P-908/2019

Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac
21000 Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Jasenki Pavlović, u pravnoj stvari
tužitelja P. P., OIB …, S., S. B., zastupan po opunomoćeniku N. I., odvjetniku u odvjetničkom
društvu I. & p., u S., protiv tuženika pod 1. I. P., OIB… S., zastupan po opunomoćeniku V. L.,
odvjetniku u odvjetničkom društvu L. & V., u S. i pod 2. I. K.
rođ. P., OIB …, D., K., radi utvrđenja, nakon održane
glavne i javne rasprave 4. ožujka 2021. u nazočnosti tužitelja i zamjenice
opunomoćenika, te tuženika pod 1. i opunomoćenice tuženika pod 1., na ročištu za
objavu 19. travnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja:

"1.Utvrđuje se da je ništav i bez pravne važnosti ugovor o dosmrtnom
uzdržavanju, zaključen 13. studenog 2007. pred Općinskim sudom u Splitu, između I-
tuženika P. I. iz S., i P. M. iz S."
2. Dužni su tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak."

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tuženiku pod 1. troškove ovog parničnog postupka u iznosu od
26.875,00 kuna, dok se više traženi trošak u iznosu od 4.000,00 kuna
odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Tužitelj je 24. kolovoza 2010. ustao tužbom protiv tuženika pod 1. I.
P. i pod 2. prednice sadašnje tuženice I. K., sada pokojne majke
stranaka, M. P.. U tužbi tužitelj navodi kako je tuženik pod 1. brat tužitelja i da
je s njihovom pok. majkom M. P. 13. studenog 2007. zaključio ugovor o

2 P-908/2019

dosmrtnom uzdržavanju na temelju kojeg je cjelokupna imovina majke M. P.
prešla u vlasništvo tuženika pod 1. I. P.. Na temelju tog ugovora davatelj
uzdržavanja tuženik pod 1. da je stekao imovinu koja u naravi predstavlja stan u
S. površine 100 m2 s pripadajućim dijelom vrta i podruma te polovicu garaže i
kuće s četiri apartmana na Č.. Prenijeta imovina prema procjeni tužitelja
minimalno vrijedi 3.000.000,00 kuna. Tužitelj osporava pravnu valjanost navedenog
ugovora. Naime, tuženik pod 1. da je još 2007. izjavio kako njemu pripada cijela
majčina imovina iza njene smrti te da neće birati načina da se iste domogne. U to
vrijeme tuženik pod 1. da je tužitelju i svojoj ostaloj bližoj i daljnjoj rodbini ograničio
pristup do majke M. P. koju da je držao zaključanom u njezinom stanu koji se
nalazi u privatnoj kući u prizemlju, ispod stana tuženika pod 1. U početku da se s
M. P. moglo komunicirati, ali samo kroz grilje njezina prozora i to uz
suglasnost i prisutnost tuženika pod 1. Međutim, kasnije da je do nje bilo nemoguće
doći ni fizički, ni telefonski. Tužitelj da nema saznanja je li M. P. bila zatočena
protivno svojoj volji, no kada god tužitelj ili bilo tko drugi iz bliže rodbine pokuša
kontaktirati M. P., tuženik pod 1. da grubim i agresivnim ponašanjem prijeći
pristup. Zadnji ispad da se dogodio 6. srpnja 2010. kada je njena sestra A.
L. koja ima 82. godine došla autobusom samo kako bi posjetila svoju sestru s
kojom nikako drugačije nije mogla stupiti u kontakt. Tuženik pod 1. da je gospođu
L. dočekao ispred majčinih vrata, da ju je fizički odgurnuo, da se izvikao na nju
zahtijevajući da odmah ode. Slijedom navedenog da je očigledno kako je tuženik pod

1.prisilio tuženu M. P. na zaključenje ugovora o dosmrtnom uzdržavanju iako
ona za taj pravni posao nije imala potrebu, vršeći nad njom fizički i psihički pritisak,
držeći je zaključanu i onemogućavajući joj pristup s okolinom, te je na taj način
dovodeći u dvojbeno psihičko stanje. Majka da nije imala nikakve stvarne potrebe za
uzdržavanjem, jer da je ona bila vlasnica stana u S. i apartmana na Č. te da je
mjesečno dobivala mirovinu iz A., da u vrijeme zaključenja ugovora majka nije
patila od nikakvih fizičkih bolesti i da je bila pokretna. Slijedom navedenog da je
evidentiran drastičan nerazmjer činidaba predmetnog ugovora. Obveze koje je
tuženik pod 1. predmetnim ugovorom preuzeo na sebe da nisu ništa drugo nego skrb
koju su djeca ionako, na temelju odredbi Obiteljskog zakona, dužna pružati svojim
roditeljima. Imajući u vidu tu činjenicu, činjenicu da majka nema stvarnu potrebu za
uzdržavanjem, te uzimajući u obzir prijetnju tuženika pod 1. upućenu tužitelju da je
evidentno kako je pobuda za zaključenje predmetnog pravnog posla smjerala
isključivo na oštećenje nasljednih prava tužitelja, čime da su tuženici svjesno
zloupotrijebili prava iz obveznog odnosa suprotno izričitoj zabrani iz članka 6. Zakona
o obveznim odnosima. Sve to da upućuje na nedopuštenost pobude prilikom
zaključenja predmetnog ugovora, ali i na to da je isti eventualno prividni pravni
posao. Argument više ovoj tvrdnji jest i činjenica da je tuženima bilo veoma lako
pravno prikazati odnosno prikriti da tuženik pod 1. izvršava svoju obvezu uzdržavanja
obzirom da sa tuženom M. P. živi u istoj obiteljskoj kući. Agresivnost u
ponašanju tuženika pod 1. da ukazuje na moguću fizičku ili psihičku prisilu prema
majci prilikom sklapanja predmetnog pravnog posla. Naposljetku, da dugogodišnja
izoliranost tužene M. P. odnosno nemogućnost da ista kontaktira s bilo kim
osim s tuženikom pod 1. ozbiljno da dovodi u pitanje njezinu poslovnu sposobnost i
mogućnost objektivnog rasuđivanja. Stoga predlaže da sud donese presudu kojom
će se utvrditi da je ništav i bez pravne važnosti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju
zaključen 13. studenog 2007. pred Općinskim sudom u Splitu između tuženika pod

1. i tužene M. P..

3 P-908/2019

Tuženik pod 1. i prednica tuženice pod 2. u odgovoru na tužbu usprotivili su se
tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći kako je tužba u cijelosti neosnovana, predlažu
odbiti tužbeni zahtjev i prijedlog radi određivanja privremene mjere. Tuženici navode
da je tužba usmjerena protiv majke M. P. prednice tuženice pod 2. i da
predstavlja čisto šikaniranje. Naime, tuženik pod 1. priložio je zapisnik Centra za
socijalnu skrb u S. od 27. kolovoza 2008. iz kojeg da je vidljivo da je već tada
tužena M. P. doživjela pritisak, iako je osoba starije životne dobi, te kako se na
licu mjesta u stanu u S., socijalnoj radnici opširno i decidirano
očitovala na podnesak njenog sina, tužitelja, te ističe da navodi tužbe nisu istiniti, te
kako je tuženik pod 1. svojim sredstvima izgradio kuću.

Tijekom postupka, sud je na temelju članka 82. Zakona o parničnom postupku
utvrđivao pitanje raspravne sposobnosti prednice tuženice pod 2. M. P., s
obzirom na dostavljenu liječničku potvrdu od strane tuženika pod 1., za tuženicu pod

2. iz koje proizlazi kako ona zbog poodmakle životne dobi i trenutnog zdravstvenog
stanja nije u mogućnosti odazvati se pozivu suda. Stoga je provedeno vještačenje po
stalnom sudskom vještaku psihijatru dr. S. B., a radi utvrđivanja parnične
sposobnosti tužene M. P..

Dr. S. B. u svom pisanom nalazu i mišljenju od 10. rujna 2012., a
nakon što je proučila cjelokupni spis predmeta, dostupnu medicinsku dokumentaciju,
psihijatrijski pregledala i obavila razgovor s M. P., dala je svoje mišljenje kako
je M. P. trajno parnično nesposobna zbog toga što je došlo do teškog i
definitivnog propadanja ličnosti u sklopu dijagnosticirane senilne demencije.
Stoga je sud zatražio od Centra za socijalnu skrb u S. da se istoj imenuje
poseban skrbnik radi zaštite njenih prava i interesa u ovom postupku, pa je tuženoj
M. P. imenovan poseban skrbnik u osobi odvjetnice D. S. iz S..
Tijekom postupka odvjetnica D. S. obavijestila je sud da je prestala s
radom u odvjetništvu, pa je na poziv suda, Centar za socijalnu skrb u S.
imenovao novog posebnog skrbnika tuženoj M. P. i to D. M.,
odvjetnika u S..

Tijekom postupka…. tužena M. P. je preminula, pa je sud 18. svibnja 2015. donio rješenje o prekidu postupka.

Rješenjem od 9. siječnja 2017. sud je odredio nastavak postupka utvrdivši
kako su nasljednici M. P., tužitelj, tuženik pod 1., te kći I. K., pa je
pozvao nasljednicu I. K. na preuzimanje postupka.

Na temelju podnesene tužbe ovaj sud je pod poslovnim brojem P-916/2017 od

20. studenog 2017. donio presudu i rješenje kojima je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev
tužitelja i prijedlog radi određivanja privremene mjere na način:

"I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja:

Utvrđuje se da je ništav i bez pravne važnosti Ugovor o dosmrtnom
uzdržavanju, zaključen dana 13. studenog 2007. g. pred Općinskim sudom u Splitu,
između I-tuženika P. I. iz S., i P. M. iz S.."

Dužni su tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak."
I.Odbija se prijedlog tužitelja radi određivanja privremene mjere:

"1. Zabranjuje se I-tuženiku opterećenje ili otuđenje nekretnine označene kao:
- kč. br. 5263/10, kč. br. 5263/11 i kč. br. 9989/47, zk ul. 11759, KO S.
- kč. br. 1014/13, zk. ul. 1583, KO S. - kč. br. 1014/14, zk. ul. 1584, KO S.

2. Rješenje o privremenoj mjeri provest će zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Splitu.

4 P-908/2019

3. Privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja ovog postupka."

4. Žalba protiv rješenja o privremenoj mjeri ne odgađa provedbu.

II. Odbija se prijedlog tužene ad 2) I. K. radi donošenja presude na temelju priznanja.

III.Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tuženiku ad 1) troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 15.625,00 kuna
zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude 16.
studenog 2017.god. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godine dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Županijski sud u Splitu pod brojem Gž-164/2018 od 13. veljače 2019.
odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-
916/2017 od 20. studenog 2017. prihvatio je žalbu tužitelja P. P. i presudu
Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-916/17 od 20. studenog 2017. ukinuo i
predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Prihvatio je žalbu tužitelja P.
P. i rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: P-916/17 od 20.
studenog 2017. ukinuo u toč. III. izreke i predmet vratio ovom sudu na ponovno
odlučivanje. Odbio je kao neosnovanu žalbu tužitelja, te rješenje Općinskog suda
u Splitu, poslovni broj: P-916/17 od 20. studenog 2017. potvrdio u toč. II. izreke.

U ponovljenom postupku u dokazne svrhe sud je pregledao ugovor o
dosmrtnom uzdržavanju ovjeren 13. studenog 2007., zapisnik Centra za socijalnu
skrb o saslušanju stranke M. P. od 27. kolovoza 2008., rješenje Općinskog
suda u Splitu posl. br. Z-10694/08-MAR od 17. rujna 2008., rješenje o nasljeđivanju
Općinskog suda u Splitu od 18. svibnja 2005.posl. br. O-543/04 UPP/OS-56/05 iza
S. P., prijavu zlostavljanja starije osobe koju je tužitelj uputio Centru za soc.
skrb u S. od 14. kolovoza 2008., odgovor Centra za socijalnu skrb od 27.
kolovoza 2008. poslovni br. Klasa: 551-03/08-02/226 Ur. br:2181-160-08-3 upućen
P. P., dopis tužitelja upućenog Centru za soc. skrb u S. od 15. rujna 2008.
s prilozima, medicinske dokumentacije za M. P., zdravstveni karton, cjelokupni
spis Centra za socijalnu skrb u S. na ime M. P., punomoć H. od 22.
kolovoza 2007., smrtni list za tuženu M. P. od 20. travnja 2015. posl. br. Klasa:
223-04/15-005/2403 Urbroj: 2181-06-02-15-1, saslušanjem tužitelja, tuženika pod 1,
dopunskim saslušanjem stranaka, saslušanjem svjedoka V. V., I.
K., Ž. P., N. J., F. P., A. B., I. V.,
vještačenjem po vještaku dr. S. B., dopunskim saslušanjem vještakinje dr.
S. B., te dodatnim vještačenjem dr. S. B.. Tužitelj je odustao od
prijedloga za saslušanjem svjedoka Z. K. G..

Stoga je sud zaključio raspravljanje.

Kako ovaj sud, a sve sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i
dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 117/03), više nije
ovlašten i obvezan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi
osnovanost zahtjeva, to je sud po prijedlogu stranaka i zaključio raspravljanje u ovoj
pravnoj stvari. Valja naglasiti da su od 1. prosinca 2003. godine, a sukladno odredbi
članka 282. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, stranke
dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se
utvrđuju te činjenice.

5 P-908/2019

Naime, sudovi odlučuju o tužbenom zahtjevu na temelju činjenica koje utvrde
u postupku, sukladno odredbi članka 7. Zakon o parničnom postupku („Narodne
novine“, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,
57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) (načelo materijalne istine), a stranke su
dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze koji te
činjenice potvrđuju.

Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan. Između parničnih stranaka nije sporno:

- da je sada pok. M. P. kao primateljica uzdržavanja s tuženikom pod
1. I. P. kao davateljem uzdržavanja 13. studenog 2007.
sklopila ugovor o dosmrtnom uzdržavanju,

- da je ovjeru ugovora izvršila sutkinja Općinskog suda u Splitu Vlasta

Vukičević,

- da su predmetom ugovora nekretnine kojih je pok. M. P. bila
suvlasnica 3/6 dijela k.č. br. 5263/10 dvorište od 795 m2, k.č. br. 5263/11
gradilište od 115 m2 u k.č. br. 9989/47 dvor površine od 60 m2 sve upisane
u zk. ul. br. 11759 k.o. S., te k.č. br. 1014/13 u dijelu od 385/1336
upisane u zk. ul. 1583 k.o. S. i k.č. br. 1014/14 u dijelu od 204/1154
upisane u zk. ul. br. 1584 k.o. S.,

- da je pok. majka stranaka M. P. preminula...

Kao sporno u ovom postupku trebalo je raspraviti je li valjan ugovor o
dosmrtnom uzdržavanju zaključen između tuženika pod 1. i sad pok. majke stranaka
M. P. od 13. studenog 2007., je li kod zaključenja ugovora bilo mana u pogledu
volje pok. M. P. u vidu prijetnje ili prijevare, je li nedopuštena pobuda kod
tuženika pod 1. utjecala na zaključenje ugovora, je li ugovor valjan zbog prigovora
nerazmjera činidbi, je li pok. M. P. bila sposobna za rasuđivanje, odnosno je li
bila poslovno sposobna prilikom zaključenja pobijanog ugovora i je li se radi o
prividnom ugovoru.

Pregledom ugovora o dosmrtnom uzdržavanju ovjerenog po sucu 13.
studenog 2007. proizlazi kako je ugovor zaključen između tuženika pod 1. I.
P. kao davatelja uzdržavanja i majke stranaka sad pok. M. P. kao
davateljice uzdržavanja. U točci I. ugovora navedene su obveze koje tuženik pod 1.
kao davatelj uzdržavanja ima prema svojoj majci kao primateljici uzdržavanja i to da
će tuženik pod 1. uzdržavati M. P. do njene smrti na način da će joj u stan, u
prizemlju obiteljske kuće u S., osigurati svu potrebitu njegu kao i
redovito održavanje stana što uključuje potrebno zagrijavanje, čišćenje, pranje kao i
prehranu, da će joj osigurati svu potrebnu zdravstvenu njegu u što da su uključeni
troškovi liječenja i lijekova kao i bolnički troškovi, da će joj plaćati sve račune koji
terete predmetni stan, održavati stan kao dobar domaćin, te voditi brigu oko
podrumskog dijela kuće koji da je također u vlasništvu primateljice uzdržavanja
zajedno s pripadajućim zemljištem, u slučaju smrti da će je pokopati o svom trošku
prema mjesnom običaju u grobnici na gradskom groblju L., a M. P. kao
davateljica uzdržavanja je prenijela u vlasništvo 3/6 dijela čest.zem. 5263/10 dvorište
od 795 m2, čest.zem. 5263/11, gradilište od 115 m2 i čest.zem. 9989/47 dvor
površine 60 m2 sve položeno u Z.U.11759 K:O. S., te 385/1336 dijela čest.zem.
1014/13 Z.U. 1583 K.O. S. i 205/1154 dijela čest.zem. 1014/14 upisane u Z.U.
1584 K.O. S., tuženiku pod 1. kao davatelju uzdržavanja.

Ugovorom je opisno navedeno što bi predstavljali u naravi idealni dijelovi nekretnina, te je primateljica uzdržavanja ovlastila davatelja uzdržavanja da zatraži i postigne

6 P-908/2019

uknjižbu prava vlasništva opisanih nekretnina na svoje ime, odmah po potpisu ugovora.

Odredbom članka 586. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne
novine broj 35/05,41/08,125/11,78/15,29/18 dalje ZOO) propisano je da se ugovorom
o dosmrtnom uzdržavanju obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu
stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga se
strana obvezuje da će mu za života prenijeti svu ili dio svoje imovine. Stavkom 2.
istog članka je propisano da davatelj uzdržavanja stječe stvari ili prava koja su
predmet ugovora o dosmrtnom uzdržavanju kad mu, na temelju toga ugovora, te
stvari ili ta prava budu preneseni na zakonom predviđeni način stjecanja.
Pregledom rješenja Općinskog suda u Splitu broj Z-10694/08-MAR od 17.
rujna 2008. proizlazi kako je na temelju citiranog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju
tuženik pod 1. postigao uknjižbu prava vlasništva nekretnina obuhvaćenih ugovorom,
a upisanih u K.O. S. i K.O. S..

Odredbom članka 589. ZOO-a propisano je da se na ugovor o dosmrtnom
uzdržavanju na odgovarajući način primjenjuju odredbe ovoga Zakona o ugovoru o
doživotnom uzdržavanju.

Pregledom prijave tužitelja upućene Centru za socijalnu skrb S. od 14.
kolovoza 2008. razvidno je kako je tužitelj pozvao Centar da napravi očevid u stanu
majke, tvrdeći kako je majka zaključana i da nema pristupa do nje, da se isključivo o
njoj brine tuženik pod 1. i da ne dozvoljava pristup majci.

Pregledom dopisa od 27. kolovoza 2008. Centra za socijalnu skrb o obavljenom
očevidu Klasa: 551-03/08-02/266 i Ur.br. 2181-160-08-3 proizlazi kako je djelatnica
Centra za socijalnu skrb na terenu utvrdila da je M. P. zatekla u dvorištu kuće,
da je stan u kojem je stanovala prozračan, "zadivljujuće čist i uredan", prozori kao i
ulazna vrata otvoreni, a ručak postavljen za kuhanje. M. P. zatečena je uredna
i čista, shvatila je svrhu posjeta i izrazila ogorčenost na tužiteljevu prijavu, navodeći
da su svi navodi iz prijave lažni, da se tuženik i njegova žena brinu o njoj na najbolji
način i da se osjeća potpuno zbrinuto i sigurno. Kao osoba koja nije lišena poslovne
sposobnosti da može samostalno odlučivati o svojim pravima i interesima, pa tako i o
svojoj imovini. Centar za socijalnu skrb zaključuje u dopisu da nisu uočili niti jedan
element nasilja i zlostavljanja bilo koje vrste od strane tuženika i da je majka potpuno
egzistencijalno zbrinuta, pa nema osnove za poduzimanje bilo kakvih mjera u
sustavu socijalne skrbi.

Tužitelj P. P. u svom iskazu je naveo kako je, po njegovom mišljenju,
tuženik zaključivši ugovor s majkom, htio prevariti njega i sestru (sada označenu kao
tuženu pod 2) za dio nasljedstva iza smrti majke, ali i za dio nasljedstva iza smrti oca
i to iz razloga jer je prema stavu tužitelja pok. majka ugovorom raspolagala i s
imovinom koja nije isključivo njena, nego su je naslijedili i tužitelj i tuženici nakon
smrti pok. oca stranaka. Tužitelj ističe da je za pobijani ugovor saznao 5. srpnja

2010., jer s majkom nije mogao kontaktirati od 2007. i da je 2010. htio angažirati
odvjetnika i riješiti pitanje kontakta s majkom, pa je tada saznao za postojanje
ugovora iz 2007. Od 2007.do 2010. s majkom da je kontaktirao na način da bi ju vidio
kroz grilje prozora i da je iz tih kontakata mogao saznati da je pokretna i da jede, a o
njenom daljnjem zdravstvenom stanju da nije mogao ništa doznati. Svaki put kada bi
pokušao razgovarati s majkom to da bi sprječavao upravo tuženik pod 1. Što se tiče
pobijanog ugovora da nije točno da je tuženik pod 1. do zaključenja ugovora skrbio o
majci, već upravo suprotno da je nakon smrti oca odbijao skrbiti o majci, a tek nakon
što je majka ostvarila pravo na mirovinu iz A. da je tuženik pod 1. počeo
komunicirati s majkom. Do tada da su brigu o majci vodili njeni unuci i to upravo

7 P-908/2019

djeca tužene pod 2. I. K., a i tužitelj kada bi dolazi u S. svaka dva do tri
tjedana, te da ju je opskrbljivao s namirnicama. Majka da im nikada nije kazala da bi
potpisala ugovor o tuženikom. Majka da je ugovorom raspolagala s više prava nego
što ih ima na nekretninama kojih je vlasnica i da ne bi bilo točno da je ona isključiva
vlasnica određenih dijelova nekretnina kako je to opisano u ugovoru, niti da bi tuženik
pod 1. svojim sredstvima bilo što izgradio. Inače između stranaka da nije sporno da
je u prizemlju kuće u S. stanovala pok. majka, a na katu da su svaki od njih uredili
po jedan stan. Tužitelj stanuje u S., a od 2011. kada je umirovljen da vrlo često
dolazi u S., tužena pod 2. sa svojim suprugom stanuje u D., a tuženik pod 1.
sa svojom obitelji stanuje u stanu na katu kuće u S.. Još je naveo kako je o stanju
pok. majke obavijestio i Centar za socijalnu skrb 2008. i da ga je Centar u rujnu 2008.
obavijestio da je s majkom sve u redu.

Dodatno saslušan tužitelj je još naveo kako on živi u S., a dva puta
mjesečno da je dolazio u S. na adresu u obiteljsku kuću gdje je živjela
majka, sada pokojna M. P., sestra I. K., brat I. P. i u kojoj on ima
stan. Svi da su bili u korektnim odnosima i da je tijekom 2007. majka bila dobrog
zdravlja iako je imala 85 godina. Jedini problem da je imala s očima i zubima. Sama
je kuhala, a oko higijene bi joj pomogla unuka, kći I. K., Ž. P.. Kada
bi on došao, da bi je odveo na groblje i kupiti namirnice u dućan. Primijetio je da bi
majka rekla kako bi u taj dućan odlazila sa svojim mužem, njihovim ocem, a da taj
dućan K. nije postojao dok je otac bio živ i da bi znala reći "da u zvjezdicama
vidi oca". Otprilike u travnju 2008. u jednom od njegovih dolazaka vrata stana majke
da su bila zaključana, a ona ih nije mogla otvoriti te mu je rekla da je ključ kod
tuženika pod 1. brata I.. Jedini kontakt koji je tada s njom imao bio je preko grilja
jer je ona živjela u prizemlju kuće i tako je to bilo do kraja 2009., nakon čega je više
nije vidio ni čuo. Naime, na telefon da se također nije javljala od 2008. U tim
kontaktima iza grilja, ona je djelovala u redu, a kada bi došao I. on bi rekao majci
da ne smije s njim razgovarati i ona bi se povukla. Kada je shvatio da je majka
zatvorena u stanu da se obratio Centru za socijalnu skrb koji mu je odgovorio da nije
našao da bi majka bila zatvorena ili ugrožena pa da se nije više obraćao Centru, jer
je shvatio da od njih nema pomoći. Činjenica da je brat zatvorio majku je utjecala na
poremećaj njihovih odnosa, a sestru I. K. da je I. izbacio iz stana u kojem je
živjela majka navodeći kako je sve njegovo. Za ugovor o dosmrtnom uzdržavanju
sklopljen između brata I. i sada pokojne M. P. da je saznao 5. srpnja 2010.
kada je htio pokrenuti tužbu protiv svog brata zbog nemogućnosti posjećivanja
majke. Čim je to saznao da je podigao tužbu za poništenje ugovor o dosmrtnom
uzdržavanju. Dodao je kako je 2008. u kolovozu njegova majka rekla da nije dobila
hrvatsku mirovinu, a koju joj je inače donosio poštar kući te je nećakinja Ž.
P. otišla na poštu provjeriti je li majka primila mirovinu i tada je utvrdila kako je
doista majka primila mirovinu, ali da oni nisu znali gdje je ta mirovina završila. Još da
je primijetio kako je majka 2006. počupala jagode u vrtu, a kada ju je pitao zašto ih je
počupala, kada one rode nekoliko puta godišnje, rekla je "pa počupala sam ih".
Također, da je u zamrzivač stavila bijeli luk, a izvadila je piletinu i odnijela u hladnjak,
a koja ponašanja su njemu bila čudna. Ja je dodao kako je za života majka uvijek
govorila kako će cjelokupna imovina ići na tri jednaka dijela. Tim više da mu je bilo
čudno da bi majka potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju s tuženikom pod 1.
Tuženik I. P. u svom iskazu je naveo kako je točno da su stranke nakon
smrti oca naslijedile svaka po 1/3 dijela i to od ½ očeve imovine, jer je ½ pripala
majci. 2007. da je s majkom potpisao pobijani ugovor i da je na temelju istog postigao
uknjižbu prava vlasništva predmetnih nekretnina na svoje ime, tako da je upisan kao

8 P-908/2019

suvlasnik za 4/6 dijela, a tužitelj i tužena pod 2. svaki za po 1/6 dijela nekretnina
upisanih u K.O. S. i K.O. S.. U vrijeme zaključenja ugovora o dosmrtnom
uzdržavanju sad pok. majka da je bila dobrog zdravstvenog stanja, ugovor da je
ovjeren po sucu i to na način da je sudac pristupio u stan radi ovjere zbog starije
životne dobio pok. majke. U vrijeme ovjere ugovora u stanu da je bila nazočna pok.
majka, on, sutkinja i njezina zapisničarka. Sutkinja da je pročitala i rastumačila cijeli
ugovor i nakon toga ga ovjerila. Između stranaka da je postojao usmeni dogovor, još
za života roditelja, da u slučaju smrti jednog od roditelja drugome pripada u dio
podrum i prizemlje kuće u S., dok bi gornji dio kuće odnosno I. kat upisali svaki od
djece po jedan stan. Istaknuo je kako se on cijelo vrijeme brinuo o svojim roditeljima,
da se brinuo o majci, da je cijelo vrijeme živio s njima. Za života roditelja da se on
brinuo o roditeljima, da je stanovao u istoj kući za razliku od tužitelja i tužene pod 2, a
kada bi ih obavijestio o bolesti roditelja, da su se isti opravdavali svojim drugim
obvezama. Nakon smrti oca da je majka nastavila živjeti u prizemlju, da nije istina
da bi ona bila zaključana, da je slobodno hodala po dvorištu, da nije bilo nikakvih
problema između njih sve do 2006. kada je tužitelj počeo raditi u dvorištu kuće
nekakve diobe zemljišta, vaditi zasađene voćke i sl., na što da je pok. majka
negodovala. Naveo je kako su svi znali za želju majke da se zaključi pobijani ugovor,
da su odmah i negodovali, da su pokušali više puta majku odvratiti od zaključenja
ugovora, da su u tom smislu poslali majci u posjetu tetu A. L. da je odvrati
od zaključenja ugovora, da su se tom prigodom pok. majka i njena sestra posvađale.

2008. da je u posjetu majci bila djelatnica Centra za socijalnu skrb koja je obavila
razgovor s majkom i sačinila zapisnik. Kako su postojali konstantni pritisci na majku
oko sklapanja ugovora to da je telefon u stanu isključen upravo na inzistiranje sad
pok.majke. Istaknuo je kako je tužitelj smisleno pokrenuo ovaj postupak tek 2010.
kada je majka u dobi od 90 godina i kada se kod nje počela razvijati senilnost, iako
da mu je bilo poznato da postoji ugovor od njegovog sastava.

Dodatno saslušan tuženik pod 1. je još naveo kako je majka bila relativno
dobrog zdravlja 2007., jedini zdravstveni problem koji je imala je bio taj što je bila
teže pokretna, ali nije koristila nikakva pomagala pri hodanju niti je radi toga
posjećivala liječnika, a kako on radi u bolnici liječnici su mu savjetovali da tu nema
pomoći i samo je mazala gel za vene. Majka je sama inicirala sklapanje ugovora o
dosmrtnom uzdržavanju sa njim jer da brat dugi niz godina živi u S., a sestra
I. živi u D. pa da se jedini skrbio o njoj i zato da je došlo do sklapanja ugovora
o dosmrtnom uzdržavanju. Brat i sestra da su uvijek mogli stupiti u kontakt s majkom
i kako majku nikada nije zaključavao i da je ona imala svoj ključ. Brat da je pozvao
Centar za socijalnu skrb i prijavio ga da zlostavlja majku, a kada je Centar za
socijalnu skrb došao na teren sami su utvrdili da nije riječ o nikakvom zlostavljanju i
zatekli su majku u dvorištu kuće. Majka je bila ljuta zbog takvog postupka brata,
ovdje tužitelja i nakon toga je prestala s njim razgovarati. Prve znakove demencije
kod majke da je primijetio 2011. kada je pozvao njenu obiteljsku liječnicu da je dođe
posjetiti, pa je nakon obavljenih liječničkih pregleda postavljena dijagnoza demencije.
Majka je bila pokretna, iako teže sve do 2014., a umrla je … godine. Tužitelj
nikada nije od njega tražio ključ, iako je mogao tražiti ključ od majke. On da je s
tužiteljem prestao razgovarati nakon dolaska Centra za socijalnu skrb po njegovoj
prijavi, a 2010. da je prestao razgovarati i sa sestrom I. koja se u tužbi pridružila
tužitelju. Naveo je kako je pokojna majka rekla tužitelju i tuženici pod 2. I. da će s
njim sklopiti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju jer se on brinuo i o ocu i o majci, te su
oboje znali za sklapanje predmetnog ugovora.

9 P-908/2019

Svjedokinja Vlasta Vukičević, sutkinja Općinskog suda u Splitu, koja je ovjerila
ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, u svom iskazu je navela kako se ne sjeća
predmetnog ugovora, niti stranaka s obzirom na protek vremena od dana sastava
ugovora 2007., ali je navela kako na teren, radi ovjere ugovora izlazi po prijedlogu
stranaka ukoliko iste nisu u mogućnosti pristupiti na sud i prilikom svakog izlaska na
teren i prilikom svake ovjere ugovora postupak da je u cijelosti u skladu sa zakonom.
Ona da upozna stranku o predmetu spora, o svemu što zakon propisuje da stranku
treba upoznati, pa da je tako postupila i u ovom slučaju.

Svjedokinja N. J., socijalna radnica, u svom iskazu je navela kako
je radila u Centru za socijalnu skrb u S. nešto manje od 30 godina, nakon čega je
u mirovini. Nije se mogla sjetiti stranaka, predmeta spora niti da je bila na terenu i
izvršila očevid. Nakon što joj je predočen zapisnik o saslušanju stranke od 27.
kolovoza 2008., svjedokinja je navela kako je to njen rukopis, da je zapisnik sastavila,
da je u zapisniku sve točno navedeno, kako je uvijek radila, međutim da se
konkretnog postupanja ne može sjetiti jer da je takvih predmeta bilo na stotine.
Na ročištu od 23. rujna 2014. sud je izveo dokaz saslušanjem I. K.,
tada kao svjedokinje, koja je u svom iskazu navela kako od 1978. živi u D., ali u
S. u kući koja je predmet ove tužbe da ima jedan stan i tu da su joj tu živjela djeca
dok su se školovala u S.. Majka da je živjela u prizemlju, da je bila relativno
dobrog zdravlja i mogla se sama o sebi brinuti. Otac da je umro … i da tuženik
nije uopće s majkom razgovarao niti da ju je posjećivao. Njena djeca da su joj
pomagala i kupovala kruh, a brat P. da je svako 15 dana dolazio iz S. i
kupovao joj namirnice i sve što je bilo potrebno. Navela je kako nije znala da je majka
zaključila ugovor s bratom Ivanom sve do 2010. kada joj je to rekao tužitelj. Još 2007.
ili 2008. brat Ivan da joj je rekao da će joj sve oduzeti, ali kako to nije ozbiljno
shvaćala, a poslije da je shvatila što je ustvari htio. U odnosu na majčino psihičko
zdravlje navela je kako je majka mogla sama živjeti, iako da joj je brat P. zabranio
da se koristi plinom, povremeno se gubila, govorila o tome da je došao pok. otac da
je s njom spavao i sl. Usprkos tome da se mogla sama brinuti o sebi. Dodala je kako
je majka sa svojim dijelom imovine mogla raditi što hoće, ali kako ona smatra da je
majka tim ugovorom dirala u onaj dio imovine koji je ona s bratom naslijedila od oca
odnosno koji je jednim dijelom njezin i od brata P., a kako su se oni to između
sebe dogovorili. U odnosu na dio koji majku pripada u to da ne ulazi što će ona s tim
dijelom raditi. Od 2008. tuženik da nije dopustio da kontaktira s majkom, da je majka
zaključana i da nije mogla ostvariti kontakt s njom, to da su joj rekla i njena djeca koja
žive kat iznad. Majka da je živjela sama u stanu u prizemlju, a nakon što je tuženik
renovirao prizemlje odvojio je jedan dio i istog i danas iznajmljuje. Osim što ju je
držao zatvorenu ne zna da bi na drugi način brat ugrožavao majku. 2007. majka da
je bila potpuno pokretna i često je dolazila kod nje u D. preko vikenda s djecom
odnosno s unucima i nije rekla da je bilo što potpisala I., a dogovor između njih
troje da je bio da će se dogovoriti i o podjeli imovine i o uzdržavanju majke kada ista
onemoća. Još je navela kako su roditelji uvijek govorili da će sva djeca imovinu
naslijediti na jednake dijelove, pa drži da majka nije bila svjesna što potpisuje jer kad
je i ona pročitala taj ugovor da ga nije razumjela, a onda posebno da nije mogla
razumjeti ni majka. Majka da je bila pokretna i da je mogla doći na sud, pa da nije
postojao ni jedan valjani razlog da se ide u kuću na ovjeru. Njezina kći da je
pomagala M. P., svojoj baki, na način da ju je vodila u crkvu, u banku da digne
penziju, u D., sve do … kada se udala. Nakon što se udala da je mjesec
nabavljao kruh i namirnice sin A., a nakon toga da mu je brat I. to zabranio i
majku zaključao. Još je navela kako joj nije poznato tko je izabrani liječnik majke, da

10 P-908/2019

ona nikada nije željela ići k liječniku, a i kada je primijetila znakove demencije nije
sama odlazila kod liječnika. Protiv brata da nije pokrenula nikakve postupke, a sada
da hoće jer je u financijskoj mogućnosti da te postupke može voditi. Nakon smrti oca
imovina da je podijeljena u idealom dijelu na način da je majku pripala ½, a djecu po
1/6 po imanja. Tek prije dva mjeseca da je pročitala ugovor i neke stvari da nije
shvatila, ali je shvatila da bi po tom ugovoru prizemlje bilo u cijelosti majčino, kat i
Č., sve osim zemlje oko kuće, a što da nije istina. Navela je da je majka bila
svjesna onoga što potpisuje da bi sigurno pozvala i nju i P. i rekla da će sve
ostaviti I. i da je to tako bilo, da je sigurna da ni ona ni tužitelj ne bi rekli ni riječi.
Supruga tuženika da nije zaposlena i da se nije brinula o majci, niti da su
razgovarale. Nakon smrti oca kada je doneseno rješenje o nasljeđivanju da su
odmah podijelili zemlju u S. i na Č.. Kuću u S. nisu dijelili jer da je to bila
majčina želja da se kuća u S. i na Č. podjeli nakon njene smrti i to na jednake
dijelove. Garaže na Č. da su podijelili dok je još otac bio živ.

Svjedokinja Ž. P., unuka pok. M. P., kći sada tužene pod 2. u
svom iskazu je navela kako je živjela s djedom i bakom od svog rođenja u
zajedničkom domaćinstvu, a 1985. da su napravili stan na katu i tada su se odselili
od bake i djeda. 1989. roditelji da su se preselili u D., a ona, s dvije sestre, da je
ostala i dalje živjeti u tom stanu. Dakle, od 1989. u prizemlju kuće u S. stanovali
su djed i baka koji su bili relativno dobrog zdravlja i organizirani i nije im bila potrebna
pomoć. Baka je vodila računa o kući, nije nigdje izlazila, najviše do crkve. Djed da je
išao u kupovinu i obavljao sve ono što je trebalo izvan kuće. Njih tri sestre da su
živjele na 1. katu kuće, u drugom stanu da je živio tuženik sa svojom obitelji, a treći
stan da je bio stan tužitelja koji je tu povremeno dolazio jer je živio u S.. To da
je sve funkcioniralo do djedove smrti. Nakon djedove smrti baka je ostala s vrlo
malom mirovinom svega 900,00 kn i tužitelj da ju je najviše pomagao kupujući joj
namirnice i nakon djedove smrti dolazio je vrlo često iz S. svako 10 do 15
dana. Brat da joj je poslije djedove smrti bio zadužen da baki kupuje kruh i za to je
dobivao 100,00 kn mjesečno, a ona da bi kupovala ono što joj je potrebno. Tako je
bilo dok baka nije dobila austrijsku penziju. Vodila ju je u crkvu, posjećivala je, jer je
živjela na katu, sređivala, te radila sve što joj je bilo potrebno. Baka je razgovarala s
tuženikom, a nikada nije razgovarala s njegovom drugom suprugom T.. Nakon
što se udala…. da se odselila iz stana i mjesec dana nakon udaje da je
došla vidjeti baku na što joj je I. kazao da je njemu baka sve prepisala i da može
vidjeti baku samo kad joj on otključa vrata. Došlo je do svađe između njih i baku je
pitala je li točno da mu je sve prepisala, a ona da je samo šutjela. Ništa nije
odgovorila. O ovome da je obavijestila majku, majka je živjela u D., vrlo je rijetko
dolazila u S., a na telefon baku nije mogla dobiti. Uglavnom majka u tom smislu da
nije poduzimala nikakve korake. Misli da je baka pod prisilom potpisala ugovor jer da
se na nju moglo utjecati i da ona sigurno nije znala što potpisuje, jako loše je vidjela,
ali je odbijala ići kod doktora, nije pila lijekove i ne zna tko je njen izabrani liječnik.
Zna da se nalazi u ambulanti na S.. Baka se sa susjedima R. i
G. svađala, najviše da je dolazio susjed B. Č., ali to dok je djeda bio
živ. Nakon njegove smrti da nije održavala kontakte s nikim, nije išla na Č., a
možda je posljednji put bila dvije godine prije djedove smrti kad ih je P. odveo na
kupanje. Nakon djedove smrti zemljište oko kuće da je podijeljeno, jednim dijelom da
se točno zna što tko obrađuje, na tri djela, a baki je dozvoljeno i omogućeno da bere
iz vrta od kuda hoće i čije hoće. Kuća da nije legalizirana, ova tri stana na katu da se
znaju čija su, ali se drugo ništa nije znalo.

11 P-908/2019

Svjedok F. P. u svom iskazu je naveo kako je on rođak stranaka, M.
P. da mu je strina i da je u dobrim odnosima sa svim strankama u postupku. S
tuženikom pod 1. da je više u kontaktu, da svrati kod njega kući. Tužena M. P.
da je prije nekoliko godina postala senilna, kasnije i nepokretna i zna da čitavu brigu
o njoj vodi sin I. i njegova supruga. Ista da živi sama u svom stanu u obiteljskoj
kući, a tuženik živi u svom stanu u istoj kući i da je u kontaktu s majkom, nikada da
nisu oboje odsutni iz kuće, uvijek je jedan dežuran. U odnosu na diobu imovine ili
zaključenje ugovora naveo je kako o tome nije ništa znao, da se radi o njihovim
obiteljskim stvarima.

Svjedok A. B. u svom iskazu je naveo kako je prijatelj s I. dugi
niz godina, da se poznaju još kao momci i često da dolazi kod njega i dolazio je dok
je bio živ pok. otac kao i danas. Zna da tužitelj stanuje u S. i vrlo rijetko ga je
viđao, te da su se vidjeli dva puta u životu. Zna da imaju jednu sestru koja živi u
D. i ima više djece. Često da je razgovarao s pok. S.. Kada se pok. S.
razbolio svu brigu oko njega da je preuzeo na sebe I. zato što je brat bio u
S., a sestra u D.. Čak se sjeća da mu je I. govorio da tijekom bolesti oca
brat iz S. nije dolazio nego da je došao tek na sprovod ocu. Zna i da su djeca
od sestre iz D. tu stanovala i da ih je pomagala i baka M. i I. i više da su ih
oni odgajali nego roditelji u D.. Nakon smrti pok. S. da je ostala M., sve
starija i za nju da se netko trebao brinuti i opet da je sve palo na I. i njegovu
ženu. Zato je I. s majkom potpisao ugovor o uzdržavanju jer da je on i uzdržava
kao što se brinuo i o pok. ocu tijekom njegove bolesti. I. da mu je pokazao da je
bila socijalna radnica na terenu i to nenajavljeno i da je utvrdila da je s M. sve u
redu i ne zna što se više treba voditi ovaj postupak kao da jedna institucija ne vjeruje
drugoj. M. da je pri kraj svog života nepokretna u pelenama i čitavu brigu o njoj da
vodi tuženik i njegova žena.

Svjedok I. V. u svom iskazu je naveo da je dobar prijatelj s tuženikom
pod 1., da mu je poznato da njegov brat živi u S., a sestra na selu. I. da ga
je obavijestio da je s majkom potpisao ugovor jer se jedino on brinuo o roditeljima i
M. se nikada u niti jednom smislu nije potužila na ugovor niti ga je spominjala.
U odnosu na utvrđivanje sposobnosti rasuđivanja M. P. u vrijeme
sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 13. studenog 2007. svoj nalaz i
mišljenje izradila je vještakinja psihijatrica dr. S. B. u kojem navodi kako je
tužena M. P. u trenutku sastavljanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju nije
bolovala od neke evidentirane duševne bolesti ili poremećaja koji su mogli utjecati za
redukciju na planu mogućnosti shvaćanja odnosno rasuđivanja iste prilikom
zaključenja spornog ugovora. Raspoloživi podaci da daju dovoljno osnova da se
može zaključiti da je M. P. tempore acta bila sposobna za shvaćanje i
rasuđivanje, te svjesno i voljno sklapanje predmetnog ugovora.

Tužitelj je prigovorio ovako danom nalazu i mišljenju navodeći da je kod M.
P. 2011. utvrđeno da je izrazito sklerotična, pa da se sigurno bolest razvijala
godinama ranije što da ukazuje na činjenicu da pok. M. P. i u vrijeme sklapanje
ugovora o dosmrtnom uzdržavanju nije bila sposobna za rasuđivanje, a da
vještakinja nije dala odgovor na pitanje kada se demencija kod M. P. počela
razvijati. Također da vještakinja nije uzela u obzir iskaze svjedoka I. K. i Ž.
P. koje su iskazale da M. P. nije bila sposobna za rasuđivanje.

Stoga je sud pozvao vještakinju dr. S. B. kako bi odgovorila na
prigovore tužitelja. U svom dodatnom nalazu i mišljenju vještakinja je navela kako u
cijelosti ostaje pri svom pisanom nalazu i mišljenju od 24. ožujka 2015. U svom
nalazu i mišljenju da se rukovodila isključivo dostupnom medicinskom

12 P-908/2019

dokumentacijom koja je važna i isključivi pokazatelj za procjenu sposobnosti
rasuđivanja. Analizi dostupnih podataka da je pristupila s dužnim oprezom vodeći
računa o upozorenjima forenzičnih medicinara i psihijatara. Medicinske
dokumentacije o liječenju pok. M. P. prije potpisivanja predmetnog ugovora da
nema. Naglasila je kako svjedoci daju korisne informaciju koje predstavlja
karakteristične dojmove i opise značajne za evaluaciju psihičkog funkcioniranja
primateljice uzdržavanja, a da su najpouzdanije izjave svjedoka koji su
nezainteresirani u sporu oko ostavine i koji nisu u rodbinskim vezama s primateljicom
uzdržavanja.

U ponovljenom postupku sud je zatražio cjelokupan zdravstveni karton
pokojne M. P. te je na ročište pozvao vještakinju dr. S. B. kako bi se
očitovala i u odnosu na dio zdravstvenog kartona kojeg nije pregledala prilikom ranije
danog nalaza i mišljenja, jer isti nije bio dostupan. Vještakinja je navela kako je
pregledala med. dokumentaciju koja je naknadno priložena spisu i to preslik osobnog
zdrav. kartona sada pok. M. P. s nadnevcima od 24. studenog 1980. do 1.
ožujka 1999. U tom presliku osobnog zdrav. kartona da je naveden 30. travnja, bez
godine, ali s obzirom na stranicu koja prethodi tom datumu i onu koja slijedi tom
datumu da pretpostavlja da je riječ o 1988. godini. Na navedeni datum nailazi na
dijagnozu neurozis (blaži neurotski poremećaj) uključen je lijek Apaurin bez pobližeg
objašnjenja o dozi istog. Kada liječnik napiše bez određene doze podrazumijeva se
da je riječ o najmanjoj dozi, riječ je o apaurinu od 2 mg koji se inače daje djeci i
trudnicama. Pored toga pregledala je i računalni ispis osobnog zdav. kartona od 30.
studenog 2010. do 30. ožujka 2015., ali da ti datumi nisu bitni za vrijeme predmetnog
spora. Naime, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju je sastavljen i potpisan 30.
studenog 2007., pa da je za vještačenje sposobnosti za sastavljanje ugovora o
doživotnom/dosmrtnom uzdržavanju mjerodavan trenutak zaključenja ugovora. Stoga
je ponovila da za svrhu te ekspertize poseban značaj ima iskaz svjedokinje sutkinje
koja je nazočila ovjeri predmetnog ugovora 13. studenog 2007. Naime, prema
vrijednosnoj hijerarhiji izvora informacija u vještačenjima koja se odnose na procjenu
sposobnosti za rasuđivanje u vrijeme sastavljanja takvih pravnih akata, iskazima
svjedoka koji su po struci pravnici s psihijatrijskog stajališta pridaje se viša razina
vjerodostojnosti nego iskazima svjedoka laika koji nemaju posebno stručno znanje za
kompetentnu procjenu psihičkog stanja neke osobe, a uz to su nerijetko naglašeno
subjektivni orijentirajući se prema jednoj od stranaka u postupku. Svjedokinja sudac
se ne sjeća konkretnog slučaja, ali u opisu vlastitog postupanja pri ovjeri tog akta da
je ponudila metodologiju kojoj se sa psihijatrijskog stajališta nema što prigovoriti jer
po sličnom modelu postupaju vještaci psihijatrijske struke pri donošenju ocjene o
stanju svijesti neke osobe, njezinoj orijentaciji i mogućnosti donošenja razumnih
odluka. Budući da bi eventualne psihičke promjene koje bi determinirale gubitak
sposobnosti za rasuđivanje sada pok. ostaviteljice, u trenutku ovjere ugovora
primjenom takve metodologije bile bi uočljive i pravniku koji je medicinski laik, te se
zaključak nameće sam po sebi. Također, da se tome pridružuju i podaci objektivne
svjedokinje socijalne radnice koja je izvršila očevid i izvid u obitelji P. 27. kolovoza

2008. (znači 9 mjeseci nakon potpisivanja i zaključivanja predmetnog akta), a nakon
prijave P. P. nadležnom Centru da je njegova majka zlostavljana. Nadležna
socijalna radnica je u svom izvješću navela da ne postoje elementi zlostavljanja, te
da je tada pok. M.P. izjavila da je sa svojim sinom I. sklopila ugovor od
doživotnom uzdržavanju. Vještakinja je navela kako iz dostupne medicinske
dokumentacije u koju je izvršila uvid, kao i ostalih izvora informacija iz sudskog spisa
može reći da provedenim vještačenjem nisu pronađeni relevantni psihički elementi

13 P-908/2019

koji bi s većom razinom vjerojatnosti doveli u pitanje njene sposobnosti za
rasuđivanje i slobodno izražavanje svoje volje u vrijeme zaključenja predmetnog
ugovora od 13. studenog 2007. Prema do sada dostupnim medicinskim podacima
definitivan pad mentalnog funkcioniranja pok. ostaviteljice da je nastupio nekoliko
godina nakon potpisivanja ugovora, a i taj vremenski period nije bitan vezano za
potpisivanje ugovora. Do teške demencije pok. M. P., da je došlo nekoliko
godina nakon potpisivanja ugovora, a pregledom dostupne medicinske
dokumentacije. Od 1999. pa do studenog 2011. kada je bio nalaz dr. Š. nema
nikakvog medicinskog podatka zabilježenog u zdravstvenom kartonu. U odnosu na
demenciju, odnosno njezinu progresivnost vještakinja je navela da je kod osoba kod
kojih se javi ispod 65 godine demencija jako progresivna, a naziva se presenilna
demencija i ona može kroz nekoliko godina dovesti do smrtnih posljedica, ne zbog
demencije nego zbog interkurentnih tjelesnih bolesti, najčešće upale pluća, a što se
javi u kasnijoj životnoj dobi iznad 65 godine da je progresija manja. Dijagnoza iz

1988. godine ne može se smatrati kao početak bolesti, kasnije dijagnosticirane
demencije, te se ne množe nikako povezati i da je ta dijagnoza iz 1988. napisana
jednokratno i više se nije spominjala u postojećoj medicinskoj dokumentaciji prije
potpisivanja ugovora i da je ona ne bi dovela u nikakvu vezu s njenom kasnije
postavljenom dijagnozom. Još je dodala da demencija najčešće započne blažim
smetnjama u vidu zaborava, poteškoća pamćenja, a očito u ovom slučaju, a
neposrednim kontaktom svjedoka koji nisu zainteresirani za ishod ovog postupka da
se nije radilo niti o početnim smetnjama dementnog sindroma. Vrsta demencije
kakvu je imala pok. M. P., a kako to proizlazi iz nalaza dr. Š. iz 2011. bila bi
lako vidljiva osobama koje su prisustvovale prilikom potpisivanja ugovora jer je riječ o
osobama koje su dovoljno kompetentne i u svakodnevnom su kontaktu s osobama s
takvim smetnjama i poremećajima. Naime, demencija tog stupnja je vidljiva i prostim
okom.

Na ovako dani nalaz i mišljenje vještakinje Dr. S. B. tužitelj je ustrajao
u već ranije iznesenim prigovorima koji su u bitnome identični prigovorima koje je
ranije iznio na nalaza i mišljenje vještakinje, te ustrajući u provođenju novog
vještačenja. Sud je odbio takav prijedlog tužitelja, te je u cijelosti prihvatio ovakav
nalaz i mišljenje vještakinje dr. S. B. ocjenjujući ga stručnim i objektivnim i
potpunim, s obzirom da je vještakinja odgovorila na sva pitanja tužitelja i razjasnila
sve iznesene prigovore tužitelja.

Sud zaključuje da je pokojna M. P. u vrijeme sklapanja ugovora o
dosmrtnom uzdržavanju bila sposobna shvatiti značaj tog pravnog posla. To što je
sutkinja izvršila ovjeru ugovora u domu pokojne M. P., na prijedlog stranke, te
iz spisa broj R2-78014/20007 iz prijedloga za ovjeru ugovora proizlazi da je sada
pokojna M. P. "teško bolesna osoba starije životne dobi, teško pokretna" i sud
je zamoljen da što prije izađe na lice mjesta radi ovjere, po mišljenju ovog suda ni na
koji način ne dovodi u pitanje sposobnost M. P. za rasuđivanjem u vrijeme
sklapanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, niti dovodi u pitanje valjanost ovjere od
strane sutkinje. Naime, iz iskaza tuženika pod 1. I. P. proizlazi da je majka
bila teže pokretna, pa je očito to razlog zbog kojeg je postavljen zahtjev za ovjerom
ugovora u domu M. P.. Iz iskaza sutkinje Vlaste Vukičević jasno proizlazi da
prilikom vanjskog uredovanja uvijek postupa po istom obrascu rada na način da
primjenjuje zakon i da strankama obrazloži njihove dužnosti i prava. Iako sutkinja
nema stručno znanje liječnika, suci se u svom radu često, gotovo svakodnevno
susreću s osobama starije životne dobi koje je potrebno procijeniti jesu li sposobni
shvatiti značaj svojih djela, pa je riječ o životnom iskustvu koje je i sutkinja Vukičević

14 P-908/2019

primijenila i očito procijenila M. P. kao osobu sposobnu za rasuđivanje, kada je
izvršila ovjeru konkretnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a što je i navela u
svom iskazu i što prihvaća i ovaj sud. Prilikom ovjere ugovora ovlaštena osoba (ovdje
sudac) dužna je ugovarateljima pročitati ugovor i upozoriti ih na njegove posljedice
(koja su prava i obveze ugovornih strana, što se događa s imovinom itd.), a pisana
forma se dakle, traži radi zaštite pravne sigurnosti, sprječavanja mogućih zlouporaba
i dr. U konkretnom slučaju sudac je ovjerio da je pročitao ugovor ugovornim stranama
i iste upozorio na pravne posljedice, a kako je to iskazala svjedokinja Vlasta
Vukičević. Nadalje, iz zapisnika s očevida Centra za socijalnu skrb S. od 27.
kolovoza 2008., otprilike devet mjeseci nakon potpisivanja ugovora o dosmrtnom
uzdržavanju jasno proizlazi kako je stranka M. P. potpuno razumije razlog zbog
kojeg je socijalna radnica došla te se citiraju njezine riječi: "Sa sinom I. sam
sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju s kojim se on obvezao da će o meni brinuti
do kraja života što čini i što je i činio i prije sklapanja ugovora." Dakle, kada se takav
citat, kojeg je vlastoručno napisala socijalna radnica postupajući po prijavi tužitelja za
zlostavljanje majke od strane tuženika pod 1. i koja je u svom iskazu potvrdila da je to
njen rukopis, iako se samih stranka nije mogla sjetiti, dovede u vezu s ovjerom
ugovora od strane sutkinje Vlaste Vukičević koja je bila u domu M. P. i ovjerila
ugovor o dosmrtnom uzdržavanju i kada se takve činjenice stave u kontekst nalaza i
mišljenja vještakinje dr. S. B. da je M. P. u vrijeme sklapanja ugovora
bila sposobna za shvaćanje i rasuđivanje, a vrsta demencije kakvu je imala pok.
M. P., prema nalazu dr. Š. iz 2011. navedenom u zdravstvenom kartonu, da
bi lako vidljiva osobama koje su prisustvovale prilikom potpisivanja ugovora jer je
riječ o osobama koje su dovoljno kompetentne i u svakodnevnom su kontaktu s
osobama s takvim smetnjama i poremećajima, jer da je demencija tog stupnja je
vidljiva i prostim okom, ovaj sud zaključuje kako je sada pok. M. P. u vrijeme
sklapanja bila urednog psihofizičko stanja, sposobna za rasuđivanje i zaključivanje.
Nalaz iz 1988.na kojeg se očitovala vještakinja (dijagnoza neurozis), prema nalazu i
mišljenju vještakinje nema nikakve veze s kasnije postavljenom dijagnozom
demencije 2011., a do teške demencije da je došlo nekoliko godina nakon
potpisivanja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a prema medicinskoj dokumentacija,
što prihvaća i ovaj sud. To što je M. P., dva mjeseca nakon potpisivanja
ugovora o dosmrtnom uzdržavanju pristupila u ured javnog bilježnika i rukoznakom
potpisala potvrdu o životu, prema mišljenju ovog suda, ne dovodi u pitanje valjanost
ovjerenog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, jer je očito u tom trenutku bila
zdravstveno sposobna doći u ured javnog bilježnika i izvršiti potrebne radnje, štoviše
to samo upućuje sud da je i u navedeno vrijeme također bila psihički sposobna
shvatiti značaj svojih postupaka s obzirom da je i kod javnog bilježnika potpisivala
potrebnu dokumentaciju.

Tužitelj tijekom postupka ukazuje da je majka u pismu koje je pisala ranije
tužitelju (1984.), navodila drugačije u pogledu ulaganja u kuću, pa da je to pokazatelj
da nije bila sposobna za rasuđivanje u vrijeme sklapanja ugovora. Međutim, sud kod
ovako utvrđenog činjeničnog stanja drži da takva okolnost ne ukazuje da M. P.
u trenutku potpisivanja ugovora nije bila sposobna za rasuđivanje. Naime, nesporno
je da je tuženik pod 1. živio u istoj kući s majkom i da joj je bio potrebna pripomoć,
dok tužitelj i tuženica pod 2. žive izvan S.. Štoviše, iz pisma proizlazi da poziva
svoju djecu da ulažu u kuću i da dograde prvi kat jer roditelji nemaju novca, a koji
navod ni na koji način ne ukazuje da ne bi bila sposobna za rasuđivanje kada 2007.
sklapa ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojim raspolaže onim dijelom za koji je

15 P-908/2019

upisana u zemljišne knjige kao vlasnica (u ugovoru je navedeno kako je vlasnica prizemlja i podrumskog prostora kuće).

Tužitelj i tuženica pod 2. u svojim iskazima navode kako je majka ugovorom
otuđila dio koji joj ne pripada i koji nije u njenom vlasništvu, a da je mogla raspolagati
svojim dijelom, ali ne i njihovim. Međutim, M. P. je ugovorom o dosmrtnom
uzdržavanju na tuženika pod 1. prenijela svoje suvlasničke dijelove kako su oni bili
upisani u zemljišnim knjigama. U odnosu na te nekretnine ostaviteljice, nasljednici
nisu postavljali nikakve zahtjeve glede njenih nekretnina, što je vidljivo iz
pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iz pok. M. P. iz predmeta poslovni broj
O-4548/15, pa se takav prigovor tužitelja ukazuje neosnovan.

Naime, odredbom članka 322. stavkom 1. ZOO-a propisano je da je ugovor
koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako
cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u
određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Kako je sud utvrdio da je M. P. bila sposobna za rasuđivanje u trenutku
zaključenja ugovora, a tuženik pod 1) u cijelosti je ispunjavao obveze iz zaključenog
ugovora, što, između ostalog, proizlazi iz zapisnika o očevidu provedenog od strane
socijalne radnice od 27. kolovoza 2008. u kojem navodi kako je istu zatekla u
dvorištu, da je kuća uredna, čista, da M. P. navodi kako I. i njegova supruga
vode brigu o njoj na najbolji mogući način, a i iz kartona pacijenta M. P. vidljivo
je da je imala zdravstvenu brigu i skrb, da su joj propisivani lijekovi, izdavane
uputnice, te savjeti sinu, sve do …, nakon čega je preminula, a što
proizlazi i iz iskaza svjedoka F. P., A. B. i I. V. čije iskaz je
sud prihvatio kao objektivne jer navedeni svjedoci nisu iz obitelji stranaka pa nisu
zainteresirani za ishod postupka, sud smatra da pobijani ugovor nije protivan niti
Ustavu RH, niti prisilnim propisima, niti moralu društva. Odredbom članka 330.
ZOO-a je propisano da je ugovor pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno
poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanja bilo mana volje ta kad je to ovim
Zakonom ili posebnim propisom određeno.

Odredbom članka 331. stavka 1. ZOO-a je propisano da ugovorna strana u
čijem je interesu pobojnost ustanovljena može zahtijevati da se ugovor poništi, dok je
člankom 335. stavkom 1. ZOO-a propisano da pravo zahtijevati poništaj pobojnog
ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti
odnosno od prestanka prisile. Stavkom 2. članka 335. ZOO-a je propisano da to
pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja
ugovora.

Tužitelj navodi da je ugovor zaključen uslijed prijetnje, prijevare, da se radi o
prividnom ugovoru i nedopuštenoj pobudi, sve kao mane volje opisane člankom 279.
do 285. ZOO-a. Tužitelj takve tvrdnje ničim nije dokazao. Iz dokaza koji su izvedeni
tijekom ovog postupka proizlazi upravo suprotno da je pok. M. P. znala što i
zašto potpisuje, da je tuženik pod 1. od trenutku zaključenja ugovora brinuo o svojoj
majci, da ona nije imala nikakvih primjedbi na pruženu brigu, da je bila zbrinuta i
zadovoljna, a kako to proizlazi iz zapisnika s očevida na licu mjesta po djelatnicima
Centra za socijalnu skrb od 27.kolovoza 2008., niti je tužitelj dokazao da je tuženik
majku držao zaključanom i na taj način na nju izvršio pritisak svog čega da je
potpisala ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

Tužitelj nije dokazao niti da bi se radilo o prividnom ugovoru iz članka 285.
ZOO-a, a kako to ističe u tužbi.

Prividan jest onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se stvori privid (fikcija)

16 P-908/2019

o sklapanju ugovora ali ga radi postizanja određenog imovinskog ili drugog
dopuštenog probitka sklope. Prividan ugovor nema učinka među ugovornim
stranama; ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je
udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost; te se prividnost ugovora ne
može isticati prema trećoj savjesnoj osobi. Svakako, simulacija postoji kada niti jedna
ugovorna strana nema ozbiljnu (stvarnu) volju za sklapanje ugovora i kada to obje
strane znaju, ali ipak svjesno očituju volju za sklapanje ugovora tako da nastaje privid
sklapanja ugovora.

Dakle, pok. M. P. je u vrijeme sklapanja ugovora o dosmrtnom
uzdržavanju (2007.) bila sposobna za rasuđivanje i zaključivanje, te je, nakon što je
ugovor pročitala i upozorila stranke na posljedice ugovora, ugovor ovjerila sutkinja
Vlasta Vukičević 13. studenog 2007., nakon čega je tuženik pod 1. kao davatelj
uzdržavanja izvršavao svoje ugovorne obveze prema majci kao primateljici
uzdržavanja sve do njezine smrti …. Stoga je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju
ovjeren 13. studenog 2007. valjan pravni posao koji je u cijelosti ispunjen.

U odnosu na prigovor tužitelja da se radi o nesrazmjeru uzajamnih davanja,
treba reći da se radi o aleatornom ugovoru, glede kojeg u pravilu nema izvjesnosti o
tome koliko će trajati davanje uzdržavanja, ali ni kada će uslijediti prijenos, pa
se zbog toga i ne može primjenjivati načelo jednake vrijednosti davanja kod naplatnih
poslova i upravo zbog tog obilježja čak i ako dođe do smrti primatelja kratko nakon
sklapanja ugovora, a davatelj uzdržavanja je pošten (što se predmnjeva),
ovaj ugovor je pravno valjan. Tuženik pod 1. je zaključenjem ugovora preuzeo
određene obveze i sve obveze je kroz cijelo vrijeme trajanja tog ugovora izvršavao,
te tužitelj nije dokazao suprotno.

Slijedom navedenog valjalo je tužbeno potraživanje odbiti kao neosnovano i odlučiti kao u izreci presude pod I.

S obzirom na uspjeh tuženika pod 1. u parnici sud je tuženiku priznao trošak
postupka i to sastav odgovora na tužbu 1.000,00 kuna, zastupanja na ročištima

7.ožujka 2012., 31. svibnja 2012., 20. srpnja 2012., 12. lipnja 2014., 23. rujna 2014.,

27.studenog 2014., 22.siječnja 2015., 25. travnja 2017., 13. srpnja 2017., 3. listopada

2017., 22. svibnja 2019., 16. rujna 2019., 26. studenog 2019., 18. veljače 2020., 11.
svibnja 2020., 11. studenog 2020, te 4. ožujka 2021.od po 1.000,00 kuna, sastav
obrazloženog podneska 24. travnja 2017., 12. veljače 2020., te 8. srpnja 2020. od po

1.000,00 kuna, sastav podnesaka od 30. travnja 2015. i 21. veljače 2017. od po
250,00 kuna, uvećano za 25% PDV-a sveukupno 26.875,00 kuna, dok se više
traženi trošak u iznosu od 4.000,00 kuna odbija kao neosnovan, jer nije neophodan
za vođenje ovog postupka.

Split, 19. travnja 2021.

S U T K I NJ A

Jasenka Pavlović, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku 15 dana od dana dostave presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava

17 P-908/2019

presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dostaviti;

-opunomoćeniku tužitelja
-opunomoćeniku tuženika pod 1.
-tuženici pod 2.