1                             Poslovni broj: 16 UsIjn-23/19-16  

 

                                                                                    Poslovni broj: 16 UsIjn-23/19-16

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA                                                             

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji tog suda Mirandi Gulišija Jurišić uz sudjelovanje V. M. kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja E. S., vlasnika obrta za turizam D. M. ., V., zastupanog po odvjetničkom društvu V. B. i partneri d.o.o. iz Z., P. 2/II, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske, Zagreb, Prisavlje 14, radi obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru bez koncesijskog odobrenja, nakon javne rasprave održane i zaključene 9. travnja 2021., objavom odluke na temelju članka 61. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje ZUS), 19. travnja 2021. 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Republike Hrvatske Klasa: UP/I-342-24/19-02/444 Urbroj: 530-04-2-1-19-3 od 29. srpnja 2019.

                                                           

    r i j e š i o    j e

 

I. Odbija se prijedlog za donošenje privremene mjere kojom se traži privremeno stavljanje izvan snage osporenog usmenog rješenja i nalaganje tuženiku da s brodica reg. oznaka ., . i . ukloni službeni znak zabrane.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak upravnog spora u iznosu od 314,00 kuna, u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćnog rješenja.

 

 

Obrazloženje

 

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-342-24/19-02/444 URBROJ: 530-04-2-1-19-3 od 29. srpnja 2019. tužitelju se naređuje:

a) zabrana upotrebe i gospodarskog korištenja pomorskog dobra, koja uključuje zabranu obavljanja djelatnosti, obustavu građenja i/ili izvođenje radova te svaki drugi oblik upotrebe ili korištenja pomorskog dobra kojeg u naravi čine unutarnje morske vode i morska obala na dijelu k.č. 14530/1 k.o. V.,

b) zabrana upotrebe i korištenja brodica za gospodarsku namjenu:

- brodice reg. oznake ., upisana u očevidnik brodica za gospodarsku namjenu Lučke kapetanije Zadar pod brojem NIB: ., u naravi jet ski Yamaha FX HO, bez važeće dozvole za plovidbu, serijski broj dozvole . (datum isteka važenja 7. srpnja 2019.),

- brodice reg. oznake ., upisana u očevidnik brodica za gospodarsku namjenu Lučke kapetanije Zadar pod brojem NIB: ., u naravi jet ski Yamaha VX 1100C, s važećom dozvolom za plovidbu, serijski broj .,

- brodice reg. oznake ., upisana u očevidnik brodica za gospodarsku namjenu Lučke kapetanije Zadar pod brojem NIB: ., koju u naravi čini jet – ski Jamaha VX 1100-G, s važećom dozvolom za plovidbu, serijski broj dozvole . (točka 1.); koje rješenje je izvršeno 27. srpnja 2019. stavljanjem službenog znaka zabrane s natpisom „Stop inspekcija – zabrana korištenja“ na iste brodice (točka 3.). 

2. Pravodobno podnesenom tužbom tužitelj pobija se osporeno rješenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede materijalnog i postupovnog prava. Ističe da inspekcijski nadzor nije proveden na pomorskom dobru, već isključivo na nekretnini i prostorijama u vlasništvu tužitelja uvidom u gospodarsku djelatnost radi provjere obavlja li se registrirana djelatnost u skladu sa zakonom. Nadležnost za takvo postupanje u smislu članka 5. Zakona o Državnom inspektoratu (Narodne novine, br. 115/18) da spada pod djelokrug tržišne inspekcije, a ne tuženika. Tužitelj da ima valjano registrirani sezonski obrt za turizam pa tako i za iznajmljivanje i davanje u zakup plovnih prijevoznih sredstava. Te usluge tužitelj pruža isključivo na području u njegovom privatnom vlasništvu, a izvan njega, isključivo na teritoriju unutarnjih morskih voda i teritorijalnog mora Republike Hrvatske, a ne na pomorskom dobru, kako to, pogrešno smatra tuženik. Pored toga, tuženik nije uzeo u obzir posljednje izmjene i dopune Uredbe o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru prema kojem za predmetnu djelatnost više nije potrebno ishođenje koncesijskih odobrenja. Tužitelj ima legalan vez za držanje brodica za što sezonski redovito ishoduje dozvolu. Osporeno rješenje arbitrarno je i formalističko, zbog čega je prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske (Odluka U-III-63/2007 od 4. listopada 2011., U-III-374/2008) nezakonito. Identičnu vrstu djelatnosti, bez koncesijskog odobrenja obavlja veći broj subjekta za koje nije obavljen inspekcijski nadzor. Tvrdi kako je u pozadini ovakvog postupanja dugogodišnje šikaniranje od strane Općine V., koja je tužitelja i prijavila. Tužitelj je u više navrata zatražio uvid u registar koncesijskih odobrenja za obavljanje istovrsnih djelatnosti, na što se Općina V. oglušuje. U konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 42. i 43. Zakona o lučkim kapetanijama te se tužitelju izriče represivna mjera kojom se onemogućava u obavljanju sezonskog obrta. Predlaže da sud do pravomoćnog okončanja spora donese privremenu mjeru kojom se s predmetnih brodarica skida službeni pečat a presudom poništi osporeno rješenje.   

3. U odgovoru na tužbu tuženik uzvraća kako je neposrednim nadzorom 24. srpnja 2019. u 15:05 sati utvrđeno da tužitelj na dijelu pomorskog dobra kojeg čine unutarnje morske vode i morska obala na k.č. 14530/ k.o. V., sve ispred k.č. 13031 k.o. V., grupi mađarskih turista pruža uslugu vožnje tzv. bananom, koju je vukla brodica reg. oznake ., u naravi jet – ski Yamaha FX HO, upisana u očevidnik brodica kao brodica za gospodarsku namjenu, za što je izdan račun br. 673/P1/1 od 24. srpnja 2019., bez koncesijskog odobrenja za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, čime je postupio protivno odredbi članka 7. stavak 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. U trenutku nadzora brodice reg. oznake . i . zatečene su privezane na sidrenom sustavu kojeg je tužitelj samovlasno i bez koncesije postavio u morski akvatorij unutarnjih morskih voda ispred morske obale na dijelu k.č. 14530/1 k.o. V., sa svrhom njihova iznajmljivanja i obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru. Te su brodice upisane u očevidnik brodica za gospodarsku namjenu i ne mogu se koristiti za drugu namjenu. Provjerom je utvrđeno da tužitelj nije upisan kao charter kompanija u centralnoj bazi podataka Ministarstva, mora i infrastrukture, niti su u tu bazu kao charter brodice upisane navedene brodice te se u konkretnom slučaju ne radi o charter djelatnosti koja se obavlja u lukama nautičkog turizma u skladu s Pravilnikom o uvjetima za obavljanje djelatnosti iznajmljivanja plovila sa ili bez posade i pružanje usluge smještaja gostiju na plovilu (Narodne novine, br. 42/17), nego o djelatnosti vuče tube i iznajmljivanja sredstava koja se obavlja sukladno Jedinstvenom popisu djelatnosti na pomorskom dobru iz Priloga 1B Uredbe o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru, koja djelatnost se na pomorskom dobru izvan luka nautičkog turizma može baviti isključivo temeljem koncesijskog odobrenja.

Nadzor je proveden neposrednim opažanjem službenika na nespornom dijelu pomorskog dobra kojeg čine unutarnje morske vode i morska obala na dijelu k.č. 14530/1 k.o. V., upisane u zemljišne knjige kao pomorsko dobro na način da je ovlašteni službenik uočio grupu mađarskih turista kako u unutarnjim morskim vodama ispred obale silaze s tube nakon pružene usluge vuče brodicom. Kako tužitelj, koji je upravljao brodicom kod sebe nije imao osobnu iskaznicu niti traženu dokumentaciju, izvidi su nastavljeni u poslovnim prostorijama tužitelja na dijelu k.č. 13031 k.o. V., gdje je ovlaštena osoba sastavila zapisnik o inspekcijskom nadzoru pomorskog dobra Klasa: UP/I-342-24/19-02/444 Urbroj: 530-04-2-1-19-1 koji se odnosio na inspekcijski nadzor unutarnjih morskih voda i morsku obalu na dijelu k.č. 14530/1 k.o. V., a ne na k.č. 13031, kako to pogrešno tvrdi tužitelj. Predmet nadzora nije bila provjera obavlja li tužitelj registriranu djelatnost u skladu sa zakonom, već ima li tužitelj koncesijsko odobrenje za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru, odnosno koncesiju za gospodarsko korištenje predmetnog dijela pomorskog dobra. Kao dokaz da je tužitelj djelatnost obavljao bez koncesijskog odobrenja izuzet je račun izdan mađarskim turistima. Ovlasti za postupanje službene osobe u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru, proizlaze iz odredbe članka 44. Zakona o lučkim kapetanijama, članka 94. stavak 2. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama te članka 23. Zakona o sustavu državne uprave. Iznajmljivanje sredstava izvan luka nautičkog turizma može se obavljati isključivo temeljem koncesijskog odobrenja.

Kako je tužitelj zatečen u protupravnom obavljanju djelatnosti na pomorskom dobru u općoj uporabi, bilo je potrebno hitnim izvršenjem usmenog rješenja onemogućiti i spriječiti protupravno ponašanje, čime su s ispunile pretpostavke iz članka 42. i 43. Zakona o lučkim kapetanijama za donošenje usmenog rješenja o zabrani upotrebe i gospodarskog korištenja pomorskog dobra odnosno zabrani upotrebe i korištenja brodica za gospodarsku namjenu kojima se obavlja djelatnost na pomorskom dobru bez koncesijskog odobrenja. Tako je tužitelj onemogućen u protupravnom ponašanju u okolnostima kada javni interes nalaže hitno izvršenje po službenoj dužnosti radi trenutačnog onemogućavanja protupravnog postupanja, koje je u suprotnosti s propisima kojima se uređuje pomorsko dobro i koncesija na pomorskom dobru pa i onima kojima se uređuje sigurnost plovidbe, koji su takvog značaja, stupnja i intenziteta da ugrožavaju ili povređuju javni poredak.

Netočno tužitelj ističe kako ima legalan vez na dijelu pomorskog dobra u unutarnjim morskim vodama ispred morske obale na dijelu k.č. 14530/1 k.o. V., ispred 13031 k.o. V. za što da svake godine ishoduje dozvolu za vezivanje brodica. Naknada za upotrebu pomorskog dobra plaća se sukladno Naredbi o visini naknade za upotrebu pomorskog dobra (Narodne novine, br. 116/16) koju svake godine plaćaju vlasnici brodica i jahti upisanih u očevidnik brodica odnosno jahti, bez obzira na upotrebu pomorskog dobra, kao i bez obzira je li brodica ili jahta registrirana za osobnu ili gospodarsku namjenu, slično kao što vlasnici motornih i priključnih vozila plaćaju naknadu za upotrebu javnih cesta koju plaćaju pri registraciji motornih vozila. Plaćanjem predmetne naknade ne stječe se pravo postavljanja sidrenog sustava u unutarnje morske vode radi priveza brodica, već se to pravo sukladno članku 7. stavak 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama stječe ugovorom o koncesiji za sidrište, kojeg tužitelj nema. Plaćanjem predmetne naknade ne stječe se pravo iznajmljivanja brodica izvan luka nautičkog turizma, nego se to pravo stječe pribavljanjem koncesijskog odobrenja za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru. Tuženik ne ulazi u odnose između tužitelje i Općine V. i napominje da je, pored tužitelja, nadzor obavljen i na drugim poslovnim subjektima. Tužitelj samovlasnim postavljenjem sidrenog sustava gospodarski koristi pomorsko dobro bez koncesije i ostvaruje protupravnu imovinsku korist koja mu se u prekršajnom postupku treba oduzeti. Predlaže tužbu kao neosnovanu odbiti kao i prijedlog za donošenjem privremene mjere.

4. U podnesku od 14. listopada 2020., kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu, tužitelj tvrdi da je nadzor obavljen na nagovor i uz pomoć Općine V.. U prilog tome da govori činjenica da su se službenik Općine V. i službena osoba tuženika parkirali pored grupe poslovnih subjekata koji godinama rade bez valjanih dokumenata i bez registriranih poslovnih djelatnosti, a koji svoje djelatnosti obavljaju svega 25-30 metra udaljeni od sjedišta tužitelja, uz znanje i odobrenje Općine V.. Unatoč rješenju Povjerenika za informiranje od 5. ožujka 2020. Općina V. i dalje tužitelju odbija dati informaciju o izdanim koncesijskim odobrenjima. Tuženik spominje „sidreni sustav“ bez da ga igdje u usmenom rješenju ili zapisniku o inspekcijskom nadzoru opisuje. Ovdje se radi o plutačama (bovi) koje se i sada nalaze na predmetnom mjestu, koje tužitelj nije postavio. Tužitelj svoja polovila vezuje na opći način kako to rade i drugi subjekti na moru na način da nikog ne ograničava. Tužitelj ni obalu ni plažu ne koristi na poseban, već na opći način. To je uostalom utvrdio i Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u rješenju Gž-1678/2018- od 20. veljače 2019. Napominje kako tužitelj do podnošenja ovog podneska nije kažnjavan ni za kakav prekršaj, a bio je prisiljen obustaviti sezonski obrt odnosno staviti ga u mirovanje nakon pečaćenja 2019. kao i u 2020. Za sve to vrijeme, drugi objekti „na crno“ rade kao što su i ranije radili.

5. Na ročištu održanom 9. travnja 2021. strankama je dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

Opunomoćenik tužitelja ustraje u navodima kako tužitelj usluge pruža isključivo na području u njegovom privatnom vlasništvu. Tvrdi kako tužitelj nije postavio nikakav sidreni sustav, već se za privezivanje svojih plovila koristi legalnim vezom Općine V., za što uredno plaća naknadu. U neposrednoj blizini tužitelja identičnu djelatnost obavljaju subjekti bez odgovarajuće pravne osobnosti i odobrenja. Ni na jednom od tih subjekta tom prilikom da nije obavljen inspekcijski nadzor, niti su na bilo koji način sankcionirani. Tužitelj to objašnjava činjenicom što je inspekcijski nadzor pokrenut po nalogu Općine V. koja tužitelja godinama šikanira i odbija mu, unatoč postojećem rješenju povjerenika za informiranje, dati podatke o koncesijskim odobrenjima. Na istom ročištu u spis prilaže fotografije iz kojih je razvidno na koji su način vezana tužiteljeva plovila odnosno način na koji se na predmetnoj lokaciji inače vezuju plovila zajedno s fotografijama iz kojih je razvidno kako istu djelatnost na toj lokaciji drugi poslovni objekti obavljaju „na crno“.

Opunomoćenik tuženik uzvraća kako se priložene fotografije ne odnose na istu lokaciju i predlaže izvršiti uvid u fotografije sačinjene na licu mjesta tijekom inspekcijskog nadzora na kojem su vidljiva plovila tužitelja vezana sidrenim sustavom u unutarnjim morskim vodama Republike Hrvatske. Tužitelj izvan kopnenog dijela pomorskog dobra u vlasništvu ima zemljišno – knjižnu parcelu, međutim, djelatnost iznajmljivanja obavlja se u unutarnjim morskim vodama. Ističe da je tijekom 2019. i 2020. obavljen upravni nadzor nad poslovima upravljanja pomorskim dobrom kao i da je Općini V. naređeno ukloniti sve nedostatke utvrđene tim nadzorom. Primjerak takvog zapisnika da je na znanje dostavljen PU zadarskoj. U ostale navode koji upućuju na moguću korupciju u raznim državnim tijelima i jedincima lokalne samouprave tuženik ne može ulaziti.

Opunomoćenik tužitelja ističe kako je plaćao naknadu na godišnjoj razini radi vezivanja vlastitih plovila na „sidrene sustave“ koje je postavilo tijelo s javnim ovlastima. Opunomoćenik tuženika na ovo dodaje da se sidrišta mogu postavljati samo uz prethodnu pribavljenu koncesiju, sva ostala da se ne mogu smatrati legalnim vezom.

Opunomoćenici stranaka popisali su trošak zastupanja upravnog spora.      

6. Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu u kojem je doneseno osporeno rješenje te dokaze i isprave uložene tijekom spora.

              Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Predmet ovog spora ocjena je zakonitosti usmenog rješenja kojim se tužitelju zabranjuje upotreba i gospodarsko korištenje pomorskog dobra te brodica za gospodarsku namjenu na način kako je to opisano u izreci rješenja.

              Tužitelj nezakonitost osporenog rješenja nalazi u pogrešnim utvrđenjima tuženika i tvrdi, prvo, da se predmetna djelatnost uopće ne obavlja na području pomorskog dobra te drugo, kako je riječ o djelatnosti na koju se ne odnosi obveza ishođenja koncesijskog odobrenja.

8. Prema odredbi članka 7. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, br. 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16) za posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje dijela pomorskog dobra može se, u zakonom propisanom postupku, fizičkim ili pravnim osobama dati koncesija (stavak 1.), a za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru koja ne isključuje niti ograničuje opću upotrebu pomorskog dobra, pravnim ili fizičkim osobama daje se koncesijsko odobrenje (stavak 2).

Prema odredbi članka 53. Zakona o lučkim kapetanijama primjena ovlasti mora biti razmjerna potrebi zbog kojih se poduzimaju (stavak 2.), a između više ovlasti ovlašteni službenik primijenit će onu kojom se s najmanje štetnih posljedica i u najkraćem vremenu postiže njezin cilj (stavak 4.).

Prema odredbi članka 43. stavak 3. Zakona o lučkim kapetanijama (Narodne novine, br. 118/18) ovlašteni službenik tijekom pregleda pomorskog dobra, kada okolnosti slučaja zahtijevaju hitno izvršenje, radi onemogućavanja daljnjeg protupravnog postupanja koje je u suprotnosti s odredbama zakona i drugih propisa kojima se uređuje pomorsko dobro i koncesija na pomorskom dobru te sigurnost plovidbe, može donijeti usmeno rješenje kojim se subjektu nadzora naređuje zabrana upotrebe ili gospodarskog korištenja pomorskog dobra, koja uvijek uključuje i zabranu obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru, obustavu građenja i/ili izvođenja radova na pomorskom dobru te svaki drugi oblik upotrebe ili korištenja pomorskog dobra i njegovih pripadnosti, koja se izvršava na licu mjesta, pečaćenjem objekta nadzora ili postavljanjem službenog znaka, bez donošenja posebnog rješenja o izvršenju.

9. Osporeno rješenje temelji se na činjeničnim utvrđenjima utvrđenim neposrednim opažanjem službene osobe tuženika o čemu je sačinjen zapisnik o inspekcijskom nadzoru Klasa: UP/I-342-24/19-02/444 Urbroj: 530-04-2-1-19-1 od 24. srpnja 2019. Tom je prilikom utvrđeno da tužitelj na morskoj obali ispred k.č. 13031 k.o. V. obavlja uslugu vuče plovilom odnosno najam plovila (jet ski) plovilima reg. oznake ., . i . koje je postavio na sidrenom sustavu koji se nalazi na dijelu pomorskog dobra kojeg u naravi čini morski akvatorij morskih vode ispred morske obale na dijelu k.č. 14530/1 k.o. V..

Protivno tužiteljevim tvrdnjama, u konkretnom je slučaju nesporno utvrđeno da se radi o pomorskom dobru, koji kao opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, te se upotrebljava ili koristi pod uvjetima i na način propisan Zakonom. Brodica koja je tijekom nadzora iznajmljena grupi mađarskih turista radi vožnje tubom tzv. bananom kao i brodice koje su zatečene privezane na sidrenom sustavu postavljenom u morski akvatorij unutarnjih morskih voda ispred morske obale na dijelu k.č. 14530/1 k.o. V., zatečene su u području koji se u smislu članka 3. stavak 2. i 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama smatra pomorskim dobrom. Za zaključak kako tužitelj gospodarski koristi pomorsko dobro odlučno je gdje se sama djelatnost iznajmljivanja obavlja, bez obzira gdje se nalazi poslovno sjedište subjekta. Stoga tužitelj nepotrebno ističe da nadzor nije proveden na pomorskom dobru, već isključivo na nekretnini i u prostorijama u privatnom vlasništvu tužitelja.

              Isto tako, tužitelj pogrešno uzima kako je opisana djelatnost izuzeta od obveze ishođenja koncesijskog odobrenja, budući se prema Uredbi o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru (Narodne novine 36/04, 63/08, 133/13, 63/14) iznajmljivanje sredstava za vuču s opremom (banana, tuba, guma, skije, padobran) na području morske obale, unutrašnjih morskih voda i teritorijalnog mora Republike Hrvatske sa svrhom iznajmljivanja i obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru nalazi na jedinstvenom popisu djelatnosti na pomorskom dobru za koje je prilikom izdavanja koncesijskog odobrenja potrebno odrediti mikrolokaciju.

              Kod izloženog, sud nalazi kako je tijekom inspekcijskog nadzora utvrđeno točno činjenično stanje od kojeg ovisi pravilna primjena zakona jer je tužitelj na pomorskom dobru obavljao opisanu djelatnost bez potrebnog koncesijskog odobrenja.

              10. Ostali tužbeni navodi koji se odnose na eventualno šikaniranje i nejednako postupanje u odnosu na tužitelja nisu od utjecaja za donošenje odluke u ovom upravnom sporu, jer takvi navodi po svojoj naravi nisu upravne stvari u nadležnosti ovog suda.

11. U pravu je tužitelj kada tvrdi da u postupku nije nesporno utvrđeno da bi upravo on postavio sidreni sustav na koji su privezane brodice u odnosu na koje je doneseno usmeno rješenje, jer se takav zaključak ne može izvesti iz u postupku izvedenih dokaza. Na zapisniku o inspekcijskom nadzoru od 24. srpnja 2019. tužitelj je potvrdio kako predmetna plovila drži na vezu u morskom akvatoriju ispred k.č. 13031 k.o. V., što potvrđuje i tijekom ovog spora, ali ne navodi da je postavio sidreni sustav. Međutim, to u konačnici ne mijenja zaključak suda jer se ovdje osporeno rješenje odnosi na zabranu upotrebe i gospodarskog korištenja pomorskog dobra i opisanih brodica, te ne sadrži nikakvu mjeru kojom b se tužitelju nalagalo kakvo postupanje u odnosu na sporni sidreni sustav.  

12. Tuženik je u obrazloženju osporenog rješenja te u odgovoru na tužbu,  razložno obrazložio da je tužitelj na opisani način ostvario i obilježje prekršaja iz članka 114. stavak 1. točka 1. i stavak 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. U izloženim je okolnostima ovlaštena osoba imala legitimno pravo i obvezu tužitelja donošenjem rješenja spriječiti u daljnjem gospodarskom korištenju pomorskog dobra i s tim u vezi stjecanje protupravne imovinske koristi koja iz toga proizlazi. Ovo tim više što iz držanja tužitelja kao i objašnjenja koja ponavlja tijekom ovog spora, ne proizlazi kako tužitelj uviđa protupravnost djelatnosti koje obavlja. Iz tog razloga sud drži kako zabranom obavljanja djelatnosti odnosno svakog oblika uporabe ili korištenja pomorskog dobra nije povrijeđeno načelo razmjernosti, niti su takvim rješenjem na štetu javnog interesa nesrazmjerno povrijeđena tužiteljeva prava. 

              13. Kod izloženog, sud utvrđuje kako se osporeno rješenje temelji na točno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni prava, pri čemu nije utvrđen koji od razloga ništavosti pojedinačne odluke na koje pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 128. stavak 1. ZUP-a, te je na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a presuđeno kao u izreci.  

              14. U izloženom sud ne nalazi kako su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za donošenjem privremene mjere, zbog čega je takav prijedlog odbijen kao što je to odlučeno u izreci rješenja.

15. O troškovima upravnog spora odlučeno je temeljem odredbama članka 79. ZUS prema kojoj troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu (stavak 1.) a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano (stavak 4.).

S obzirom na uspjeh u sporu tužitelj nema pravo na naknadu troškova upravnog spora, te mu se nalaže naknaditi iznos od 314,00 kuna, prema objavljenom cjeniku autobusne karte na relaciji Z. – S. – Z. kao opravdani trošak koji je tuženik imao tijekom spora, kao što je to odlučeno u izreci rješenja.

 

 

U Splitu 19. travnja 2021.

 

 

S U T K I N J A 

 

Miranda Gulišija Jurišić, v.r.

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

V. M.