da taj postupak nije optuženiku davao pravo na nužnu obranu, jer on od sebe nije odbijao oštećenikov protupravni napad, te u nastavku ispravno ocjenjuje kako je oštećenik imao pravo prekinuti optuženikov napad na njegovu imovinu (auto i bušenje guma) koji je bio protupravan i da to optuženikovo protupravno djelovanje spriječi.

12.8. Iz navedenog prvostupanjski sud osnovano nalazi kako je opisanim postupanjem optuženik bio svjestan da, s obzirom na sredstvo koje je uporabio (nož dužine oštrice 20 cm) i koje je podobno za nanošenje najtežih ozljeda, te da s obzirom na lokaciju, odnosno dio tijela na kojem su ozljede nastale, može nastupiti smrt oštećenika, a na to je pristao. Iz takvog stanja stvari, protivno žalbenim navodima optuženika, sud pravilno zaključuje da je optuženik postupao sa neizravnom namjerom. Za takav zaključak suda prvog stupnja u odnosu na opisanu krivnju optuženika nije od utjecaja psihijatrijski nalaz vještaka, kako se to pogrešno pokušava prezentirati u žalbi optuženika, odnosno činjenica da je isti tempore criminis bio smanjeno ubrojiv. Naime i po ocjeni ovog suda drugog stupnja optuženikovo shvaćanje vlastite djelatnosti, iako je, prema nalazu psihijatrijskog vještaka, bilo kompromitirano (bitno smanjena ubrojivost), nije bilo kompromitirano do te mjere da bi isključilo kazneno pravnu odgovornost postupanja optuženika.

 

12.9. Stoga za potpunu ocjenu vjerodostojnosti obrane optuženika i njen otklon prvostupanjski s pravom prihvaća iskaz oštećenika, kao i iskaz sudsko medicinskog i psihijatrijskog vještaka pa, imajući u vidu te dokaze, pravilno zaključuje o svim kaznenopravnim aspektima postupanja optuženika. Pritom svakako još treba naglasiti, a što potvrđuje i liječnik psihijatar, da se nakon događaja u kući kod optuženika pojavio određen osjećaj ljutnje i bijesa, jer ga je oštećenik, kao njegov bivši zet i s kojim je bio u dobrim odnosima ošamario, međutim, takvo njegovo stanje nije došlo do razine jake razdraženosti, što bi eventualno imalo utjecaja na drugi oblik djela ili radnje, tako da se u ponašanju optuženika, prema pravilnom zaključku suda, ostvaruju upravo svi bitni elementi kaznenog djela ubojstva u pokušaju.

 

13. Prema svemu do sada navedenom proizlazi da je prvostupanjski pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pa žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

14. Iako se optuženik žali zbog povrede kaznenog zakona, on tu žalbenu osnovu pobliže ne obrazlaže, već zapravo samo paušalno i sumarno ističe da sud ne daje razloge za primjenu KZ/11., već samo nabraja brojeve Narodnih novina i pritom ne kaže koji je zakon najblaži za optuženika. U odnosu na tako koncipirani žalbeni navod treba naglasiti da se njime prije svega ne ostvaruje povreda kaznenog zakona. Međutim, žalitelju se skreće pozornost kako je prvostupanjski  sud, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske pravilno na presuđeno kazneno djelo u konkretnom slučaju primijenio KZ/11., pri čemu nije bio dužan obrazlagati brojeve Narodnih novina koji se navode u preambuli pobijane presude. Ovo iz razloga, jer je KZ/11. bio na snazi kako u vrijeme počinjenja djela, tako i u vrijeme donošenja presude suda prvog stupnja, a nije se mijenjao ni u žalbenom postupku, tako da istaknuta povreda kaznenog zakona nije ostvarena.

 

15. Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, slijedom čega žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

 

16. Iako se optuženik ne žali zbog odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud je u tom dijelu pobijanu presudu ispitao sukladno članku 478. ZKP/08., pri čemu ocjenjuje da je sud prvog stupnja pri odmjeravanju kazne pravilno utvrdio te potom adekvatno valorizirao sve okolnosti koje su u konkretnom slučaju bile od utjecaja pri izboru vrste i mjere kazne te važne za proces njezine individualizacije u smislu članka 47. KZ/11., pa njihova preocjena nije osnovana.

 

16.1. Naime, prvostupanjski sud je opt. K. K. osnovano kao olakotno uzeo stanje smanjene ubrojivosti, da je osoba starije životne dobi koja je i teže bolesna, izraženo žaljenje i kajanje, dosadašnju neosuđivanost kao i činjenicu da se radi o pokušaju kaznenog djela, dok mu otegotne okolnosti nije utvrdio, pri čemu sud pravilno nalazi da se u konkretnom slučaju radi o naočitim olakotnim okolnostima koje su morale naći svoj odraz u vrsti i mjeri izrečene kaznene sankcije.

 

16.2. Prema tome, uzimajući u obzir sve tako utvrđene okolnosti o kojima ovisi vrsta i visina kazne, a uz to i težinu kaznenog djela i stupanj krivnje, prvostupanjski je sud optuženika za počinjeno kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11. pravilno uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne iz članka 48. stavak 1. i 2. i članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11. osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te mu potom primjenom članka 57. KZ/11. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu prema kojoj se ima izvršiti dio kazne zatvora od šest mjeseci, dok se dio kazne u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik u roku provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Tako izrečena kazna i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda je u konkretnom slučaju podobna, primjerena i adekvatna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

17. Budući da navodi žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona na koje ovaj žalbeni sud u smislu članka 476. stavak 1. točke 1. i 2. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 20. travnja 2021.