Poslovni broj 7 PU P-1830/2018-11

                           

 

 

 

 

 

Posl. br. 7 P-381/2019

                                    

         

U   I M E    R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice G. L., F., F.c. 60, OIB: --- , zastupane po pun. Tei Tončić, odvjetnici iz Pule, protiv tužene R. A. d.d., Z., P. 59, OIB: --- , zastupana po OD Poldan i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 18. ožujka 2021. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i punomoćnika tužene, na temelju čl. 335. Zakona o parničnom postupku, dana 19. travnja 2021. godine

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I Prihvaća se u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice G. L., F., F.c. 60, OIB: --- prema tuženoj R. A. d.d., Z., M.c. 69, OIB: --- koji  tužbeni zahtjev specificiran u podnesku od 17.6.2020.godine sadržajno  glasi:

 

 

1."Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.12. Ugovora o kreditu broj --- kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.04.2008.god. a koja glasi: „U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora.“

 

Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u odredbi čl.2. Ugovora o kreditu broj --- kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.04.2008.god., a koja glasi: čl.2. „…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

 

Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj --- kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16.04.2008.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi: „ … na dan korištenja kredita.“, u odredbi čl.7. a) koja glasi: „ ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ... „ u odredbi čl.7. b) koje glase: ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ... „ „ Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.“

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

 

 

2. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. Z., OIB --- , da tužitelju G. L. iz F., F.c. 60, OIB --- isplati iznos od 51.713,70 kn (slovima: pedeset jednu tisuću sedamsto trinaest kuna i sedamdeset lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po kamatnoj stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a primjenom uvećanja eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, te od 01.08.2015. godine pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:

 

- na iznos od 118,75 kn od 29.10.2008. pa do konačne isplate,

- na iznos od   25,20 kn od 04.12.2008. pa do konačne isplate,

- na iznos od   92,71 kn od 01.01.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od   89,53 kn od 31.01.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 126,93 kn od 01.03.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 173,24 kn od 31.03.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 178,57 kn od 06.05.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 158,95 kn od 10.06.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 154,19 kn od 10.07.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 142,47 kn od 14.08.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 147,57 kn od 24.09.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 137,89 kn od 22.10.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 153,08 kn od 18.11.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 154,18 kn od 19.12.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 181,81 kn od 22.01.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 193,95 kn od 18.02.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 213,48 kn od 24.03.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 207,37 kn od 14.04.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 247,39 kn od 15.05.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 267,51 kn od 20.06.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 281,36 kn od 21.07.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 288,11 kn od 14.08.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 364,23 kn od 17.09.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 330,74 kn od 16.10.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 342,42 kn od 13.11.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 420,46 kn od 17.12.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 401,73 kn od 18.01.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 381,28 kn od 16.02.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 392,75 kn od 16.03.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 392,60 kn od 19.04.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 440,94 kn od 14.05.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 506,22 kn od 16.06.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 594,36 kn od 16.07.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 631,34 kn od 18.08.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 516,88 kn od 16.09.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 473,09 kn od 15.10.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 410,73 kn od 16.11.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 317,04 kn od 16.12.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 462,34 kn od 18.01.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 473,07 kn od 16.02.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 458,99 kn od 16.03.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 455,32 kn od 14.04.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 463,61 kn od 17.05.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 476,16 kn od 16.06.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 457,66 kn od 19.07.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 460,87 kn od 15.08.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 428,30 kn od 15.09.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 451,10 kn od 16.10.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 466,17 kn od 16.11.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 459,31 kn od 20.12.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 443,87 kn od 16.01.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 439,66 kn od 16.02.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 435,31 kn od 16.03.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 465,35 kn od 16.04.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 415,90 kn od 18.05.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 412,54 kn od 19.06.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 418,18 kn od 17.07.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 419,80 kn od 20.08.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 436,54 kn od 20.09.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 441,45 kn od 22.10.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 450,05 kn od 23.11.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 459,19 kn od 21.12.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 444,75 kn od 16.01.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 466,96 kn od 20.02.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 476,32 kn od 19.03.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 466,73 kn od 17.04.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 452,58 kn od 18.05.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 453,94 kn od 25.06.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 465,62 kn od 24.07.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 470,99 kn od 23.08.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 479,27 kn od 27.09.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 492,32 kn od 28.10.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 497,15 kn od 26.11.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 826,07 kn od 24.12.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 23.824,73 kn od 22.01.2015. pa do konačne isplate, sve u roku od 15 dana."

 

 

II Nalaže se tuženoj da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 13.400,00 kuna zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz čl. 29. st. 2. ZOO-a isplate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena a koja na navedeni iznos teče počev od 19.4.2021. godine pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

 

 

III Odbijaju se, tužiteljica prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.250,00 kuna sa zakonskom zateznom  kamatom na isti od presuđenja pa do ispalte, te tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 13.250,00 kuna, kao neosnovani

 

     Obrazloženje

 

Tužiteljica je u tužbi navela kako je s tuženom sklopila ugovor o kreditu broj --- dana 16.04.2008. godine. Tužiteljica je navela da se navedenim ugovorom tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužiteljici iznos od 22.772,52 CHF u protuvrijednosti u kunama. Tužiteljica je u tužbi navela da ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj  u nadležnosti suda prema sjedištu banke koja odredba je po ocjeni tužitelja nepoštena i ništetna. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranog obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Tužiteljica je navela da parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke unijela u ugovor isključivom kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Tužiteljica je navela da sporna ugovorna odredba tužiteljici na  njezinu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom da tužiteljici nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Naposljetku iz samog ugovora je razvidno da je ugovor solemniziran u Puli. Tužiteljica je nadalje navela da ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. Tužiteljica je navela da u vrijeme zaključenja ugovora tužiteljica i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko ona povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Tužiteljica je nadalje navela da je temeljem ugovora o kreditu banka odobrila korisniku tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.772,52 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika  važećem na dan korištenja kredita te da je ugovorom ugovoreno da se dio glavnice kredita u iznosu od 15.513,49 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 273,08 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja, a dio kredita u iznosu od 7.259,03 CHF  u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita. Tužiteljica je nadalje navela da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama  uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica je navela da je na dan sklapanja predmetnog ugovora srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio 4,593, da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Tužiteljica je nadalje navela da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018.  pravomoćno utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu  potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Slijedom navedenog, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 tužiteljica je predložila da se u predmetnom ugovoru o kreditu  utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Slijedom navedenog tužiteljica je predložila da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu parničnog troška.

 

U odgovoru na tužbu tužena je osporila tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan kao i sve činjenične navode tužbe osim izričito priznatih. Tuženik je u odnosu na pravni osnov tužbe da je prvenstveno potrebno naglasiti da se postupak u kojem su donesene presude citirane u tužbi vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, da u tom postupku sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Tužena je navela da iz samog obrazloženja citiranih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava nedvojbeno proizlazi kako sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice koje su važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi  te potom eventualna osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu u ovom postupku. Tužena je vezanom za nepoštenost ugovornih odredbi navela da je prvenstveno potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne,  lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene a ako nisu tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno zakonskim odredbama Zakona o zaštiti potrošača/07 potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo tek potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretne sporne odredbe već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju tzn. da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja  takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužiteljici kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi. Vezano za valutnu klauzulu tuženik je naveo da je predmetna odredba tužiteljici bila jasna, lako uočljiva je razumljiva jer iz čl. 1. ugovora nesporno proizlazi da će se tužiteljici isplatiti iznos od 22.772,52 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je čl. 7. ugovora ugovoreno i jasno razumljivo obrazloženo da će tužiteljica kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za kreditora za CHF  te da je na taj način tužiteljici već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te joj je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno. Tužena je navela da je tužiteljici kod zaključenja ugovora predan i otplatni plan gdje su opet anuiteti izraženi u valuti CHF te je na svakoj stranici otplatnog plana naznačeno da se imaju plaćati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Pored navedene gramatičke razumljivosti tužiteljici su prilikom pregovaranja o ponudi kredita obrazloženje posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužiteljica pristala te zaključila takav ugovor o kreditu. Tužena je naglasila da u trenutku  zaključenja predmetnog ugovora postojanje valutne klauzule nije bila nikakva novina, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Iz samog zahtjeva za kredit razvidno je da je tužiteljica od ponuđenih opcija odabrala upravo valutnu klauzulu u CHF iako je bila kreditno sposobna i za kredit s valutnom klauzulom u EUR kao i za kredit u kunama bez ikakve valutne klauzule. U odnosu na pojedinačno pregovaranje tuženik je naveo da je tužiteljica imala utjecaj na  sadržaj samog ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te Su stranke pregovarale o navedenom, da je tužiteljica mogla birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili eur kao i ugovora o kreditu u kunama bez ikakve valutne klauzule te da je tužiteljica sama odabrala ugovor uz valutnu klauzulu CHF između ponuđenih opcija iako je bila kreditno sposobna za sve opcije. Navedeno je razvidno iz zahtjeva za kredit i promotivnih uvjeta u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. U odnosu na neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja tuženik naveo da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana  na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Prvenstveno je potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na  hrvatsku kunu. Tuženik je naveo da je tužiteljica zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na Hrvatsku kunu bila dužna vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bi bila dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan te da je navedeno ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. u odnosu na ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je naveo da je ista jasna, razumljiva i uočljiva pa da nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Tuženik je naveo da je odredba gramatički jasna i razumljiva te je uočljiva odnosno nema ništa dvojbeno ili sporno u  pojmu promjenjiva u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je ugovor solemniziran i sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu obrazloženje tužiteljici te da je tuženik tužiteljici objasnio posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope. Tuženik je nadalje naveo da je važno za naglasiti da u kolektivnom sporu nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne te da su sporne bile samo promjene kamatnih stopa sukladno odluci banke ukoliko nisu bili jasni tj. parametri za promjenu kamatne stope. Tuženik je naveo da je pošteno i savjesno donosio odluke o promjenama kamatnih stopa te je o svakoj promjeni obavijestio tužiteljicu a tužiteljica nikada nije imala prigovora odnosno primjedbi na takve promjene te je očito sa istima bila suglasna te da navedeno nije osporeno niti u tužbi kao i da je tuženik mijenjao kamatne stope samo onda kada je za to ima opravdani razlog te sukladno načelu savjesnosti i poštenja i zabrane zlouporabe prava. Tuženik je naveo da tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za kredit s valutnom klauzulom u CHF a sukladno uputi Hrvatske narodne banke bili su kretanje šestomjesečnog Libora za CHF, trošak regulatora (obavezna pričuva banaka koja se mora održavati na računu HNB-a po propisanoj naknadi i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima) te CDS – premija rizika za Republiku Hrvatsku. Tuženik je u odnosu na okolnosti sklapanja ugovora naveo da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom ugovoru o kreditom zaključenog u svrhu kupnje osobnog automobila, da tužiteljica sasvim sigurno nije bila iscrpljena i nestrpljiva, neuka i očajna, te nije podizao kredit u svrhu  kupnje stana kao nekakve osnovne životne potrebe veći je kreditom financirala kupnju automobila koji joj notorno nije bio neophodan te da tužiteljica nije morala uopće kupiti automobil, mogla je kupiti jeftini automobil, mogla je izabrati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, mogle odabrati kredit u kunama bez ikakve valutne klauzule, mogla je izabrati drugi izvor financiranja i slično te da je tužiteljica ovim kreditom financirala svoj luksuz a nije rješavala neko egzistencijalno pitanje. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja te u cijelosti osporio i potraživanje s osnove tijeka kamata. Slijedom svega navedenog tuženik je predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

 

U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima 6-17 spisa, CD na listu 28 poleđine spisa, dokumentacija na listovima 30-43 spisa, 54-83 spisa,90-105 spisa-nalaz i mišljenje vještakinje financijske struke kao i privici na listovima 106-108 spisa, na listu 121 spisa-zapisnik, dopune-očitovanje vještakinje na podnesak tuženika na listovima 125-129 spisa, zapisnika na listu 132-133 spisa, čitanjem dokumentacije na listovima 138-141 spisa, zapisnika od 28.01.2021. listovi 143-145 spisa te dopune nalaza zaprimljen dana 11.02.2021. na listovima 147-151 spisa.

 

Tužbeni zahtjev  tužiteljice prema tuženoj specificiran u podnesk od 17.6.2020.godine, listovi 114 do 117 spisa osnovan je u cijelosti.

 

U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica na listu 61 do 63  spisa prileže tzv. „Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila“  koje uvjete je donijela tužena. Nije sporna niti činjenica  da je tužiteljica ispunila na obrascu tužene „zahtjev za kredit“  za kupnju novog vozila, list 58 spisa.

 

Nije sporna niti činjenica da su parnične stranke dana 16. 4. 2008. zaključile Ugovor o kreditu broju govora --- koji prileži na listovima  6 do 8 spisa, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužiteljici kao korisniku kredita iznos od  22.772,52  CHF po srednjem tečaju za CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

 

Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. predmetnog ugovorne redovna kamata od 6.75% godišnja kamata te da je tim člankom određeno da je ta godišnja kamatna stopa "promjenjiva" u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora".

 

Nije sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu listovi 6 do 8  spisa  sukladno samom sadržaju pisan i sastavljen od strane tužene (u gornjem lijevom kutu nalazi s i logo tužene), te da je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka.

 

              Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 9 do 10 spisa prileži plan otplate kredita od 17.4.2008. godine.

 

Nije sporna činjenica da na str. 12 do 14 spisa prileži prijepis knjigovodstvene kartice  na dan 4.3.2019.godine.

 

              Nije sporna činjenica da na listovima 15 i 16 spis prileže dopisi  tužene tužiteljici, dok na str.  92 spisa u nalazu i mišljenju vještaka finacijske struke ( o kojem će detaljnije biti riječi u nastavku) prileže promjene kamatne stope na način da je ista od 1.3.2009. iznosila 7,75%, od 1.7.2011. 7,50%, od 1.10.2011 6.75% te od 1.5.2014. 6,72%, list 92 spisa.

 

Nje sporna činjenica da je predmetni kredit od 16.4.2008.godine  zatvoren (otplaćen op.a.) što proizlazi i iz nalaza vještakinje financijske struke.

 

Sve navedene  činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

 

Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanost osnove i visine tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje da li tužiteljica traži kroz ovu parnicu da joj se prizna da je ugovorena fiksna kamatna stopa. U svezi s tim sporno je pitanje da li je dio predmetnog ugovora iz čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna te da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj. Sporno je nadalje pitanje da li predmetna odredba čl. 2 ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu te da li je tuženik imao pravo mijenjati godišnju kamatnu stopu kako to i sam navodi u odgovoru na tužbu u zavisnosti od tekućih tržnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare.

 

Vezano za istaknuti prigovor zastare isti je bio neosnovan u cijelosti.

 

Naime, vezan za to pravno pitanje  i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača  (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine) zbog čega od 13.6.2014. pa do 17.5.2019.godine  kad je i podnesena tužba u ovom predmetu primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi nije nastupila zastara. I aktualna sudska praksa (primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-3627/2017-8 od 20.4.2021.godine) je  jasno uputila da se kod ovakvih tužbi radi od  tzv. restitucijskim zahtjevima  -stjecanju bez osnove vezano za primenu općeg zastarnog roka.

 

Naime i u revizijskog odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da  vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zstare  u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske  u istoj odluci zaključuje da u nedostatak posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti  djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

 

Stoga je valjalo odbiti istaknuti prigovor zastare kao neosnovan.

 

U odnosu na meritum spora tužiteljica je u konačnici specificirala svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 17.6.2020.godine list 115 do 117 sukladno nalazu i mišljenju vještakinje.

 

Sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana o zaštitit potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. Prema čl. 138.a ranije važećeg ZZP-a  te danas važećeg ZZP (NN 41714,110/15 i 14/19) propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku  koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu. Isto tako i u najnovijim odlukama Županijskih sudova  (primjerice  Županijski sud u Zagrebu Gž-3627/2017-8 od 20.4.2021.godine  jasno je potvrđeno stajalište da „odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interes potrošača u smisl postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika“, list 3 obrazloženja iste.

 

Nadalje u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava  i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF  čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016.  određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF  te da su te bake svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev 221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

 

Nadalje iz postojećih dokaza u spisu i neovisno o navodima tužene da je predmetni kredit bio doista namijenjen za kupnju automobila ocjena je ovog suda  da tužiteljica ima pravni status potrošača a tuženik trgovca, te se radi o potrošačkom ugovoru i to upravo onom koja je obuhvaćena kolektivnom zaštitom.Naime kupnja vozila nije više nikakav luksuz već neizostavna potreba zbog putovanja na posao a time i  zadržavanja posla, prijevoz djece, odlazak u bolnicu  itd., u kontekstu kad dinamika i ubrzani ritam života doslovce ne dopuštaju da se sve opisano obavlja „pješke“ ili  javnim prijevozom. Konačno i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke  jasno prozlazi da kupnja vozila nije bila „hir“ već neizostavna potreba budući se staro vozilo  stalno kvarilo. Stoga je valjalo odbiti i taj prigovor tužene koji je u bitnom bio usmjeren na tvrdnju da status potrošača imaju samo osobe koje kupuju „stan“.

 

Vezano za navode tužene  kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji su se u bitnom svodili na tvrdnju da nije točno da nisu postojali egzaktni parametri prilikom promjena  kamatne stope, tvrdnji da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu  jer da se radilo o neočekivanim faktorima ocjena je ovog suda da niti ti navodi nisu osnovani.

 

Naime u konkretnom slučaju cijeneći datum nastanka ugovora valjalo je primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07.

 

Priležeći dokazi u spisu koje je uostalom dostavila čak i sama tužena, kao i iskaz tužiteljice saslušane kao parnične stranke, jasno ukazuju da razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu uopće razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti potrošaču omogućuju da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Naime ugovorna kamata  kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njeovu obvezu vraćanja  iskorištenog novca, mora biti određena odnosno odrediva. Sadržajem neodređene formulacije promjenljive kamatne stope postupanje je suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samoga početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan  položaju odnosu na banku kao trgovca  pošto je formulacija ugovornih odredbi  o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da se na temelju nje jedino zna kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se ne može ocijeniti zašto , kako , te u kojem  smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.Stoga se po ocjeni ovog suda radi o ugovornoj odredbi čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije razumljiv. Dokazi koje je dostavila i sama tužena ukazuju  da pri tome tužiteljici kao korisnici kredita nije na valjan i razmljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proiziaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

 

Na temelju analize postojećih pisanih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 96.  Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 16.4.2008. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o  kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 102 st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

Tužiteljica svoj zahtjev zasniva što je predmet ovog sporta na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope  jednostranom odlukom banke  te o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezine je ugovorna obveza zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica je stoga u postavljenom zahtjevu kojeg je u konačnici specificirala u podnesku od 17.6.2020.godine  zatražila i da se utvrdi ništetnim  odredba o isključivoj mjesnoj nadležnosti uz odredbe  o jednostranoj promjeni kamatne stope i odredbe o ugovaranju valutne klauzule.

 

Iako tužena nije prigovarala mjesnoj nadležnosti sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 327 st. 1 ZOO-a (NN 35/05) a sama tužiteljica je dio svog deklaratornog tužbenog zahtjeva postavila na ništetnost  odredbi o isključivoj mjesnoj nadležnosti sadražanoj u članku 12 predmetnog ugovora.

 

Naime, u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu bio je snazi  prethodno navedeni Zakon o zaštiti potrošača  koji je,što je već i navedeno, propisivao da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Recentna sudska praksa,a u tom smislu ide primjerice i rješenje Županijskog suda Rijeka posl. broj Gž-2066/17, rješenje Županijskog suda Varaždinu Gž-192/20 i rješenje Županijskog suda u Puli Gž-2099/15 od 3.6.2016. jasno propisuju da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Prema čl. 102. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. U konkretnom slučaju Županijski sud Pula zaključuje (radilo se o istoj banci kao i u ovom predmetu) da sud u Zagrebu čija je mjesna nadležnost određena ugovorom ( tužena ima sjedište u Zagrebu budući podružnica nema pravnu osobnost op.a.) je od prebivališta tužene udaljen više od 260 km zbog čega isti sud zaključuje "odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom- da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove; uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužiteljicu izazvala visoke troškove dolaska na sud a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka; iz navedenog proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredaba čl. 70. st 1- 4 ZPP-a".

 

Stoga i ovaj sud prihvaća takvo argumentirano  stajalište da navedena ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice zbog čega je ista ništetna pa je slijedom navedenog valjalo  prihvatiti i u tom dijelu postavljeni deklaratoran tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj  stav I izreke ove presude.

 

Nadalje, vezano za meritum spora postojeći dokazi u spisu doista ukazuju da je tužena, sugerirala tužiteljici zaključenje predmetnog ugovora  i kroz tzv. „promotivne uvjete“ na str. 32 spisa u kojima je ponudila kredite u CHF, te je ponudila  na unaprijed pripremljenom sadržaju predmetni ugovor predloženo sadržajno od strane banke te tužiteljica  nije mogla utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Iskaz tužiteljce jasno ukazuje  da joj je bankarica kazala da se nešto može mijenjati „ali minimalno“ zbog čega je tužiteljica logično očekivala promjene u „normalnim okvirima“ a ne na način da rata od 1.200,00 kn poraste na 1.800,0 kn.

 

Postojeći dokazi u spisu naročito financijsko vještačenje o kojem će kasnije biti riječi, kao i dopisi banke na listovima  15 do 16 ,  potvrđuju  da je došlo  od strane banke do jednostranih i netransparentnih izmjena kamatnih stopa po predmetnom ugovoru o kreditu što je rezultiralo pretplatom i u tom dijelu od strane tužiteljice što je razvidno i iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke list  98 spisa vezano za taj osnov. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odlukama  o kamatnim stopama banke koje je tužiteljica unaprijed prihvatila i s kojima se suglasila  a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužiteljice kao  potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje i valutne klauzule u CHF tužena se kao banka nije pridržavala niti u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužiteljice kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe u kojima je valutna klauzula vezana za valutu  CHF. Iz navedeno proizlazi  i daljnji zaključak da je banka uslijed takvih postupaka uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača budući je "sav financijski  teret" prebacila na tužiteljicu kao slabiju stranu.

 

U tom smislu ide i prevladavajuća sudska praksa Županijskih sudova. Tako je primjerice vezano za činjenično istovjetnu problematiku  u jednoj od presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-3627/2017-8 od 20.4.2021. godine navedeno citira se:

 

„11. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, da se o tim odredbama s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, da ona nije imala utjecaj na njihov sadržaj, te da je tim odredbama, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, iz čega proizlazi da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika, slijedom čega je takva odredba ništava, sukladno odredbama navedenih zakona o zaštiti potrošača i rečene odluke povodom tužbe za kolektivnu zaštitu.

 

12. Stoga na pravilnost odluke ne utječu žalbeni prigovori tuženika kojima ističe svoje objašnjenje o metodologiji promjenjivih kamatnih stopa, kako zbog učinka odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, tako i iz razloga jer nije odlučna samo povreda ekonomskih interesa potrošača, već i povreda pravne pozicije. Isto tako, pogrešno se žalitelj poziva da se o pojedinoj odredbi, pa tako i spornima, pojedinačno pregovaralo.

 

13. Kada se radi o tipskom ugovoru, presumira se da se o pojedinim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Suprotno tuženik nije dokazao u postupku. Pogrešno tvrdi da se to očituje u tome što tužiteljica nije iskazala ikakvu volju utjecati na pojedine uvjete ugovora, jer to nije relevantan prigovor na okolnost da se pojedinačno pregovaralo. Bez utjecaja je i zanimanje tužiteljice, kao ekonomistice, na što se poziva tuženik u žalbi kada tvrdi da se tužiteljicu nije trebalo tretirati kao prosječnog potrošača. Naime, smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formuliran ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Trgovac, tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe. To ovdje nije slučaj.

 

14. Isto tako, transparentnost određene odredbe treba se tumačiti s obzirom na prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i koji postupa s pažnjom i razboritošću (Kasler C-26/13). Pored toga, tuženik kao banka ima superiorniji položaj u odnosu na tužiteljicu, neovisno o tome što je ona ekonomistica jer ne znači da ona raspolaže bankarskim znanjem. Tužiteljici su trebali biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da ona može na razumljiv način ocijeniti svoju poziciju. Iz razloga što vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a niti pravilnost promjene može provjeriti bez egzaktnih kriterija, to dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice. Načelo savjesnosti i poštenja znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa“ završen citat.

 

Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi  u skladu s jednostranom odlukom banke s obzirom da je u takvoj situaciji prepušteno banci da samostalno odlučuje  o promjeni kamatne stope  a da pri tom, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice,  nisu predočeni nikakvi elementi u vidu parametara o kojima će ovisiti promjena te kamatne stope.

 

Vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se, što uostalom proizolazi i iz iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke vezano za prezentaciju od strane djelatnika tužene,   da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužiteljica bila i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem ugovora o kredita  s navedenim odredbama a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene  što su potvrdili uostalom svi saslušani svjedoci i tužiteljica, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaja na njihov sadržaj (štoviše po iskazu djelatnika tužene takav ugovor je tužiteljici i  "ponuđen" kao povoljan što ima svoju težinu), te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koju tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogla sagledati kao cjelinu.

 

Sve opisano samo je dodatno potvrđeno i životnim i objektivnim iskazom same tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 28.1.2021.godine koja je životno potvrdila da joj je auto bio nužan jer ne stanuje u centru grada već izvan i to za prijevoz djece,  za posao. Navod da je trebala novi atto jer je u stari puno ulagala  budući je bio pokvaren je logičan za odluku za kupnju novog vozila. Iskaz tužiteljice jasno potvrđuje zaključak  da je njoj u biti serviran ugovor o kreditu u valuti CHF  „da će joj se isplatiti ako ga uzme“, a je banka sačinila isti i da joj je vezano za promjenjivu kamatnu stopu kazano „ona je rekla da se ne brinemda će se to samo minimalno mijenjati“, list 2 zap. od 28.1.2021.godine, da joj bankarica nije objasnila parametre vezano za tu promjenu  uz jasan navod „ona je rekla da se ne brinem da će se to samo minimalno mijenjati, ništa strašno“.Iskaz tužiteljice potvrđuje da joj niti od strane bankarice nije nuđena neka druga opcija vezano za primjerice kredig u kunama ili Eurima. Stoga je tužitljica logično u takvim okolnostima jedino i mogla zaključiti nakon što joj je i bankarica kazala da će se mijenjati „nešto minimalno“ da nije mogla očekivati toliki rast (početna rata 1.200,00 kn a najviša 1.800,00 kn).

 

U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača (imenovana je jasno iskazala za predmetni ugovor da joj je trebao za kupnju vozila) ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava Francisco Butirez Narango i Anamarija Pacios Martinez protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede  neovisno  o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

 

Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s  čl. 1115. ZOO (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 itd).

 

Povratno predmetni ugovor  kreditu  neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

 

Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva (i preostalog deklaratornog dijela).

 

Naime,  sukladno obrazloženom i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 102 st 1. ZZP/07 valjalo je prihvatiti  deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 16.4.2008.godine a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I  točka 1. izreke ove presude u tom dijelu da se sve sadržajno ne ponavlja.

 

Poradi utvrđivanja visine  tražbine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke E. C. P. u pisanom nalazu i mišljenju zaprimljen 19.05.2020. na listovima 90-105  spisa koji nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća i ovaj sud budući je isti sačinjen sukladno pravilima struke.

 

Iz pisanog nalaza i mišljenja na listovima 90-105 spisa vještakinja je uzimajući u obzirom sve dostupne dokaze u spisu list 110 spisa utvrdila razliku po dvama osnovama . Tako je vještakinja utvrdila po soluciji A (prijedlog tužiteljice) da ukupna razlika između ugovorenih i plaćenih anuiteta iznosi po srednjem tečaju kreditora-tuženika na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta iznosi 51.713,70 HRK i to 49.428,27 HRK je tečajna razlika (stupac 14) + 2.285,43 HRK (stupac 13) je razlika temeljem promjene kamatne stope, a mjesečno prema iznosima iz tabele kako je navedeno na strani 8. i 9. nalaza.

 

Vještakinja je nadalje po soluciji  B predloženoj po tuženoj  utvrdila da ukupna eventualna razlika izračunatih anuiteta uzimajući u obzir zatražene tržišne parametre i plaćenih anuiteta i tečaj po srednjem tečaju kreditora-tuženika na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta iznosi 57.416,78 HRK i to 49.528,72 HRK je tečajna razlika  (stupac 12) + 7.618,06 HRK (stupac 13) je razlika temeljem promjene kamatne stope, a mjesečno prema  iznosima iz tabele kako je navedeno na strani 14. i 15. nalaza.

 

Sukladno svemu prethodno obrazloženom podneskom od 17.06.2020. tužiteljica je po punomoćnici postavila –uskladila svoj tužbeni zahtjev na isplatu ukupnog iznosa od 51.713,70 kuna sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke sa listovi 97 do 98 spisa. Tužiteljica je svoj tužbeni zahtjev postavila na način da je tamo gdje su postojale razlike o obama osnovama zbrojala pojedinačne iznose. Primjerice  za dan izvršene uplate 30.3.2009. utvrdila je razliku s osnova kamata od 81,10 kn i s osnova razlike u tečaju 92,14 što je zbrojila u iznos od 173,24 kn i tako u tom dijelu postavila tužbeni zahtjev. Na istovjetna način list 116 spisa tužiteljic je postavila tužbeni zahtjev za sve druge pojedine iznose (primjerice uplata 5.5.2009.godine 80,64 + 97,93 = 178,57  list 116 spisa .).

 

Vezano za iznesene primjedbe u podnesku tužene od 15.6.2020. godine vezano za navode tužene da je nalazom zamijenjana odredba kao da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi koja nije ugovorena, vještakinja je sačinila pisanu dopunu nalaza i mišljenja na listovima 125 do 129 spisa  i 147 do 151 spisa koje kasnije primjedbe tužene su se u bitnom ogledale i u tvrdnji vezano za visinu marže od strane tužene  od 0,02% više od početno ugovorene te da tužena nije ostvatila nikakv ekstra profit.

 

Iz pisanog nalaza i mišljenja vještakinje  imenovana je na str. 129 spisa  navela da ukupna razlika s osnova promjene kamatne stope uzimajući u obzir i visinu kamatne stope prema tržišnim parametrima  i realizirani naknadni otplatni plan, više je ukupno plaćenih kamata od 1.643,69 chf odnosno 9.838,59 kn prema tečaju na dan plaćanja, list 129 spisa stupac 13.Nadalje vezano za  podnesak tužene list 135 spisa vještakinja se očitovala na str. 148 spisa te je dala točne promjene kamatnih stopa, te je u bitnom prikazala i kroz tabelu da je vidljivo da je prilikom, ugovaranja kredita razlika između kamatne stope i troška financiranja iznosi 2,12 postotnih poena što predstavlja kamatnu maržu. Vještakinja je navela da tokom otplate kredita do razlika između kamatne stope i troška financiranja iznosi 0,28 do 4,97%, da ponderirana kamatna marža u razdoblju korištenja kredita do listopada 2013. iznosi 2,98 postotnih poena, iz čega proizlazi da je ostvarena ponderirana kamatna marža 0,86 postotnih poena (2,98-2,12) viša od početno ugovorene. Vještakinja je nadalje navela da je dopisom od 23.10.2013. tuženik obavijestio tužitelja da je definirao parametre koje prati pri donošenju odluke o korekciji kamatne stope. Slijedom toga vještakinja je navela da je kamatna stopa strukturirana na sljedeći način: referentna kamatna stopa 12 mjesečni CHF LIBOR koji iznosi 0,19 postotnih poena, uvećano za fiksni postotak u visini 6,53 postotnih bodova.  Vještakinja je navela da se kamata u razdoblju od 18.03.2013. do 30.04.2014. ne mijenja te iznosi 6,75%. Nadalje vještakinja je navela da je dopisom od 11.04.2014. tuženik obavijestio tužitelja da je definirao parametre koji prati pri donošenju odluke o korekciji kamatne stope, da je slijedom navedenog kamatna stopa strukturirana na sljedeći način: : referentna kamatna stopa 12 mjesečni CHF LIBOR koji iznosi 0,19 postotnih poena, uvećano za fiksni postotak u visini 6,53 postotnih bodova. Vještakinja je navela da se kamata u razdoblju od 01.05.2014. do 30.04.2015. ne mijenja te iznosi 6,72% list 151 spisa.

 

Sve opisano vještakinja je izložila i usmeno na ročištima.

 

Tako je na ročištu od 18.3.2021.godine, list 154 do 156 spisa imenvoana navela da je iz nalaza je vidljivo da je tuženik samovoljno mijenjao kamatnu stopu neovisno o trošku financiranja odnosno činjenici da li je taj trošak bio viši ili niži. Također, je navela kako u samom ugovoru o kreditu niti jednom rečenicom nije definiran način promjene kamatne stope pa se tuženik i ne može pozivati ni na trošak izvora financiranja ni na bilo koje druge okolnosti neovisno o tome da li mu iste idu u prilog ili ne.Vezano za upit suca vezano za kamatne stope na listu 105 spisa vještakinja je navela kako se radilo se o prosječnim kamatnim stopama za kunske kredite. Na upit suca vještakinja je potvrdila da na listu 3 nalaza i mišljenja koji je zaprimljen dana 19.5.2020. godine su navedene kronološki promjene kamatne stope za predmetni ugovor o kreditu. Na upit suca vezano za temeljni nalaz i mišljenje glede razlike u tečaju vještakinja je potvrdila da je uzet uvijek u obzir dan uplate anuiteta u koloni 10, a na upit suca s obzirom na način utvrđivanja kamatne marže da li u najbitnijim crtama vještakinja može objasniti o čemu se radi vještakinja je iskazala da kamatna marža predstavlja zaradu banke i ona je sastavni dio kamatne stope a osim kamatne marže kamatnu stopu sačinjavaju i fiksni troškovi, a to su 6-mjesečnmi ili 12-mjesečni LIBOR, premija rizika i trošak regulacije. Vezano za upit suca vještakinja je odgovorila potvrdno da podaci po referentnoj kamatnoj stopi za 6-mjesečni LIBOR, podaci za premiju rizika i podaci za trošak regulacije odgovaraju službenim podacima koje je dala HNB.

 

Nadalje, vezano za upit pun. tužiteljice iz ove obrade podataka da li može zaključiti na koji način je tuženik mijenjao svoje kamatne stope, da li iste imaju nekakvu podlogu iz tih podataka vještakinja je odgovorila da prvi put kad je tuženik mijenjao kamatnu stopu u prvom kvartalu 2009. trošak izvora financiranja navedenih sredstava bio je 5,89 i tada je i kamatna stopa na kredit s 6,75 promijenjena na 7,75, iz čega proizlazi da je razlike između kamatne stope i troška financiranja 1,86. Vještakinja je navela da je za pretpostaviti da je tuženik smanjio svoju kamatnu maržu da kamatna stopa ne bi porasla više od 1%. Nadalje vještakinja je navela da nakon toga u drugom, trećem i narednim kvartalima se trošak financiranja smanjuje a kamata ostaje ista do 01.07.2011. te je time razlika kamatne stope i troška financiranja veća te se može pretpostaviti da je time banka nadoknađivala prijašnju manju maržu. Vještakinja je navela da je trošak financiranja bio 4,63 a onda od srpnja 2009. pa sve do listopada 2011. je došlo do smanjenja trošak financiranja, nakon toga je od listopada pa sve do prosinca 2011. isti trošak financiranja a od siječnja 2012. pa do prosinca 2012. trošak financiranja raste i ponovno je manji od siječnja 2013. pa do prosinca 2013. godine. Vezano za upit suca da li je promjena kamatnih stopa pratila te periode primjerice kod smanjenih troškova financiranja vještakinja je odgovorila da nije pratila.

 

Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje imenovane vještakinje  naročito nalaz na str. 90 do 105 spisa, te zaključke iz istog budući je isti stručno sačinjen, a  stranke na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja niti na ročištu od 18.3.2021.godine nisu željele predlagati daljnje dokaze već su se suglasile da sud sudi temeljem postojećih dokaza u spisu.

 

Sukladno obrazloženom valjalo je obvezati tuženu da tužiteljici isplati ukupan iznos od 51.713,70 kuna stav I točka 2. Izreke presude koji iznos predstavlja zbroj po vještakinji svih pojedinih iznosa (listovi 97 do 98 spisa).

 

Tužiteljici sukladno čl. 29. st 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na svaki navedeni iznos pretplate teče počev od prvog slijedećeg dana od dana uplate pa do isplate kako je to punomoćnica tužiteljice ispravno specificirala, stav I točka 2. Izreke presude što je dužna isplatiti tužena, a sve na način kako je to sadržajno i opisano u tom dijelu izreke da se sve ne ponavlja.

 

U odnosu na soluciju B koju je vještakinja financijske struke izračunala po soluciji tužene što je predloženo već u odgovoru na tužbu list 26 poleđine spisa a vezano za vještačenje na okolnost kretanja tržišnih parametara za sporno razdoblje sud nije prihvatio takav izračun smatrajući da je metoda koju je predložila tužiteljica podobnija za utvrđivanje navedene razlike po navedenim  osnovama. Nema naravno zapreke i za drugačije pravno stajalište cijeneći da su se stranke na izričit upit suca u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja suglasile da sud sudi temeljem postojećih dokaza u spisu na ročištu od 18.3.2021.godine.

 

U odnosu na postupovni dio ove parnice na izričit upit suca u skladu otvorenog pravosuđenja i na ročištu od 18.3.2021. punomoćnici stranaka su se izričito suglasili da sud sudi temeljem postojećih dokaza u spisu list 156 spisa. Isto tako valjalo je dopustiti temeljem čl. 190. st. 2. ZPP-a objektivnu preinaku (iz razloga svrsishodnosti) tužbe iz razloga svrsishodnosi to tim više što  tužiteljica do pismenog nalaza i mišljenja sačinjenom po vještaku financijske struke bez svoje krivnje nije mogla imati saznanja o konkretnim iznosima (naročito pojedinačnim). Na ročištu od 18.3.2021. zakazano je ročište za objavu odluke za dan 15.4.2021. ali je isto rješenjem odgođeno za dan  19. 4.2021. godine.

 

Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st 1 i 5 ZPP-a.Naime tužiteljica je u cijelosti uspjela sa deklaratornim dijelom tužbenog zahtjeva a u odnosu na kondemnatorni dio je uspjela u omjeru od 90%, pri čemu je valjalo sagledati uspjeh ne samo kvantitativno već i kvalitativno cijeneći da je tužena do kraja parnice osporavala i osnovanost osnove zbog čega su se morali provoditi dokazi.

 

Tužiteljica je u ovoj pravnoj stari bila zastupana po punomoćnici odvjetnici pa joj je sukladno troškovniku na listu 158 spisa cijeneći vrijednost predmeta spora valjalo priznati nagradu za sastav tužbe od 13.5.2019. 100 bodova Tbr 7/1, nagradu za zastupanje na ročištima od 3.12.2020., 28.1.2021. i 18.3.2021. po 100 bodova za svako to ročište Tbr 9/1, za zastupanje na ročištima od 5.7.2019. i 17.7.2020. 25% ili op 25 bodova za svako to ročište tbr. 9/5, za sastav obrazloženih podnesaka od 30.8.2019., 17.12.2019. i 17.6.2020. godine za svaki taj podnesak 100 bodova Tbr 8/1,  što po tom osnovu daje 750 bodova ili 7.500,00 kuna  uz pdv od daljnjih 25% ili 1.875,00 kuna zbrojeno 8.875,00 kuna. Tužiteljici nadalje pripada i troška sudskih pristojbi na tužbu po Tbr 1. st. 1. i na presudu od daljnjih po tar. br. 2 st. 1 od 1.825,00 kn (jer je toliko i tražila), te trošak zatažen za vještvo od 2.700,00 kn, što zbrojeno s iznosom od 8.875,00 ,00 kuna daje svotu od 13.400,00 kn.

 

Sukladno prethodno obrazloženom, valjalo obvezati tuženu da tužiteljici na ime ukupnog parničnog troška isplati iznos od 13.400,00 kuna stav II izreke ove presude zajedno s propisanim zakonskim zateznim kamatama iz čl. 29. st 2. ZOO-a  koje na navedeni iznos parničnog troška  teku počevši od 19.4.2021.godine (novi dan objave presude) pa do isplate, a sve na način kako je to navedeno u stavku II izreke ove presude da se sve ne ponavlja.

 

Budući je tužiteljica naime ukupnog parničnog troška potraživala iznos od 17.650,00 kn kuna valjalo je sukladno obrazloženom odbiti prema tuženoj za iznos od 4.250,00 kuna s kamatom na isti kao neosnovan, stav III izreke ove presude. Naime, tužiteljici sukladno čl. 155. ZPP-a ne pripada trošak zastupanja na ročištu od 5.12.2019. koje nije održano te ra ročište za objavu presude od 15.4.2021.godine jer je isto odgođeno za dan 19.4. 2021. na koje tužiteljica nije pristupila.

 

Tuženu je valjalo u cijelosti odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška od 13.250,00 kn prema tužiteljici kao neosnovan, stav III izreke ove presude.

 

U Puli, 19. travnja 2021. godine

 

Sudac:

 

   Saša Javoran, v.r.

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud (dva primjerka) i  ostale stranke u postupku, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

 

 

Dna:

1. Tužiteljici po pun.
2. Tuženoj po pun.