Pristupanje sadržaju
1
P-1378/2018
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac
21000 SPLIT
Poslovni broj: P-1378/2018
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda, Mislavu Poliću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja G. S., OIB: …, S. zastupan po punomoćniku S. B, odvjetniku u S., protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, Z., zastupan po odvjetnicima u o.d. K. & P. d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon
zaključene glavne i javne rasprave dana 1. ožujka 2021. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja S. K., odvjetnika u S. i izočnosti punomoćnika tuženika, objavljene dana 15. travnja 2021. godine,
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom tužitelja od 27. veljače 2021. godine.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom kreditu
broj 216-317/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini č.zem. 594/5 dvor i kuća površine 391 m2, kuća površine 193 m2 i dvor površine 198 m2, upisano u Z.U. 2559 ZK, K. O. B., kod OS u S., zaključen dana 19. kolovoza 2005. godine, između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, te ovjeren dana 24. kolovoza 2005. godine kod Z.P., Javnog bilježnika u S., pod brojem OU-568/05, kao i Aneks br. 1. tog Ugovora o kreditu broj 216-317/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini č. zem. 594/5 dvor i kuća površine 391 m2, kuća površine 193 m2 i dvor površine 198 m2, upisano u Z.U. 2559 ZK, K. O. B., kod OS u S., zaključen dana 16. prosinca 2011. godine, između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, te ovjeren dana 21. prosinca 2011. godine kod Z.P., Javnog bilježnika u S., pod poslovnim brojem OV-4830/11.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 302.604,18 kuna, sve sa pripadajućom zateznom kamatom obračunatom po stopi 15% do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća do isplate, i to kako slijedi:
na iznos od 11,73 kn od 07.10.2005. godine
na iznos od 12,30 kn od 02.11.2005. godine
na iznos od 23,99 kn od 01.12.2005. godine
na iznos od 299,90 kn od 19.06.2006. godine
na iznos od 4.742,33 kn od 21.07.2006. godine
na iznos od 1.718,49 kn od 30.08.2006. godine
na iznos od 276,33 kn od 02.10.2006. godine
na iznos od 266,09 kn od 02.11.2006. godine
na iznos od 236,65 kn od 01.12.2006. godine
na iznos od 182,88 kn od 02.01.2007. godine
na iznos od 144,61 kn od 01.02.2007. godine
na iznos od 142,95 kn od 01.03.2007. godine
na iznos od 147,50 kn od 02.04.2007. godine
na iznos od 73,70 kn od 07.05.2007. godine
na iznos od 13,90 kn od 01.06.2007. godine
na iznos od 8,86 kn od 06.08.2007. godine
na iznos od 38,97 kn od 06.09.2007. godine
na iznos od 201,30 kn od 01.10.2007. godine
na iznos od 511,19 kn od 02.11.2007. godine
na iznos od 589,24 kn od 03.12.2007. godine
na iznos od 556,85 kn od 02.01.2008. godine
na iznos od 670,02 kn od 01.02.2008. godine
na iznos od 402,30 kn od 29.02.2008. godine
na iznos od 1.112,49 kn od 31.03.2008. godine
na iznos od 945,27 kn od 07.05.2008. godine
na iznos od 879,18 kn od 02.06.2008. godine
na iznos od 960,61 kn od 01.07.2008. godine
na iznos od 840,98 kn od 31.07.2008.godine
na iznos od 846,90 kn od 01.09.2008. godine
na iznos od 917,83 kn od 06.10.2008. godine
na iznos od 1.454,92 kn od 31.10.2008. godine
na iznos od 1.095,06 kn od 02.12.2008. godine
na iznos od 1.734,09 kn od 31.12.2008. godine
na iznos od 1.806,15 kn od 02.02.2009. godine
na iznos od 1.838,71 kn od 02.03.2009. godine
na iznos od 1.748,95 kn od 31.03.2009. godine
na iznos od 1.766,11 kn od 30.04.2009. godine
na iznos od 1.628,92 kn od 01.06.2009. godine
na iznos od 1.527,89 kn od 02.07.2009. godine
na iznos od 1.554,73 kn od 06.08.2009. godine
na iznos od 397,24 kn od 31.08.2009. godine
na iznos od 1.210,74 kn od 31.08.2009. godine
na iznos od 238,40 kn od 01.10.2009. godine
na iznos od 1.364,97 kn od 05.10.2009. godine
na iznos od 1.549,51 kn od 04.11.2009. godine
na iznos od 1.650,53 kn od 01.12.2009. godine
na iznos od 1.731,56 kn od 05.01.2010. godine
na iznos od 1.846,77 kn od 02.02.2010. godine
na iznos od 1.820,34 kn od 01.03.2010. godine
na iznos od 1.976,76 kn od 02.04.2010. godine
na iznos od 1.947,06 kn od 04.05.2010. godine
na iznos od 2.004,84 kn od 01.06.2010. godine
na iznos od 2.505,32 kn od 02.07.2010. godine
na iznos od 2.402,29 kn od 09.08.2010. godine
na iznos od 2.717,04 kn od 06.09.2010. godine
na iznos od 2.608,30 kn od 05.10.2010. godine
na iznos od 2.433,38 kn od 15.11.2010. godine
na iznos od 2.710,83 kn od 30.11.2010. godine
na iznos od 0,02 kn od 02.12.2010. godine
na iznos od 134,14 kn od 24.12.2010. godine
na iznos od 3.063,85 kn od 31.12.2010. godine
na iznos od 0,85 kn od 03.01.2011. godine
na iznos od 2.739,13 kn od 01.02.2011. godine
na iznos od 2.864,07 kn od 07.03.2011. godine
na iznos od 2.719,06 kn od 15.04.2011. godine
na iznos od 2.787,54 kn od 23.05.2011. godine
na iznos od 3.423,18 kn od 13.06.2011. godine
na iznos od 3.418,94 kn od 30.06.2011. godine
na iznos od 42,68 kn od 01.07.2011. godine
na iznos od 3.931,66 kn od 12.08.2011. godine
na iznos od 3.668,29 kn od 31.08.2011. godine
na iznos od 37,15 kn od 01.09.2011. godine
na iznos od 3.379,96 kn od 30.09.2011. godine
na iznos od 2.936,79 kn od 31.10.2011. godine
na iznos od 2.915,59 kn od 02.12.2011. godine
na iznos od 2.120,28 kn od 24.12.2011. godine
na iznos od 409.26 kn od 01.01.2012. godine
na iznos od 2.101,58 kn od 01.02.2012. godine
na iznos od 2.114,54 kn od 01.03.2012. godine
na iznos od 1.764,67 kn od 02.04.2012. godine
na iznos od 273,85 kn od 19.04.2012. godine
na iznos od 1.840,25 kn od 07.05.2012. godine
na iznos od 226,69 kn od 08.05.2012. godine
na iznos od 2.095,88 kn od 01.06.2012. godine
na iznos od 2.041,98 kn od 02.07.2012. godine
na iznos od 2.050,92 kn od 01.08.2012. godine
na iznos od 2.007,97 kn od 01.09.2012. godine
na iznos od 1.977,31 kn od 01.10.2012. godine
na iznos od 2.068,16 kn od 02.11.2012. godine
na iznos od 2.087,27 kn od 01.12.2012. godine
na iznos od 2.080,69 kn od 02.01.2013. godine
na iznos od 2.120,26 kn od 01.02.2013. godine
na iznos od 2.124,31 kn od 04.03.2013. godine
na iznos od 1.625,11 kn od 03.04.2013. godine
na iznos od 500,36 kn od 04.04.2013. godine
na iznos od 2.140,66 kn od 14.05.2013. godine
na iznos od 2.105,31 kn od 11.06.2013. godine
na iznos od 1.988,21 kn od 08.07.2013. godine
na iznos od 2.020,16 kn od 01.08.2013. godine
na iznos od 2.089,70 kn od 05.09.2013. godine
na iznos od 2.152,56 kn od 01.10.2013. godine
na iznos od 2.161,57 kn od 02.11.2013. godine
na iznos od 2.173,51 kn od 02.12.2013. godine
na iznos od 2.180,95 kn od 02.01.2014. godine
na iznos od 3.436,29 kn od 03.02.2014. godine
na iznos od 3.453,02 kn od 04.03.2014. godine
na iznos od 3.453,17 kn od 03.04.2014. godine
na iznos od 3.381,76 kn od 02.05.2014. godine
na iznos od 3,54 kn od 02.05.2014. godine
na iznos od 2.070,30 kn od 09.06.2014. godine
na iznos od 1.295,89 kn od 10.06.2014. godine
na iznos od 3.348,46 kn od 01.07.2014. godine
na iznos od 3.425,75 kn od 01.08.2014. godine
na iznos od 3.414,02 kn od 01.09.2014. godine
na iznos od 3.412,94 kn od 01.10.2014. godine
na iznos od 3.458,47 kn od 03.11.2014. godine
na iznos od 3.471,62 kn od 02.12.2014. godine
na iznos od 3.457,03 kn od 02.01.2015. godine
na iznos od 2.766,00 kn od 02.02.2015. godine
na iznos od 536,68 kn od 02.02.2015. godine
na iznos od 3.292,56 kn od 03.03.2015. godine
na iznos od 3.237,08 kn od 07.04.2015. godine
na iznos od 3.168,37 kn od 04.05.2015. godine
na iznos od 3.155,68 kn od 10.06.2015. godine
na iznos od 3.162,52 kn od 08.07.2015. godine
na iznos od 241,17 kn od 29.07.2015. godine
na iznos od 3.015,63 kn od 03.08.2015. godine
na iznos od 42,36 kn od 01.09.2015. godine
na iznos od 2.915,16 kn od 02.09.2015. godine
na iznos od 3.060,35 kn od 05.10.2015. godine
na iznos od 3.018,28 kn od 09.11.2015.godine
na iznos od 3.048,52 kn od 01.12.2015. godine
na iznos od 3.055,77 kn od 02.01.2016. godine
na iznos od 3.016,14 kn od 08.02.2016. godine
na iznos od 2.972,11 kn od 01.03.2016. godine
na iznos od 316,43 kn od 04.04.2016. godine
na iznos od 2.539,91 kn od 05.04.2016. godine
na iznos od 674,17 kn od 02.05.2016. godine
na iznos od 2.127,73 kn od 02.05.2016. godine
na iznos od 1.812,74 kn od 10.06.2016. godine
na iznos od 1.000,00 kn od 10.06.2016. godine
na iznos od 180,48 kn od 24.06.2016. godine
na iznos od 245,90 kn od 24.06.2016. godine
na iznos od 107,19 kn od 24.06.2016. godine
na iznos od 2.849,58 kn od 01.07.2016. godine
na iznos od 2.723,86 kn od 02.08.2016. godine
na iznos od 1.837,98 kn od 02.09.2016. godine
na iznos od 883,81 kn od 06.09.2016. godine
na iznos od 2.759,82 kn od 01.10.2016. godine
na iznos od 2.500,89 kn od 02.11.2016. godine
na iznos od 2.787,05 kn od 07.12.2016. godine
na iznos od 2.819,27 kn od 02.01.2017. godine
na iznos od 2.684,10 kn od 01.02.2017. godine
na iznos od 2.618,28 kn od 08.03.2017. godine
na iznos od 2.634,95 kn od 01.04.2017. godine
na iznos od 480,04 kn od 04.05.2017. godine
na iznos od 2.188,07 kn od 09.05.2017. godine
na iznos od 2.608,58 kn od 06.06.2017. godine
na iznos od 2.596,18 kn od 06.07.2017. godine
na iznos od 2.579,03 kn od 01.08.2017. godine
na iznos od 2.577,96 kn od 01.09.2017. godine
na iznos od 118,61 kn od 16.09.2017. godine
na iznos od 2.679,75 kn od 09.10.2017. godine
na iznos od 1.833,49 kn od 01.11.2017. godine
na iznos od 864,20 kn od 06.11.2017. godine
na iznos od 2.732,63 kn od 04.12.2017. godine
na iznos od 2.701,24 kn od 01.01.2018. godine
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku 15 dana, iznos od 45.423,00 kuna
zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 15.
travnja 2021. godine pa do isplate po stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi predanoj ovom sudu dana 16. ožujka 2018. godine navodi kako je
dana 19. kolovoza 2005. godine s tuženikom kao kreditorom, zaključio namjenski
Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem
založnog prava na nekretnini broj 216-317/2005, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na
raspolaganje kredit u iznosu 1.190.865,00 kn iskazan kao 250.000,00 CHF te je tužitelj
dana 16. prosinca 2011. godine, zaključio sa tuženikom, Aneks br. 1. Ugovora o kreditu,
kojim je dodatkom zatečena glavnica kredita u švicarskim francima iskazana nadalje
kao glavnica u Eurima.
Tuženik da je u taj unaprijed formulirani standardizirani Ugovor, koji Ugovor o
kreditu je upravo proizvod tuženika, sastavio na način da je u isti uglavio niz nepoštenih
ugovornih odredbi i to prije svega, kao bitne sastojke ugovora o kreditu, nepoštenu i
ništetnu ugovornu odredbu čl. 2. i čl. 3. Ugovora kojom se ugovorna obveza povrata
danog iznosa kredita vezuje uz špekulativnu valutu švicarski franak i to na način da je
putem anuitetne otplate kredita (čl. 3. st. II) ova obveza povezana sa drugom
nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom i to onom iz čl. 6. Ugovora (odnosno čl.
3. Aneksa br. 1) u kojoj je tuženik uglavio promjenu kamatne stope na način da ista
ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja ikakvih, a još
manje jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati.
Tužitelj ističe kako se u spornom ugovoru zapravo radi o kunskom kreditu koji je
knjigovodstveno iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima, kako je tužitelju kredit
isplaćen u kunama, kako su troškovi obrade kredita naplaćeni su u kunama kao i svi
popratni troškovi koje je tužitelj snosio u vezi predmetnog kredita, a uostalom tuženik je
procjenu kreditne sposobnosti tužitelja vršio u kunama, kako tuženik za plasiranje ovog
kredita niti je imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu
valutu osim kune već je sredstva koja je dao tužitelju (kune) povukao iz depozita
građana kojima je raspolagao, da je tuženik, pošto je kune plasirao tužitelju,
istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom
klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv.
hedžiranje), a da pritom tužitelja nije niti izvijestio niti upozorio kako time sudjeluje u
visoko složenom financijskom poslu.
Tužitelj u tužbi navodi kako je sam mehanizam ugovora koji je razradio, sastavio
i ponudio tuženik bio baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koje su u
zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja
uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj
doveden na rub financijskog sloma na način da je kredit godinama uredno plaćao, i ne
samo to već plaćao anuitete povećane za 50%, a da je pritom njegova mjesečna i
njegova ukupna obveza po kreditu, umjesto da se smanjuje - rasla. Tužitelju se naime
usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica
duga.
Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora da je pritom bila odredba o
valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj
svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš
švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor, tuženik je postupio i formirao
ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog
tim odredbama te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u
obveznom odnosu iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelo
savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo
jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl.
8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st.
1 i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), a sve ovo na način da je tuženik
postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi
u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.
Druga nepoštena odredba, usko vezana uz gore navedenu, je ona o
promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa se mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti druge ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. U bitnome ovo znači da tuženik ugovorenu kamatnu stopu, prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a bitan sastojak ugovora o kreditu, mijenja samovoljno, bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja povodom ovakve odredbe može se tako od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a sadržana je u članku 6. Ugovora. Tužitelj navodi kako je postupajući na ovakav način, i to na način da je, pored odredbe o vezivanju otplate i glavnice uz valutu švicarski franak, u Ugovor ugradio i nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u
vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio
egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope
ugovorene kamate, tuženik je dodatno prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.
Treća odredba koja je tvorila mehanizam ugovora je ona o anuitetnoj otplati.
Odredba o anuitetnoj otplati, koja pojednostavljeno rečeno znači da tužitelj u prvim
godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu, iako sama po
sebi dopuštena ugovorna odredba, upravo je ta koja je dodatno omogućila tuženiku da
ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava
obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenje otplate glavnice, koja je pak glavnica
sama rasla zbog činjenice da je onda bila i povezana uz valutu švicarski franak.
Tužitelj u tužbi navodi da kada se ovaj mehanizam ugovora stavio u funkciju i to
na način da se sva tri elementa kontinuirano mijenjaju, odnosno povećavaju, sasvim je
jasno da je tuženik suprotno čl. 6. ZOO-a, ostvarivao pravo iz obveznog odnosa
suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja,
sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP03, i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i
glavnica obveze, kao i sam anuitet pa je tužitelj nakon 6 godina otplate kredita, i to pri
sklapanju Aneksa br. 1., prema tuženiku bio dužan 1.389.517,53 kn , dakle bio je oko
200 tisuća kuna dužan više nego prije 6 godina kada je podigao kreditu u iznosu
1.190.865,00 kuna, a uplatio je u tih 6 godina 529.659,09 kuna, i to na način da je
plaćao anuitete koji su 50% bili veći od početnih pa je primjerice prvi anuitet iznosio
5.678,44 kune, a najviši čak 8.667,52 kn.
Tužitelj u tužbi navodi kako je ovakvo stanje tuženik prouzročio na način da je,
pored porasta tečaja i cjelokupne glavnice duga, još i nezakonito mijenjao ugovorenu
kamatnu stopu i to točno 8 puta, a ugovorene kamatne stope od 3,99% tuženik se držao
svega 8 mjeseci (od ugovorenih 360), da bi je zatim samovoljno podigao čak do 6,15% i
to u periodu najvećeg porasta tečaja švicarskog franka. Tuženik je naime, pored
činjenice da je sastavio takav ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i
mijenja cijenu ugovora kao bitan sastojak ugovora o kreditu što kamata nedvojbeno jest,
na ovaj način preko anuitetne otplate poremetio i otplatu cjelokupnog iznosa kredita kao
drugog bitnog sastojka ugovora o kreditu jer je povećanjem kamata protuzakonito
povećavao anuitet pa time, protivno ugovoru, usporio i plaćanje glavnice koja je opet
sama enormno porasla i s osnova povećanja tečaja švicarskog franka, a takvim
povećanjem glavnice se povećala i kamata koja se na nju obračunava u postotku od
same glavnice. Dakle, bez obzira na već ranije samovoljno povećanje same kamatne
stope, i to iz razloga što povećanje tečaja valute povećava također iznos kamate koji je
tužitelj dužan platiti tako da ovdje imamo zapravo dvostruko povećanje kamata s dva
osnova kakav ugovorni mehanizam je u skladu s odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1.
ZZP-a ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te odredbama 295. i 296.
ZOO-a.
Tužitelj u tužbi navodi kako je kako je tužitelj u ugovorni odnos s tuženikom
pristupio s načelom povjerenja te ističe kako tada nije imao razloga posumnjati u
namjere tuženika pa je tužitelj s povjerenjem prihvatio informacije koje mu je tuženik
pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi ovog odnosa. Tuženik tako u pogledu sporne
odredbe ugovora kojom se kunska protuvrijednost kredita vezuje uz švicarski franak,
kao i uostalom odredbe o kamatnoj stopi, nije tužitelju prezentirao nikakav poseban
rizik. Tuženik da se pritom prema tužitelju obratio putem sredstava javnog priopćavanja
te reklama za sporni kredit u organiziranoj medijskoj kampanji u rečenom periodu i to na
način da je tuženik ovakav kredit prezentirao kao najbolji i najpovoljniji način rješenja
stambenog pitanja.
Tužitelj u tužbi navodi kako putem komunikacije koju je tuženik plasirao kroz
medije i od strane službenika banke, nije dobio nikakve, a kamoli precizne i potpune
informacije, koje bi se odnosile valutu švicarski franak kao takvu, odnosno tužitelju nije
pojašnjeno u konačnici da se radi o visoko rizičnom proizvodu u kojem je sav rizik
prebačen na leđa tužitelja, a niti jedan rizik na strani tuženika, premda je upravo
potpuno informiranje osnovni preduvjet donošenja valjane i informirane odluke koja bi
onda jedino kao takva mogla biti valjana podloga za zaključenje ovakvog ugovora te
kako je sva informacija koju je u ovom smislu tužitelj dobio bila je ta da je ovaj kredit isti
kao i bilo koji drugi kredit, kredit vezan uz Euro ili kunski. Tužitelju je izričito i rečeno da
je kredit siguran jer je švicarska valuta stabilna te da će se kroz kamatnu stopu
amortizirati bilo kakve eventualne promjene u tečaju te da nema razlog za brigu. Tužitelj
naglašava kako mu je izričito rečeno da kredit u kunama ili kredit koji bi bio vezan uz
Euro ne može dobiti jer nije za njega kreditno sposoban, a pritom valja naglasiti kako je
isključivi kreator svih usluga, njihova sadržaja i cijena bio sam tuženik koji je onda opet
sam na temelju tih kriterija određivao da li je tužitelj kreditno sposoban. Nije se dakle niti
u ovom pogledu radilo o nekim vanjskih, objektivnim i nepristranim parametrima i
kriterijima nekog tijela već o poslovnom potezu tuženika koji se određujući sam
parametre svih proizvoda koje nudi na temelju njih usmjeravao korisnike, pa tako i
tužitelja, na određeni proizvod, ovdje CHF indeksirani kredit, a koji je sam tuženik
kreirao kao jeftiniji, dostupniji i jedini moguć, a pritom tvrdeći kako je taj kredit „ista
stvar“ kao i bilo koji drugi jer će tužitelju ionako biti isplaćene kune koje mu trebaju.
Tužitelj u tuži navodi kako je izjednačavanje svih kredita pritom je bilo očito kako
kroz reklamnu kampanju tako i individualni pristup tužitelju iako, a s obzirom na rizičnost
ovakve vrste kreditiranja, ovakav kredit nikada realno nije mogao imati ovoliku kamatu
stopu (od 3,88 do 5%). Naime, ukoliko je kamatna stopa i odraz rizičnosti klijenta u
smislu povrata kredita , tada je kamatna stopa na ovom i ovakvim kreditima imala biti
duplo veća, dakle realno se nije smjelo dogoditi od tuženika umjetno stvorena situacija
da je tužitelj kreditno nesposoban za nisko rizični kredit (kune, euro kredit koji tečaj
brani HNB), a sposoban je za visoko rizični kredit sa špekulativnom valutom švicarski
franak. Ističe se kako je dakle tuženik sam i svjesno kreirao situaciju u kojoj je nudeći
niže kamatne stope na visoko rizični proizvod lažno prikazivao rizik te sam proizvod kao
siguran i stabilan. Da je i sama kamatna stopa bila samo instrument kojim se tuženik
poslužio samo kako bi lažnim prikazivanjem činjenica tužitelja uopće obvezao na ovaj
kredit ukazuje i postupanje samog tuženika koji se ugovorene kamatne stope držao
svega 8 mjeseci (od ugovorenih 30 godina) te je kamatnu stopu po zaključenju ugovora
povećao prvo na 4,60% te u konačnici čak do 6,15%. Tužitelj navodi kako imamo
situaciju u kojoj se ugovara kredit po jednoj kamatnoj stopi i uvjetima, a već za par
mjeseci, povećava se kamatna stopa i dolazi na iznos anuiteta za koji tužitelj navodno
nije bio sposoban kroz kredit u Eurima ili kunama. Pritom se ističe da je upravo visina
ove kamatne stopa bila i odlučujući element kod ocjene kreditne sposobnosti tužitelja pa
je samo iz ovog poteza tuženik jasno da je cijeli taj postupak bio lažan kao i da je lažna
bila cijena ovog kredita i prezentacija rizičnosti istog kroz nisku, bolje reći nižu kamatnu
stopu. Da je naprotiv tuženik tužitelju tada pružio iti jednu pa makar i minimalnu i
relevantnu informaciju o švicarskom franku i što ubacivanje takve klauzule u Ugovor
znači, tužitelj sasvim sigurno takav ugovor ne bi „ni u ludilu“ sklopio, a zasigurno ne bi ni
ostalih najmanje sto tisuća korisnika ovakvih kredita, a tužitelj se ukazuje na postupanje
A.N.B. (OeNB) te FMA (regulatorne agencije) koje su još 2006.
godine u tiskanoj brošuri Informativni letak o rizicima deviznih kredita koja je bila
obvezna za prezentirati građanima prije zaključenja bilo kakvih ugovora o kreditu koji bi
bio vezan uz švicarski franak, upozoravali građane na sve rizike i posljedice zaključenja
takvih ugovora.
Tužitelj posebno ukazuje kako je tuženik kao profesionalac u obvezni odnosima
dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a na što ga uostalom obvezuje i čl. 10.
ZOO-a. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom
pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu
pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, ovdje konkretno pogotovo uzevši u obzir
neravnopravan položaj dvaju ugovornih strana, kako s aspekta ekonomske moći tako i
ekonomskog znanja.
Tužitelj ukazuje i na činjenicu da tužitelju nije nikada prezentiran nikakav, a
kamoli realan pregled kretanja tečaja švicarskog franka u odnosu kunu, odnosno na
Euro, a kamoli da mu je objašnjeno da se ovdje radi zapravo o posrednoj vezanosti
kune za švicarski franak, a preko Eura, i to na način da švicarski franak mijenja
vrijednost prema Euru, a onda tek posljedično prema kuni te de je moguće da švicarski
franak poraste prema kuni, a da vrijednost kune kao valute te njen odnos prema svim
ostalim valutama ostane nepromijenjen. Kako se u konkretnom slučaju radi o
dugoročnoj obvezi tužitelja tuženik da je bio dužan prije svega tužitelju pružiti
informaciju, i to ključnu, kako je odnos švicarskog franka i kune tada bio na povijesnom
minimumu, a tužitelj ukazuje i na pregled kretanja tečaja valute švicarski franak.
Tužitelj ukazuje kako predmetni ugovor valjda sagledati i u smislu Općih uvjeta
ugovora kako je to određeno čl. 295. i 296. ZOO-a, pošto se radi o ugovornim
odredbama unaprijed sastavljenih za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana
(sastavljač - ovdje tuženik) nudi drugoj ugovornoj strani (ovdje tužitelju). Ukazuje kako
se ovdje radi o adhezijskom ugovoru, u kojem je tuženik vezao sklapanje ugovora uz
prihvat svih uvjeta sadržanih u obrascu i pritom tome nikakva promjena nije bila
moguća, radi se o tzv. „take it or leave it“ ugovoru na način da je sastavljač tih općih
uvjeta ugovora i to tuženik kao gospodarski jača strana koja je masovno sklapala
ugovore ovakve vrste, zlorabila svoj položaj te je u opće uvjete (ovakve ugovore) unijela
klauzule koje su za njega povoljne, a štetne za tužitelja. Tužitelj ističe kako se konkretno
radilo o nizu takvih odredaba, posebice o valutnoj klauzuli švicarski franak, promjenjivoj
kamatnoj stopi koju tuženik samovoljno mijenja (obje odredbe povezane sa anuitetnom
otplatom u kojoj se prvo otplaćuju kamate a onda tek glavnica), odredbi o „bjanko“
prihvaćanju budućih i nepoznatih Općih uvjeta poslovanja, a koje klauzule ukazuju na
očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno na povredu jednake vrijednosti davanja, sve na štetu tužitelja.
Tužitelj se poziva na Zakon o obveznim odnosima i to čl. 295. i 296. koji da štite
tužitelja kao suugovaratelja koji pristupa općim uvjetima ponuditelja te da prema općim
pravilima o ništetnosti ugovora, ugovor ne smije biti protivan Ustavu RH, prisilnim
propisima ili moralu društva (čl. 322. ZOO-a) te ukazuje na posebno pravilo iz čl. 296.
st.1. ZOO-a koje navodi kako su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno
načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i
obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe
sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.
Tužitelj se konačno u tužbi poziva i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača
konkretno čl. 81. i 83., sadržani u Glavi XI ZZP-a, koji navode kako se ugovorna
odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno
načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana na štetu potrošača. time da prilikom ocjene je li određena ugovorna
odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet
ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao
i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
Posebno ukazuje kako se nepošteno postupanje tuženika prema tužitelju očituje pri
zaključenju Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu kada se tuženik prema tužitelju obratio kao
„Mjerama za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita“ međutim nepovoljan
položaj tužitelja i nepoštenost tuženika su samo zacementirani na način da je tuženik
napuhanu glavnicu koja je proizašla iz nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora samo
pretvorio u Euro glavnicu na taj dan te ponovno ugovor sastavio sa jednostrano
promjenjivim kamatnih stopama, na način identičan u osnovnom ugovoru pa su prema
tome sve promjene kamatnih stopa po Aneksu nezakonite, baš kao i u osnovnom
Ugovoru. Postupajući na ovaj način da je tuženik ponovno ugovorio nepoštene i
ništetne ugovorne odredbe, ponovno je ugovorio za sebe nepripadnu korist i to sada
dodatno iskorištavajući položaj tužitelja kao slabije ugovorne strane ugrožene
egzistencije te ponovno ne pružajući tužitelju kao potrošaču niti minimum nužnih
informacija na temelju kojih bi mogao točnih i razumljivih kriterija predvidjeti ekonomske
posljedice koje iz toga za njega proizlaze, kao standarda u postupanju tuženika kao
kreditne institucije kojeg postavlja Sud Europske unije u tumačenju prava potrošača na
temelju Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima,
implementirane u Zakon o zaštiti potrošača. Štoviše da je tuženik klapanje konkretnog
sadržaja Aneksa predstavio kao ublažavanje položaja tužitelja koji nepovoljni položaj je
samo pogoršan i to na način da je tuženik zatečeno nezakonito stanje pretvorio u
dodatnih 200 tisuća kuna dugovanja glavnice preko one ugovorene u osnovnom
ugovoru 2005. godine, odnosno glavnica je trajno povećana za preko 30%.
Tužitelj ističe da su svi prednji navodi tužitelja osnovani, a da to proizlazi iz
odluke Suda Europske unije u predmetu C-186/2016, A., a koja presuda da
obvezuje ovaj sud. Sukladno testu poštenosti koji kao obvezujući standard u ocjeni
poštenosti uspostavlja Sud Unije, da je banka potrošaču, ovdje tuženik tužitelju, bila
dužna detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket, do te mjere da mu je morao,
ako je potrebno, kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja,
posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope, utjecati na njegove mjesečne
rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme. Sukladno obvezujućem
pravnom shvaćanju Suda Unije tuženik je bio dužan tužitelju transparentno izložiti
funkcioniranje mehanizma konkretne ugovorne odredbe te povezanost tog mehanizma
sa drugim ugovornim odredbama, a tužitelj navodi kako tuženik tužitelju nije izložio
ništa, a kamoli da mu je izložio točne i razumljive kriterije na temelju kojih cjelokupna
ugovorna obveza fluktuira, niti mu je omogućio da na temelju točnih i razumljivih kriterija
može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Tužitelj posebno
ističe kako posebnu težinu predstavlja činjenica da je istom ugovoru ugovorena i
valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, jer se na taj način predmet ugovora
i cijena vežu za dva promjenjiva bitna elementa - promjenjivu glavnicu i promjenjivu
kamatnu stopu, što bitno utječe na obvezu tužitelja tako da je čini još rizičnijom.
Na ovaj način, činjenica što obveza tužitelja istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna
elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne
zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne
otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Ta
neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu tužitelja i znatna je jer je
neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i
cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s
tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog
iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik.
Tužitelj u tužbi ističe kako je zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika
protiv istog, kao petotuženika, vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa
potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u
Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 te kako je u navedenom postupku utvrđeno
da je valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena i ništetna, i to na način da je
tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese
i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetnu i
nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je
ugovorena glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima
bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, kao što je i
pravomoćno, presudom Visokog trgovačkog suda RH presudom pod poslovnim brojem
Pž-7129/13-4, utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim ugovorima o
kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna
stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom
odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna te ukazuje
kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno ništetnost odredaba o ovako
određenoj promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Vrhovnog suda RH poslovni
broj Revt-249/14-2 od 9.4.2015. godine te presudom Ustavnog suda RH oznake U-III-
2521/2015 od 13.12.2016., kojim odlukama su odbijene revizija i ustavna tužba
tuženika, dok je presuda Trgovačkog suda u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu
švicarski franak potvrđena odlukama Ustavnog suda RH oznake U-III-2521/2015 od
13.12.2016., odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-575/16 od 3.10.2017. a
sve ovo na temelju obvezujuće odluke Suda Europske unije u predmetu C-186/16,
A.
Tužitelj u tužbi navodi kako je na temelju dokumentacije iz ovog kredita izradio
izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa
kamata po ništetnoj odredbi o jednostranim promjenama kamatnih stopa te kako je
iznos koji je tuženik neosnovano stekao po kamatama na temelju osnovnog ugovora
broj 216-317/2005 iznosi pritom 104.508,13 kn, dok iznos koji je neosnovano stekao na
temelju Aneksa glavnog ugovora iznosi 65.172,32 kn, a koji iznosi predstavljaju razliku
u odnosu na početnu kamatnu stopu kao jedinu valjano ugovorenu kamatu.
Tužitelj navodi kako slijedom činjenice da su bitne odredbe ugovora o kreditu,
nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak te nepoštena
ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od samog
početka, tj. od kada je ugovorena, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak,
kao i postupak temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502.c ZPP-a te čl.
1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata
sredstava što ih je banka neosnovano stekla, zasada samo temeljem ništetnih odredbi
ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te ima pravni interes i predlaže da
sud donese presudu kojom se utvrđuje kako je ugovor o kreditu sa njegovim aneksom
nepošten i ništetan te predlaže da sud naloži tuženiku isplatu zatraženog iznosa od
169.680,45 kn, odnosno ističe podredni tužbeni zahtjev ukoliko sud ocijeni da je
neosnovano traženje tužitelja da se cijeli Ugovor o kreditu proglasi ništetnim, a ipak
utvrdi da su osnovane tvrdnje tužitelja da su ništetne samo pojedinačne odredbe
predmetnog Ugovora o kreditu, u kojem slučaju traži utvrđenje nepoštenim i ništetnim
pojedinih ugovornih odredbi i valuti i kamati kao i isplatu iznosa od 169.680,45 kn sve
sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dospijeća pojedinih iznosa kako je
precizirano u samoj tužbi.
Tužitelj je podneskom od 16. siječnja 2021. godine, nakon pravomoćnog
utvrđenja nepoštenim i ništetnim odredbe o valuti švicarski franak u sporu kolektivne
pravne zaštite, preinačio tužbeni zahtjev u točkama 2. i 9. tužbenog zahtjeva na način
da je sada potraživao isplatu iznosa od 291.553,99 kn s osnova i valute i kamate, koju
preinaku je tužbenog zahtjeva, po protivljenju tuženika preinaci, sud dopustio posebnim
rješenjem od 27. siječnja 2020. godine, a 17. veljače 2021. godine, nakon provedenog
vještačenja, tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev koji je u kondemnatornom dijelu
izmijenjen na način da konačno glasi na 302.604,18 kn sa pripadajućim zateznim
kamatama, kojoj se preinaci tužbe tuženik protivio u svom podnesku od 25. veljače
2021 godine.
Prema odredbi čl. 191. st 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine"
broj 35/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 - čl. 50. Zakon o arbitraži, 117/03, 84/08,
123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13 - Rješenje USRH, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) tužba
je preinačena, ako je promijenjena istovjetnost zahtjeva, ako je povećan postojeći
zahtjev ili je istaknut drugi zahtjev uz postojeći.
Dakle, tužitelj je podneskom od 17. veljače 2021. godine preinačio tužbu na
način da je povećao svoj zahtjev za isplatu. Navedenu preinaku sud je dopustio
temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, jer je tužitelj svoj zahtjev povećao nakon što je
tijekom glavne rasprave izveden dokaz financijskim vještačenjem, zbog čega je
odlučeno kao u izreci rješenja.
Tuženik u odgovoru na tužbu navodi osporava tužitelju pravni interes za
podnošenje predmetne tužbe jer da se od 1. siječnja 2014. godine na ugovor
primjenjivala kamatna stopa od 3,23%, navodi da je valutna klauzula bila jasna, lako
uočljiva i razumljiva, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost te navodi
kako tužitelj može u skladu s Zakonom o obveznim odnosima i Zakonom o zaštiti potrošača samo voditi postupak naknade štete.
Tuženik u pogledu odredbe o kamati ističe kako je postupao u skladu s
pozitivnim propisima, Zakonom o bankama, Zakonom o kreditnim institucijama,
Zakonom o zaštiti potrošača, kako nije imao obvezu do 2013. godine ugovoriti egzaktne
parametre kamatne stope i kako je kamatna stopa bila dopuštena i odrediva, kako se o
kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo pa da ona stoga nije nepoštena, kako je ugovor
o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika, kako je HNB navodila da je takvo ugovaranje uobičajeno, kako ugovorne strane nisu željele ugovoriti fiksnu kamatnu stopu i da to nije bila volja stranaka.
Tuženik u odgovoru na tužbu također ističe kako se o valuti švicarski franak
pojedinačno pregovaralo, kako ta odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih strana, kako nije mogao predvidjeti kretanje valute CHF, kako ta
odredba ne može biti nepoštena i kako je ta odredba jasna, lako razumljiva i lako
uočljiva te da stoga ne može biti podvrgnuta ocjeni nepoštenost. Tuženik navodi kako je
u svojim glasilima upozoravao na rizik rasta tečaja te kako je valutna klauzula u
Republici Hrvatskoj dozvoljena.
Tuženik ističe i kako su stranke 2011. godine konvertirale ugovor o kreditu u valutu Euro te kako je dodatkom ugovora definirano precizno kretanje kamatne stope.
Tuženik ističe i prigovor zastare kao što i navodi kako ugovor kao cjelina nije
ništetan, a osporava i visinu tužbenog zahtjeva.
Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 216-
317/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava
na nekretnini te Aneks br. 1 tog Ugovora od 16. prosinca 2011. godine i priloženu
dokumentaciju uz tužbu, Teze za rješavanje problema kredita građana vezanih uz
švicarski franak od 19.11.2012. potpisane po profesoru doktoru I. L. i profesoru doktoru D. J. , članak profesora I. L. i D. J. kojim se osvrću na priopćenje za javnost HNB od 27. siječnja 2015., reklame objavljene u hrvatskim novinama gdje se nude stambeni krediti i auto krediti na način da se isti plasiraju kao ostvarite snove o vlastitom stanu,
naznačene kamate od 3,99% potom 3,88%, grafove povijesnog kretanja valute švicarski
franak, informativni letak ANB, dopis „Mjere za ublažavanje položaja korisnika stambenih kredita“, Obavijest o promjenama kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu od 31.8.2005. - 23.12.2011., Obavijest o promjenama kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu od 23.12.2011. – 14.3.2018., Specifikaciju uplata od 7.10.2005.- 24.12.2011., Pregled prometa klijenta od 30.9.2005.-24.12.2011., str.1.-9., Specifikaciju uplata od 1.1.2012.-1.1.2018., Pregled prometa za klijenta od 31.12.2011.-1.1.2018., Otplatni plan od 20.12.2011. do kraja kredita, Detaljni otplatni plan od 20.12.2011. godine, Obavijesti o promjenama kamatne stope od 23.5.2006., 4.9.2007., 5.1.2008., 12.3.2008., 4.12.2008., 4.11.2010., 12.9.2011., 10.12.2013, 12.12.2014., Izračun
neosnovano stečenih kamata sa pripadajućom tablicom, Analizu oglašavanja (B. a. d.o.o.), Javno priopćenje B. S. p. od 5.2.2015., „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. A. - A. - B. d. d.“, članak „Promjenjive kamate, devizna klauzula I klizna skala“, „Odgovor na pitanja o zaštiti potrošača“, preslike random wald model kretanja tečaja, tendencije rasta švicarskog franka, Bilten HNB-a broj 238, str. 40.,
glasila „HYPO T.“, br. 7. i br. 8, preslike transkripta emisije na radiju 101, intervjua
guvernera B. V., Odgovora na upite o upozorenjima HNB-a na rizičnost kredita
u švicarskom franku, presliku članka mr. sc. A. E. , Učinak podnošenja
tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o
valutnoj klauzuli, Pravo i Porezi br. 9/18, pročitana je sudska praksa priložena uz tužbu i
odgovor na tužbu te podneske stranaka, nalaz stalnog sudskog vještaka za
računovodstvo i financije D. C. od 19. listopada 2020. godine te saslušanje
tužitelja kao parnične stranke te je sud izveo dokaze čitanjem podnesaka tužitelja i
tuženika. Činjenice i dokaze koje je tuženik predložio nakon zaključenja prethodnog
postupka („Tablica G1, Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule
o kojima vodi evidenciju HNB“) ovaj sud u skladu s odredbom čl. 299. st. 3. ZPP-a nije
uzeo u obzir.
Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i
savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na
temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. ZPP-a sud je utvrdio
da je tužbeni zahtjev osnovan.
Među strankama je nesporno da su tužitelj i tuženik dana 19. kolovoza 2005.
godine sklopili namjenski Ugovor o kreditu broj 216-317/2005 temeljem kojeg mu je
tuženik stavio na raspolaganje kunski kredit u protuvrijednosti iznosa 250.000,00 CHF
te da su dana 16. prosinca 2011. godine sklopili Aneks br. 1. tog ugovora.
Među strankama je sporno jesu li ništetan i bez pravnog učinka ugovor o kreditu,
jesi li nepoštene i bez pravnog učinka ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i
kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, ima li tužitelj pravni interes za vođenje
ovog postupka, je li tuženik stekao bez osnove iznos specificiran u točki II. izreke ove
presude i konačno je li zastarjelo pravo tužitelja tražiti isplatu iznosa specificiranog pod
točkom II. ove presude.
Prije svega treba reći kako je neosnovan prigovor tuženika o nedostatku pravnog
interesa na strani tužitelja jer da se na predmetni ugovor o kreditu primjenjivala kamatna
stopa od 3,23 %, sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine.
Uvidom u isprave sadržane u spisu sud je utvrdio da ova tvrdnja tuženika nije točna te
da tuženik nikada nije primjenjivao ovu kamatnu stopu pa je ovaj prigovor tuženika
bespredmetan. Neosnovan je i prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa tužitelja
zbog sklapanja dodatka ugovoru pošto se ništetnost u skladu s čl. 103. Zakona o
obveznim odnosima (Službeni list SFRJ 29-462/1978, 39-498/1985, 46-562/1985, 57-
880/1989, 53-1305/1991, 73-1888/1991, 3-33/1994, 111-2133/1993, 107-1768/1995, 7-
106/1996, 91-1596/1996, 112-1822/1999, 88-1498/2001, 35-707/2005 – dalje ZOO)
utvrđuje ex tunc, pa naknadno sklapanje dodatka glavnom ugovoru koji je nepošten i
ništetan nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa
tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene
ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine",
broj 96/03 – dalje ZZP), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, odnosno bile
nepoštene sukladno odredba ZOO-a (tako i VSRH, presuda poslovni broj Rev-18/2018-
2 od 26. svibnja 2020.)
Nadalje, treba naglasiti kako je u sporu kolektivne pravne zaštite pokrenutom od
strane udruga ,
između ostalog i ovdje tuženika, odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj
Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu
poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu da je tuženik u razdoblju od 10. rujna
2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika
kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu
odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja
ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se
pojedinačno nije pregovaralo, a koja je ništetna. Također, presudom Visokog trgovačko
suda RH, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.6.2018. godine, potvrđena je presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu da je
tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne
interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u
istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju
ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica
švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije
kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za
donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u
svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu
u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to
člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07,
125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama
Zakona o obveznim odnosima.
Spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da je Vrhovni
sud RH u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine
odbio reviziju ovdje tuženika, a Ustavni sud RH je svojom odlukom U-III-2521/2015 i dr.
od 13. prosinca 2016. godine i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. godine odbio
ustavnu tužbu ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i
valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o
valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.
Sukladno odredbama ZPP-a, čl. 502.c te ZZP-a čl. 118., gore citirane presude
obvezuju sud u ovom konkretnom postupku na način da je ovaj sud vezan uz pravno
utvrđenje navedenih presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima i
ništetnosti ugovorne odredbe o kamati koja se mijenja odlukom banke. Slijedom
citiranih odredbi i prema shvaćanju ovog suda uspostavljeni sustav kolektive pravne
zaštite služi upravo tome da potrošačima olakša zaštitu od nezakonitog postupanja
nepoštenih trgovaca i to na način da nakon završenog postupka u kojem je utvrđena
povreda interesa potrošača oni imaju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz tih
presuda.
Kao što je naprijed navedeno, pravomoćno pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda poslovni broj P-1410/12 jest upravo nepoštenost i ništetnost odredbi koje su predmet ovog konkretnog postupka i to odredbe o valuti kredita iskazanoj kao
švicarski franak i odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega prema
ocjeni ovog suda u ovom predmetu dolazi do primjene čl. 502. c ZPP-a i čl. 118. ZZP-a i
propisanog proširenog djelovanja pravomoćnosti iz čl. 12. ZPP-a, a koji učinak
podrazumijeva sve postupke koje pokrene potrošač temeljem takvih kolektivnih
sporova, a kakav se pravni učinak presuda iz spora kolektivne pravne zaštite naziva
„izravnim učinkom“ koji omogućava potrošačima restituciju neosnovano stečenog od
strane nepoštenog trgovca bez obzira na pravnu kvalifikaciju individualnog spora koji
potrošač vodi na temelju utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite (restitucija,
stjecanje bez osnova, naknada štete itd.). Na ovakvu primjenu načela izravnog učinka
ukazuje i ustaljena sudska praksa pa tako Visoki trgovački sud RH u svojoj odluci
poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., Vrhovni sud RH u svojoj odluci poslovni broj
Rev-3142/2018-1 od 19.3.2019. godine, odnosno Vrhovni sud RH u svojoj odluci
poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. koja ovo načelo i primjenu
materijalnopravnih odredbi, čl. 502. c ZZP-a i čl. 138. ZPP-a, tumači na način kako u
pojedinačnim parnicama potrošača nema potrebe ponovno utvrđivati pravni osnov
potraživanja, nepoštenost i ništetnost istovjetnih odredbi o kojima je već odlučeno u
postupku kolektivne pravne zaštite, već utvrđenja iz tog spora vrijede izravno u
pojedinačnim postupcima potrošača na način da nije potrebno u pojedinačnim
postupcima izvoditi dokaze na okolnost osnova potraživanja (saslušanje tužitelja,
saslušanje svjedoka, saslušanje Javnih bilježnika itd.) pošto nije moguće da su citirane
ugovorne odrede utvrđene nepoštenim i ništetnim u sporu kolektivne pravne zaštite, a
nisu u pojedinačnim postupcima potrošača, a takav izravni učinak presuda iz spora
kolektivne pravne zaštite potvrđen je i od strane Ustavnog suda RH i to odlukom U-III-
2233/2019 od 10.6.2020. godine, a takvo stajalište prihvaća i ovaj sud te stoga na
osnov odgovornosti, osim saslušanja tužitelja i to ponajviše zbog posebnih okolnosti
sklapanja Aneksa ugovora, nije izvodio posebne personalne dokaze na okolnosti
nepoštenosti odredbi o valuti i kamati, pa nije saslušavao u ovom postupku zaposlenike
tuženika ili Javnog bilježnika pošto su to dokazi koji se odnose na utvrđenje pravnog
osnova, utvrđenje razumljivosti, nepoštenosti i ništetnosti odredbi o kamati i valuti,
kakvo izvođenje dokaza je u pojedinačnim parnicama prema gore citiranim pravnim
shvaćanjima Vrhovnog suda RH kao i Ustavnog suda RH, protivno načelu izravnog
učinka te odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Osim
toga, tuženik nije u tijeku ovog postupka ukazao na niti jednu činjenicu ili dostavio iti
jednu ispravu koja bi ukazivala na nekakve drugačije okolnosti ili činjenice ovog
predmeta nego što su one kod utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti istovjetnih ugovornih
odredbi utvrđene u sporu kolektivne pravne zaštite.
Primjenjujući utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti iz spora kolektivne pravne
zaštite u pogledu odredbi o valuti i kamati kao i primjenjujući odredbe Zakona o
obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača, sve usklađeno sa pravnim
tumačenjima danim u praksi Suda Europske unije u primjeni Direktive 93/13 o
nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13) na činjenice ovog
predmeta ovaj sud utvrđuje kako je konkretni ugovor o kreditu nepošten i ništetan kao cjelina.
Sud je ugovor o kreditu, imajući na umu gore izneseno, sagledao kao jedinstvenu
cjelinu, a kakav pristup mu u ocjeni ugovora nalaže pravilna primjena čl. 103. ZOO-a i
čl. 81.-88. ZZP-a, odnosno nalažu pravna shvaćanja Suda Europske unije u primjeni
Direktive 93/13 iz kojih proizlazi kako se svaki ugovor kod ocjene nepoštenosti i
ništetnosti mora ocijeniti kao povezana cjelina, odnosno ocijeniti kumulativni učinak svih
odredbi ugovora i to iz razloga što se ugovor i ugovorne odredbe primjenjuju u njihovoj
ukupnosti (tako i Sud EU, presuda C-377/14, R. i R., točka 95. i
druga pripadajuća sudska praksa).
Imajući ovo na umu, ovaj sud utvrđuje kako su ključne odredbe u ugovoru o
kreditu bile nepoštena odredba o valuti švicarski franak, nepoštena odredba o primjeni
tečajnog mehanizma banke i nepoštena odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja
odlukom banke, sve ove nepoštene odredbe povezane odredbom o anuitetnoj otplati
koja je odredba, iako sama po sebi valjana, u sklopu ugovornog mehanizma dodatno
omogućila tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i
protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenje otplate
glavnice, a koje su sve odredbe zajedno tvorile ugovorni mehanizam ovog ugovora i to
na način da se radilo o neodvojivo povezanim ugovornim odredbama koje su
zajedničkim i povezanim djelovanjem formirale obvezu tužitelja i to na način koji je kao
cjelina protivan čl. 103. ZOO-a, protivan čl. 81. i 83. ZZP-a, odnosno koji je protivan
načelu savjesnosti i poštenja, na način da je ovaj ugovor kao cjelina uzrokovao znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, sve na štetu tužitelja, a što je utvrđeno i
potvrđeno sudskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i
financije D.C. , koje je sud proveo u ovom sudskom postupku.
Ovaj sud posebno ističe kako ugovorne odredbe o valuti švicarski franak i
odredba o kamati koja se mijenja odlukom banke, u skladu s čl. 1065. ZOO-a
predstavljaju bitne sastojke ugovora o kreditu i to stoga što je navedenom
materijalnopravnom odredbom propisano kako su bitni sastojci ugovora o kreditu prije
svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog
iznosa, kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene ugovora o kreditu, a gore navedene
odredbe ugovora o kreditu su upravo one koje određuju iznos glavnice kredita čiji se
iznos i način povrata vezuje uz valutu švicarski franak i određuju kamatnu stopu kao
cijenu kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta pa se
nedvojbeno radi o odredbama koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog
kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti, a te su odredbe zahvaćene
ništetnošću pa takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini bitni
sastojak.
Da navedene ugovorne odredbe o valuti i kamati jesu bitni sastojci ugovora o
kreditu, pored materijalnopravnih odredbi, ovaj sud nalazi potvrdu i u pravnim
shvaćanjima Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH u postupku kolektivne
pravne zaštite u kojim odlukama je višestruko utvrđeno kako su to bitni elementi
ugovora, nalazi u činjenici da je u postupku kolektivne pravne zaštite u odnosu na
odredbe o valuti i kamati odlučivano s aspketa predmeta i cijene kao bitnih sastojaka
ugovora o kreditu te je proveden tzv. test transparentnosti iz čl. 84. ZZP-a koji se
provodi samo u odnosu na bitne sastojke ugovora, nalazi u suglasnosti samog tuženika
u odgovoru na tužbu o tome kako se radi o predmetu i cijeni ugovora, nalazi u praksi
Vrhovnog suda RH, primjerice presudi Gzz-105/2002-2, VSRH Rev-907/2002 od
27.2.2003. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje kako ništetnost cijene dovodi do
ništetnosti cijelog ugovora, nalazi u sudskoj praksi sudova drugog stupnja kao što je
odluka Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-
115/2020-3 od 17. rujna 2020., te nalazi u pravnim shvaćanjima Suda Europske unije
iskazanim u predmetima C-118/17, D.1, t. 48., C-260/18, D.2, t. 44., C-186/16,
A., t. 41., u kojima je navedeno kako je odredba o tečajnom riziku glavni predmet
ugovora koja ga kao takvog određuje te da se održanje takvog ugovora na snazi ne čini
pravnom mogućim. Ovaj sud utvrđuje kao je u predmetu C-260/18, D.2, zauzeto i
pravno shvaćanje da je odredba o primjeni tečajnog mehanizma koji određuje sama
banka („tečaj banke“) kod preračunavanja valute nepoštena i ništetna ugovorna
odredba koja također čak i sama po sebi dovodi do ništetnosti ugovora, a upravo je
takva odredba ugovorena u Ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika, u člancima 2. i
3. tog ugovora te u člancima 2. i 3. Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu pa je stoga ovaj sud
nalazi, kako u sklopu cijelog ugovora, tako i zasebno, također protivnom načelu
savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštenom i ništetnom.
Kod ovakvih utvrđenja, utvrđenja kako je ugovor o kreditu kao cjelina nepošten,
odnosno kako su nepoštene i ništetne odredbe o valuti, kamati kao i tečajnom
mehanizmu banke, sadržane ovdje u odredbama čl. 2., 3., 6.. Ugovora i čl. 1., 2., 3.,
Dodatka ugovora, ovaj sud je utvrdio kako je ugovor bez tih bitnih elemenata neodrživ,
bez da je nakon utvrđenja ništetnosti na nekakav drugačiji način tumačio ili interpretirao
ugovor i njegove nepoštene ugovorne odredbe pošto bi to bilo revidiranje sadržaja
ugovora, kakvo postupanje suda bi bilo protivno pravnim shvaćanjima Suda Europske
unije koji u svojim odlukama C-260/18, D.2, t. 54. i 55., C-70/17 i C-179/17, A.C.B., t. 54. i 55. ukazuje kako bi se takvim postupanjem suda naštetilo
ciljevima Direktive 93/13 i njenom preventivnom učinku.
Pored iznesenog ovaj sud je ugovor i cijenio s aspekta čl. 103. ZOO-a te je
utvrdio je da je ugovor ništetan i sagledan u odnosu na ovu ugovornu odredbu i to prije
svega zbog ugovaranja nesrazmjerne koristi za vjerovnika, a protivno načelu
savjesnosti i poštenja i protivno načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja i
ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, što su upravo konstitutivni elementi
ništetnosti iz čl.103. ZOO-a te čl. 81., st.1, ZZP-a, a potvrdu čega nalazi u pravnim
shvaćanjima Ustavnog suda RH koji primjerice u svojoj odluci U-III-380/01 od 5 svibnja
2004. godine navodi kako je protivnost moralu, a kao ugovaranje nesrazmjerne koristi,
zaseban pravni osnov ništetnosti u okviru čl. 103. ZOO-a koje stajalište prihvaća i ovaj
sud, pogotovo imajući u vidu nalaz i mišljenje sudskog vještaka i utvrđeni iznos od
302.604,18 kuna neosnovano stečenog od strane tuženika te dodatnu činjenicu trajnog
uvećanja glavnice kredita od 344,792,37 kuna koju tužitelj još uvijek otplaćuje.
U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz
razloga što je Vrhovni sud RH dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje
o tome da zastarni rok kod restitucije stečenog temeljem utvrđene ništetnosti počinje
teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način
ustanovljena ništetnost, što znači da pravilnom primjenom odredbe čl. 323. stavak 1.
ZOO-a, zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana
pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu, a kojom se utvrđuje nepoštenom i
ništetnom ugovor o kreditu pa je očito da zastara nije nastupila te da je prigovor
tuženika neosnovan. Čak i u varijanti da se primjenjuje ranije pravno shvaćanje
Vrhovnog suda RH iskazano u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20 ožujka
2008. godine o prekidu zastare pravomoćnim utvrđenjem nepoštenosti i ništetnosti u
sporu kolektivne pravna zaštite to opet zastara nije nastupila pošto je tužba podnesena
16. ožujka 2018. godine, a odluka o kamati je postala pravomoćna 13. lipnja 2014.
godine, dok je odluka o valuti postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, pa ni u tom
slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok propisan čl. 371. ZOO-a.
U odnosu na prigovore tuženika koje se odnose na to da bi odredbe o valuti
švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke bile jasne i razumljive te da se
ne bi mogle ocjenjivati kao nepoštene ovaj sud upućuje na gornje obrazloženje ove
presude i primjenu utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite na ovaj postupak,
odnosno na to da je u tom postupku utvrđeno kako odredbe o kamati i valuti nisu bile
razumljive te kako su bile, a kao protivne savjesnosti i poštenju, nepoštene i ništetne,
koja identična utvrđenja dijeli i ovaj sud u ovom predmetu tim više što je tuženik u ovom
postupku dostavio istovjetne dokaze i isprave koje je već dostavio u postupku kolektivne
pravne zaštite i temeljem kojih je utvrđena nepoštenosti i ništetnost odredbi o kamati i
valuti. U pogledu prigovora da bi se o odredbama o kamati i valuti pojedinačno
pregovaralo ovaj sud također prihvaća utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o
tome da se o ovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer su bile dio tipskih,
unaprijed formuliranih ugovora o kreditu, a ovo je sud utvrdio i u ovom postupku u
kojem je saslušao tužitelja kao stranku i iz čijeg iskaza proizlazi kako se u konkretnom
slučaju također radilo o standardiziranom ugovoru o kreditu koji je sastavio tuženik i u
kojem tuženik nije upozoren na bilo kakve posebne rizike vezano za valutu švicarski
franak niti mi je obrazložena odredba o kamatnoj stopi. Tužitelj je u iskazu i dodatno
pojasnio kako je kamatna stopa koja se spominje u iznosu od 5,40 bila u primjeni samo
par dana prije sklapanja dodatka ugovoru te da je on samo dobivao obavijesti od banke
o promjenama kamatne stope.
U odnosu na prigovora tuženika o tome da je provedena solemnizacija ugovora
ovaj sud ne nalazi da bi to imalo utjecaja na činjenicu da je ugovor nepošten i ništetan
od dana njegova zaključenja, ex tunc, pa prema tome naknadna solemnizacija ugovora
ne može ugovor učiniti valjanim, kako je to uostalom identično obrazloženo i u postupku
kolektivne pravne zaštite.
U pogledu prigovora tuženika kako je 2011. godine provedena konverzija kredita
Aneksom br. 1. kojeg su zaključili tužitelj i tuženik i da je time otklonjena neravnoteža u
pravima stranaka ovaj sud zaključuje kako je takav prigovor neosnovan i protivan
dokazima u ovom spisu, prije svega vještačenju stalnog sudskog vještaka D.C. .
Ovaj sud je prije svega utvrdio kako je osnovni ugovor ništetan i bez pravnog učinka pa
je bez pravnog učinka i dodatak tom ugovoru koji slijedi njegovu pravnu sudbinu. Čak i
bez obzira na prednje utvrđenje, dakle da eventulano nije utvrđen kao ništetan cijeli
ugovor o kreditu, svakako je ništetna i bez učinka dodatkom ugovora provedena
konverzija valute pošto je sama valuta švicarski franak, odnosno odredba o predmetu
ugovora i predmetu dodatka, nepoštena i ništetna pa se prema tome nešto što ne
postoji od prvog dana, ex tunc, niti ne može valjano konvertirati u nešto drugo, a što je
izričito i propisano čl. 351. ZOO-a time da je obnova, dakle ugovaranje nove obveze,
bez učinka ukoliko je prijašnja obveza bila ništetna, a to je upravo ovdje slučaj pošto je
osnovna ugovorna obveza ništetna. Osim toga, to što su u jednom trenutku ugovornog
odnosa tužitelj i tuženik na drugačiji način, za ubuduće, regulirali svoj ugovorni odnos
ne može imati za posljedicu učinak u smanjenju prava koja tužitelju pripadaju na
temelju Direktive 93/13, odnosno Zakona o zaštiti potrošača, a čiji je imperativ
uspostava početne pravne i činjenične situacije eliminiranjem nepoštenih odredbi,
ugovora, zajedno sa povratom koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu
tužitelja, a upravo temeljem tog nepoštenog ugovora. Na ovo ukazuje i pravno
shvaćanje Vrhovnog suda RH u odluci poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače
2019. kako ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno
otpadne. Osim toga, sklapanjem ovog dodatka ugovora nije postignuta nikakva
ravnoteža među strankama pošto je dodatkom ugovora tužitelj doveden u još gori
financijski položaj jer je na taj način konvertirao nezakonito i znatno povećanu glavnicu
pošto je ista obračunata prema tada važećem i iznimno naraslom tečaju švicarskog
franka i pretvorena u kune, odnosno došlo je do trajnog povećanja dugovanja s osnova
glavnice za 344.792,37 kuna, time da je tuženik do tada neosnovano stekao 101.107,79
kuna te je na sve ponovno ugovorena nezakonita kamatna stopa promjenjiva odlukom
banke pa je i tu tužitelj platio, a tuženik stekao 195.374,35 kuna više nego li je bilo
osnovano. Ekonomske posljedice nepoštenosti tužitelj trpi i danas jer još uvijek plaća
glavnicu koja je od 2011. godine uvećana za 344.792,37 kn, a što je sve sud utvrdio
pregledom nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka D. C. , dipl. oec., koja je u
ovom postupku izradila nalaz i mišljenje.
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz vještačenjem po
stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo D. C. dipl. oec te iz
njenog nalaza i mišljenja od 19. listopada 2020. godine proizlazi kako su tužitelj i
tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 216-317/2005 sa Sporazumom o osiguranju
novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnine dana 19. kolovoza 2005.
godine u iznosu od 250.000,00 CHF isplaćenog u kunskoj protuvrijednosti od
1.190.865,00 kn te da je u obračunskom razdoblju od 30. rujna 2005. do prosinca 2011.
godine tuženik mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu što je utjecalo
na povećanje kamata odnosno anuiteta, a time i na smanjenje otplate glavnice kredita
te da su tužitelj i tuženik dana 16. prosinca 2011. godine sklopili Aneks br. 1 uz Ugovor
o kreditu broj 216-317/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine
zasnivanjem založnog prava na nekretnine kojim je preostala glavnica od 225.306,22
CHF pretvorena u 185.281,85 EUR odnosno u kunskoj protuvrijednosti od 1.389.517,53
kn te je vještakinja na osnovi analize podataka i izračuna prikazanih u Nalazu, utvrdila
kako ukupna plaćanja tužitelja u razdoblju od 7. listopada 2005. do 1. siječnja 2018.
godine iznose 1.169.777,21 kn, kako je tužitelj je u razdoblju od 19. kolovoza 2005. do
23. prosinca 2011. godine, uspoređujući kredit s početnom kamatnom stopom i
početnim tečajem u kunama sa stvarno plaćenim iznosima, preplatio po anuitetima
ukupno 101.107,79 kn, kako je razlika glavnice koja je nastala zbog povećanja kamatne
stope i tečaja valute CHF, a koju je primijenila HAAB u konverziji dana 24. prosinca
2011. godine i glavnice koliko je trebala iznositi bez promjene tečaja i kamatne stope
iznosi ukupno 344.792,37 kn, kako razlika koju je tužitelj preplatio po anuitetima u
razdoblju od 24. prosinca 2011. do 1. siječnja 2018. godine, s primjenom početne
kamatne stope od 4,80% nakon konverzije i glavnice od 1.044.725,16 kn, iznosi ukupno
195.374,35 kn.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno
danom mu zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je stručan,
objektivan, logičan i obrazložen. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbi
dok je tuženik iznio prigovore prvenstveno pravne prirode međutim ovaj sud smatra
kako tuženik nije dokazao pogrešan pristup vještaka, njegovu nestručnost ili
neobjektivnost prilikom izrade vještva, odnosno kakvu grešku prilikom izračuna, niti ga
je kako doveo u sumnju, stoga ga sud prihvaća u cijelosti kao vjerodostojan dokaz, uz
napomenu kako je vještak postupio upravo u skladu s potrebama predmetnog spisa,
odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari. Sud je uvažio
primjedbu tužitelja te je jednostavnom matematičkom radnjom zbrajanja provjerio
ukupan zbroj stavki iz nalaza i mišljenja te je utvrdio kako je točan zbroj mjeseci u
kojima je utvrđena preplata iznos od 107.229,93 kn (Tablica br. 1., stranica 8. nalaza i
mišljenja) te točan zbroj u Tablici br. 2. iznos od 195.374,25 kn pa nije smatrao
potrebnim, ekonomičnosti postupka radi, vještaka dodatno pozivati na dopunu nalaza i
mišljenja radi očite omaške u radnji zbrajanja koju je mogao provjeriti i utvrditi sam sud i
za koju nije trebalo nikakvo posebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (čl. 250.
ZPP-a).
Tužitelj je podneskom od 17 veljače 2021. konačno postavio tužbeni zahtjev i to
na način da je njegovu točku 2. nominalno u cijelosti uskladio s nalazom vještaka, kako
u pogledu utvrđenja iznosa glavnice od 302.604,18 kn, tako i u odnosu na zateznu
kamatu koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine, sve u skladu s
vještakovim prikazom više uplaćenih iznosa po mjesecima. Kako je posljedica
ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl.
104. ZOO-a (numeracija čl. 323. st. 1. sadašnjeg ZOO-a), osnovan je zahtjev tužitelja
za vraćanjem gore utvrđenog novčanog iznosa, zajedno sa zateznom kamatom koja mu
pripada u skladu s odredbom iz čl. 214. ZOO-a (numeracija čl. 1115. sadašnjeg ZOO-
a), od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa stoga što je tuženik, a kao taj koji je
sastavio tipski, nepošteni ugovor o kreditu i nepoštene ugovorne odredbe, bio već pri
sastavljanju ugovora nepošten i nesavjestan, što je uostalom utvrđeno i u postupku
kolektivne pravne zaštite, a sve obračunato na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2.
ZOO-a, radi čega je i odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
Sud ističe kako je slijedom svega iznijetog našao osnovanim prvopostavljeni
eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, glavni tužbeni zahtjev tužitelja, kako je to
precizirano u točki I. izreke presude, sve prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a, pa je
utvrdio da su da je u cijelosti ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o namjenskom
kreditu broj 216-317/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem
založnog prava na nekretnini od 19. kolovoza 2005. sa Aneksom br. 1. tog ugovora, od
16. prosinca 2011. godine.
Prema odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a tužitelj može dva ili više tužbenih zahtjeva u međusobnoj vezi istaknuti u jednoj tužbi i tako da sud slijedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan. Dakle, sukladno citiranoj
odredbi prvostupanjski sud kad prihvati prvi od eventualno istaknutih zahtjeva o ostalim
zahtjevima ne odlučuje (tako i VSRH, poslovni broj Rev-760/08 od 11. studenog 2009.
godine).
Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka
154. stavka 1. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud
tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška u iznosu od 45.423,00
kuna, sukladno vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja parnične radnje i
konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi
troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe
od 16. ožujka 2018. godine u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 7. točka 1.), troška
zastupanja na ročištu 5. studenog 2019. godine u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr. 9.
točka 1.), trošak sastava podneska od 17. siječnja 2020. godine u iznosu od 5.000,00
kuna (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 27. siječnja 2020. godine u iznosu
od 5.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 21. srpnja 2020.
godine u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 17.
veljače 2021. godine u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na
ročištu 1. ožujka 2021. godine u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr. 9. točka 1.), sve
uvećano za 25% na ime PDV-a, što daje od 37.500,00 kuna (Tbr. 42.), uvećano za
trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 2.500,00 kuna, trošak sudske
pristoje na tužbu u iznosu od 2.047,00 kuna i trošak sudske pristojbe na presudu u
iznosu od 3.376,00 kuna, što ukupno čini 45.423,00 kn. Slijedom navedenog odlučeno
je kao pod točkom III. izreke presude.
U Splitu, dana 15. travnja 2021. godine
Sudac
Mislav Polić, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima
pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi
Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu
stranu.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tužen