- 1 -              I Kž 559/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 559/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. Š., zbog krivičnog djela iz članka 79. stavaka 1. i 2. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne Novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92,  31/93, 35/93., 108/95, 16/96. i 28/96., dalje: KZRH), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 4. rujna 2020. broj K-21/2019., u sjednici održanoj 15. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalba optuženog J. Š. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom optuženi J. Š. proglašen je krivim zbog krivičnog djela protiv dostojanstva ličnosti i morala, silovanja iz članka 79. stavaka 1. i 2. KZRH i na temelju članka 79. stavka 2. KZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.

 

2. Temeljem članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19 - dalje: ZKP/08.) oštećena S. K.-P. upućena je s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu.

 

3. Temeljem članka 148. stavka 6. ZKP/08. optuženik je u cijelosti oslobođen od plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

4. Žalbu protiv navedene presude podnio je optuženi J. Š. po branitelju, odvjetniku F. Š., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom „ukinuti presudu uz uputu da se u ponovljenom postupku izvede dokaz predložen od obrane“.

 

5. Državni odvjetnik odgovorio je na žalbu optuženika, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

 

6. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08. dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, te je spis u roku vraćen.

 

7. Žalba nije osnovana.

 

8. Pobijajući pogrešno utvrđeno činjenično stanje, optuženik upire na ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka S. T. i Z. V. koji su na raspravi održanoj 28. kolovoza 2020. naveli da se ne sjećaju događaja o kojem su iskazivali 29. siječnja 1995. na ročištu kod istražnog suca, pri čemu nisu prepoznali optuženika. Uz to, optuženik tvrdi da je oštećenica bitno drugačije iskazivala o terećenom događaju na raspravi nego pred istražnim sucem, slijedom čega je i državni odvjetnik izmijenio činjenični opis krivičnog djela silovanja. Tako pojašnjava da je oštećenica u istrazi navela kako joj je optuženik prijetio da će silovati njezinu sedmogodišnju kćer, a da je sada na raspravi iskazala da joj je prijetio jer je rekao da zna kuda joj djeca prolaze, kako će ih naći i da se pazi, što sve nije rezultiralo izmjenom činjeničnog opisa terećenog krivičnog djela, na što je optuženik upirao. Osim toga, smatra da oštećenica nije govorila istinu kada je optuženika prepoznala na fotografijama i u sudnici, jer osoba na fotografijama i osoba u sudnici nemaju nikakve sličnosti i to ne samo zbog proteka vremena i starosti, već i zbog faciomorfoloških karakteristika. Napominje da je izostao najbitniji materijalni dokaz koji povezuje optuženika s terećenim krivičnim djelom, a to je utvrđenje bioloških tragova radi izrade DNA profila počinitelja i usporedbe s DNA profilom optuženika. Konačno, u odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, optuženik smatra da je prvostupanjski sud trebao službenim putem pribaviti podatak o vremenu služenja optuženika u regularnim jedinicama armije BIH jer bi se tako utvrdilo točno trajanje vojne službe i je li inkriminiranog dana optuženik bio nazočan u prostorijama te vojne postrojbe.

 

8.1. Suprotno tvrdnji žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te da je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik inkriminiranog dana počinio krivično djelo silovanja iz članka 79. stavaka 1. i 2. KZRH, kako mu je to optužnicom i stavljeno na teret.

 

8.2. Naime, oštećena S. K.-P. je na ročištu kod istražnog suca vrlo detaljno, uvjerljivo i precizno teretila optuženika da je inkriminiranog dana u 1,30 sati došao u njezinu kuću te se predstavio kao J. Š., prijatelj njezinog muža B., o kojem je ona čula ranije iz priče svog supruga, te ju je upotrebom sile i prijetnji, prinudio na obljubu, za vrijeme dok su njezina djeca (P. u dobi od sedam godina, M. u dobi od tri i pol godine te B. u dobi od četiri mjeseca) spavala u drugoj sobi. Tako je detaljno opisala kako ju je optuženik udarao šakama po glavi i tijelu, gušio je rukom te pritiskivao lice jastukom i dekom, slijedom čega joj je curila krv iz nosa i zadao joj niz ozljeda po tijelu, što proizlazi iz sudsko medicinskog vještačenja dr. I. K., upućujući joj pri tome niz prijetnji kako će ubiti nju i njezinu djecu i silovati joj sedmogodišnju kćer, te je tako tijekom noći u razdoblju od tri sata prisiljavao na više vaginalnih odnosa, tražeći je da mijenja položaje, pri čemu je u tri navrata ejakulirao u nju i uz to prisiljavao je i na analne odnose, u čemu je jednom i uspio, a oštećenica je tada  jaukala i vriskala od bolova. Uz sve to, opisala je kako ga je molila da je pusti na toalet, ali joj to optuženik nije dozvolio pa je malu i veliku nuždu obavila u plahti za koje vrijeme je optuženik masturbirao, a tijekom drugog spolnog odnosa je najmlađe dijete plakalo pa ga je morala i nahraniti. Sav taj događaj u cjelini oštećenica je opisala i na raspravi, uz neznatna odstupanja, navodeći da su u vrijeme tog događaja vrata spavaće sobe gdje su djeca spavala bila zatvorena, iako je ranije rekla da su bila pritvorena, da joj se optuženik nije odmah predstavio kad je došao na vrata, iako je ranije rekla da se odmah predstavio prilikom dolaska, kao i da joj se čini da je bio par centimetara niži od nje, iako je ranije rekla da je bio 1 do 2 cm viši od nje. Sva ta odstupanja u njezinom iskazu predočena su joj od strane prvostupanjskog suda i ona je navela da je moralo biti onako kako je iskazivala kod istražnog suca jer su joj ti detalji tada bili svježiji. Međutim, oštećenica je pojasnila na raspravi da ju je optuženik tražio da ga prije trećeg spolnog odnosa dodiruje rukom i oralno zadovoljava kako bi mogao nastaviti sa obljubom, pa je državni odvjetnik u tom smislu i precizirao činjenični opis. No, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je oštećenica drugačije na raspravi iskazivala u vezi s prijetnjom njezinoj sedmogodišnjoj kćerki nego kao kod istražnog suca. Dapače, oštećenica je i sada iskazala kako je optuženik prijetio da će nešto napraviti maloj, odnosno da će „sjebati malu“ te da je prijetio onako kako je i ranije navela. Unatoč svemu tome, manja odstupanja koja je oštećenica nakon 25 godina imala u svom iskazu na raspravi, nemaju takav značaj koji im optuženik pridaje da bi na  bilo koji način utjecala na izmjenu činjeničnog opisa terećenog događaja kakav je sadržan u optužnici, a kamoli dovela u sumnju njezin iskaz, kojeg je prvostupanjski sud s pravom ocijenio vjerodostojnim.

 

8.3. Osnovano je prvostupanjski sud terećenje oštećenice doveo u vezu s iskazima posrednih svjedoka S. T. te Z. V. koji su kod istražnog suca naveli da su osobu imena J. Š. vozili iz P. u U. i N. gdje su proveli večer po kafićima i restoranima, da bi ga na kraju odveli u mjesto K. jer je optuženik rekao da mu tamo živi prijatelj. Oni su suglasno iskazali da su optuženika ostavili pred kućom, pri čemu je svjedok Z. V. dodatno naveo da se pred tom kućom nalazio žuti auto i pas, a oštećenica je potvrdila na raspravi kako je u to vrijeme imala žuti Renault 21 te možda čak u to vrijeme i psa. Uz činjenicu što su ti svjedoci potvrdili identitet optuženika, oni su iskazali kako su sačekali neko vrijeme u autu dok je optuženik išao provjeriti ima li koga u kući, pa su vidjeli neku žensku osobu, siluetu, kako gleda kroz prozor. Navedeno je opisala i oštećenica potvrđujući kako je gledala kroz prozor sobe u trenutku kada je optuženik otišao na kratko do automobila gdje su bili ti svjedoci i rekao im da mogu otići te da je vidjela dvije muške osobe, siluete kako sjede u automobilu. Prema tome, navedeni svjedoci doista dovode optuženika u vezu sa inkriminiranim događajem, slijedom čega okolnost što se sada nakon 25 godina ne sjećaju tog događaja ni na koji način ne dovodi u sumnju njihov detaljan iskaz kod istražnog suca. Navedeno tim više, jer su oba svjedoka kada su im predočeni iskazi iz istrage, suglasno naveli da mora biti istina ono što su tada govorili jer je za njih „iskazivanje pred sudom moralan čin‟.

 

8.4. Nije u pravu optuženik kada utvrdi da u ovom postupku nedostaje bitan materijalan dokaz, i to biološko vještačenje DNA profila optuženika s materijalnim tragovima oduzetim prilikom uviđaja. Naime, kraj činjenice da je oštećenica dosljedno, uvjerljivo i okolnosno teretila optuženika, a što je pravilno dovedeno u vezu i s iskazima posrednih svjedoka koji navode da se radilo o J. Š., svakako treba imati na umu da ne samo da je oštećenica kod istražnog suca optuženika opisala kao osobu crne kratko podšišane kose, svijetlih očiju, tjelesno razvijenije i tetovirane po cijelom tijelu, 1 do 2 cm više od nje, već da ga je prepoznala na fotografijama iz tog vremena. Jednako tako, bila je još sigurnija kada je na raspravi iskazala da je optuženik upravo osoba koja je počinila to krivično djelo, samo da je sada ostario, smanjio se i da je sad zbog godina nižeg rasta. Dakle, oštećenica je prepoznala optuženika i na raspravi, kojem se izgled zbog proteka vremena izvjesno promijenio, no očito ne u mjeri koja bi oštećenicu spriječila da ga s takvom sigurnošću prepozna. Navedeno, a protivno žalbenom navodu optuženika, ne upućuje da bi oštećenica imala razloga lažno tereti optuženika, kojeg ranije uopće nije poznavala. Prema tome, niti izostanak biološkog vještačenja ne dovodi u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je upravo optuženi J. Š. počinitelj ovog krivičnog djela na štetu oštećenice.

 

8.5. Kraj takvog stanja, dokazni prijedlog optuženika za pribavom službenih podataka u kojem je vremenu on boravio u regularnim jedinicama vojske BiH, a koji sada ističe u žalbi upirući na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, s pravom prvostupanjski sud odbija kao odugovlačeći. Naime, i sam optuženik u svojoj obrani navodi da je od 20. svibnja 1995. do kraja studenog 1995. bio u vojsci BiH te da je krajem studenog ilegalno prešao granicu bez dokumenata u Republiku Hrvatsku. Međutim, inkriminirani događaj zbio se 28. studenog 1995., dakle krajem studenog te godine, a sam optuženik ne navodi neki drugi datum ili mjesec koji bi doveli u pitanje njegov boravak na području Republike Hrvatske upravo u vrijeme počinjenja ovog krivičnog djela. Stoga se provođenjem tog dokaznog prijedloga i po ocjeni ovog suda ne bi utvrdilo drugačije činjenično stanje.

 

8.6. Time je, dakle, činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno te je optuženik, osnovano proglašen krivim zbog krivičnog djela činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

 

9. Što se tiče pravilne primjene materijalnog prava u smislu članka 3. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne  Novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.) treba reći da je pravna oznaka djela prema odredbama zakona koje su bile na snazi u vrijeme događaja u svemu pravilne i zakonite, uz pravilnu argumentaciju isticanu u pobijanoj presudi.

 

10. S obzirom da žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, taj dio prvostupanjske presude ispitan je po službenoj dužnosti, sukladno članku 478. ZKP/08.

 

10.1. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sve okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne u smislu članka 37. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne  Novine“  broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. – ispravak, 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96. 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. – ispravak, 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96., dalje: OKZRH) i te okolnosti je ispravno vrednovao kada je optuženom J. Š. odmjerio kaznu zatvora u trajanju od deset godina za kazneno djelo iz članka 79. stavka 2. KZRH, dostatno vodeći računa o otegotnim okolnostima, pri čemu nije nađena ni jedna olakotna okolnost niti se takva sada navodi u žalbi. Tako s pravom prvostupanjski sud cijeni okolnosti pod kojima je optuženik ovo krivično djelo počinio te način počinjenja kojim je iskazao visok stupanj kriminalne volje, upornosti, bešćutnosti i bezobzirnosti, ali i činjenicu višestruke osuđivanosti optuženika, koji je s kriminalnim postupanjem nastavio i nakon počinjenja ovog krivičnog djela zbog kojeg je sada osuđen, pri čemu se on već dugi niz godina, od 2001. nalazi na izdržavanju dugotrajne kazne zatvora u Republici Italiji zbog počinjenog silovanja i ubojstva (sve do 2028.). Stoga ovaj drugostupanjski sud smatra da je izrečena kazna zatvora primjerena težini i posljedicama ovog krivičnog djela te da će se tako izrečenom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja predviđena u članku 31. u vezi sa člankom 4. stavkom 2. OKZRH.

 

11. Slijedom navedenog, a budući da ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud, u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 15. travnja 2021.