REPUBLIKA HRVATSKA P-1079/19 OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji mr. sc. Zrinki Tironi kao sucu pojedincu u
pravnoj stvari tužitelja B. Š., OIB: …., iz K.
K., koja je zastupana po punomoćniku S. K., odvjetniku u S., protiv tužene S. d.d., OIB: …Z., koja je zastupana po punomoćnicima odvjetnicima
odvjetničkog društva Ž. i p. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate
stjecanja bez osnove, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene u
nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika N. Š.
Š., odvjetnice u odvjetničkom društvu A. & A. u S. te proglašenja presude
od 15. travnja 2021.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna
odredba, članak 1. Ugovora o kreditu broj 737237 od 13.07.2007. godine,
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1., ugovoreno
kako se kredit odobrava i stavlja na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti od

35.626,00 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, članak

4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u
kunskoj protuvrijednosti, članak 8., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit
otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti
508,57 CHF, po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna
odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 737237 od 13.07.2007. godine,
zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu 2.1. u kojem je, ugovoreno kako je
kamatna stopa promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatama i naknadama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku, u roku 15 dana, isplati tužitelju ukupan iznos od 56.279,14 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama,

i to po stopi od 15% godišnje od 2. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007., po
stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12%
godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po
stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena,

2 P-1079/19
a koje zakonske zatezne kamate teku kako slijedi:

na iznos u kn od do
12,82 02.08.2007. isplate
23,32 02.09.2007. isplate
12,65 02.12.2007. isplate
14,93 02.01.2008. isplate
52,79 02.02.2008. isplate
87,87 02.03.2008. isplate
119,40 02.04.2008. isplate
50,80 02.05.2008. isplate
27,88 02.06.2008. isplate
58,87 02.07.2008. isplate
9,45 02.08.2008. isplate
16,76 02.09.2008. isplate
50,09 02.10.2008. isplate
247,01 02.11.2008. isplate
102,46 02.12.2008. isplate
336,87 02.01.2009. isplate
359,28 02.02.2009. isplate
370,58 02.03.2009. isplate
343,75 02.04.2009. isplate
339,86 02.05.2009. isplate
297,79 02.06.2009. isplate
260,79 02.07.2009. isplate
273,70 02.08.2009. isplate
301,16 02.09.2009. isplate
326,74 02.10.2009. isplate
311,24 02.11.2009. isplate
346,84 02.12.2009. isplate
380,55 02.01.2010. isplate
416,05 02.02.2010. isplate
406,73 02.03.2010. isplate
466,51 02.04.2010. isplate
451,11 02.05.2010. isplate
481,16 02.06.2010. isplate
650,44 02.07.2010. isplate
611,92 02.08.2010. isplate
756,44 02.09.2010. isplate
680,20 02.10.2010. isplate
622,87 02.11.2010. isplate
797,24 02.12.2010. isplate
905,03 02.01.2011. isplate
826,88 02.02.2011. isplate
838,33 02.03.2011. isplate
782,20 02.04.2011. isplate
799,53 02.05.2011. isplate
990,39 02.06.2011. isplate
1.017,20 02.07.2011. isplate

3 P-1079/19

1.228,45 02.08.2011. isplate

1.151,76 02.09.2011. isplate

1.032,27 02.10.2011. isplate

1.029,15 02.11.2011. isplate

1.016,09 02.12.2011. isplate

1.059,48 02.01.2012. isplate

1.107,24 02.02.2012. isplate

1.108,67 02.03.2012. isplate

1.078,65 02.04.2012. isplate

1.090,84 02.05.2012. isplate

1.108,75 02.06.2012. isplate

1.089,44 02.07.2012. isplate

1.091,10 02.08.2012. isplate

1.073,29 02.09.2012. isplate

1.040,34 02.10.2012. isplate

1.080,51 02.11.2012. isplate

1.095,11 02.12.2012. isplate

1.089,27 02.01.2013. isplate

1.030,60 02.02.2013. isplate

1.071,27 02.03.2013. isplate

1.080,58 02.04.2013. isplate

1.062,31 02.05.2013. isplate

1.008,24 02.06.2013. isplate
974,66 02.07.2013. isplate

1.004,42 02.08.2013. isplate

1.024,94 02.09.2013. isplate

1.077,30 02.10.2013. isplate

1.048,47 02.11.2013. isplate

1.061,37 02.12.2013. isplate

1.071,93 02.01.2014. isplate

1.092,06 02.02.2014. isplate

1.113,16 02.03.2014. isplate

1.102,33 02.04.2014. isplate

1.081,27 02.05.2014. isplate

1.071,76 02.06.2014. isplate

1.095,58 02.07.2014. isplate

IV. Dužan je tuženik u roku 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u
iznosu od 11.833,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja
do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. ožujka 2019. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i
isplate. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik odnosno pravni prednik tuženika
sklopili ugovor o kreditu na iznos od 35.626,00 CHF po srednjem tečaju HNB za

4 P-1079/19

devize važećem na dan isplate. Navedenim ugovorom da je ugovorena promjenjiva
kamatna stopa u skladu s odlukom kreditora. Tijekom postupka tuženik da je
jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu. Navedene odredbe o jednostrano
promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF da su nepoštene, a time i
ništetne. Tužitelj se pozvao na odluke o zaštiti kolektivnih interesa Trgovačkog suda
u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog sud RH Pž-7129/13-4
od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Tužbenim zahtjevom tužitelj
traži isplatu preplaćenih iznosa po osnovi razlike kamata zbog jednostrane promjene
kamatne stope i valutne klauzule u CHF.

Podneskom od 18. siječnja 2021. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev
sukladno provedenom vještačenju. Tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje
ništetnim odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF
te isplatu ukupnog iznosa od 56.279,14 kn sa zateznim kamatama od dospijeća
svakog mjesečnog iznosa do isplate na način kako je specificirano u izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog
suda. Nadalje, osporio je tužbu i tužbeni zahtjev navodeći da se u konkretnom
slučaju ne radi o nepoštenim ugovornim odredbama. Istakao je prigovor zastare, te je
osporio i visinu tužbenog zahtjeva. Ujedno je istakao da tužitelj nema pravni interes
za podnošenje ove tužbe.

3. U postupku su izvedeni dokazi čitanjem obračuna kamata, izračuna
preplaćenog iznosa, preslika osobne iskaznice tužiteljice, potvrde o otplati kredita,
ugovora o kreditu br. 737237 od 13.07.2007., otplatne tablice, prometne kartice,
otplatnog plana – početnog i stvarnog, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje
za knjigovodstvo i financije M. T. od 4. studenog 2020. i očitovanja
vještakinje T. na iskazane primjedbe od 4. ožujka 2021.

4. Za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno je raspraviti sve
činjenice odlučne za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

5. Sukladno čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1., čl. 221.a i čl. 220. st. 2. Zakona o
parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), dalje ZPP, u svezi s odredbom čl. 117.
st. 1. ZID ZPP (Narodne novine 70/19), prema kojima je u našem pravnom sustavu
dominantno raspravno načelo u odnosu na prikupljanje činjenične osnove spora, te
prikupljanje i izvođenje dokaza, a teret inicijative za prikupljanje dokaza je na
strankama, dok sud nema inkvizitornih ovlaštenja, u postupku su izvedeni predloženi
dokazi te su utvrđene slijedeće činjenice.

6. Čitanjem čl. 11.3. Ugovora o kreditu br. 737237 od 13.07.2007., razvidno je
da su stranke ugovorile nadležnost suda u sjedištu kreditora. Sjedište tuženika je u
Z., što proizlazi iz priloženog izvatka iz sudskog registra.

U konkretnom slučaju radilo se o tipskom ugovoru u pogledu kojeg je tužitelj
nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja. Stoga je ugovaranje nadležnosti suda u
mjestu sjedišta kreditora ništetna ugovorna odredba o kojoj se nije posebno
pregovaralo, suprotna je s načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača-tužitelja (čl.

81., 82. alineja 19., 83. i 87. ZZP/03; kao i čl. 49. i 50. alineja 19. te čl. 51. i 55.
ZZP/14). Ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojemu nije prebivalište potrošača,
na što tužitelj nije mogao utjecati, tužitelju je otežala pravo na ostvarivanje njegovih

5 P-1079/19

prava iz ugovora pred sudom slijedom čega je evidentno postojanje neravnoteže u
stranačkim pravima i obvezama. Naime, prebivalište tužitelja je u K. K.,
dok je sjedište kreditora u Z., iako je sam kredit sklopljen u poslovnici tuženika
u S..

Sud Europske unije u predmetu O. (spojeni predmeti C-240/98 do C-
244/98) i P. L. (C-137/08) utvrdio je da je riječ o nepoštenoj ugovornoj
odredbi koja je apsolutno ništetna ex tunc. U odluci Sud Europske unije C-243/08,
P. G. Z. c/a protiv E. S. G., od 4.6.2009. navodi kako sud
ne smije primijeniti ovakvu nepoštenu ugovornu odredbu, odnosno navodi kako je
upravo odredba o ugovaranju nadležnosti u tipskim ugovorima, a daleko od mjesta
prebivanja potrošača, nepoštena ugovorna odredba.

Ovu ustaljenu praksu Suda Europske unije kod potrošačkih ugovora preuzeli
su i naši sudovi u nizu odluka (npr. Županijski sud u Splitu Gž-393/18 od 4. svibnja

2018., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1621/2016-1 od 25. travnja 2016.,
Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž Ovr-393/2018-2 od 4. svibnja 2018.,
Županijski sud u Zagrebu, poslovni broj Gž 1354/2019-2 od 19. ožujka 2019.,
Županijski sud u Rijeci Gž-2066/2017-2 od 15 studenog 2018., Županijski sud u
Rijeci, poslovni broj Gž 2054/2018-2 od 3. prosinca 2018., Županijski sud u
Slavonskom brodu, poslovni broj Gž 136/2019-2 od 28. siječnja 2019.).

Mjesna nadležnost Općinskog suda u Splitu za suđenje u ovom postupku
proizlazi iz odredbe čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ-a od 5. travnja 1993. koja
propisuje da će se u potrošačkim ugovorima smatrati kao nepoštena ona jednostrano
određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navedena
Direktiva implementirana je u zakonodavstvo RH, između ostalog, i u Zakon o zaštiti
potrošača (Narodne novine 96/03; dalje ZZP/03) i Zakon o zaštiti potrošača (Narodne
novine 41/14 i 110/15; dalje: ZZP/14).

S obzirom da je predmetna ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u
sjedištu kreditora ništetna zbog nepoštenosti ex tunc, a da je predmetni ugovor o
kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u S., za istaknuti je i odredbu čl. 59. ZPP-a
koja propisuje da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu
jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored
suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna
jedinica nalazi.

7. Čitanjem ugovora o kreditu br. 737237 od 13.07.2007., otplatnog plana –
početnog i stvarnog, čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještakinje za knjigovodstvo i
financije M. T. od 4. studenog 2020. i očitovanja vještakinje T. na
iskazane primjedbe od 4. ožujka 2021., sud je utvrdio:

- da je V. d.d. pravni prednik tuženika S. d.d., što je razvidno iz sudskog registra dostupnog na službenoj Internet stranici Ministarstva pravosuđa RH,

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika 13. srpnja 2007. sklopili ugovor o
kreditu br. 737237 na iznos od 35.626,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po
srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, što proizlazi iz priloženog
ugovora (čl. 1. i 8. ugovora),

- da je u čl. 2. tog ugovora ugovorena kamatna stopa u visini od 5,30% godišnje, promjenjivo u skladu s odlukom kreditora,

- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 84 anuiteta te da je svaki anuitet
dospio prvog u mjesecu, kao i da je prvi anuitet dospio 1. kolovoza 2007., a zadnji 1.
srpnja 2014. (čl. 8. ugovora),

6 P-1079/19

- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u srpnju 2014., što proizlazi iz
priloženog stvarnog otplatnog plana i provedenog vještačenja,

- da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjana tako da je u
periodu od 1. kolovoza 2007. do 1. prosinca 2008. bila 5,30%, od 1. prosinca 2008.
do 1. rujna 2009. bila je 6,50%, od 1. rujna 2009. do 1. srpnja 2014. bila je 7,20%,
- da je zbog opisane jednostrane i netransparentne promjene ugovorne
kamatne stope i valutne klauzule posljedično mijenjan svaki iznos anuiteta te da
konačna ukupna razlika novčane tražbine na ime stjecanja bez osnove, odnosno
restitucije u ovom predmetu iznosi upravo 56.279,14 kn,

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012
od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-
2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je S. d.d., prije
V. d.d., (tužena iz ovog postupka je u tom postupku bila tužena pod 8.):
- povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita
sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju –
ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski
franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao
trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima
bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a
tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da je kamatne stope tužena koja je u tom postupku bila tuženik pod 8.
mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke,
samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni nije
pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i
prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu
nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 12. ožujka 2019.,
- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012.,
a da je navedena presuda o ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj
stopi i ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u pogledu tužene S. d.d. postala
pravomoćna 14. lipnja 2018.

8. Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju
radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti jesu
li odredbe čl. 1., 2., 4. i 8. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je
ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom kreditora i valutna
klauzula u CHF, ništetne ili ne.

Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o
osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor
osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva.

9. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove
tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi.

Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se
takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti.

Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev
za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku

7 P-1079/19

od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), dalje ZOO/06 u svezi s čl. 1111. ZOO-a).

Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina.

Predmetni iznosi preplaćivani su redovito svaki mjesec od kolovoza 2007. do isplate kredita (srpanj 2014.).

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17-
2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda
RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za
zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv
tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane
uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala
jednostranom odlukom tuženika.

Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem
parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida
zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva
počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u
povodu te tužbe.

Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja

2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.
srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u
Zagrebu. Računajući od tog dana pa unatrag pet godina (opći rok zastare – čl. 225.
ZOO) dolazimo do zaključka da rokom zastare nije obuhvaćen zahtjev za isplatu
potraživanja koja su dospjela od 4. travnja 2007. pa nadalje, s obzirom na to da je
danom podnošenja kolektivne tužbe prekinut rok zastare.

U konkretnom slučaju nema zastare, jer su preplaćeni iznosi dospjeli u periodu od kolovoza 2007. do isplate kredita (srpanj 2014.).

Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje
počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom
određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u
povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja

2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama u odnosu na
tuženu S. d.d. za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli
i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kaamtnoj stopi nastupa protekom 5
godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14.
lipnja 2023.

U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 12. ožujka

2019., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati
od 14. lipnja 2018.

U odnosu na pravno shvaćanje građanskog odjel Vrhovnog suda RH br. Su-
IV-47/2020-2 Zagreb, 30. siječnja 2020. koje glasi: „ 1. "Zastarni rok u slučaju
restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj
sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz
članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice
utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke
kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", za navesti je
slijedeće.

Navedeno shvaćanje je opće shvaćanje u odnosu na restitucijski zahtjev kod
ništetnosti. Međutim, pravno shvaćanje izraženo u odluci Rev 2245/17-2 od 20.
ožujka 2018. je shvaćanje koje se odnosi na tzv. predmet ''Franak''. Stoga je takvo

8 P-1079/19

shvaćanje u odnosu na shvaćanje građanskog odjela specijalno shvaćanje koje se
odnosi na ovaj slučaj. Da je tomu tako proizlazi i iz činjenice da se zastarni rokovi za
podnošenje tužbi u slučajevima ''Franak'' računaju prema pravomoćnom okončaju
tzv. predmeta ''Franak''. Tako je zastarni rok za podnošenje pojedinačnih tužbi za
„valutnu klauzulu“ 14. lipnja 2023. (protek 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), a za „kamatnu stopu“ 13. lipnja 2019. i to u
odnosu na banke tužene pod 1.-7. (protek 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-
7129/13-4 od 13. lipnja 2014.). Zastarni rok za „kamatnu stopu“ u odnosu na
Sberbank d.d. je 14. lipnja 2023. (protek 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.).

S obzirom da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača utvrđena
povreda interesa potrošača zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valuti te da se
pojedinačne tužbe podnose na temelju rezultata postupka za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača, onda je i zastaru za restituciju potrebno računati od pravomoćnog
utvrđenja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ništetnih ugovornih
odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti. Naime, u ovom postupku samo se
utvrđuje da konkretni slučaj potpada pod tzv. predmet ''Franak''.

Za istaknuti je i to da je nelogično da se zastara za podnošenje tužbe u ovom
predmetu računa prema tzv. predmetu "Franak“, a da se zastara samog tuženog
zahtjeva za isplatu ne računa prema tzv. predmetu "Franak“.

Ako bi se prihvatilo stajalište da petogodišnji zastarni rok treba računati od
donošenja ove odluke o ništetnosti ugovornih odredbi, to bi značilo da se individualni
restitucijski zahtjevi u tzv. slučaju "Franak“ mogu podnositi neograničeno, bez ikakvih
rokova.

Stoga ovaj sud smatra da se zastara treba računati od pravomoćnog utvrđenja
ništetnosti u kolektivnom sporu - tzv. predmetu "Franak" (13. lipnja 2014. –kamatna
stopa za banke 1.-7. i 14. lipnja 2018. valutna klauzula te kamatna stopa za
S. d.d.), a na temelju kojeg predmeta tj. utvrđenja u tom predmetu se
podnose pojedini restitucijski zahtjevi, sve sukladno pojmu o proširenju subjektivnih
granica pravomoćnosti, a koji pojam se objašnjava u nastavku.

10. Za istaknuti je i to da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu za
naknadom štete za koju je zastara podnošenja zahtjeva tri godine, za navesti je da
su takvi navodi neargumentirani, paušalni i usmjereni na odugovlačenje postupka.
Naime, zahtjev za povratom plaćenog po osnovu ništetnog ugovora ili
ugovorne odredbe tipičan je slučaj stjecanja bez osnove s obzirom na osnovu koja se
nije ostvarila ili je kasnije otpala (Odredba čl. 1111. ZOO-a koja propisuje da kad dio
imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz
nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako
vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi. Pod
prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza
vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s
obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala).

Za istaknuti je i osnovnu razliku između naknade štete i stjecanja bez osnove,
a to je da činidba temeljem koje je došlo do promjene u imovini ne može biti štetna
radnja. Naime, protupravnost je konstitutivni element građanskog delikta i
pretpostavka odgovornosti za štetu, pa će njezina prisutnost u činjeničnom stanju
redovito značiti da se radi o odnosu odgovornosti za štetu, a ne stjecanju bez
osnove. Jer, dok je kod odgovornosti za štetu bitno utvrditi uništenje ili oštećenje
imovine i tko je za to odgovoran, kod stjecanja bez osnove bitno je da je došlo do

9 P-1079/19

stjecanja neke imovinske koristi koja se ne može opravdati pravno priznatom osnovom, a krivnja i protupravnost su irelevantni.

11. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu
P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev 2245/17-2 od 20.
ožujka 2018. za navesti je slijedeće.

Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su
određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U
tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih
pozvati.

U navedenoj odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju
subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu
kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i
samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći
apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo
bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum
litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom
redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem
tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba
koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za
utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti
prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne
činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni
htjeli zaštititi.

Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski
zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj
kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom
smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito
ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim,
nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne
presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo
drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl.

502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe.
Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge
sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti
svojih stajališta.

12. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.

Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-
2922/2018 od 20. veljače 2020. odbijena ustavna tužba podnesena protiv odluke
VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Time je Ustavni sud RH prihvatio pravna
shvaćanja VSRH o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari.

Slijedom navedenog istaknuti prigovor zastare neosnovan je u cijelosti.

13. Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od

4. srpnja 2013. koja je u pogledu kamate i valute u odnosu na tuženu S. d.d.

10 P-1079/19

potvrđena presudom Visokog trgovačkog sud Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
Ta presuda potvrđena je presudom i rješenjem VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3.
rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-
4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-
4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi
Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv osam banaka, a
među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi
čl. 502. c ZPP-a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom
postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude
povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u
kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti
potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09,
133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita
radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa
zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji
potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem
tuženika.

14. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013.,
utvrđeno je u odnosu na tuženika pod 8) S. d.d.:

- u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10.
rujna 2003. do 31. prosinca 2008.. tuženik pod 8) S. d.d. (tuženik iz ovog
postupka) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita
zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da
je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po
ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i
drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik,
kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i
ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na
odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom
povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio
suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama ZOO-a,

- u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda
RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 8) S. d.d.
(tuženik iz ovog postupka) - utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je
osmotuženik S. d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.
povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore
o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o
potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz
koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja
predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a
tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici
postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca

2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne

11 P-1079/19

novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedeni pravni stav da je:

- odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak
bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane
odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu
imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu
potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna te da

- su odredbe koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu
stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi
o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke
sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je
visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli
ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja
kretati kamatna stopa zbog čega buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva
nije bila određena, a niti odrediva.

potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog
suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-
4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

U navedenoj odluci Ustavnog suda RH primijenjen je test transparentnosti i
test znatnije neravnoteže na koje ukazuje presuda Suda Europske unije C-186/16
A. i dr. protiv B. R. S. od 20. rujna 2017.

15. Sud EU u predmetu C-186/16 R. P. A. i dr./B.
R. S. od 20. rujna 2017., pozivom na Direktivu Vijeća 93/13 EEZ-a od 5.
travnja 1993., potvrdio je utvrđenja koja su identična utvrđenjima iz kolektivne pravne
zaštite navedenih odluka trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH. (Navedena odluka
je dostupna na hrvatskom jeziku na stranici EUR-lex https://eur-lex.europa.eu/legal-
content/HR/TXT/?uri=CELEX%3A62016CJ0186).

16. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj podvesti pod tzv.
slučaj "Franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed
navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i
Vrhovnog suda RH.

U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni ugovor
o kreditu br. 737237 od 13. srpnja 2007. je potrošački ugovor. Sporne odredbe čl. 1.,

2., 4. i 8. tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu
kamatnu stopu jednostranom odlukom kreditora su nepoštene ugovorne odredbe iz
razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg
tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost
pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi čl. 1., 2., 4. i 8. tog ugovora, a niti su
ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je
imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo
neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.

Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85.,
i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u
vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i
protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg
u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.

12 P-1079/19

Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja
predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije
pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i
poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog
toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi
unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno
odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate
predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi
se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati
nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano
mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog. (Citirana odredba
sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme
isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili
sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti
napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba
sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate
predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je
ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora
ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara
odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i
zatvaranja).

17. Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da
su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno
pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su
nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan
primjer takve odredbe je odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja
ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga te kad ugovorne
odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.

Stoga su dakle odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i vlautnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne.

U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe čl. 1., 2.,4. i 8. predmetnog
ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena promjena kamatne stope
jednostranom odlukom kreditora i valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu
nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a
na štetu tužitelja kao potrošača.

18. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog
suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega
po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-
1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog
činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.

13 P-1079/19

Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj
sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio
obrazloženja.

Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka

2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili
druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje
registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih
kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim
zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu
(tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja
obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i
propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl.

502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih
interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u
posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom
će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim
postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će
slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak
tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u
posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na
utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl.

502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude
Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog
suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer
bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske
odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno
za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao,
suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama
predložene dokaze...“

Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III-
2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno
obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u
sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom
parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima
potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava
kolektivne zaštite potrošača…“.

Stoga nije bilo potrebe za saslušanjem tužitelja.

19. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru,
jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s
ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni
na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“
utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali
mogućnost pregovaranja.

20. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni