Poslovni broj: 82 Pž-3118/2017-2

1

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 82 Pž-3118/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Deladio, predsjednice vijeća, Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. d.d., OIB ..., S., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S., protiv tuženika V. D. d.o.o., OIB ..., D, kojeg zastupa punomoćnik V. T., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 1.271.884,03 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-506/2013-43 od 2. ožujka 2017., 19. travnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se kao neosnovane tužiteljeva i tuženikova žalba te potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-506/2013-43 od 2. ožujka 2017. u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 763.127,41 kn sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 29. ožujka 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u točki II. i u točki III. izreke.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu, Stalne službe u Dubrovniku poslovni broj P-506/2013-43 od 2. ožujka 2017. u točki I. izreke u odnosu na kamatnu stopu u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 763.127,41 kn i to za razdoblje od 29. ožujka 2013. do 31. srpnja 2015. po stopi koja je viša od stope navedene u točki I. izreke ove presude te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate i sudi:

1. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 763.127,41 kn od 29. ožujka 2013. do 31. srpnja 2015., po stopi koja je viša od stope navedene u točki I. izreke ove presude.

2. Nalaže se tuženiku, u roku od 8 dana, platiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 763.127,41 kn koje od 1. kolovoza 2015. do isplate teku po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku, u roku od 8 dana, naknaditi tužitelju parnične troškove u daljnjem iznosu od 16.364,60 kn (šesnaesettisućatristošezdesetčetiri kune i šezdeset lipa).

IV. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka povodom žalbe u iznosu od 31.091,28 kn.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Splitu, Stalna služba u Dubrovniku je presudom odlučio:
„I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, a po  pravomoćnosti ove presude isplatiti tužitelju iznos od 763.127,41 kuna zajedno sa  zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29. ožujka 2013.  godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem  eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta  koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena.

II. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, a po  pravomoćnosti ove presude isplatiti tužitelju iznos od 508.756,62 kuna zajedno sa  zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 28. ožujka 2013.  godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem  eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta  koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena.

III. Nalaže se tužitelju o roku od osam dana naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 14.120,40 kuna.“

2. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao izvođača radova protiv tuženika kao  naručitelja za povrat iznosa od 1.271.884,03 kn kojeg je tuženik stekao naplativši se  na temelju garancije broj G/... O. B. H. d.d. za dobro izvršenje  ugovora (u daljnjem tekstu: Garancija).

3. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su 27. rujna 2012. tuženik kao naručitelj i tužitelj kao izvođač sklopili   ugovor o građenju kojim se tužitelj obvezao izvesti radove izgradnje vodoopskrbnog   cjevovoda CS Š.-V.-L.-M. (u daljnjem tekstu: Ugovor o   građenju) prema projektnoj tehničkoj dokumentaciji koja je sastavni dio ugovora,
- da je u skladu s odredbom članka 9. ugovora izdana Garancija na iznos od   10% ukupno ugovorene cijene s porezom na dodanu vrijednost, a najviše na iznos   od 1.271.884,03 kn koja se imala platiti bezuvjetno i bez prava prigovora na prvi   poziv s rokom valjanosti do 14. kolovoza 2013.,

 

- da je O. B. H. d.d. odobrila 28. ožujka 2013. plaćanje tuženiku na ime protesta po Garanciji i to iznosa od 1.271.884,03 kn,

- da je tužitelj kasnio s ispunjenjem ugovorne obveze za više od deset dana   (po bilo kojem dinamičkom planu-osnovnom ili revidiranom),

- da je tuženik bio ovlašten jednostrano raskinuti Ugovor o građenju prema   odredbi članka 7. tog ugovora u vezi s odredbama članka 9., 11. i 336. Zakona o   obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11; u daljnjem tekstu:   ZOO) pri čemu da se ne radi o zakašnjenju s ispunjenjem neznatnog dijela obveze u   smislu odredbe članka 367. ZOO-a.

4. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da je tuženik prema odredbi članka 7.   stavka 2. Ugovora o građenju imao pravo na obračun penala zbog kašnjenja u visini   od jednog promila ukupne vrijednosti radova bez poreza na dodanu vrijednost   (10.175.072.30 kn) po danu, ali ne više od 5% navedene vrijednosti ili iznos od   508.756,615 kn te naplatiti Garanciju.

5. Konačno, da tuženik nije dokazao koliku je štetu pretrpio zbog tužiteljevog   zakašnjenja u ispunjenju ugovorne obveze zbog čega je tuženik raskinuo ugovor,   kao ni koliki je iznos tuženik platio tužitelju do raskida za izvedene radove odnosno   koliko je tuženik platio trećim osobama za otklanjanje štete koju je pretrpio zbog   tužiteljevog zakašnjenja. Pozivajući se na odredbe članaka 52. i 56. Posebnih uzanci   u građenju izražava shvaćanje da vjerovnik ne može zahtijevati naknadu štete i   ugovornu kaznu osim ako je tako ugovoreno, a o čemu se ne radi u konkretnom   slučaju. Osim toga, da tuženik nije dokazao opravdanost naplate cjelokupnog iznosa   od 1.271.884,03 kn koji je naplaćen Garancijom odnosno da je pretrpio štetu u   iznosu većem od 508.756,615 kn. S druge strane, da tužitelj nije dokazao da je za   njegovo zakašnjenje odgovoran tuženik.

6. Tužitelj je protiv presude u točkama II. i III. izreke pravovremeno podnio   žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno   utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da se   pobijana presuda ne može temeljiti na nalazu i mišljenju sudskog vještaka Z. B. budući da je isti izrađen prije pokretanja parnice odnosno u ožujku 2013.   godine i to na tuženikov zahtjev, a što je tužitelj saznao naknadno. Također, da je   navedeni vještak, nakon što je u parničnom postupku određen za vještaka, samo   ponovio prethodno izrađeni nalaz i mišljenje. Naglašava da je prvostupanjski sud   pogrešno postupio kada je odbio njegove prijedloge da se izvede, između ostalog,   dokaz novim vještačenjem.

7. U pogledu rezultata navedenog vještačenja da je vještak propustio uzeti u   obzir postojanje revidiranog dinamičkog plana, koje radove je tužitelj izveo u   razdoblju od 24. siječnja 2013. do 26. veljače 2013. te činjenicu da tuženik nije   ispunio svoju obvezu pribavljanja potvrde glavnog projekta i glavnog projekta   sustavnog odvođenja otpadnih voda, a što da je 19. veljače 2013. i 26. veljače 2013.   upisano u građevinski dnevnik. Stoga dovodi u pitanje nalaz i mišljenje prema kojem   je tužitelj nakon revidiranog dinamičkog plana kasnio s izvođenjem radova više od 50   dana. Štoviše, smatra da iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je prema revidiranom   dinamičkom planu bio u zakašnjenju više od 10 dana.

 

8. Slijedom toga da nije kriv za raskid ugovora posljedično čemu je tuženik   neosnovano raskinuo ugovor. Navodi da je nakon 24. siječnja 2013. angažirao   povećani broj radnika na navedenom gradilištu te da bi dovršio radove u ugovorenom   roku da tuženik nije raskinuo ugovor. Posljedično tome osporava tuženikovo pravo   na naplatu bilo kakvog iznosa na temelju Garancije. Predlaže preinačiti presudu u   pobijanom dijelu podredno je ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na   ponovno odlučivanje.

9. Tuženik je protiv presude u točkama I. i III. izreke pravovremeno podnio   žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno   utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Naglašava da   je odredba članka 368. ZOO-a, kojom su propisane pravne posljedice raskida   ugovora, dispozitivne pravne prirode. S tim u vezi, da su ugovorne stranke, u smislu   odredaba članka 2. i 11. ZOO-a, uredile prava i obveze u slučaju raskida ugovora i to   odredbom članka 10. stavka 1. Ugovora. Ističe da tužiteljevo ovlaštenje koje proizlazi   iz citirane odredbe ugovora, protivno razlozima obrazloženja, ne predstavlja   ugovornu kaznu odnosno da naplata Garancije predstavlja njegovo ovlaštenje u   slučaju raskida ugovora koje zapravo predstavlja unaprijed utvrđeni iznos naknade   štete.

10. Također, sve i da se radi o primjeni instituta ugovorne kazne da se radi o   ugovornoj kazni zbog neispunjenja, a ne zakašnjenja, kako ju je okvalificirao   prvostupanjski sud, slijedom čega da se ne može primijeniti odredba članka 52.   Posebnih uzanci u građenju. U prilog tome da je do raskida ugovora došlo zbog   tužiteljevog ekstremnog kašnjenja u ispunjenju njegove obveze. S druge strane,   navodi da kad bi se hipotetički prihvatila kvalifikacija prvostupanjskog suda da se radi   o ugovornoj kazni zbog zakašnjenja, da ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne   po svojoj volji, u skladu s odredbom članka 351. stavka 1. ZOO-a. Konačno,   osporava pravilnost primjene materijalnog prava u pogledu zateznih kamata ističući   da je pravna osnova tužiteljevog zahtjeva stjecanje bez osnove. U pogledu parničnih   troškova da je radnje u postupku, s obzirom na vrijednost predmeta spora u iznosu   od 1.271.884,03 kn, trebalo vrednovati u iznosu od 15.900,00 kn, a ne kako je to   prvostupanjski sud vrednovao u iznosu od 12.720,00 kn. Predlaže preinačiti pobijanu   presudu u točki I. izreke te mu dosuditi parnične troškove. Zahtijeva naknadu   troškova postupka povodom žalbe i to za sastav žalbe u iznosu od 21.937,50 kn.

11. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem osporava osnovanost   tužiteljevih žalbenih navoda. Zahtijeva naknadu troškova za sastav odgovora na   žalbu u iznosu od 9.153,78 kn.

12. Tužiteljeva žalba nije osnovana, osim u dijelu kojim se osporava odluka o parničnim troškovima.

13. Tuženikova žalba nije osnovana, osim u dijelu kojim se osporava odluka o zateznim kamatama.

14. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredaba članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; u daljnjem tekstu: ZPP), u granicama razloga   navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba   parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i   na pravilnu primjenu materijalnog prava.

15. Ne prihvaćaju se tužiteljevi žalbeni navodi da se pobijana presuda ne   može temeljiti na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Z. B.. Točno   je da je navedeni vještak prije pokretanja ovog parničnog postupka, na tuženikov   zahtjev, izradio privatno vještačenje. Međutim, navedeno samo po sebi ne   predstavlja razlog da se rezultati navedenog vještačenja ne bi uzeli u obzir za   utvrđenje pravno relevantnih činjenica u ovom postupku. U prilog tome ističe se da je   u zapisniku s pripremnog ročišta održanog 17. rujna 2013. (list 57. spisa)   konstatirano da se primjerak navedenog privatnog vještačenja stalnog sudskog   vještaka Z. B. u presliku dostavlja punomoćniku tužitelja. Također, sam   tužitelj je na tom pripremnom ročištu za vještačenje predložio navedenog vještaka pri   čemu se tuženik tome nije protivio dok tužitelj nije, nakon što je zaprimio nalaz i   mišljenje koje je taj vještak izradio u ovom postupku, predložio izuzeće tog vještaka.

16. Stalni sudski vještak Z. B. u vještačenju koje je izradio u ovom   postupku (list 122.-164. spisa), protivno tužiteljevim žalbenim navodima, nije ponovio   nalaz i mišljenje iz privatnog vještačenja (list 73.-111. spisa), već je dao jasan,   potpun i neproturječan nalaz i mišljenje te je na ročištu za glavnu raspravu koje je   održano 16. veljače 2017. (list 206. i 207. spisa) otklonio primjedbe koje je tužitelj   iznio u podnesku od 31. prosinca 2013. (list 166. i 167. spisa). Stoga je   prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio tužiteljev prijedlog da odredi   drugog vještaka radi izrade novog vještačenja.

17. Što se tiče pravilnosti primjene materijalnog prava ističe se da je: a) odredbama članka 1039. ZOO-a propisano:

(1) Bankarska garancija na poziv je svaka pisana obveza na plaćanje, bez obzira kako je nazvana, kojom se banka (garant) obvezuje da će na pisani zahtjev korisnika ovome isplatiti određeni novčani iznos ako je udovoljeno uvjetima iz   garancije.

(2) Bankarska garancija je samostalna obveza neovisna o osnovnom poslu u vezi s kojim je izdana, pa i u slučaju da se taj posao u njoj spominje.

b) odredbama članka 1111. ZOO-a propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge   osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno   druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije   moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

c) odredbama Ugovora o građenju je ugovoreno:

 

1) U slučaju prekoračenja roka potpunog dovršetka radova ili kašnjenja   aktivnosti iz Terminskog plana po ovom Ugovoru na navedenim radovima ugovorne   strane ugovaraju penale u visini jednog promila po danu zakašnjenja od iznosa   ukupne vrijednosti Ugovora iz članka 3. bez poreza na dodanu vrijednost (članak 7.   stavak 1.),

2) U slučaju prekoračenja roka izvođača na otklanjanju utvrđenih nedostataka   iz članka 6. po ovom Ugovoru, kao i u slučaju kašnjenja u tijeku izvedbe dužem od   10 (deset) dana prema od stručnog nadzora prihvaćenog dinamičkog plana,   Naručitelj će angažiranjem treće strane otkloniti nedostatke te će se naplatiti iz   dobivenog jamstva-garancije banke za dobro izvršenje posla ili za otklanjanje   nedostataka u jamstvenom roku od strane izvođača (članak 7. stavak 2.),
3) Naručitelj će u slučaju da dođe do kašnjenja duljeg od 10 (deset) dana bilo   koje od aktivnosti iz Terminskog plana raskinuti Ugovor, iskoristiti garanciju banke   dobivenu kao jamstvo za izvršenje Ugovora i pokrenuti aktivnosti potrebne za izbor   drugog izvođača (članak 10.).

18. Bankarska garancija složeni je instrument osiguranja ispunjenja ugovornih   obveza, odnosno osobnog pojačanja odgovornosti za ispunjenje ugovorom preuzete   obveze. Bez obzira na vrstu garancije i vrstu ugovorne obveze za čije se ispunjenje   njome jamči, u odnosima vezanim za bankarsku garanciju pojavljuju se najmanje tri   osobe: nalogodavac, banka i korisnik garancije. U tom slučaju nastaju i najmanje tri   samostalna i međusobno odvojena pravna odnosa koji se smatraju nezavisnim jedan   od drugog.

19. Kod bankarske garancije na prvi poziv, o kojoj se radi u konkretnom   slučaju (list 4. spisa), obveza banke je platiti po korisnikovom pozivu bez prava   utvrđivati je li nalogodavac odgovoran za propust kojim ga tereti korisnik.

20. Međutim, korisnik koji se neosnovano naplatio na temelju bankarske garancije, odnosno u slučaju kad na to nije imao pravo, dužan je u naknadnom regresnom postupku vratiti ono što je tako primio.

21. Iz citiranih ugovornih odredaba (vidi odlomak 17.c)) proizlazi ovlaštenje tuženika, kao korisnika, Garancijom naplatiti s jedne strane troškove otklanjanja utvrđenih nedostataka u ispunjenju obveze tužitelja, kao nalogodavca, te s druge strane naplatiti ugovornu kaznu zbog tužiteljevog zakašnjenja u ispunjenju obveze.

22. Pravilna su utvrđenja prvostupanjskog suda da je tužitelj kasnio s ispunjenjem ugovorne obveze za više od 10 dana te da je tuženik bio ovlašten jednostrano raskinuti Ugovor o građenju budući da je prema rezultatima dokaza izvedenog vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Z. B. (list 128. spisa) razvidno da je tužiteljevo kašnjenje po redovnom dinamičkom planu bilo 110 dana odnosno po revidiranom dinamičkom planu 30 dana. Pritom se ističe da, suprotno tužiteljevom shvaćanju, navedeno utvrđenje nije ni na koji način dovedeno u pitanje izvješćem o graditeljskom vještačenju koje je izrađeno u postupku osiguranja dokaza Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj R1-33/13 (list 46.-53. spisa).

 

23. S tim u vezi neosnovani su tužiteljevi žalbeni navodi kojima se osporava utvrđenje prvostupanjskog suda o broju dana njegovog zakašnjenja u ispunjenju obveze s obzirom na ostale izvedene dokaze odnosno zapisnike s koordinacijskih sastanaka od 13. i 20. veljače 2013. (list 32.-40. spisa) i revidirani dinamički plan (list 69.-72. spisa). Uzimajući u obzir sadržaj tih isprava ističe se da su u njima nabrojani tužiteljevi propusti u ispunjenju njegove obveze te navedeni okvirni rokovi za njihovo otklanjanje, a što se, prema ocjeni ovog suda, ne može smatrati suglasnošću volja između stranaka o produljenju rokova ugovorenih Ugovorom o građenju.

24. Osim toga, stranke nisu Ugovorom o građenju izrijekom niti prešutno isključile primjenu trgovačkih običaja slijedom čega se, u smislu odredbe članka 12. stavka 2. ZOO-a te odredbe članka 2. stavka 2. Posebnih uzanci u građenju („Službeni list“ SFRJ broj 18/77, 29/78, 53/91 i 35/05; u daljnjem tekstu: Posebne uzance), primjenjuju Posebne uzance čijom odredbom članka 42. je, između ostalog, propisano:

Izvođač ima pravo zahtijevati produljenje roka za izvođenje radova u slučaju u kojemu je zbog promijenjenih okolnosti ili neispunjavanja obveza naručitelja bio spriječen da izvodi radove.

Razlozima, zbog kojih se, prema stavu 1. ove uzance, može zahtijevati produljenje rokova, smatraju se osobito:

1) prirodni događaji (požar, poplava, potres, iznimno loše vrijeme neuobičajeno za godišnje doba i za mjesto na kojemu se radovi izvode i sl.);
2) mjere predviđene aktima nadležnih organa;

3) uvjeti za izvođenje radova u zemlji ili u vodi, koji nisu predviđeni tehničkom dokumentacijom;

4) zakašnjenje uvođenja izvođača u posao;

5) postupci naručitelja iz uzance 70;

6) zakašnjenje u isporuci opreme, ako opremu nabavlja naručitelj ili je isporučuje osoba koju je naručitelj odredio;

7) nepredviđeni radovi za koje izvođač pri sklapanju ugovora nije znao niti je mogao znati da se moraju izvesti;

8) viškovi radova iznad 10% ugovorene količine radova.

25. U tom pogledu, imajući u vidu prethodno citirane odredbe Posebnih uzanci, ne prihvaćaju se tužiteljeve tvrdnje koje je istaknuo tijekom postupka te koje iznosi u žalbi da je tuženikovo ponašanje tijekom trajanja obveznopravnog odnosa bilo od utjecaja na njegovo zakašnjenje u ispunjenju obveze budući da tuženik nije ispunio obvezu pribavljanja (potvrde) glavnog projekta sustavnog odvođenja otpadnih voda.

26. Prema odredbi članka 2. Ugovora o građenju tužitelj je preuzeo izvođenje radova izgradnje vodoopskrbnog cjevovoda CS Š.-V.-L.-M. prema projektnoj tehničkoj dokumentaciji koja je bila sastavni dio tog ugovora. Tužitelj nije poduzeo odgovarajuće mjere i aktivnosti koje su propisane odredbama Posebnih uzanci u vezi proučavanja i izmjene tehničke dokumentacije, a što bi bilo u skladu s pažnjom dobrog stručnjaka u smislu odredbe članka 10. stavka 2. ZOO-a. Odredbom članka 13. stavka 1. Posebnih uzanci propisano je da je izvođač dužan pravovremeno i potanko proučiti tehničku dokumentaciju na temelju koje se izvode ugovoreni radovi i od naručitelja pravovremeno zatražiti objašnjenje o nedovoljno jasnim pojedinostima. U tom smislu tužiteljeve primjedbe koje su (tek) 19. veljače 2013. i 26. veljače 2013. upisane u građevinski dnevnik (list 171. i 172. spisa), kod toga da su stranke 27. rujna 2012. sklopile Ugovor o građenju, su nepravovremene te posljedično tome i bespredmetne.

27. Štoviše, iz Ugovora o građenju (list 8. i 9. spisa) niti iz ostalih izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženikova obveza bila pribavljanje (potvrde) glavnog projekta sustavnog odvođenja otpadnih voda jer je odredbom članka 5. Ugovora o građenju ugovoreno da će izvođač (tužitelj) od nadležnih gradskih, županijskih i državnih službi ishoditi potrebne dozvole, odobrenja i suglasnosti za izvođenje radova.

28. Stoga se ne prihvaćaju tužiteljevi žalbeni navodi da on nije kriv za raskid Ugovora o građenju slijedom čega je neosnovan njegov zahtjev za povrat iznosa kojeg je tuženik, s osnove ugovorne kazne zbog zakašnjenja, naplatio Garancijom u iznosu od 508.756,62 kn.

29. S druge strane u odnosu na tuženikove žalbene navode ističe se da su ugovorne stranke, u smislu stranačke slobode uređivanja obveznopravnih odnosa i dispozitivnosti propisanih odredbama članka 2. i 11. ZOO-a, ovlaštene samostalno urediti pravne posljedice raskida ugovora, a na što u žalbi ukazuje tuženik.

30. Međutim, pogrešno je tuženikovo pravno shvaćanje da je naplata Garancije, u slučaju raskida Ugovora o građenju, njegovo ovlaštenje koje predstavlja unaprijed utvrđeni iznos naknade štete.

31. Naime, smislenim tumačenjem odredaba Ugovora o građenju (vidi odlomak 17.c)) proizlazi da je tuženik i u slučaju raskida tog ugovora bio ovlašten Garancijom naplatiti, osim ugovorne kazne zbog zakašnjenja, troškove otklanjanja utvrđenih nedostataka u ispunjenju tužiteljeve obveze. Navedeno ugovorno uređenje u skladu je s odredbom članka 355. stavka 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je šteta koju je vjerovnik pretrpio veća od iznosa ugovorne kazne, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.

32. U tom pogledu tuženik nije tijekom postupka istaknuo tvrdnje niti predložio izvesti dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti o troškovima otklanjanja utvrđenih nedostataka u ispunjenju tužiteljeve obveze.

33. S tim u vezi prihvaćaju se razlozi obrazloženja prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao opravdanost naplate cjelokupnog iznosa od 1.271.884,03 kn. Dakle, kod toga da je tuženik osnovano Garancijom naplatio iznos od 508.756,62 kn (vidi odlomak 21.-28.), to je osnovan tužiteljev zahtjev za povrat preostalog iznosa kojeg je tužitelj naplatio odnosno 763.127,41 kn.

34. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u pogledu tužitelju dosuđenih zateznih kamata ističe se da je pravna osnova tužbenog zahtjeva stjecanje bez osnove slijedom čega se u pogledu stope zateznih kamata radi o ostalim odnosima u smislu odredbe članka 29. stavka 2. ZOO-a.

35. Također, u odnosu na tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate ističe se da je u hrvatskom pravnom poretku promijenjeno pravno uređenje u pogledu stope zateznih kamata. Odredbom članka 3. u vezi s odredbom članka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 78/15) propisano je da se stopa zateznih kamata na ostale odnose, kao u konkretnom slučaju, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Stoga je prvostupanjski sud, kada je u prethodno navedenom razdoblju dosudio tužitelju zatezne kamate po stopi koja je propisana odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a, pogrešno primijenio materijalno pravo.

36. U pogledu odluke o parničnim troškovima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio omjer uspjeha stranaka u parnici odnosno tužitelja u omjeru od 60% te tuženika u omjeru od 40%, u smislu odredbe članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst i 25/13), odlučio je o svim zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova, ali je propustio na navedene zahtjeve obračunati zahtijevani porez na dodanu vrijednost te je djelomično pogrešno primijenio odredbu članka 155. stavka 1. ZPP-a.

37. Naime, tužiteljevi troškovi potrebni za vođenje parnice, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, su troškovi za: sastav tužbe u zahtijevanom iznosu od 12.700,00 kn prema Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; u daljnjem tekstu: Odvjetnička tarifa), sastav podneska od 2. rujna 2013. u zahtijevanom iznosu od 12.700,00 kn prema Tbr. 8. točka 1. Odvjetničke tarife, zastupanje na ročištu 17. rujna 2013. u zahtijevanom iznosu od 12.700,00 kn prema Tbr. 9. točka 1. Odvjetničke tarife, sastav podneska od 31. prosinca 2013. u zahtijevanom iznosu od 12.700,00 kn prema Tbr. 8. točka 1. Odvjetničke tarife, zastupanje na ročištu 16. veljače 2017. u zahtijevanom iznosu od 12.700,00 kn prema Tbr. 9. točka 1. Odvjetničke tarife, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 15.875,00 kn prema Tbr. 42. Odvjetničke tarife, troškovi vještačenja u iznosu od 8.000,00 kn, troškovi sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 5.000,00 kn, troškovi sudske pristojbe za presudu u iznosu od 5.000,00 kn, odnosno u ukupnom iznosu od 97.375,00 kn.

38. Tuženikovi troškovi potrebni za vođenje parnice, u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a, su troškovi za: sastav odgovora na tužbu u iznosu od 12.720,00 kn prema Tbr. 8. točka 1. Odvjetničke tarife, zastupanje na ročištu 17. rujna 2013. u iznosu od 12.720,00 kn prema Tbr. 9. točka 1. Odvjetničke tarife, sastav podneska od 2. siječnja 2014. u iznosu od 12.720,00 kn prema Tbr. 8. točka 1. Odvjetničke tarife, zastupanje na ročištu 9. lipnja 2015. u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 9. točka 5. Odvjetničke tarife, sastav podneska od 10. rujna 2015. u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 8. točka 3. Odvjetničke tarife, zastupanje na ročištu 16. veljače 2017. u iznosu od 12.720,00 kn prema Tbr. 9. točka 1. Odvjetničke tarife, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 12.970,00 kn, trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn, odnosno u ukupnom iznosu od 69.850,00 kn.

39. Posljedično tome, uzimajući u obzir omjer uspjeha stranaka u parnici, osnovan je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 58.425,00 kn te je osnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 27.940,00 kn. Prebijanjem navedenih iznosa konačno proizlazi da je osnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 30.485,00 kn.

40. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude te je na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u točkama II. i III. izreke ove presude. Budući da je tuženik uspio sa žalbom samo u pogledu sporednih traženja to je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

41. Konačno, napominje se da je u točki III. izreke pobijane presude prvostupanjski sud, protivno razlozima obrazloženja, naložio tužitelju nadoknaditi parnične troškove tuženiku umjesto da je naložio tuženiku nadoknaditi parnične troškove tužitelju. Prema ocjeni ovog suda riječ je o pogrešci u pisanju koja se, u smislu odredbe članka 342. stavka 1. ZPP-a, može ispraviti u svako doba.

Zagreb, 19. travnja 2021.

 

 

Predsjednica vijeća

Draženka Deladio