1               Poslovni broj: 22 Gž-603/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž-603/2021-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja D. P., iz S. Đ., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u V., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku u O. društvu G. & G. d.o.o. Z., radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu broj 66 P-1271/2019-7 od 2. ožujka 2021., dana 19. travnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu broj 66 P-1271/2019-7 od 2. ožujka 2021.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim je rješenjem prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti tog suda.

 

2. Protiv ovog rješenja žalbu podnosi tuženik pobijajući ga zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP). Predlaže rješenje preinačiti, podredno ukinuti. 

 

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio navode žalbe i predlaže istu odbiti.

 

Žalba je neosnovana.

 

3. Prvostupanjski sud je pobijano rješenje donio uz obrazloženje:

 

- da je tuženik u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti;

 

- da je odredbom članka 12. Ugovora o kreditu sklopljenim između stranaka, ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu kreditora, u Zagrebu;

 

- da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu tuženika pa da se već temeljem zakonske presumpcije ima smatrati da je prorogacijska klauzula nepoštena;

 

- da je udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika 229 kilometara što da bi izazvalo tužitelju visoke troškove dolazaka na sud a time i znatnu neravnotežu u procesnopravnom položaju stranaka;

 

- da, iako je tužitelj angažirao odvjetnika kojega bi mogao pred sudom u Zagrebu zamjenjivati drugi odvjetnik kao i da, iako se tužitelja može saslušati zamolbenim putem, sud smatra da je svrsishodnije i zbog primjene načela neposrednosti, a i obzirom da je tužitelj sklopio ugovor u poslovnici tuženika na području nadležnosti prvostupanjskog suda (u Osijeku), da se postupak provede pred prvostupanjskim sudom.

 

Na temelju navedenog sud je prvog stupnja pozivom na odredbu članka 70.  stavak 1. ZPP, pravilno odlučio kao u izreci rješenja pozivom na odredbe članka 49., 51. i 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP) te odredbe članka 2. i 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 12/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16; dalje: ZPK).

 

4. Odredbom članka 70. stavak 1. ZPP propisano je da, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan.

 

4.1. Prvostupanjski sud je odbivši prigovor mjesne nenadležnosti, očito imao u vidu i odredbu članka 1. stavak 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima prema kojoj odredbi se nepoštenom smatra ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

Direktiva je implementirana u zakonodavstvu Republike Hrvatske pa je tako odredbom članka 49. stavak 1. ZZP propisano da se smatra nepoštenom ona odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavak 2. da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

4.2. Nadalje, odredbom članka 50. stavak 1. točka 19. ZZP propisano je da bi se nepoštenom odredbom uz ispunjenje pretpostavki iz odredbe članka 49. ZZP mogla smatrati i odredba po kojoj se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi prema mjerodavnom pravu teret dokaza bio na trgovcu; dok je odredbom članka 55. stavak 1. ZZP propisano da je nepoštena odredba ništetna.

 

4.3. Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj dana 29. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje, koje je dopunjeno na sjednici dana 13. listopada 2020. da prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata.

 

4.4. Na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom 5. studenoga 2020. usvojen je i zaključak: „Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.“

 

5. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima se osporava mogućnost primjene odredbe članka 19.l ZPK, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača. Pritom, točni su žalbeni navodi da je predmetna odredba stupila na snagu nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ali obzirom da se radi o postupovnoj odredbi, ista se primjenjuje na sporove koji nastanu nakon stupanja iste na snagu radi čega se ona može primijeniti.

 

6. Kako je pobijana odluka valjano argumentirana i sadrži jasne i potpune razloge o tome je li se o spornoj ugovornoj odredbi koja sadrži prorogacijsku klauzulu pojedinačno pregovaralo (nije se pregovaralo a i vrijedi presumpcija nepoštenosti jer se radi o odredbi koju je tuženik unaprijed formulirao), je li postoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj sud imao u vidu i sve okolnosti konkretnog slučaja (jer je udaljenost između prebivališta tužitelja i sjedišta tuženika 229 kilometara a to je u oba smjera svakako put koji traje dulje od tri sata što zasigurno djeluje odvraćajuće na stranku u smislu ostvarenja prava na pristup sudu, i jer je ugovor sklopljen na području prvostupanjskog suda pa tuženik kao tržišno pozicionirana pravna osoba koja ima poslovnice i na području prvostupanjskog suda može lakše pristupiti sudu nego tužitelj kao fizička osoba sudu sjedišta tuženika); to je njegova odluka pravilna te se u cijelosti radi nepotrebnog ponavljanja dodatno prednjem, upućuje na razloge prvostupanjske odluke.

 

Slijedom navedenog valjalo je potvrditi pobijano rješenje temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP.

 

Split, 19. travnja 2021.