-1-

Poslovni broj: 4 UsI-1239/2020-10

 

 

 

 

 

        Poslovni broj: 4 UsI-1239/2020-10

  

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Valentini Grgić Smoljo, uz sudjelovanje zapisničarke Zdenke Raiz, u upravnom sporu tužitelja Lj. D. iz Z., R. D. iz S. N., M. D. iz Z., M. D. iz Z., D. D. iz Z., N. V. D. iz V. (zakonska nasljednica pok. J. D.), K. D. D. iz V. (zakonskog nasljednika pok. J. D.) i S. D. B. iz Z. (zakonska nasljednica pok. J. D.), koje zastupa opunomoćenica N. B., odvjetnica u V., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru, A. Hebranga 2, radi naknade za oduzetu imovinu, 16. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o  j e

I              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/17-01/13, URBROJ: 514-05-02-01-02/18-20-06 od 24. rujna 2020.

II              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

 

III               Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/17-01/13, URBROJ: 514-05-02-01-02/18-20-06 od 24. rujna 2020., poništeno je djelomično rješenje Ureda državne uprave u Vukovarsko-srijemskoj županiji, Službe za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, Ispostava Vinkovci KLASA: UP/I-943- 01/97-01/718, URBROJ: 2196-01-05-03/2-16-31 od 16. prosinca 2016. te je odbijen zahtjev tužitelja (odnosno njihovih pravnih prednika) za naknadu oduzete nekretnine označene kao dio kč. br… oranica u K., površine 2 j i 226 čhv, upisana u zk. ul…, k.o…

Navedenim djelomičnim rješenjem, pod točkom 1. izreke Lj. D., R. D. M. D., M. D. i D. D., za 1/10 dijela, a J. D. za 5/10 dijela, ovlaštenicima prava na naknadu, utvrđuje se pravo na naknadu za nekretninu oznake dio k. č. br…, upisane u zk. ul…, k. o. V., prijašnje vlasnice M. D. za 1/2 dijela. Pod točkom 2. je riješeno da ovlaštenicima naknade pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske u pripadajućim iznosima, koje se isplaćuju u jednakim polugodišnjim obrocima tijekom 20 godina počevši od 1. siječnja 2000. Po točkom 3. obveznikom naknade utvrđen je Fond za naknadu oduzete imovine, a u točki 4. je odlučeno o troškovima postupka.

              Tužitelji u tužbi navode da je M. D. predmetna nekretnina oduzeta na temelju presude Kotarskog suda u Vinkovcima od 15. listopada 1959., pa je stoga ostvaren uvjet prava na naknadu. Tvrde da je pogrešan zaključak tuženika da tužiteljima ne pripada pravo na naknadu jer je navedena presuda donesena u postupku neposrednog priznanja vlasništva Općenarodnoj imovini. Navode da je umjesto M. D., pravo vlasništva priznao staratelj kojeg je imenovao NOO Vinkovci, M. P., koji nije niti pokušao utvrditi prebivalište ili boravište M. D., a da ona nije imala nikakva saznanja o činjenici da se vodi postupak oduzimanja prava vlasništva njenih nekretnina. Smatraju da je cilj Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ispraviti nepravdu koju je pod pokrićem propisa počinila tadašnja vlast, a da su i sudovi bili dio te vlasti. Slijedom navedenoga, tužitelji predlažu Sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i obvezati tuženika da tužiteljima nadoknade trošak upravnog spora.

              U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja iz razloga navedenih u rješenju te predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

              Zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru u odgovoru na tužbu, navodi da iz presude Kotarskog suda u Vinkovcima od 15. listopada 1959. ne proizlazi da je ona donesena radi provedbe propisa iz odredbe članka 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Ističe da je u parničnom postupku utvrđeno da je M. D. napustila svoje nekretnine, pa je tužitelj svoj tužbeni zahtjev postavio prema paragrafu 387. Općeg građanskog zakonika, kojim je stekao pravo vlasništva „stvari koje nisu ničije“. Budući da je M. D. bila nepoznatog boravišta od 1945., imenovan joj je staratelj, a presuda je donesena 1959. Stoga, imajući u vidu da je vlasničko pravo na predmetnoj nekretnini stečeno presudom koja je javno publicirana u zemljišnim knjigama, pravni učinak prava vlasništva Opće narodne imovine treba se ocjenjivati prema Općem građanskom zakoniku, važećem u trenutku stjecanja. Navodi da je predmetna presuda donesena u građanskom postupku pa oduzimanje nije izvršeno bez pravnog osnova, niti na osnovi predviđenoj odredbom članka 2. Zakona o naknadi. Vezano za navode tužitelja, ističe da nakon proteka 60 godina od donošenja predmetne presude nije više moguće objektivno prosuđivati namjere i motive sudionike u tom postupku te njihovu stvarnu volju, već se odlučne činjenice mogu utvrđivati samo na osnovu materijalnih dokaza. Osim toga, starateljevo priznanje tužbenog zahtjeva samo po sebi ne može se smatrati protupravnim ponašanjem ili zlouporabom procesnih ovlaštenja. Stoga predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

              Radi utvrđivanja svih odlučnih činjenica u sporu, pred ovim Sudom je održana javna rasprava 14. travnja 2021. u skladu s odredbom članka 7. stavka 1. i članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), bez prisutnosti tuženika. Na održanoj raspravi je

zamjenik opunomoćenika tužitelja ostao pri navodima tužbe, predložio je Sudu saslušati tužitelje na okolnosti iz tužbe, te je ostao kod tužbenog zahtjeva i zatražio je naknadu troška upravnog spora u iznosu od 10.625,00 kn, specificiranom u raspravnom zapisniku (stranica 45 spisa). Opunomoćenica zainteresirane osobe je ostala kod odgovora na tužbu, protivila se predloženom saslušanju tužitelja s obzirom na nesporno činjenično stanje te je zatražila trošak sastava odgovora na tužbu i pristupa na ročište od ukupno 5.000,00 kn.

              Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja za njihovim saslušanjem, ne samo iz razloga što isti nije bio sadržan u tužbi (obveza prema članku 23. stavku 1. točki 8. ZUS-a), već je zatražen tek na raspravi pred ovim Sudom, već iz razloga što činjenice utvrđene usmenim iskazivanjem tužitelja ne bi bile od nikakvog utjecaja na odlučivanje jer je u predmetom postupku sporno pravno pitanje, odnosno pravna osnova oduzimanja nekretnine te radi li se o oduzimanju u provedbi propisa predviđenih odredbom članka 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Stoga je Sud taj dokazni prijedlog odbio kao nepotreban.

Sud je izveo dokaze uvidom u spis te isprave sadržane u istome, kao i u spis upravnog postupka te je na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu odredbe članka 55. stavka 3. ZUS-a utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              Iz podataka spisa proizlazi da je prvostupanjsko rješenje od 16. prosinca 2016. doneseno u ponovnom postupku, nakon što je rješenjem tuženika od 2. veljače 2015. poništeno ranije djelomično rješenje prvostupanjskog tijela od 25. veljače 2013. i predmet vraćen na ponovni postupak iz razloga što činjenično stanje nije bilo potpuno ni pravilno utvrđeno. Naime, tuženik je utvrdio da je u postupku utvrđeno da je predmetna čestica postala općenarodna imovina i to 3/6 dijela vlasništva M. D. (1959.) i po 1/6 dijela vlasništva R. D. (1948.) i J. D. (1947.), ali u odnosu na tu imovinu nema dokaza da je oduzeta od prijašnjih vlasnika na temelju propisa i na način kako je to određeno u člancima 2. i 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi).

              U ponovljenom je prvostupanjskom postupku pribavljen Zapisnik o održanoj glavnoj raspravi kod Kotarskog suda u Vinkovcima u predmetu koji se vodio pod oznakom P-1258/59-3 od 15. listopada 1959., tužba tužitelja Općine Vinkovci protiv tužene M. D., presuda Kotarskog suda u Vinkovcima o priznanju od 15. listopada 1959. i ostalu dokumentaciju vezanu za konfiskaciju i sekvestraciju imovine R. D. te presudu Okružnog suda u Osijeku protiv optuženog J. D. Potom je prvostupanjsko tijelo donijelo djelomično rješenje kojim se tužiteljima utvrđuje pravo na naknadu za istu nekretninu oznake kč. br. 2568, k.o. Vinkovci na kojoj je vlasničko pravo prije oduzimanja u 1/6 dijela imao pok. R. D. To je rješenje postalo pravomoćno i upućeno je na zemljišnoknjižnu provedbu. U odnosu na dio iste nekretnine na kojoj je vlasničko pravo imala M. D., odlučeno je da će se o pravu predlagatelja odlučiti naknadno.

              Za ovu je upravnu stvar odlučna primjena odredbe članka 2. stavka 1. Zakona o naknadi, u kojoj su navedeni propisi na temelju kojih je prijašnjim vlasnicima oduzimana imovina te odredbe članka 3. Zakona o naknadi kojom je propisano da se prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu i za imovinu oduzetu presudama, odlukama, rješenjima i drugim aktima što su ih izdala vojna ili civilna tijela od 15. svibnja 1945. godine do donošenja ili u provedbi propisa iz članka 2. ovoga Zakona, kao i na naknadu imovine oduzete bez pravnoga osnova ili bez propisa.

              Uvidom u tužbu Općine Vinkovci od 15. kolovoza 1959. i zapisnik s glavne rasprave Kotarskog suda u Vinkovcima u predmetu broj P-1258/59-3, proizlazi da je Općina Vinkovci od tužene M. D. zahtijevala priznanje prava vlasništva u korist Općenarodne imovine na nekretninama upisanih  u zk. ul…, k.o. V., na kojima je vlasničko pravo imala M. D. Naime, iz tadašnjih je isprava proizlazilo da je M. D.  napustila  svoje  nekretnine, pa je tužitelj svoj tužbeni zahtjev utemeljio na paragrafu 387. Općeg građanskog zakonika, odnosno spram "stvari koje nisu ničije". Budući da je M. D. bila nepoznatog boravišta od 1945. te da nisu bili poznati njeni srodnici niti nasljednici, imenovan joj je staratelj M. P., koji je priznao  tužbeni  zahtjev nakon  čega  je  Kotarski  sud  u Vinkovcima 15. listopada 1959. donio presudu po priznanju. Izrekom presude odlučeno je da je M. D. dužna priznati da su nekretnine upisane u zk. ul…, k.o. V. postale Općenarodna imovina te trpjeti da se iste upišu u zemljišne knjige kao Općenarodna imovina pod upravom Općine Vinkovci. Presuda je provedena u zemljišnim knjigama pod brojem 6828 Z-1959. Nesporno je da se navedena presuda ne poziva niti na jedan propis, ali da je utemeljena na odredbama 385. - 387. noveliranog Općeg građanskog zakonika.

              Tuženik osnovano upućuje i na odredbu članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.) prema kojoj se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona, prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Stoga pravilno zaključuje da je vlasničko pravo na predmetnoj nekretnini stečeno presudom koja je javno publicirana u zemljišnim knjigama te da se osnova prava vlasništva Općenarodne imovine temelji na Općem građanskom zakoniku koji se primjenjivao u trenutku stjecanja.

              Stoga, predmetna nekretnina nije oduzeta M. D. u provedbi propisa predviđenih odredbom članka 2. Zakona o naknadi, odnosno na temelju odluke o konfiskaciji, kao niti bez pravnog osnova u smislu odredbe članka 3. istog Zakona, već je predmetna nekretnina u građanskom postupku, na temelju presude suda u postupku neposrednog priznanja, pripala u pravo vlasništva Općenarodnoj imovini.

              Slijedom navedenoga, prigovori tužitelja nisu osnovani te je ocjena Suda da su u provedenom upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđene sve odlučne činjenice na koje je tuženik pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo, pa je stoga tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i odlučeno je kao u točki I izreke ove presude prema odredbi članka 57. stavka 1. ZUS-a.

              U odnosu na zatražene troškove spora tužitelja, odlučeno je primjenom odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. Budući da su tužitelji u ovom upravnom sporu isti u cijelosti izgubili, odlučeno je kao u točki II izreke presude.

              Vezano uz zahtjev zainteresirane osobe, Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru, za naknadu troška upravnog spora, prema izričitoj odredbi članka 65. stavka 2. Zakona o naknadi, zahtjev za naknadu oduzete imovine dostavlja se Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske (sada Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske) koji ima položaj stranke u postupku. Stoga je na temelju samog Zakona, Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske izričito priznato svojstvo stranke u postupcima koji se vode na temelju Zakona o naknadi, te ono u ovom sporu niti ne nastupa kao punomoćnik stranke već prema izričitoj zakonskoj odredbi, kao stranka u ovom postupku i sporu. Stoga se  troškovi spora koje isti zahtjeva ne mogu smatrati opravdanim troškovima kakve ima u vidu odredba članka 79. ZUS-a (Visoki upravni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Usž-2660/17-2 od 20. prosinca 2017.).

              Iz navedenog razloga, zainteresiranoj osobi nije priznat zatraženi trošak te je Sud riješio kao pod točkom III izreke presude.

 

 

U Osijeku 16. travnja 2021.

                                                                                                               

             

                                                                                               Sutkinja

                                                                                                                        Valentina Grgić Smoljo,v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).