1              Poslovni broj: I Kž-30/2021-6

              Poslovni broj: I Kž-30/2021-6

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petö Kujundžić, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i Marije Balenović članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. A., zbog kaznenog djela iz članka 231. stavak 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. – dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbi optuženog D. A. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 19. siječnja 2021. broj K-4/2019., u javnoj sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbija se žalba optuženog D. A. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu optuženi D. A. proglašen je krivim zbog kaznenog djela razbojničke krađe iz članka 231. stavak 2. KZ/11. te je uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine pa je prema istome na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda na način da se optuženome D. A. kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine neće izvršiti ako isti u roku od 5 (pet) godina od pravomoćnosti presude ne počini neko novo kazneno djelo.

 

2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.), dužan je optuženi D. A. na ime troškova postupka platiti ukupan iznos od 6.690,00 kuna (šesttisućašestodevedeset kuna) od čega iznos od 4.690,00 kuna (četiritisućešestodevedeset kuna) predstavlja troškove vještačenja, iznos od 2.000,00 (dvijetisuće kuna) predstavlja paušalnu svotu.

 

3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik putem branitelja, odvjetnika Ž. O. u S., naznačavajući kao žalbene razloge bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, povredu kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Predlaže prihvaćanje žalbe i ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje, podredno preinačenje pobijane presude i odlučivanje drugostupanjskog suda u predmetu.

 

4. Županijski državni odvjetnik u S. je podnio odgovor na žalbu optuženika s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

 

5. Spis je sukladno članku 474. stavak 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Sukladno članku 475. stavak 2. ZKP/08. o sjednici vijeća uredno su izvješćeni Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, optuženi D. A. kao i njegov branitelj Ž. O., odvjetnik u S., koji istoj sjednici nisu nazočili te je održana u odsutnosti navedenih osoba.

 

7. Žalba optuženog D. A. nije osnovana.

 

8. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka u žalbi se ističe da postoji znatna proturječnost između navoda presude i činjenica i dokaza izvedenih tijekom postupka kao i da je izreka presude proturječna samoj sebi i navodima iz obrazloženja presude što u žalbi nije posebno obrazloženo niti konkretizirano.

 

9. U odnosu na povredu kaznenog zakona u žalbi se ističe da uporaba osobnog automobila ne predstavlja uporabu opasnoga oruđa te da je to potrebno utvrditi s obzirom na tehničke karakteristike vozila, uključujući i brzinu kretanja te je li slijedom toga moglo doći do nanošenja tjelesnih ozljeda žrtvi. Žalitelj smatra da stavljanje automobila u pogon samo po sebi ne znači da je automobil opasno oruđe pa se slijedom navedenog ne bi radilo o kaznenom djelu za koje je optuženik osuđen.

 

10. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje žalbom se osporava potpunost i pravilnost istog jer nije prihvaćen prijedlog obrane za provođenjem kombiniranog sudsko-medicinskog i prometno-tehničkog vještačenja kako bi se prema tjelesnim ozljedama konstatiranim kod žrtve mogla utvrditi brzina naleta automobila, a time i mogućnost uočavanja žrtve od strane optuženika od čega bi zavisilo je li optuženik inkriminirane prigode mogao postupati na način kako je navedeno u izreci pobijane presude. Osporava se i postojanje izravne namjere s obzirom na sve subjektivne i objektivne okolnosti na strani optuženika te se ističe da nije mogla postojati izravna namjera, a osobito ako se njegovo postupanje stavi u korelaciju s priloženom medicinskom dokumentacijom u spisu.

 

11. Suprotno žalbenim navodima ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer izreka presude nije proturječna sama sebi kao ni razlozima presude, a niti je to obrazloženo i konkretizirano u samoj žalbi. Zato su neosnovani istaknuti žalbeni navodi jer u pobijanoj presudi nema proturječnosti između izreke i obrazloženja, a izneseni razlozi su jasni, razumljivi i potpuno sukladni stanju spisa.

 

12. Žalitelj nije u pravu ni kada ističe povredu odredaba kaznenog zakona jer su se u ponašanju optuženika ostvarila obilježja kaznenog djela iz članka 231. stavak 2. KZ/11. s obzirom da osobno vozilo u pokretu predstavlja opasno oruđe odnosno predmet koji je objektivno podoban da se njime ugrozi život ili tijelo druge osobe, a na što upućuje i činjenica da je žrtva zadobila određene tjelesne ozljede.

 

13. Neosnovani su žalbeni navodi da činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno zbog neprihvaćanja prijedloga obrane za provođenjem kombiniranog sudsko-medicinskog i prometno-tehničkog vještačenja, a prvostupanjski sud je ispravno na listu 3 odlomak 2 i 3 presude obrazložio razloge neprihvaćanja tog prijedloga jer je isti nepotreban i usmjeren na odugovlačenje postupka. Osim toga tijekom postupka provedeno je sudsko-medicinsko vještačenje, ispitan je stalni sudski vještak medicinske struke te se vještak decidirano izjasnio u pogledu nastanka tjelesne ozljede koju je zadobio oštećeni Ž. P. (list 106 spisa), a i sama obrana je ispitala vještaka na raspravi (list 171 poleđina spisa). Prvostupanjski sud je ispravno prihvatio kao vjerodostojne iskaze trojice svjedoka, iskazi su međusobno suglasni i potkrijepljeni materijalnim dokazima i to snimkom kamere video nadzora kao i zapisnikom o očevidu, a također i medicinskom dokumentacijom žrtvine ozljede kao i sudsko-medicinskim vještačenjem o načinu nastanka ozljede. Stoga je ispravno prvostupanjski sud odbio kao nepotrebnim kombinirano sudsko-medicinsko i prometno-tehničko vještačenje jer u spisu postoje snimke nadzora video kamere iz kojih je razvidan događaj i način vožnje optuženika uz činjenicu da je vozilo u pokretu opasno i može razviti veliku brzinu i ima veliku masu, što je opće poznata činjenica.

 

14. Nije u pravu žalitelj kada navodi da na strani optuženika nije mogla postojati izravna namjera jer se upravo to očituje u povećanju brzine automobila kojim je upravljao dodavanjem gasa unatoč znakovima svjedoka da se zaustavi, a što potvrđuje i snimka nadzorne kamere kao i sami iskazi svjedoka koji nisu u suprotnosti. Osim toga i provedenim sudsko-psihijatrijskim vještačenjem utvrđena je ubrojivost optuženika, a što je potvrđeno iskazivanjem vještaka na raspravi koji je izvršio i uvid u zdravstveni karton optuženika te se u tom pravcu nisu mogli prihvatiti ni žalbeni navodi da izravnu namjeru optuženika i njegovo postupanje treba dovesti u korelaciju s njegovom medicinskom dokumentacijom koja je dostavljena u spisu.

 

15. S obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sudskoj opomeni, uvjetnoj osudi, djelomičnoj uvjetnoj osudi, zamjeni radom za opće dobro, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili oduzimanju predmeta, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu i u tom dijelu te je utvrdio da žalba zbog odluke o kazni nije osnovana.

 

16. Određujući vrstu i mjeru kazne koju  u konkretnom slučaju valja primijeniti, prvostupanjski sud je uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela pa je pravilnom ocjenom svih utvrđenih olakotnih okolnosti (ranija neosuđivanost optuženika, izraženo žaljenje zbog kaznenog djela, činjenicu da je otuđena stvar vraćena oštećeniku, obiteljske prilike optuženika, njegovo zdravstveno stanje i životnu dob) i ne postojanje otegotnih okolnosti, primjenom instituta ublažavanja kazne, optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, dakle ispod propisanog minimuma, a što je primjereno težini počinjenog kaznenog djela. Potom mu je na temelju članka 56. KZ/11. izrekao uvjetnu osudu i odmjerio rok provjeravanja od 5 (pet) godina od pravomoćnosti presude u kojem optuženik ne smije počiniti novo kazneno djelo, čime je u konkretnom slučaju i po mišljenju drugostupanjskog suda postignuta svrha kažnjavanja.

 

17. Slijedom navedenog, a s obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu, a kako pri njenom ispitivanju nisu utvrđene bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona iz članka 476. stavak 1. točke 1. i 2. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 15. travnja 2021.