Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 589/2019-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog E. S., zbog kaznenih djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 1. i 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak i 101/17 - dalje: KZ/11.), i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 5. ožujka 2018. broj K-18/2012-147, u sjednici održanoj 15. travnja 2021.,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e :
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom E. S., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11. za koje je pod toč. a) izreke te presude proglašen krivim, temeljem čl. 166. st. 2. KZ/11, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci, dok mu se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca za kazneno djelo iz čl. 177. st. 1. KZ/11 pod toč. b) izreke i kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci za kazneno djelo iz čl. 213. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 pod toč. c) izreke, pa se optuženi E. S., temeljem čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. studenog 2011. do 25. siječnja 2014.
II. Žalba optuženog E. S. odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.
III. Na temelju čl. 486. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), protiv optuženog E. S. određuje se istražni zatvor iz osnove u čl. 123. st. 2. ZKP/08-I.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom osuđen je opt. E. S. i to: pod toč. a) izreke zbog teškog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 za koje mu je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, pod toč. b) te izreke zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz čl. 177. st. 1. KZ/11 na štetu kćeri D. S., za koje mu je utvrđena kazna zatvora od tri mjeseca te pod toč. c) izreke zbog kaznenog djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta i maloljetne osobe iz čl. 213. st. 2. u vezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje u tekstu: KZ/97) na štetu sina V. S., za koje mu je utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci pa je optuženiku, primjenom odredaba o stjecaju, izrečena jedinstvena kazna zatvora od četiri godine i deset mjeseci. Temeljem čl. 54. KZ/11, u navedenu kaznu optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. studenog 2011. do 25. siječnja 2014.
2. Istovremeno, temeljem čl. 452. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), odbijena je optužba protiv opt. E. S. zbog kaznenog djela iskorištavanja djece za pornografiju iz čl. 163. st. 1. i 2. KZ/11, činjenično i pravno opisanog pod toč. d) izreke te presude.
3. Temeljem čl. 148. st. 4. ZKP/08, odlučeno je da će se o troškovima kaznenog postupka odlučiti nakon što se pribave podaci o njihovoj visini.
4. Protiv te presude žale se optuženik i državni odvjetnik.
5. Optuženik se žali osobno i po svojoj braniteljici B. T., odvjetnici iz V., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
5.1. Budući da su žalbe optuženika podnesene iz gotovo istovjetnih razloga, razmotrene su kao jedinstvena žalba.
6. Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženiku za kazneno djelo pod toč. a) izreke prvostupanjske presude utvrdi stroža kazna zatvora bez primjene odredaba o ublažavanju kazne te da mu se izrekne primjerena jedinstvena kazna zatvora.
7. Državni odvjetnik je odgovorio na žalbu optuženika ukazujući na njezinu neosnovanost te je predložio da se ista odbije.
8. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.
9. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te je vraćen uz pisanu izjavu zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske M. K. kojom odustaje od dijela žalbe državnog odvjetnika zbog žalbenog osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka.
9.1. S obzirom da je viši državni odvjetnik odustao od dijela žalbe nižeg državnog odvjetnika, to je njegova žalba razmatrana samo u okviru preostalog istaknutog žalbenog osnova odnosno zbog odluke o kazni.
10. Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana.
11. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik tvrdi da je ošt. D. S. tijekom postupka mijenjala svoj iskaz zbog čega joj se ne može pokloniti vjera. Ističe se da sin optuženika, svjedok V. S. koji je živio s njima u zajedničkom domaćinstvu, nije primijetio ništa nedolično, a tako niti ispitani susjedi, svjedoci B. G. i Ž. M. Stoga je na raspravi trebalo ponovno ispitati sada punoljetnu ošt. D. S. te njezinog brata, ošt. V. S. te optuženiku omogućiti suočenje s tim svjedocima, što je sud neopravdano odbio učiniti. Osporava se dokazanost kaznenog djela pod toč. b) izreke prvostupanjske presude, a u odnosu na kazneno djelo pod toč. c) izreke ukazuje se da optuženik nije imao namjeru zlostavljati svog sina ošt. V. S., „već ga odgajati da bude bolji“. Stoga je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđenim.
12. Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske ocjenjuje da je sud prvog stupnja, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik počinio sva kaznena djela na način opisan u optužnici državnog odvjetnika.
12.1. Navodima žalbe optuženika nije s uspjehom dovedena u sumnju vjerodostojnost iskaza ošt. D. S. Prvostupanjski sud pravilno cijeni da je ova oštećenica, ispitana na dokaznom ročištu, kao i na raspravi, dosljedno teretila svog oca, opt. E. S., da ju je od njezine sedme godine života najprije dirao po grudima i spolovilu prodirući prstom u njezinu vaginu, a nakon navršene 11-ste učestalo s njom obavljao vaginalne i oralne spolne odnose što je trajalo sve dok nije navršila 14 godina, kada je udomljena u obitelji D. P. Oštećenica sve događaje opisuje uvjerljivo i s detaljima koji mogu biti poznati samo osobi koja govori iz proživljenog iskustva, a manja odstupanja vezano za vremensko određenje događaja razumljiva su posljedica činjenice da oštećenica, s duljim vremenskim odmakom, opisuje opetovane situacije doživljene u ranoj dječjoj dobi. Zbog toga, imajući u vidu da oštećenica uvijek jednako opisuje pretrpljeno spolno zlostavljanje te navodi karakteristične riječi i postupke svog oca, a bez utvrđenog bilo kakvog motiva zbog kojeg bi ga ona bezrazložno teretila iako već dulje vrijeme s njim nije u kontaktu, prvostupanjski sud osnovano cijeni da iskaz ošt. D. S., sam po sebi, ukazuje da se radi o iskrenom i autentičnom svjedočenju.
12.2. Nadalje, oštećenica se, ubrzo nakon odlaska iz roditeljske kuće, povjerila svojoj udomiteljici, svjedoku V. D., koja to u svom iskazu na sudu potvrđuje. Oštećenica, tada stara 14 godina, ispričala je ovoj svjedokinji da je njezin otac, optuženik, često tukao nju i brata te da ju je seksualno zlostavljao od njezine sedme godine života, najprije dirajući je i gurajući prste u njezino spolovilo, a kasnije i obavljajući seksualne odnose s njom. Ova svjedokinja ocijenila je da dijete govori istinu te je o tome obavijestila Centar za socijalnu skrb V. Isto potvrđuje i udomitelj D. P. ispitan u svojstvu svjedoka.
12.3. Iako optuženik u osobnoj žalbi pokušava obezvrijediti iskaze udomitelja sugerirajući da su upravo oni nagovorili oštećenicu da ga lažno tereti, za takvo što u spisu nema uporišta. Doista, zbog čega bi ovi svjedoci, kod kojih je oštećenica tada bila smještena svega tri tjedna i koji do tada optuženika uopće nisu poznavali, imali razloga njemu naštetiti kroz izmišljene optužbe za tako teško kazneno djelo? Upravo suprotno, radi se o objektivnim i nezainteresiranim osobama koje su se dulje vrijeme bavile udomiteljskom djelatnošću, a prema iskazu djelatnika Centra za socijalnu skrb V. A. P. nikakvih primjedbi na njihov rad nije bilo zbog čega Centar i dalje s njima surađuje. Stoga ova teza obrane uopće nije uvjerljiva.
12.4. Osim ovih kontrolnih dokaza koji potvrđuju terećenje ošt. D. S., treba reći i da njezin brat, svjedok V. S. ima određena saznanja o seksualnom zlostavljanju svoje sestre. Iako je on u vrijeme događaja bio dijete predškolske i rane školske dobi, u svom svjedočkom iskazu iznosi neka saznanja primjerena tom uzrastu, a koja potvrđuju terećenje njegove sestre ošt. D. S. Tako je ovom svjedoku poznato iz vlastitog iskustva da su "sestra i tata bili jako sumnjivi zato jer njih dvoje odu gore u sobu ... čuo je da nešto šapću ... meni tata ne da da idem gore jer će me istući ... onda je to meni jako sumnjivo ". Nadalje, iskazuje da je optuženik "ljubio sestru i tražio da mu sjedne u krilo i da po kući nosi minicu ... radio je s njom što nije smio ... kao da mu je po noći bila žena, a po danu kao da mu je kćer ". Iako se oštećenica u vrijeme događaja nije potužila mlađem bratu na očevo ponašanje, iz iskaza ovog svjedoka jasno slijedi da je on, na djeci svojstven način, uočio neodgovarajuće optuženikovo ponašanje prema oštećenici i time, u stvari, osnažio njezino terećenje na sudu.
12.5. Konačno, ali ne manje važno, oštećenica je ubrzo nakon otkrivanja događaja opservirana na Poliklinici za zaštitu djece Grada Zagreba tijekom kojih razgovara sa stručnim osobama (psihologom i psihijatrom) ona opetuje tvrdnje o očevom seksualnom zlostavljanju, a multidisciplinarni tim te ustanove zaključuje da je oštećenica pretrpjela spolno, emocionalno i tjelesno zlostavljanje od svog oca te je kod nje utvrđena izražena simptomatologija PTSP-a s autoagresivnim pulzijama.
12.6. Dakle, ovako povezane činjenice utvrđene temeljem navedenih dokaza, a imajući u vidu i izrazito seksualizirano ponašanje oštećenice, kako u vrijeme događaja, tako i nakon toga vidljivo iz nalaza i mišljenja dijagnostičkog tima Doma za odgoj djece i mladeži u O. od 25. svibnja 2012., jasno je da je ona već u ranoj dječjoj dobi bila žrtvom seksualnog iživljavanja od strane svog oca, kako to sud prvog stupnja pravilno utvrđuje.
12.7. Suprotno tvrdnji optuženikove žalbe, činjenično stanje nije ostalo nepotpuno utvrđenim time što oštećena djeca nisu još jednom dodatno ispitana na raspravi.
12.8. Oštećenici D. i V. S., kao djeca u dobi od 14 odnosno 10 godina, najprije su ispitani na dokaznom ročištu u smislu čl. 292. st. 1. ZKP/08 u nazočnosti optuženikovog branitelja, a potom dodatno i na raspravi od 9. travnja 2013. čemu je, osim branitelja, prisustvovao i optuženik osobno. Obrana na toj raspravi nije imala primjedaba niti je predlagala suočenje svjedoka s optuženikom. Tijekom nove rasprave od 16. studenog 2017., uz suglasnost stranaka, reproducirane su audio-video snimke ispitivanja tih svjedoka, a izričito upitana obrana nije imala daljnjih dokaznih prijedloga, što su ponovili i na raspravi od 2. ožujka 2018. Zbog toga, imajući u vidu da su oba svjedoka prethodna dva puta ispitana u nazočnosti optuženika i njegovog branitelja kada su postavljanjem pitanja mogli ostvariti svoje konfrontacijsko pravo, te cijeneći da se radi o ranjivim osobama koje se, prema čl. 292. st. 1. i 2. ZKP/08, samo izuzetno mogu ponovno ispitati, jasno je da prijedlog žalbe za provođenjem još jednog, trećeg ispitivanja uz radnju suočenja nije pravovremen niti opravdan.
12.9. U žalbi isticana okolnost da susjedi optuženika nisu imali saznanja o njegovim kriminalnim radnjama ne umanjuje zaključak o dokazanosti kaznenog djela s obzirom da te osobe nisu s njim živjele u zajedničkom domaćinstvu niti su im sve činjenice mogle biti poznate.
12.10. Zbog izloženog, kazneno djelo iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 počinjenog na štetu djeteta D. S. je sa sigurnošću dokazano.
13. Jednako tako, nema dvojbe da je optuženik na štetu iste oštećenice grubo zanemario svoju dužnost zbrinjavanja i odgoja djeteta time što je, kao roditelj, dopuštao i odobravao da ona u dobi od 13 godina održava spolne odnose s drugim muškarcima. S obzirom na nisku životnu dob oštećenice, takvo ponašanje sigurno je ugrozilo njezin pravilan psihofizički razvoj, a optuženik je toga bio svjestan te je takvo ponašanje propustio spriječiti.
13.1. Naime, iz iskaza ošt. djeteta D. S. proizlazi da je njezin otac znao da ona ima spolne odnose s mladićima te joj je to dopuštao tražeći da mu ona, po povratku kući, "ispriča kako joj je bilo". Jednako iskazuje i sin optuženika, svjedok V. S., koji navodi da je "tata nagovarao D. da ima seksualne odnose s D. koji ima 17 godina". S tim u vezi, kod oštećenice je već u dobi od 14 godina utvrđena starija defloracija himena, kako to proizlazi iz nalaza ginekologa KBC Sestre milosrdnice u Zagrebu od 17. studenog 2011.
13.2. Ovako utvrđeno ponašanje optuženika doista ukazuje da je on, ne samo znao za štetno ponašanje svoje kćeri, nego ga je i poticao, što bitno odudara od njegove roditeljske dužnosti da joj osigura pravilan psihofizički razvoj. Posljedice koje su iz toga, ali i činjenice da je optuženik sam seksualno zlostavljao svoju kćer, za nju proizašle jasno proizlaze iz opsežne dokumentacije stručnih osoba koje su oštećenicu opservirale tijekom njezinog odrastanja.
13.3. Žalbom isticani iskaz svjedoka D. H. ne dovodi u sumnju dokazanost predmetnog kaznenog djela. Naime, okolnost da je optuženik, na traženje ovog svjedoka zabranio oštećenici da se ljubi s njegovim sinom, još ne znači i da je optuženik inače savjesno odgajao svoju kćer. Prije je zaključiti da je optuženik pred trećim osobama „glumio“ roditeljsku brigu, a u obiteljskom okruženju postupao suprotno, kako proizlazi iz suglasnih iskaza njegove djece.
14. Konačno, nikakve dvojbe nema da je optuženik u inkriminiranom periodu grubo zlostavljao svog sina V. tukući ga po svim dijelovima tijela i to nogama, rukama, šibom pa i remenom, čime je kod djeteta izazvao emocionalnu patnju i strah te ugrozio njegov pravilan psihofizički razvoj. To nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog djeteta, ali i suglasnih iskaza njegove sestre D. S. te iskaza udomitelja oštećenika, kao i svjedoka M. S. te medicinske dokumentacije o utvrđenim ozljedama oštećenika u vidu hematoma glave, lijeve podlaktice i šake uz frakturnu pukotinu prsta lijeve šake. Takvo grubo tjelesno kažnjavanje ne osporava niti optuženik uz tvrdnju da je na taj način "želio da mu sin bude bolji čovjek".
14.1. Nasuprot takvim navodima žalbe, treba reći da fizički napadi na dijete, a posebno takvog intenziteta kako je to činio optuženik, nisu niti mogu biti opravdani bilo kakvim odgojnim metodama. Upravo suprotno, radi se o fizičkom iživljavanju nad znatno slabijom i nezaštićenom žrtvom kojem je isključivi cilj emocionalna patnja i strah djeteta te kao takvo predstavlja očitu negaciju roditeljske brige za njegov pravilan odgoj i psihofizički razvoj. Štetne posljedice ovakvog ponašanja optuženika jasno su vidljive iz mišljenja psihologa i defektologa Doma za odgoj djece i mladeži u O. te mišljenja multidisciplinarnog tima Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba.
15. Zaključno, dakle, osuđujuća presuda protiv optuženika zasnovana je na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju te su primijenjene i odgovarajuće odredbe materijalnog prava. Naime, i ovaj žalbeni sud prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda vezano za pravilnu pravnu oznaku kaznenih djela prema odredbama zakona koje su za optuženika najblaže, sukladno čl. 3. st. 2. KZ/11.
16. Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.
16.1. Prvostupanjski sud je prilikom izbora vrste i mjere kazne cijenio optuženiku olakotnim njegovo obiteljsko okruženje odnosno teško djetinjstvo, slabe materijalne prilike i okolnost da se on u određenoj mjeri trudio svojoj djeci osigurati osnovne uvjete za život. S obzirom da otegotnih okolnosti nije našao, prvostupanjski sud zaključuje da utvrđene olakotne okolnosti, u svojoj ukupnosti, opravdavaju primjenu odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 48. st. 2. KZ/11 te optuženiku, za kazneno djelo iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11, utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.
16.2. Nasuprot tome, u pravu je državni odvjetnik da ovako utvrđene okolnosti, po svom značaju i kvaliteti, nisu naročito olakotne da bi opravdavale izricanje kazne ispod zakonom zapriječenog minimuma za ovo kazneno djelo. Osim toga, državni odvjetnik osnovano ukazuje na dugotrajnost i brojnost radnji spolnog zlostavljanja oštećenice, što je optuženiku trebalo cijeniti otegotnim.
16.3. S druge strane, pak, nije u pravu optuženik kada predlaže izricanje još blaže kazne s osnova utvrđenih olakotnih okolnosti, ali i činjenice da je optuženik u vrijeme događaja bio bitno smanjenih sposobnosti shvaćanja vlastitih postupaka i mogućnosti da njima upravlja. Upravo suprotno, iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka dr. B. P. proizlazi da je optuženik, pored dijagnoze dissocijalnog poremećaja osobnosti, u vrijeme učina djela bio potpuno ubrojiv pa je taj navod žalbe proizvoljan i netočan.
16.4. Slijedom navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je optuženiku za kazneno djelo iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 trebalo utvrditi strožu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i šest mjeseci te ga, prihvaćanjem po sudu prvog stupnja utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora za kaznena djela iz čl. 177. st. 1. KZ/11 i čl. 213. st. 1. i 2. KZ/97, osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina.
16.5. Ovako odmjerena jedinstvena kazna zatvora nužna je i pravedna kako bi se njome izrazio odgovarajući prijekor društva prema počiniteljima kaznenih djela na štetu djece te utjecalo na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitih ponašanja, ali i da se tom kaznom upozore drugi građani na štetnost činjenja takvih kaznenih djela.
17. Budući da je žalba državnog odvjetnika osnovana, dok žalba optuženika to nije, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08-I, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao ad I/ i II/ izreke ove presude.
18. S obzirom da su se zbog preinačenja prvostupanjske presude u odluci o kazni stekli uvjeti da se protiv optuženika, temeljem čl. 123. st. 2. ZKP/08-I, odredi istražni zatvor kao obavezan, to je, temeljem čl. 486. st. 2. ZKP/08-I, riješeno kao ad III/ izreke ove drugostupanjske odluke.
Ranko Marijan, v.r.