1

Poslovni broj: 18 UsImio-295/20-12

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

     UPRAVNI SUD U SPLITU

      Put Supavla 1.

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke V.M., u upravnom sporu tužitelja N. A. iz S., Š. .., zastupanog po opunomoćeniku V.A., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. A. i I. A., Z., D.. protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog tajništva, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, zastupanog po službenoj osobi D. Š., radi utvrđivanja vjerodostojnosti izdane potvrde o posebnom stažu, nakon usmene i javne rasprave, zaključene dana 09. travnja 2021., u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika, dana 19. travnja 2021., 

 

p r e s u d i o   j e

I.Odbija se tužbeni zahtjevu zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog tajništva, Službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Klasa: UP/II 561-01/19-01/363, Urbroj: 512M-0201-20-21 od 04. lipnja 2020., za poništenje rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP/I 561-01/18-01/279, Urbroj: 512M2-6510-20-20 od 17. ožujka 2020. kao i da se prizna tužitelju vrijeme od 15. rujna 1991. do 20. siječnja 1992., podredno do 07. listopada 1991., kao razdoblje sudjelovanja u Domovinskom ratu u postrojbama Civilne zaštite, odnosno da ostane na snazi potvrda PS-a Ureda za obranu S. 2 kl. 117-05/03-01/54, Urbroj: 512M2-214-03-2 od 01. prosinca 2003.

II.Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II 561-01/19-01/363, Urbroj: 512M-0201-20-21 od 04. lipnja 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane Split, Klasa: UP/I 561-01/18-01/279, Urbroj: 512M2-6510-20-20 od 17. ožujka 2020., a kojim rješenjem je utvrđeno da je u izdanoj potvrdi PS-2 Ureda za obranu S., Klasa: 117-05/03-01/54, Urbroj: 512M2-214-03-2 od 1. prosinca 2003. neistinito potvrđena činjenica kojim se tužitelju, rođenom ..., kao sudioniku Domovinskog rata, razdoblje od 15. rujna 1991. do 07. listopada 1991., računa kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju, te je navedena potvrda stavljena van snage.

Navedena rješenja donijeta su u izvršenju presude ovoga suda, poslovni broj: UsImio-258/19-10 od 06. studenoga 2019. Naime, tom presudom poništeno je rješenje tuženika Klasa: UP/II 561-01/19-01/363, Urbroj: 512M-0201-19-2 od 5. srpnja 2019. kao i rješenje prvostupanjskog tijela, Klasa: UP/I 561-01/18-01/279, Urbroj: 512M2-6510-19-6 od 3. svibnja 2019.  te je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak,  uz obrazloženje, u bitnome, da u upravnom postupku nije sudjelovao tužitelj te isti nije upoznat sa svim dokazima i činjenicama u postupku na temelju članka 30. i 52. stavka 2. ZUP-a, da u obrazloženju prvostupanjskog rješenja nije navedeno koje razdoblje sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu je neistinito potvrđeno u potvrdi izdanoj 01. prosinca 2003. te na temelju kojih podataka je to utvrđeno,  da u drugostupanjskom rješenju u cijelosti izostali razlozi donošenja tog rješenja te da se tuženik nije očitovao niti na žalbene navode tužitelja odnosno da pobijana rješenja nisu obrazložena sukladno odredbama članka 98. stavak 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09-dalje ZUP).

              Tužitelj u tužbi osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika od 04. lipnja 2020. zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitne povrede pravila postupka. U tužbi se naime ističe da je tuženo tijelo u cijelosti prihvatilo pravna stajališta i utvrđenja prvostupanjskog tijela, te odbilo žalbu tužitelja kao neosnovanu  jer da je tužitelju priznat status hrvatskog branitelja na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i da kao takav ima sva prava hrvatskih branitelja prema ovom Zakonu, ali da mu se sukladno odredbi iz članka 150. stavka 5. Zakona ne evidentira vrijeme sudjelovanja u Domovinskom ratu. Nadalje se ističe da je pogrešno pravno stajalište prvostupanjskog tijela kao i tuženika a koja da su i nadalje u suprotnosti s  obveznim pravnim shvaćanjima i primjedbama Upravnog suda u Splitu u presudi poslovni broj ….. u kojoj da je ukazano upravnim tijelima da jasno moraju navesti u svome rješenju koje razdoblje sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu je neistinito potvrđeno te na temelju kojih je podataka to utvrđeno. Sud da je primijetio da upravna tijela nisu jasno obrazložila razloge donošenja osporenog rješenja, tim više što je riječ o postupku pokrenutom po službenom dužnosti te da je sud konačno rekao i to da se upravna tijela nisu očitovala na sve žalbene navode tužitelja. I pored jasnih primjedbi i uputa sudu upravna tijela  da i dalje ostaju kod svojih golih tvrdnji, bez jasnih dokaza i razloga, radi čega da tužitelj u svemu ostaje kod ranije istaknutih žalbenih navoda. Nadalje se u tužbi navodi da je tužitelj u žalbi ukazao na niz povreda procesnog prava, na što da se tuženik nije osvrnuo. Tužitelj da se pri tome pozvao na svoja stečena prava, te na odredbu članka 195. Zakona, prema kojoj odredbi sve osobe, pa tako i hrvatski branitelji koji su ostvarili status i prava na temelju ranijih propisa, ostaju im i nadalje na snazi. Međutim, tuženik da se nije posebno potrudio i obrazložio svoja stajališta u odnosu na ove žalbene navode tužitelja a što da samo po sebi osporavano rješenje čini nezakonitim.  Ističe se da je mišljenje tužitelja da je odredba članka 195. Zakona potpuno jasna te da ne zahtijeva dodatna tumačenja. Status i prava ostvareni do tog trenutka po različitim pravnim osnovama da ostaju na snazi. Ako se tu, po tužitelju, jasnu odredbu, dovede u vezi s odredbom članka 4. stavak 1. i 2. Zakona, tada da nema dvojbe da je zahtjev tužitelja osnovan i pravedan. Ističe se da prema odredbi članka 4. stavak 2. Zakona, hrvatski branitelji iz stavka 1. ovog članka mogu ostvariti sva prava hrvatskih branitelja iz članka 3. Zakona. No da se postavlja pitanje kako tužitelj može ostvariti određena prava, npr. iz mirovinskog osiguranja, ako nema vremena sudjelovanja u Domovinskom ratu u svojstvu hrvatskog branitelja radi čega da ove dvije stvari idu zajedno a nikako odvojene jedna od druge. Stoga da kraj jasne odredbe članka 195. Zakona upravna dijela nisu imali osnovu za donošenjem osporenih rješenja. Ovo tim više što da je tužitelj postavio pitanje da se utvrdi kako je došlo do sporne  potvrde, na temelju kojih informacija i podataka i na temelju kojih saznanja i potvrda je izdana, da li je možda sporna potvrda rezultat nečijeg nedopuštenog postupanja, možda i kaznenog dijela, postoji li kakav i protiv koga kazneni ili neki drugi postupak, no, nadležna tijela da se o tome ne izjašnjavaju. Prema mišljenju tužitelja, jedino u slučaju nečije kaznene odgovornosti zbog nezakonitog izdavanja te potvrde da bio opravdani razlog za stavljanje sporne potvrde izvan snage. Stoga da nije jasno zašto je tužitelju uklonjeno vrijeme sudjelovanja u Domovinskom ratu, a to da je tužitelju bitno radi ostvarivanja prava na mirovinu, a koju činjenicu da je tužitelj obrazložio u žalbi, no, tuženik da se ni o tome nije očitovao.  Tužitelj da ne može ostvariti pravo utvrđeno ovim Zakonom, i to pravo na posebni staž osiguranja, ako mu se ne evidentira razdoblje sudjelovanja u  Domovinskom ratu. Postupanje nadležnih tijela da je i suviše formalističko, da se zanemaruje bit odnosno suština stvari koja da se može prosuditi samo sagledavajući predmet u cjelini imajući pri tome u vidu upućujuću odredbu iz članka 4. stavak 2. Zakona. Stoga da je bitno koja sve prava  tužitelj ima po Zakonu i kako ih može ostvariti odnosno kako može ostvariti odgovarajući staž osiguranja zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu, ako nema utvrđenog razdoblja. Tužitelj je mišljenja da je to suštinsko pitanje jer da je to izričito pravo tužitelja propisano odredbom citiranom članka 4. stavak 2. Zakona. No, i tuženik da u svom rješenju konstatira da je tužitelj bio mobiliziran u Domovinskom ratu u vatrogasnu postrojbu Civilne zaštite u vremenu od 15. rujna do 07. listopada 1991.,  a to da je upravo ono vrijeme na koje se odnosila sporna potvrda. Stoga kraj takvog stava tuženika da nije jasno iz kojih je razloga onda ukinuo tužitelju razdoblje sudjelovanja u Domovinskom ratu, štoviše, tužitelj da je i nakon toga bio sudionik Domovinskog rata, jer da je od posljedica predmetnog ranjavanja bio u bolnici i na bolovanju do 20. siječnja 1992., što da je upravnim tijelima također poznato i o čemu da im je dostavljena dokumentacija. Nadalje, tužitelj da je za zasluge  Domovinskom ratu odlikovan Spomenicom Domovinskog rata 1990.-1992, koje odlikovanje da mu je dodijelio Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i to 24. prosinca 1993. Stoga da se rješenje tuženika ukazuje potpuno proizvoljno, nejasno i bez navoda o gore odlučnim činjenicama. Sporno rješenje da je, obzirom na navode tužitelja, i proturječno do te mjere da se čitajući obrazloženje rješenja može doći i do suprotnog zaključka, tj. da tužitelj doista ima pravo na priznanje  razdoblja sudjelovanja u Domovinskom ratu i to najmanje onoliko dana kako je to bilo određeno u spornoj potvrdi, ako ne i više od toga što da proizlazi iz preostale dokumentacije. Sve navedeno da upućuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te posljedično i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, koji da su prije svega rezultat kršenja temeljnih pravila ZUP-a naročito prava stranke na izjašnjavanje iz članka 30. ZUP-a. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se poništi osporavano rješenje tuženika kao i rješenje prvostupanjskog tijela, a sve kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke ove presude. 

              Tužitelj je dana 17. srpnja 2020. ovome sudu dostavio podnesak u kojem navodi da u spornoj potvrdi od 01. prosinca 2003. nije navedeno ništa što ne odgovara istini a što da se može popratiti i u dokumentaciji koju je dostavio uz taj podnesak.

             Tuženik je u odgovoru na tužbu ističe da navodi tužitelja nisu utemeljeni te se u bitnome poziva na obrazloženje osporavanog drugostupanjskog rješenja predlažući da se tužitelja odbije sa tužbom i tužbenim zahtjevom.

              Tužitelj je dana 13. siječnja 2021. putem elektronske pošte ovome sudu dostavio podnesak u kojem u bitnome navodi da je sva svoja prava ostvario kao ratni vojni invalid obrambenih snaga temeljem važećih potvrda za obranu suvereniteta Republike Hrvatske; navodi zakone i uredbe koji su bili na snazi 1991. godine; smatra da je netko pogriješio na njegovu štetu jer nije stavljen na spisak učesnika Domovinskog rata te da se uporno gura teza da nije hrvatski branitelj. Nadalje ističe da je nakon presude ovoga suda doživio neugodnosti navodeći da je na pitanja pravnice izjavio da nema potrebe da odgovara jer da se svi odgovori nalaze u predmetu, da je pravnica rekla da to neće napisati, da je trebao dovesti odvjetnika i sl.; da to potvrđuje i činjenica da postoje dva zapisnika  od kojih da je jedan potpisan a drugi nije, da je dobio rješenje Ureda za obranu bez upute o pravnom lijeku. Nadalje napominje da je dao pisani podnesak o tome što je smatrao bitnim, no, da u rješenju o tome nema ni riječi. Ističe i to da sporna potvrda uz popratnu dokumentaciju uredno prikazuje koliko je bio u Domovinskom ratu iako da mu nije uračunato bolovanje koje je vezano za samo ranjavanje te da kao laik ne zna što bi još trebalo napraviti i učiniti da sporna potvrda ostane na snazi.

              Tuženik se u podnesku zaprimljenom kod ovoga suda dana 03. veljače 2021. očitovao na gore navedene podneske tužitelja i dokumentaciju dostavljenu uz iste navodeći da ostaje pri odgovoru na tužbu, da smatra da je osporavano drugostupanjsko rješenje na zakonu osnovano, da je činjenično stanje u potpunosti  pravilno utvrđeno, da dostavljena dopuna dokumentacije tužitelja ide u prilog utvrđenju činjenice kako je prvostupanjskim rješenjem od 17. ožujka 2020. ispravno utvrđeno da je u spornoj potvrdi od 01. prosinca 2003. neistinito potvrđena činjenica o razdoblju sudjelovanja tužitelja u Domovinskom ratu te da je ista stavljena van snage.

U tijeku ovog upravnog spora je dostavom podnesaka i održavanjem rasprave svakoj stranci u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 – dalje: ZUS) dana mogućnost izjašnjavanja o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

              Tužitelj je po svom opunomoćeniku na ročištu za raspravu održanom dana 09. travnja 2021.  ostao kod navoda tužbe i svih podnesaka dostavljenih tijekom ovoga spora od strane tužitelja osobno, ustrajao je u izvođenju predloženih dokaza ističući da smatra da se u konkretnom slučaju sve svodi na pravno pitanje i to na odredbu članka 195. ZHBDR-a. Na istom ročištu popisao je i troškove ovog upravnog spora.

              Tuženik je po službenoj osobi ostao pri navodima iz odgovora na tužbu te prijedlogu da se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja odbije.

U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis i isprave priložene istom, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis.

Ovaj sud je odbio prijedlog tužitelja za priklopom spisa ovoga suda, poslovni broj: UsImio-258/19 obzirom da spisu tuženog tijela prileži presuda ovoga suda istog poslovnog broja od 06. studenog 2019. Odbijen je i prijedlog tužitelja da se pribavi zdravstveni karton istoga te po potrebi izvede dokaz vještačenjem, obzirom da iz sadržaja spisa proizlazi da među strankama nije sporno da je tužitelj dana 21. rujna 1991. bio ranjen kao pripadnik civilne zaštite.

Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz sadržaja spisa ovog upravnog spora te sadržaja spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu proizlazi, a što među strankama nije sporno:

-da je predmetni upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti prema članku 60. stavku 3. ZUP-a radi utvrđivanja vjerodostojnosti isprave Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske resurse, Ureda za obranu Split-2, Klasa: 117-05/03-01/54, Urbroj: 512M2-214-03-2 od 01. prosinca 2003.

-da je tužitelj kroz razdoblje od 15. rujna 1991. do 07. listopada 1991. bio mobiliziran u vatrogasnu jedinicu civilne zaštite općine S. zbog obrane Republike Hrvatske, da je dana 21. rujna 1991. bio ranjen kao pripadnik civilne zaštite te da je stoga bio na bolovanju do 20. siječnja 1992.;

-da je tužitelj kao pripadnik civilne zaštite ostvario status hrvatskog ratnog vojnog invalida (dalje HRVI) iz Domovinskog rata VI skupine sa 60% oštećenja organizma stalno,  da je temeljem tog statusa 1992. ostvario pravo na isplatu jednokratne novčane pomoći, da je 1992. ostvario i pravo na isplatu osigurnine i mjesečnu isplatu invalidnine te da je ostvario i pravo na razliku plaće po preostaloj radnoj sposobnosti;

-da je prema spornoj potvrdi PS 2 Ministarstva obrane, Uprave za ljudske resurse, Uprave za obranu S., Ured za obranu S., Klasa: 117-05/03-01/54, Urbroj: 512M2-214-03-2 od 1. prosinca 2003. tužitelj sudjelovao u Domovinskom ratu u razdoblju od 15. rujna 1991. do 07. listopada 1991. te mu se to razdoblje računa kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju a potvrda je izdana u svrhu upisivanja posebnog staža u radnu knjižicu kod nadležne službe RF MIORH-a;

-da je tužitelj 2006. podno zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata po osnovi pripadnosti Civilnoj zaštiti  kroz razdoblje od 15. rujna 1991. do  20. siječnja 1992. te po osnovi priznatog statusa HRVI, da je prvostupanjskim rješenjem od 01. rujna 2006. njegov zahtjev odbijen, da je tužitelj na to rješenje izjavio žalbu koja je drugostupanjskim rješenjem od 16. studenog 2006. odbijena, da je tužitelj potom pokrenuo i upravni spor u kojem je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj .. od 17. rujna 2009. njegova tužba odbijena.

Iz obrazloženja navedene presude proizlazi  da je prema podacima spisa predmeta tužitelj kroz navedeno sporno razdoblje bio mobilizirani pripadnik Civilne zaštite koji je vršio osmatranje u parki šumi M., da je 20. ili 21. rujna 1991. ranjen od gelera granate, da je ostvario status HRVI, da su tijela tuženog Ministarstva pravilno zaključila da tužitelj u spornom razdoblju nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu odredbe članka 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja i Domovinskog rata („Narodne novine“ broj 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09) jer nije bio pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske niti je obavljao poslove koji bi se mogli smatrati zadaćama u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu navedene zakonske odredbe. Nadalje, iz obrazloženja navedene presude proizlazi da činjenica da je tužitelju utvrđen HRVI ne dovodi u sumnju zakonitost osporenog rješenja.  Ovo stoga što prema odredbi članka 5. stavak 3. navedenog Zakona svojstvo HRVI  iz Domovinskog rata mogu ostvariti i osobe iz kruga medicinskog osoblja, ratni izvjestitelji, pripadnici vatrogasnih postrojbi, pomorci, članovi posade broda trgovačke mornarice i druge osobe kod kojih je došlo do oštećenja organizma za najmanje 20% zbog rane ili ozljede koju su zadobile pri obavljanju vojnih ili drugih dužnosti po nalogu nadležnih tijela državne vlasti Republike Hrvatske u obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili zatočenici u neprijateljskim logorima te se zaključno navodi da status HRVI iz Domovinskog rata mogu ostvariti navedene osobe iako nisu bile hrvatski branitelji iz Domovinskog rata.

Tužitelj je protiv navedene presude Upravnog suda Republike Hrvatske podnio i ustavnu tužbu koja je rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: …od 01. veljače 2011. odbačena.

Nadalje, iz podataka spisa je razvidno da je prvostupanjsko tijelo, u izvršenju presude ovoga suda, poslovni broj: .. od 06. studenoga 2019. (kojom je poništeno rješenje tuženika od 05. srpnja 2019. te rješenje prvostupanjskog tijela od 03. svibnja 2019.), pozvalo tužitelja radi saslušanja. Naime, spisu prileži zapisnik o saslušanju stranke od 28. veljače 2020. iz kojeg proizlazi da je tužitelj kao stranka upoznat sa svojim pravima i obvezama te sa činjenicama utvrđenim u upravnom postupku, da tužitelj na konkretna pitanja službene osobe, a koja su bitna za provođenje postupka, nije želio odgovoriti već je izjavio da je sve činjenice koje su po njegovom viđenju bitne za provođenje postupka sadržane u njegovom pisanom podnesku koji je  te prigode priložio u spis. Razvidno je i to da je zapisnik tužitelju kao stranci pročitan, da isti na zapisnik nije imao primjedbi, da je zapisnik sastavljan u dva primjerka od kojih je jedan uručen tužitelju te da je tužitelj to potvrdio svojim potpisom na zapisniku.

Spisu tuženog tijela prileže i podnesci tužitelja od  28. veljače 2020. i od 05. veljače 2018. te je u prilogu navedenih podnesaka dokumentacija koju je tužitelj u bitnome dostavio i ovome sudu uz podneske od 17. srpnja 2020. i od 13. siječnja 2021. a iz koje dokumentacije proizlaze i gore navedena utvrđenja vezano za pripadnost civilnoj zaštiti, ranjavanje, status HRVI, osigurnina, mjesečna invalidnina, pravo na razliku plaće po preostaloj radnoj sposobnosti.

Nadalje je iz podataka spisa razvidno (očitovanje Područnog odsjeka za poslove obrane S. od 16. travnja 2019.) da je tužitelj u evidenciju sudionika Domovinskog rata evidentiran temeljem rješenja Područnog odjela za poslove obrane S. od 24. listopada 2018. kojim rješenjem mu se priznaje status Hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju statusa HRVI.

Temeljem prednjih utvrđenja te u izvršenju presude ovoga suda, poslovni broj: … od 6. studenog 2019. prvostupanjsko tijelo rješenjem od 17. ožujka 2020. pozivom na odredbe članka 14. točke 33. Zakona o obrani, članka 60. stavak 3. ZUP-a te članka 96. istog Zakona utvrđuje da je u izdanoj potvrdi PS-2 Ureda za obranu S., Klasa: 117-05/03-01/54, Urbroj: 512M2-214-03-2 od 1. prosinca 2003. neistinito potvrđena činjenica kojim se tužitelju, rođenom 05. lipnja 1955., kao sudioniku Domovinskog rata, razdoblje od 15. rujna 1991. do 07. listopada 1991., računa kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju, te je navedena potvrda stavljena van snage.

Tužitelj je na to rješenje izjavio žalbu (koja sadržajno u bitnome odgovara predmetnoj tužbi) a koja žalba je osporavanim rješenjem tuženika od 04. lipnja 2020. odbijena te potvrđena pravilnost navedenog prvostupanjskog rješenja.

Ocjenjujući zakonitost osporavanih rješenja ovaj sud smatra da u konkretnoj upravnoj stvari nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja.  

Naime, suprotno tužbenim navodima, u izvršenju presude ovoga suda, poslovni broj: … od 6. studenog 2019. prvostupanjsko tijelo i tuženik su po ocjeni ovoga suda, postupili po uputi i pravnim shvaćanjima suda iz navedene presude obzirom da je u osporavanim rješenjima jasno navedeno da je spornom potvrdom od 01. prosinca 2003. neistino potvrđena činjenica kojom se tužitelju, kao sudioniku Domovinskog rata, razdoblje od 15. rujna 1991. do 07. listopada 1991. računa kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju te su u obrazloženju osporavanih rješenja navedeni razlozi za takav zaključak. Iz prednjih utvrđenja nedvojbeno proizlazi, a što tužitelj i ne osporava, da je kroz razdoblje od 15. rujna 1991. do 07. listopada 1991. bio mobiliziran u vatrogasnu jedinicu civilne zaštite općine Split, da je dana 21. rujna 1991. bio ranjen kao pripadnik civilne zaštite, da je kao pripadnik civilne zaštite ostvario status hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata VI skupine sa 60% oštećenja organizma stalno te da je stekao prava koja mu temeljem tog statusa pripadaju (osigurninu, invalidninu i dr.), a kao je to sve gore pojašnjeno. Nadalje, suprotno tužbenim navodima, u konkretnoj upravnoj stvari nisu prekršena prava tužitelja  u smislu odredbe članka 30. ZUP-a jer je, kako to proizlazi iz prednjih utvrđenja (zapisnik od 28. veljače 2020.), tužitelju dana mogućnost izjašnjavanja, no, tužitelj nije želio dati izjavu niti odgovarati na pitanja službene osobe pozivajući se na svoje podneske i pisanu dokumentaciju, na koju se prvostupanjsko tijelo u obrazloženju osporavanog rješenja od 17. ožujka 2020., između ostalog, i pozvalo a jednako tako i tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja od 04. lipnja 2020.

Osporavana rješenja su, po ocjeni ovoga suda, a suprotno tužbenim navodima, obrazložena sukladno odredbi članka 98. stavak 5. ZUP-a te je tuženik u obrazloženju drugostupanjskog rješenja u dostatnoj mjeri odgovorio na žalbene navode tužitelja pa tako i vezano za pozivanje tužitelja na stečena prava odnosno odredu članka 195. ZHBDR-a te članak 4. istog Zakona. Naime, kako iz prednjih utvrđenja nedvojbeno proizlazi da  da je tužitelj bio pripadnik civilne zaštite kroz razdoblje od 15. rujna 1991. do 07. listopada 1991., da je kao pripadnik civilne zaštite ranjen dana 21. rujna 1991., da je kao pripadnik civilne zaštite  ostvario status HRVI, to tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja pravilno zaključuje da tužitelj kao pripadnik civilne zaštite sukladno zakonskim propisima nije mogao ostvariti status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Činjenica je da je, a kako je to i gore navedeno, tužitelj 2006. podno zahtjev za priznavanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata po osnovi pripadnosti Civilnoj zaštiti (vatrogasna jedinica civilne zaštite) kroz razdoblje od 15. rujna 1991. do  20. siječnja 1992. te po osnovi priznatog statusa HRVI te da je taj zahtjev tužitelja pravomoćno odbijen a pri tome valja ukazati i na obrazloženje i pravno shvaćanje Upravnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj: .. od 17. rujna 2009. da status HRVI iz Domovinskog rata mogu ostvariti osobe iz kruga medicinskog osoblja, ratni izvjestitelji, pripadnici vatrogasnih postrojbi, pomorci, članovi posade broda trgovačke mornarice i druge osobe kod kojih je došlo do oštećenja organizma za najmanje 20% zbog rane ili ozljede koju su zadobile pri obavljanju vojnih ili drugih dužnosti po nalogu nadležnih tijela državne vlasti Republike Hrvatske u obrani suvereniteta Republike Hrvatske ili zatočenici u neprijateljskim logori iako nisu bile hrvatski branitelji iz Domovinskog rata.

Nadalje, iz sporne potvrde od 01. prosinca 2003., razvidno je da je ista izdana na temelju odredbe članka 36. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (“Narodne novine“ broj 94/01). Prema toj potvrdi  tužitelj je sudjelovao u Domovinskom ratu u razdoblju od 15. rujna 1991. do 07. listopada 1991. te mu se to razdoblje računa kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju. 

Odredbom članka 36. navedenog Zakona propisano je da se hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata koji su zaposleni ili im se staž osiguranja računa po drugoj osnovi, vrijeme provedeno u Domovinskom ratu računa kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju, a hrvatskim braniteljima koji nisu zaposleni ili ne ostvaruju staž osiguranja po drugoj osnovi, vrijeme provedeno u Domovinskom ratu računa se kao poseban staž u dvostrukom trajanju, sukladno propisima o obrani.

Uzevši u obzir sva prednja utvrđenja te citiranu zakonsku odredbu proizlazi da tužitelju nije mogla biti izdana navedena potvrda o stažu osiguranja u dvostrukom trajanju jer isti kroz sporno razdoblje, kao pripadnik Civilne zaštite, nije mogao ostvariti status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

Člankom 60. stavkom 3. ZUP-a  propisano je da ako postoji sumnja u vjerodostojnost isprave, službena osoba provjerit će po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke vjerodostojnost takve isprave kod suda, odnosno javnopravnog tijela koji su takvu ispravu izdali.

Dakle, u smislu citirane odredbe ZUP-a, tuženik koji je izdao spornu potvrdu od 01. prosinca 2003., ima mogućnost, ako smatra da postoji sumnja u vjerodostojnost te isprave, provesti posebni postupak i donijeti rješenje kojim će deklarirati (utvrditi) da su činjenice navedene u predmetnoj ispravi neistinito potvrđene.

S obzirom na gore opisano činjenično stanje te citirane zakonske odredbe ovaj sud je stajališta da su tuženik i prvostupanjsko tijelo pravilno utvrdili kako Ured za obranu S. nije mogao izdati predmetnu potvrdu od 01. prosinca 2003.  kojom je tužitelju potvrđen staž osiguranja u dvostrukom trajanju jer isti u vrijeme izdavanja te potvrde nije imao priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata te je sukladno odredbi članka 60. stavak 3. ZUP-a u konkretnom slučaju pravilno donijeto rješenje kojim je utvrđeno da su činjenice navedene u predmetnoj potvrdi neistinito potvrđene.

Tužitelj u tužbi navodi da je njegova žalba na prvostupanjsko rješenje od 17. ožujka 2020. odbijena jer da mu je priznat status hrvatskog branitelja na temelju članka 4. stavak 1. i 2. ZHBDR-a i da kao takav ima sva prava hrvatskih branitelja prema tom Zakonu.

Iz podataka spisa te obrazloženja osporavanih rješenja razvidno je da je tužitelju rješenjem 24. listopada 2018. priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju statusa HRVI. Međutim, suprotno navodima tužitelja, njegova žalba na osporavano prvostupanjsko rješenje od 17. ožujka 2020. nije odbijena osporavanim drugostupanjskim rješenjem od 04. lipnja 2020. iz razloga koje navodi tužitelj već stoga što, kako je to i gore navedeno, tužitelj u vrijeme izdavanja predmetne potvrde od 01. prosinca 2003. nije imao utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. 

Rješenje 24. listopada 2018. kojim je tužitelju priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju statusa HRVI nije predmet ovog upravnog spora.  Naime, tužitelj tužbom osporava zakonitost drugostupanjskog rješenja tuženika od 04. lipnja 2020. te prvostupanjskog tijela od 17. ožujka 2020. (kojim se utvrđuje neistinitost potvrđenih činjenica, kako je to pobliže navedeno u izreci tog rješenja), a koja rješenja nisu utemeljena na odredbi članka 4. stavak 1. i 2. ZHBDR-a, na koju se tužitelj poziva, te ista, obzirom na sva prednja utvrđenja, po mišljenju ovoga suda, nisu u protivnosti sa odredbom članka 195. ZHBDR-a. 

Prvostupanjsko rješenje od 17. ožujka 2020. ne sadrži uputu o pravnom lijeku, na što i tužitelj ukazuje. Međutim, to, po ocjeni ovoga suda, nije od utjecaja za rješavanje konkretne upravne stvari obzirom da je tužitelj na prvostupanjsko rješenje pravodobno izjavio žalbu o kojoj je tuženik odlučio osporavanim rješenjem od 04. lipnja 2020. te je potom pokrenuo i ovaj upravni spor.

Slijedom svega navedenog, osporavana rješenja su zakonita, u upravnom postupku koji je prethodio donošenju istih nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te, suprotno tvrdnjama tužitelja, nije došlo do nepravilne primjene zakona. Navodi i prigovori tužitelja nisu s uspjehom osporili zakonitost ni pravilnost osporavanih rješenja niti su isti od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, radi čega, po ocjeni ovog suda, nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Stoga je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo kao neosnovan odbiti odnosno presuditi kao pod točkom I. izreke ove presude.

Tužitelj je po svom opunomoćeniku na ročištu za raspravu održanom 09. travnja 2021. popisao troškove ovog upravnog spora.

Odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS-a propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu to je temeljem citirane odredbe ZUS-a zahtjev istoga za naknadom troškova ovog spora valjalo odbiti odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

 

U Splitu, 19. travnja 2021.

 

 S U T K I NJ A

Marica Goreta, v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, pisano, u roku od 15 dana od dana dostave presude.