Poslovni broj: 15 UsIgr-426/20-7

             

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

              Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Ivane Barać kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Z. B. iz S., B. i H., zastupanog po opunomoćenici B. S.-R., odvjetnici u D., protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 20, radi utvrđivanja građevne čestice, nakon javne i usmene rasprave zaključene 7. travnja 2021. godine u odsutnosti uredno pozvanih tužitelja i tuženika, objavljene 15. travnja 2021. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-350-05/20-08/…, URBROJ: 531-09-2-20-. od 18. rujna 2020. godine i rješenja D.-n. ž., G. D., Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje, KLASA: UP/I-350-05/19-05/…, URBROJ: 2117/01-15/31-20-… od 3. siječnja 2020. godine.

 

                                                   r i j e š i o   j e

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

U pravovremenoj tužbi podnesenoj 23. studenog 2020. godine protiv rješenja tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-350-05/20-08/…, URBROJ: 531-09-2-20-… od 18. rujna 2020. godine, tužitelj najprije citira izreku prvostupanjskog rješenja, kao i njegovo obrazloženje, nakon čega ističe kako je protiv tog rješenja izjavio žalbu, koja da je odbijena osporenim rješenjem tuženika. Tužitelj nadalje navodi kako su neosnovani navodi da on tijekom prvostupanjskog postupka nije ispravio svoj prijedlog za formiranje građevne čestice i to u površini od 483 m2, koja da je formirana sukladno stanju na terenu, a koju da je on stekao na temelju kupoprodajnog ugovora od 3. lipnja 1988. i na kojem dijelu da je izgradio stambeni objekt koji je ozakonjen. Poziva se na odredbu čl. 159. Zakona o prostornom uređenju u svezi s kojom navodi da je građevna čestica po prijedlogu formirana sukladno njegovom posjedu na predmetnim nekretninama na način kako su iste detaljno opisane u čl. II. kupoprodajnog ugovora, a Prostorni plan kakvog u vidu ima ova odredba da je Prostorni plan uređenja G. D. (S. g. G. D. broj 7/05, 6/07, 10/07, 3/14, 9/14, 19/15 i 18/16) sukladno kojem se predmetne zgrade nalaze u izgrađenom dijelu građevinskog područja naselja i to u zoni mješovite namjene (M1), pa kako se građevna čestica u konkretnom slučaju nije mogla utvrditi sukladno odredbi čl. 27. st. 1. Plana, da je tijelo prvog stupnja bilo dužno primijeniti odredbu čl. 159. st. 1. Zakona o prostornom uređenju i utvrditi građevnu česticu prema prijedlogu rukovodeći se čl. II. kupoprodajnog ugovora u kojem se navodi koji dio čestice je tužitelj kupio. Osim toga, tijekom postupka on da je dostavio isprave kojim dokazuje svoje izvanknjižno vlasništvo na točno određenom fizičkom dijelu č.z. …. i … k.o. K., kao i da je savjesni posjednik predmetnog dijela nekretnine u površini od 483 m2, dok pravomoćnim rješenjem o izvedenom stanju da je ozakonjena završena slobodnostojeća jednostavna zgrada stambene namjene tlocrtne dužine i širine 10,95 x 5,36 m pa da je opravdan njegov prijedlog za formiranjem građevne čestice u površni čiji je on vlasnik i posjednik u smislu odredbe čl. 27. st. 1. Plana koju citira. Tužitelj zatim ističe kako su prigovori suvlasnika bespredmetni jer za odlučivanje o utvrđenju građevne čestice da nije odlučna suglasnost suvlasnika zemljišta jer da je rješavanje vlasničkih odnosa predmet sudskog postupka koji da je u tijeku, s tim da je intencija Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama i Zakona o prostornom uređenju upravo rješavanje imovinsko pravnih odnosa, kao i sređivanje zemljišnoknjižnog stanja na ozakonjenim građevinama, dok tek nakon donošenja rješenja kojim se utvrđuje građevna čestica da tužitelj može dokazati svoje vlasništvo u sudskom postupku. On da je naprijed citiranim kupoprodajnim ugovorom od stvarnog vlasnika i posjednika kupio dio predmetne čestice i platio porez na promet nekretnina, a nakon ovjere potpisa da je podnio zahtjev za uknjižbu prava vlasništva kada da je saznao da prodavatelj više nije uknjižen kao vlasnik, a na ovoj nekretnini da je 1988. izgradio prizemni objekt stambene namjene koji da je potom ozakonjen, s tim da je prijavnim listom bilo izvršeno cijepanje č.z. … na č.z. …, … i … te promjena oblika iste i novoformirana č.z. … površine od 483 m2 koja je u cijelosti u vlasništvu tužitelja, dok da je rješenjem Područnog ureda za katastar u D. od 11. siječnja 2005. izvršena provedba prijavnog lista, koje rješenje da je potom po žalbi jedne od uknjiženih suvlasnica poništeno od strane Središnjeg ureda Državne geodetske uprave i da je predmet vraćen na ponovni postupak. Isto tako, tužitelj da je ustao tužbom protiv prednika sada uknjiženih suvlasnika radi utvrđenja prava vlasništva na novoformiranoj č.z. … površine od 483 m2, koji postupak da se vodi pod poslovnim brojem P.-… i koji da još nije okončan, a pravomoćnim rješenjem o izvedenom stanju da je ozakonjena prethodno opisana zgrada na dijelu č.z. … i … k.o. K., te sve isprave na koje se poziva u ovoj tužbi da su dostavljene u upravni spis, kao i rješenje tuženika klasa: UP/II-350-05/19-08/… od 17. rujna 2019. godine u kojem rješenju da je potvrđeno kako se u k.o. K. građevna čestica ne može utvrditi u skladu s odredbom čl. 27. Prostornog plana uređenja G. D. pa da se mora primijeniti odredba čl. 159. st. 1. Zakona o prostornom uređenju, a da se ovdje radi o identičnom slučaju, koje stajalište da je potvrđeno i presudom Upravnog suda u S. poslovni broj: UsIgr-… od 12. ožujka 2020. Slijedom izloženog, tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela, a ujedno predložio je i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak upravnog spora tužitelju.

Tuženik je u odgovoru na tužbu između ostalog naglasio kako u cijelosti ostaje kod navoda danih u obrazloženju pobijanog akta, slijedom čega je predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

U sporu je održana rasprava 7. travnja 2021. godine, čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.- dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju nisu pristupili uredno pozvani tužitelj i tuženik, pa je rasprava održana u njihovoj odsutnosti.

U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, podnesak tužitelja od 18. ožujka 2021. te spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu od strane tuženika.

              Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

Naime, rješenjem D.-n. ž., G. D., Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje, KLASA: UP/I-350-05/19-05/…, URBROJ: 2117/01-15/31-20-… od 3. siječnja 2020. godine, odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanje rješenja o utvrđenju građevne čestice za stambenu zgradu izgrađenu na zemljištu označenom kao č.z. … i … obje k.o. K. prema prijedlogu prikazanom po ovlaštenom inženjeru geodezije I. O., dipl. ing. geod. na izvodu iz katastarskog plana od 8. siječnja 2019. kojim su u sastav građevne čestice obuhvaćeni dijelovi č.z. … i … obje k.o. K. u predloženoj površini od 596 m2, to u bitnom iz razloga što je očevidom na licu mjesta prevedenim 2. travnja 2019. utvrđeno kako stanje na terenu dopušta mogućnost utvrđivanja građevne čestice koja bi u pogledu obuhvaćenog pojasa zemljišta oko zgrade bila sukladna odredbi čl. 27. st. 1. Prostornog plana uređenja G. D. (S. g. G. D. broj 7/05, 6/07, 10/07, 3/14, 9/14, 19/15 i 18/16) u sastav koje bi moglo biti uključeno i zemljište koje bi predstavljalo pristup iz pješačke ulice oznake č.z. … k.o. K. na način kako to predviđa odredba čl. 28. Prostornog plana, nakon čega je tužitelj pozvan zaključcima od 29. travnja 2019. i 4. studenog 2019. da dostavi ispravljeni prijedlog oblika i veličine građevne čestice izrađen u skladu s odredbama Prostornog plana vodeći računa o širini pojasa zemljišta oko građevine propisanoj odredbom čl. 27. Plana, uvažavajući stanje na terenu i uzimajući u obzir zaprimljene prigovore uknjiženih suvlasnika predmetnih nekretnina, nakon čega je podneskom zaprimljenim kod ovog tijela 20. studenog 2019. tužitelj naveo kako ustraje u zahtjevu za izdavanje rješenja o utvrđenju građevne čestice prema prvotno podnesenom prijedlogu s obzirom da je Prostornim planom propisano da površina građevne čestice za niske samostojeće zgrade kakva je predmetna može biti 300 – 800 m2 zbog čega da nema pravne zapreke za formiranje građevne čestice sukladno podnesenom prijedlogu, nakon čega je ovo tijelo utvrdilo kako se u konkretnom slučaju radi o zgradi ozakonjenoj sukladno posebnom zakonu, kao i da je prijedlog oblika i veličine građevne čestice u sastav koje je predloženo obuhvatiti pojas zemljišta oko zgrade širi od maksimalno propisane širine H/2 visine zgrade, na temelju kojeg je predloženo izdavanje rješenja o utvrđivanju građevne čestice, da isti nije u skladu s odredbom čl. 27. st. 1. Prostornog plana, koja odredba da je mjerodavna u ovoj upravnoj stvari s obzirom da se radi o postojećoj građevini za koju nije utvrđena građevna čestica, dok je provedenim očevidom utvrđeno da stanje na terenu dopušta mogućnost određivanja građevne čestice u skladu s Prostornim planom, konkretno odredbama čl. 27. st. 1. i čl. 28. istog, pa kako je prijedlog oblika i veličine građevne čestice za predmetnu zgradu protivan odredbi čl. 159. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 153/13, 65/17 i 114/18) prema kojoj se građevna čestica određuje prvenstveno u skladu s Prostornim planom, prvostupanjsko tijelo odbilo je zahtjev tužitelja.

Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-350-05/20-08/…, URBROJ: 531-09-2-20-… od 18. rujna 2020. godine, postupajući po žalbi tužitelja iz ovog spora, njegova žalba je odbijena te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u bitnom iz identičnih razloga na koje se pozvalo i tijelo prvog stupnja u svom rješenju, odnosno iz razloga što je i tuženik smatrao kako je prijedlog oblika i veličine građevne čestice za predmetnu zgradu protivan odredbi čl. 159. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 153/13, 65/17 i 114/18) prema kojoj se građevna čestica određuje prvenstveno u sladu s Prostornim planom, kakvo utvrđenje da je u konkretnom slučaju moguće, a na koji način tužitelj nije predložio oblik i veličinu građevne čestice za spornu zgradu, time da nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za donošenjem rješenja o utvrđenju građevne čestice, koje rješenje je uslijed toga tuženik ocijenio zakonitim i pravilnim.

Među strankama ovog spora nije prijeporno da je tužitelj nadležnom prvostupanjskom tijelu 19. ožujka 2019. podnio zahtjev za izdavanje rješenja o utvrđenju građevne čestice za stambenu zgradu izgrađenu na zemljištu označenom kao č.z. … i … obje k.o. K. prema prijedlogu prikazanom po ovlaštenom inženjeru geodezije I. O., dipl. ing. geod. na izvodu iz katastarskog plana od 8. siječnja 2019. kojim su u sastav građevne čestice obuhvaćeni dijelovi č.z. … i … obje k.o. K., a koja zgrada je ozakonjena pravomoćnim rješenjem o izvedenom stanju, kao i da je uz zahtjev priložio propisanu dokumentaciju koja je taksativno navedena u obrazloženju prvostupanjskog rješenja.

Međutim, među strankama spora ukazuje se spornim je li građevnu česticu u odnosu na predmetnu zgradu bilo moguće utvrditi u skladu s Prostornim planom kako su to utvrdila nadležna upravna tijela ili istu nije bilo moguće utvrditi u skladu s Prostornim planom kako to tvrdi tužitelj u kojem slučaju bi građevnu česticu bilo moguće utvrditi u skladu s pravilima struke na način da se oblikom i veličinom omogućava redovita uporaba građevine, dakle sporna je primjena odredbe čl. 159. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 153/13, 65/17 i 114/18), uslijed čega je sporna zakonitost osporenih rješenja u cijelosti.

Odredbom čl. 157. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 153/13, 65/17 i 114/18) propisano je da ako za postojeću građevinu nije utvrđena građevna čestica, odnosno zemljište nužno za redovitu uporabu građevine, kada je obveza utvrđivanja tog zemljišta, odnosno čestice propisana posebnim zakonom ili kada vlasnik građevine želi promijeniti oblik i veličinu građevne čestice na kojoj je postojeća zgrada u skladu s prostornim planom, parcelacija građevinskog zemljišta provodi se u skladu s rješenjem o utvrđivanju građevne čestice.

St. 2. da se smatra da za postojeću građevinu nije utvrđena građevna čestica, odnosno zemljište nužno za redovitu uporabu građevine: 1. ako su na istoj katastarskoj čestici izgrađene dvije ili više građevina koje građevinski, funkcionalno ili tehničko-tehnološki nisu cjelina, 2. ako je građevina izgrađena na dvije ili više katastarskih čestica, 3. ako je građevina izgrađena na katastarskoj čestici čija je površina manja ili veća od površine propisane prostornim planom, 4. ako je postojeća katastarska čestica, na kojoj je izgrađena građevina, takva da se ne može smatrati zemljištem nužnim za redovitu uporabu te građevine, 5. ako se radi o zgradi ozakonjenoj sukladno posebnom zakonu.

Odredbom čl. 158. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 153/13, 65/17 i 114/18) propisano je da zahtjevu za donošenje rješenja o utvrđivanju građevne čestice prilaže se preslika katastarskog plana na kojoj se određuju oblik i veličina građevne čestice te dokaz da je građevina za koju se utvrđuje građevna čestica postojeća.

St. 2. da rješenje o utvrđivanju građevne čestice donosi se po zahtjevu stranke ili po službenoj dužnosti.

Odredbom čl. 159. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 153/13, 65/17 i 114/18) propisano je da građevna čestica određuje se u skladu s prostornim planom, a ako to nije moguće tada u skladu s pravilima struke, vodeći računa da se građevna čestica utvrdi tako da oblikom i veličinom omogućava redovitu uporabu građevine.

St. 2. da iznimno od stavka 1. ovoga članka, kada vlasnik građevine želi promijeniti oblik i veličinu građevne čestice na kojoj je postojeća zgrada u skladu s prostornim planom, građevna čestica se određuje u skladu s prostornim planom.

St. 3. da iznimno od stavka 1. ovoga članka građevna čestica zgrade koja ima više samostalnih uporabnih cjelina (stanova, poslovnih prostora, garaža i sl.) i/ili funkcionalnih jedinica (hotelskih soba, apartmana i sl.), a koja je planirana, projektirana i/ili izgrađena tako da s više svojih strana graniči s površinom javne namjene, određuje se kao zemljište koje je ispod te zgrade.

Odredbom čl. 27. st. 1. Prostornog plana uređenja G. D. (S. g. G. D. broj 7/05, 6/07, 10/07, 3/14, 9/14, 19/15 i 18/16) propisano je da zemljište za redovitu uporabu postojeće građevine za koju nije utvrđena građevna čestica čini pojas zemljišta oko građevine minimalne širine 1,00 m, tj. maksimalne širine H/2 visine građevine.

Odredbom čl. 28. Prostornog plana uređenja G. D. (S. g. G. D. broj 7/05, 6/07, 10/07, 3/14, 9/14, 19/15 i 18/16) propisano je da svaka građevna čestica u građevinskom području mora imati neposredni kolni pristup javnu prometnu površinu najmanje širine 3,0 m, ako nije drukčije određeno ovim odredbama.

Stavkom 2. istog članka propisano je da iznimno, ako se zbog konfiguracije terena ne može omogućiti kolni pristup građevnoj čestici, obvezno je urediti pješački pristup minimalne širine od 1,5 m. 

Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, a kojim je pak odbijen njegov zahtjev za izdavanje rješenja o utvrđenju građevne čestice za stambenu zgradu izgrađenu na zemljištu označenom kao č.z. … i … obje k.o. K. prema prijedlogu prikazanom po ovlaštenom inženjeru geodezije I. O., dipl. ing. geod. na izvodu iz katastarskog plana od 8. siječnja 2019. kojim su u sastav građevne čestice obuhvaćeni dijelovi č.z. … i … obje k.o. K., ovo stoga što i ovaj sud zaključuje da u predmetnoj upravnoj stvari nisu bile ispunjene pretpostavke propisane mjerodavnom odredbom čl. 159. st. 1. Zakona o prostornom uređenju za izdavanje takvog rješenja s obzirom da je i ovaj sud stajališta kako je u konkretnom slučaju građevnu česticu bilo moguće utvrditi sukladno Prostornom planu uređenja G. D., pa kako tužitelj na takav način nije predložio formiranje oblika i veličine građevne čestice za predmetnu zgradu, koji to nije učinio ni nakon što je pozvan zaključcima prvostupanjskog tijela od 29. travnja 2019. i 4. studenog 2019. da dostavi ispravljeni prijedlog oblika i veličine građevne čestice izrađen u skladu s odredbama Prostornog plana vodeći računa o širini pojasa zemljišta oko građevine propisanoj odredbom čl. 27. Plana, uvažavajući stanje na terenu i uzimajući u obzir zaprimljene prigovore uknjiženih suvlasnika predmetnih nekretnina, to i sud nalazi da nije bilo mjesta donošenju traženog rješenja na način na koji je to tužitelj predložio, zbog čega je takav zahtjev trebalo odbiti, uslijed čega sud ocjenjuje kako osporeno rješenje tuženika, tako i prvostupanjsko rješenje u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije došlo do povrede zakona na štetu tužitelja.

Glede temeljnih tužbenih prigovora u kojima tužitelj ističe kako u konkretnom slučaju građevnu česticu nije bilo moguće utvrditi sukladno odredbi čl. 27. st. 1. Prostornog plana uređenja G. D., uslijed čega da je istu trebalo utvrditi na način kako to u vidu ima odredba čl. 159. st. 1. Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“, broj: 153/13, 65/17 i 114/18) odnosno da je građevnu česticu trebalo utvrditi u skladu s pravilima struke, vodeći računa da se građevna čestica utvrdi tako da oblikom i veličinom omogućava redovitu uporabu građevine, dakle upravo na način kako je to on predložio, a kako upravna tijela na takav način nisu postupila, da su stoga osporena rješenja nezakonita, za kazati je kako sud ovakve prigovore ne nalazi osnovanim.

Naime, nije sporno da se predmetna zgrada nalazi u obuhvatu Prostornog plana uređenja G. D. (S. g. G. D. broj 7/05, 6/07, 10/07, 3/14, 9/14, 19/15 i 18/16) i to u izgrađenom dijelu građevinskog područja naselja, u zoni mješovite namjene (M1), međutim i ovaj sud nalazi da je građevnu česticu u konkretnom slučaju bilo moguće utvrditi sukladno naprijed citiranim odredbama čl. 27. st. 1. i čl. 28. Plana, ovo stoga što iz zapisnika o provedenom očevidu od 2. travnja 2019. koji prileže spisu proizlazi kako obuhvaćeno zemljište oko zgrade u naravi čine betonirane površine i zelene površine koje najvećim dijelom ne predstavljaju zemljište nužno za redovitu porabu zgrade, kao i da stanje na terenu dopušta mogućnost utvrđivanja građevne čestice kojom bi kao zemljište oko zgrade bilo obuhvaćeno zemljište neposredno uz samu zgradu s pristupom iz pješačke ulice sjeveroistočno od predmetne zgrade oznake č.z. … k.o. K., rubnim sjeverozapadnim dijelom č.z. … k.o. K..

Kod izloženog stanja stvari, prvostupanjsko tijelo je pravilno postupilo kada je tužitelja zaključcima od 29. travnja 2019. i 4. studenog 2019. pozvalo da dostavi ispravljeni prijedlog oblika i veličine građevne čestice izrađen u skladu s odredbama Prostornog plana vodeći računa o širini pojasa zemljišta oko građevine propisanoj odredbom čl. 27. Plana, uvažavajući stanje na terenu i uzimajući u obzir zaprimljene prigovore uknjiženih suvlasnika predmetnih nekretnina, na koje se on očitovao podneskom od 20. studenog 2019. u kojem je naveo kako ustraje u zahtjevu za izdavanje rješenja o utvrđenju građevne čestice prema prvotno podnesenom prijedlogu s obzirom da je Prostornim planom propisano da površina građevne čestice za niske samostojeće zgrade kakva je predmetna može biti 300 – 800 m2 zbog čega da nema pravne zapreke za formiranje građevne čestice sukladno podnesenom prijedlogu, pa kako on dakle nije postupio sukladno citiranim zaključcima i ovaj sud nalazi zakonitim postupanje tijela prvog stupnja kada je svojim rješenjem odbilo zahtjev tužitelja za izdavanjem rješenja kojim bi se utvrdila građevna čestica na način na koji je on to predložio, kao i tuženika kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja.

Stoga, kako prema utvrđenjima iz provedenog upravnog postupka nedvojbeno proizlazi da je građevnu česticu bilo moguće utvrditi u skladu s odredbama čl. 27. st. 1. i čl. 28. Prostornog plana i to kao zemljište u pojasu od 1 m, odnosno H/2 visine građevine oko same zgrade uzimajući u obzir pristupni put do javnoprometne površine sukladno čl. 28. Plana, ovo tim prije što iz fotodokumentacije zgrade i terena koja se nalazi u spisu je razvidno da nema nikakve zapreke da se građevna čestica odredi u skladu s citiranim odredbama Plana, s čim u vezi je za nadodati kako su u cijelosti bespredmetni tužbeni navodi tužitelja u kojima on ističe da je oblik i veličina građevne čestice predložena u skladu sa stanjem na terenu i kupoprodajnim ugovorom, to iz razloga što se upravo u smislu odredbe čl. 159. st. 1. Zakona o prostornom uređenju građevna čestica određuje primarno u skladu s Prostornim planom, a tek ukoliko takvo što nije moguće, tada u skladu s pravilima struke, no sukladno naprijed citiranim utvrđenjima po mišljenju ovog suda nedvojbeno je da je u predmetnoj upravnoj stvari postojala mogućnost utvrđivanja građevne čestice u skladu s odredbama čl. 27. st. 1. i čl. 28. Prostornog plana.

U odnosu na tužbene navode u kojim tužitelj ističe kako su neosnovani navodi upravnih tijela kako on tijekom prvostupanjskog postupka nije ispravio svoj prijedlog za formiranje građevne čestice jer da je dostavio prijedlog formiranja građevne čestice i to u površini od 483 m2 koja da je formirana sukladno stanju na terenu, za kazati je kako prema podacima spisa ne proizlazi da je tužitelj ovaj ispravljeni prijedlog dostavio prvostupanjskom tijelu prije nego što je ono donijelo svoje rješenje od 3. siječnja 2020., međutim sve da je tužitelj takav ispravljeni prijedlog i dostavio u rokovima koji su mu ostavljeni zaključcima prvostupanjskog tijela, čak niti sukladno takvom prijedlogu nije bilo moguće utvrditi građevnu česticu s obzirom da opet novi predloženi oblik i veličina građevne čestice sada u površini od 483 m2 nije u skladu s odredbama mjerodavnog Prostornog plana s obzirom da je u tom ispravljenom prijedlogu samo odmaknuta građevna čestica od istočnog rubnog dijela č.z. … k.o. K., ali u preostalom dijelu ispravljeni prijedlog je ostao neizmijenjen, što znači da je i dalje protivan Prostornom planu, pa kao takav nije mogao biti valjana osnova za donošenje rješenja kojim bi se utvrdila građevna čestica na način na koji je to u istom predloženo, što pak znači da niti ova okolnost nije od utjecaja na zakonitost osporenih rješenja, odnosno na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari od onoga kako su je riješila upravna tijela.  

Također, neutemeljeno tužitelj prigovara i tome kako su prigovori ostalih suvlasnika bespredmetni jer da za odlučivanje o utvrđenju građevne čestice nije odlučna suglasnost suvlasnika zemljišta budući je rješavanje vlasničkih odnosa predmet sudskog postupka koji da je u tijeku, ovo stoga što je upravo novija ustavno sudska praksa zauzela drugačije pravno stajalište, pa je tako primjerice Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5095/2017 od 3. prosinca 2019. zauzeo stajalište kako su državna i ina tijela dužna u svim slučajevima u kojima stranke istaknu prigovor miješanja (zadiranja) u pravo vlasništva zajamčeno čl. 48. st. 1. Ustava osigurati pravičnu ravnotežu između zahtjeva za poštovanjem i zaštitom jamstva prava vlasništva i njemu suprotstavljenog zahtjeva koje postavlja javni interes (koji može uključivati i zaštitu suprotstavljenih prava ili interesa trećih privatnih osoba), pa da su tako u tu svrhu dužna ispitati prije svega radi li se u konkretnom slučaju o imovini koja ulazi u doseg zaštite jamstva prava vlasništva propisanog čl. 48. st. 1. Ustava, potom je li zahtijevano miješanje u jamstvo prava vlasništva utemeljeno na zakonu, zatim teži li se zahtijevanim miješanjem ostvariti legitimni cilj te je li cilj koji se nastoji ostvariti razmjeran predloženom sredstvu miješanja, pa imajući u vidu kako je u konkretnoj upravnoj stvari iz upravnog spisa razvidno kako su pojedini suvlasnici tijekom upravnog postupka isticali određene imovinskopravne prigovore koji su se odnosili na pitanje suvlasništva, to je sasvim jasno da takve prigovore sukladno ranijoj upravno sudskoj praksi više nije moguće smatrati irelevantnim, ovo tim prije imajući u vidu da stajalište iz citirane odluke obvezuje i nadležna upravna tijela u postupanju, uslijed čega sud nalazi opravdanim postupanje prvostupanjskog tijela kada je svojim zaključcima pozvalo tužitelja da dostavi ispravljeni prijedlog oblika i veličine građevne čestice uzimajući u obzir ne samo stanje na terenu, već i uzimajući u obzir zaprimljene prigovore uknjiženih suvlasnika predmetnih nekretnina.

Nadalje, okolnosti koje tužitelj problematizira u tužbi i to na koji način je on stekao predmetnu nekretninu, kako je izgradio zgradu u odnosu na koju je predložio donošenje rješenja o utvrđenju građevne čestice, vođenje upravnog postupka pred nadležnim katastarskim uredom i parnični postupak koji je u tijeku, za istaknuti je kako iste nisu od nikakvog utjecaja na zakonitost osporenih rješenja, niti imaju bilo kakvu pravnu poveznicu s predmetom ovog spora s obzirom da je za donošenje rješenja kojim se utvrđuje građevna čestica mjerodavan Zakon o prostornom uređenju, konkretno odredba čl. 159. st. 1. tog Zakona, pa kako je u konkretnom slučaju građevnu česticu bilo moguće utvrditi sukladno Prostornom planu uređenja G. D., na koji način on nije predložio formiranje oblika i veličine građevne čestice za predmetnu zgradu, to je sasvim jasno da nije bilo mjesta donošenju traženog rješenja na način na koji je to tužitelj predložio.

Konačno, u odnosu na pozivanje tužitelja na upravnu praksu tuženika, konkretno na rješenje klasa: UP/II-350-05/19-08/… od 17. rujna 2019. godine u kojem da je utvrđeno kako se u k.o. K. građevna čestica ne može utvrditi u skladu s odredbom čl. 27. Prostornog plana uređenja G. D. pa da se mora primijeniti odredba čl. 159. st. 1. Zakona o prostornom uređenju, a da se ovdje radi o identičnom slučaju, koje stajalište da je potvrđeno i presudom Upravnog suda u S. poslovni broj: UsIgr-… od 12. ožujka 2020., za kazati je kako se radi o upravnoj i upravno sudskoj praksi koja nije primjenjiva na predmetnu upravnu stvar budući da se ne radi o identičnoj upravnoj stvari jer u predmetu na koji se tužitelj neutemeljeno poziva prema stanju na terenu nije bilo moguće odrediti pojas zemljišta oko zgrade sukladno odredbi čl. 27. st. 1. Prostornog plana, dakle u tom predmetu građevnu česticu nije bilo moguće utvrditi u skladu s Prostornim planom pa je ista utvrđena u skladu s pravilima struke, vodeći računa da oblikom i veličinom omogućava redovitu uporabu građevine, odnosno na način kako to u vidu ima odredba čl. 159. st. 1. Zakona o prostornom uređenju, dok je u konkretnoj upravnoj stvari drugačija situacija s obzirom da prostorni parametri iz naprijed obrazloženih razloga dopuštaju utvrđenje građevne čestice sukladno Prostornom planu. 

Uslijed izloženog, sud nalazi da je pravilno i zakonito postupilo nadležno prvostupanjsko tijelo kada je na temelju pravilne primjene materijalnog propisa, odbilo zahtjev tužitelja za izdavanjem rješenja kojim bi se utvrdila građevna čestica, s tim da u provedenom postupku nisu počinjene nikakve procesno pravne povrede koje bi bile od utjecaja na zakonitost prvostupanjskog rješenja, kao i da je tuženik zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv tog rješenja, dok osporeni akti sadrže dostatne i valjano obrazložene razloge rješavanja upravne stvari koji imaju uporište u činjenicama utvrđenim tijekom provedenog upravnog postupka.

Stoga, sud cijeni osporena rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela zakonitima, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 31. stavak 2. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je  valjalo pozivom na odredbu članka 57. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u izreci rješenja.

 

U Splitu, 15. travnja 2021. godine

                              

                     S U D A C

 

                                Ivan Dadić, v.r.

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. u svezi čl. 70. ZUS-a).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Ivana Barać