1              Poslovni broj: 22 Gž R-323/2021-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-323/2021-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja K. M., iz S., OIB: ..., zastupanoga po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Zagreb, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj 11 Pr-521/2017-32 od 14. siječnja 2021., dana 16. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se u cijelosti kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu broj 11 Pr-521/2017-32 od 14. siječnja 2021. u pobijanom dijelu i to u točki 1. i 2. izreke.

 

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom obvezana je tuženica na isplatu tužitelju s naslova neisplaćenih dodataka na plaću ukupnog bruto iznosa od 16.647,45 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki 1. izreke presude te naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 11.125,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki 2. izreke presude; dok je odbijen zahtjev za više traženo (točka 3. izreke).

 

2. Protiv ove presude u dosuđujućem dijelu žalbu pravovremeno podnosi tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; dalje: ZID ZPP), s prijedlogom da se odluka u tom dijelu preinači podredno, ukine.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio navode iste i predlaže žalbu odbiti.

 

Žalba je neosnovana.

 

3. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu uvećane plaće s naslova prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom, u razdoblju od 1. travnja 2012. do 31. svibnja 2014.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev navodeći da je tuženica u obavezi isplatiti tužitelju uvećani dio plaće za obavljeni prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom, pozivom na odredbe Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02,175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09; dalje: ZSOS/02), Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 73/13; dalje: ZSOS/13), Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 118/09 i 118/12; dalje: Odluka/09) i Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“, broj 118/09; dalje: Pravilnik/09).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer sve sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

4. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

 

- da je tužitelj zaposlenik tuženice, Hrvatske kopnene vojske sa sjedištem zapovjedništva u Karlovcu, kao djelatna vojna osoba;

 

- da je tužitelj radio prekovremeno, subotama i nedjeljama, sve za vrijeme rada na terenu;

- da iz iskaza svjedoka D. Č. i stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da su bili u istoj postrojbi, da su poslove na terenu obavljali 3-4 puta godišnje po 7-30 dana, da su bili na terenu u Splitu, Zaboku, Požegi, Vinkovcima te Slunju, a rad se obavljao radnim danom u vremenu od 7 do 19 sati, i vikendima, za koji rad su dobivali slobodne dane i to 1,6 sati po jednom prekovremenom danu, da su radili i na poplavama (kada bi radili skoro cijeli dan i noć), sahranama (oko 40 godišnje za što su radili po cca 3 prekovremena sata), te su imali i straže (20-ak godišnje pa bi za 7 dana straže dobio 2,5 slobodna dana);

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke R. d.o.o. proizlazi da je vještak utvrdio raspored tužitelja i obavljanje rada u redovnom radnom vremenu na terenu, uključujući rad subotom i nedjeljom;

- da je tužitelj prema evidenciji tuženice sveukupno u razdoblju od 7. kolovoza 2011. do 1. lipnja 2014., ostvario 12,33 sati prekovremenog rada, subotom 26 sati i nedjeljom 33 sata što umanjeno za iskorištene slobodne dane na ime neisplaćenih bruto dodataka iznosi od 1.480,35 kn;

- da je tužitelj prema iskazima svjedoka i tužitelja ostvario 252,33 sati prekovremenog rada, subotom 77 sati i nedjeljom 51 sat što umanjeno za iskorištene slobodne dane na ime neisplaćenih bruto dodataka iznosi od 16.647,45 kn.

 

4.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prihvativši drugu varijantu vještva, a nakon što je tužitelj specificirao traženje za razdoblje od 1. travnja 2012. do 31. svibnja 2014., sud je prvog stupnja pravilno prihvatio tužbeni zahtjev za iznos od 16.647,45 kn.

 

5. Odredbom članka 14. ZSOS/02 predviđena je supsidijarna primjena propisa o državnim službenicima i namještenicima, a u pitanjima koja tim propisima nisu uređena, primjena općih propisa o radu odn. kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Prema odredbi članka 4. stavak 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13; dalje: ZR), poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a koja mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, a prema odredbi članka 131. stavak 4. ZR, u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

 

5.1. U situaciji kada iz iskaza svjedoka i tužitelja proizlazi da službena evidencija radnog vremena (a koja podrazumijeva i evidenciju o prekovremenom radu i radu subotom i nedjeljom) ne odgovara stvarno odrađenim satima prekovremenog rada i rada subotom i nedjeljom na terenu, a u situaciji kada tuženica nije dostavila ni sve naloge o korištenju slobodnih dana ni odluke o preraspodjeli radnog vremena; to proizlazi da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu jer isti nije na propisani način vodio evidenciju o radnom vremenu. Kako tuženica nije s uspjehom dokazala uredno vođenje evidencije odnosno, nije s uspjehom opovrgla iskaze i druge dokaze koji ukazuju na suprotno, to proizlazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim. Pritom, neosnovano u žalbi tuženica smatra da je tužitelj u upravnom postupku trebao osporavati evidenciju radnog vremena. Ovo stoga, jer se o tome u ovom parničnom postupku odlučuje kao o prethodnom pitanju temeljem odredbe članka 12. ZPP.

 

5.2. Prema odredbi članka 3. ZSOS/02 pripadnici Oružanih snaga u smislu odredaba ovoga Zakona su vojne osobe te državni službenici i namještenici, a prema odredbi članka 168. ZSOS/02, djelatne vojne osobe, službenici i namještenici imaju pravo na plaću i dodatke na plaću te druga materijalna prava prema odredbama tog zakona. Slijedom navedenog, članak 169. stavak 1. ZSOS/02 određuje da se plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću; stavak 2. da osnovnu plaću djelatne vojne osobe čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenoga radnog staža; a stavak 3. da se osnovica za obračun osnovne plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan za državne službenike i namještenike.

 

Odredba članka 97. ZSOS/02 u stavku 5. određuje da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima; a stavak 6. da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

 

5.3. Tuženica nije dokazala u cijelosti preraspodjelu radnog vremena a iz priložene dokumentacije dostavljene po tuženici, i iskaza svjedoka i tužitelja, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj na terenu radio prekovremeno i subotom i nedjeljom što istome daje legitimaciju u konkretnoj pravnoj stvari. Obveza poslodavca u plaćanju prekovremenog rada, pa bila to i Republika Hrvatska, regulirana je nizom općih pravnih propisa, od ZR do međunarodnih normi.

 

5.4. Člankom I. Odluke/09 određeno je da se tom Odlukom propisuje raspored tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, državnih službenika i namještenika u Oružanim snagama Republike Hrvatske, pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, mogućnost rada u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad te dežurstvo i stražarska služba, a u članku II. da isti imaju tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati te se isto u pravilu raspoređuje od ponedjeljka do petka, od 8 do 16 sati.

 

5.5. Slijedom navedenog, sud je prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno prava, njegova je odluka  argumentirana i ne predstavlja arbitrarnu odluku suda kako to žalba sugerira.

 

6. Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP/19) koji propis se glede troška primjenjuje na sve postupke u tijeku temeljem odredbe članka 117. stavak 3. ZID ZPP.

 

7. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženice te potvrditi presudu u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

7.1. Obzirom da tuženica nije uspjela u žalbi to je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe, kao i zahtjev tužitelja za troškove sastava odgovora na žalbu jer isti nije bio nužan za razrješenje prijepora posebice kod činjenice da je već notoran stav sudske prakse u predmetima iste činjenične i pravne osnove.

 

Split, 16. travnja 2021.