1

Poslovni broj Gž R-711/2020-2

 

 

Poslovni broj Gž R-711/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužitelja L. K. iz J., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici S. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika E. – U. N. d.o.o., iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici A. C., odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. & P. iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika W. O. V. I. G. d.d., iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici V.K., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 Pr-5532/2018-29 od 30. travnja 2020., 15. travnja 2021.,

p r e s u d i o j e

I Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 Pr-5532/2018-29 od 30. travnja 2020. u točkama I i III izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I/ Nalaže se tuženiku E. - U. N. d.o.o. za trgovinu nekretninama i graditeljstvo, Z., OIB: ..., isplatiti tužitelju L. K. iz J., OIB: ..., iznos od 13.950,00 kuna, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2017. pa do isplate, te iznos od 2.430,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2020. pa do isplate, sve po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku E. - U. N. d.o.o. za trgovinu nekretninama i graditeljstvo, Z., OIB: ..., naknaditi tužitelju L. K. iz J., OIB: ..., trošak parničnog postupka u iznosu od 7.750,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2020. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju da nadoknadi trošak parničnog postupka tuženiku u iznosu od 5.000,00 kn i umješaču na strani tuženika u iznosu od 1.562,50 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu ti zahtjevi odbijaju kao neosnovani.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja tuženik je obvezan isplatiti tužitelju iznos od

13.950,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2017. do isplate i iznos od 2.430,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2020. do isplate (točka I izreke), odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 8.320,00 kn s kamatama (točka II izreke), te je tuženik obvezan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.750,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2020. do isplate.

Protiv citirane presude u njezinom dosuđujućem dijelu (točke I i III izreke) žali
se tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Nisu osnovani žalbeni navodi da bi donošenjem pobijane presude sud prvog stupnja počinio bitnu povredu postupka jer da se u obrazloženju presude ne navodi iz kojeg razloga sud nije uzeo u obzir i nije cijenio dokaze iznesene od strane tuženika, što bi upućivalo na postojanje bitne povrede postupka iz odredbe čl.338. st.4. ZPP-a, budući da je sud naveo i obrazložio koje je činjenice utvrđivao i koje je dokaze proveo, pri čemu je ocjena dokaza pridržana za sud prvoga stupnja.

Nije počinjena niti apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl.354. st.2. t.11. ZPP-a, budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je presudu moguće ispitati.

Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio 29. srpnja

2017. kao radnik tuženika, obavljajući poslove svojeg radnog mjesta vozača viličara u skladištu.

 

I u ovoj žalbenoj fazi postupka sporna je pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

Naime, tuženik ustraje da je tužitelj isključivo odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja.

S tim u svezi u provedenom je postupku utvrđeno:

- da iz prijave o ozljedi na radu od 11. kolovoza 2017. proizlazi da je do štetnog događaja došlo prilikom obavljanja redovitih poslova, kada je tužitelj radio na poslovima vožnje viličara, te da se sam ozlijedio na način da je prije potpunog zaustavljanja viličara izašao s istoga te mu je viličar ozlijedio nogu;

- da iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru Ministarstva,Područni ured Z., Ispostava K. K.:116-02/17- 41/35 Ur.broj:524-10-02-03/4-17-4 od 6. rujna 2017. proizlazi da je izvršen inspekcijski nadzor povodom navedenog štetnog događaja, kojom prilikom je utvrđeno da je poslodavac osposobio radnika za rad na siguran način, da je isti zdravstveno sposoban za obavljanje poslova koje je obavljao na dan ozljede na radu, da je poslodavac organizirao rad te označio skladište sukladno odredbama Pravilnika o zaštiti na radu na mjestima rada te da nisu utvrđeni propusti u primjeni mjera zaštite na radu od strane poslodavca;

- da je u navedenom štetnom događaju tužitelj zadobio ozljedu rupture lijeve ahilove tetive.

Ocjenom provedenih dokaza, iskaza svjedoka D. C., D. O., O. B. i M. J. te tužitelja sud utvrđuje da je tužitelj prilikom upravljanja viličarom isti zaustavio radi utovara robe, a da pri tome nije iz brave izvadio ključ, da su prema iskazima svjedoka D. C. i D. O. radnici često postupali na taj način, iako su prolazili obuku za rad na siguran način, te bili upozoravani da prije silaska s viličara moraju ugasiti stroj i izvaditi ključ, pri čemu iz iskaza svjedoka O. B. i tužitelja proizlazi da su radnici imali obvezu ispunjenja norme pa da im je propisano postupanje vađenja ključa iz brave stroja oduzimalo puno vremena, te da nisu isključivali viličare, jer nisu imali vremena.

Stoga, nalazeći da tuženik kao poslodavac odgovara tužitelju po pravilima o objektivnoj odgovornosti, odnosno temeljem odredbe iz čl.111. st.1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17 – dalje ZR), a da se sukladno odredbi čl.1067. st.3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11i 78/15; dalje ZOO) poslodavac može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala uslijed više sile, radnje ili djelovanja treće osobe ili uslijed krivnje radnika, odnosno da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika koju poslodavac nije mogao predvidjeti ili čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, te da je upravljanje viličarom opasna djelatnost, ali kako je u ovom slučaju poslodavac radniku dopustio da radi suprotno propisanim uvjetima za rad na siguran način, znajući da radnici tako postupaju i nije ništa učinio da ih u tome spriječi, kao i da je tužitelj znao za uobičajeno postupanje prilikom upravljanja viličarom, odnosno da prije silaska s viličara isti mora u potpunosti zaustaviti i izvaditi ključ iz brave, što u konkretnom slučaju nije učinio, utvrđuje suodgovornost tužitelja nastanku štetnog događaja u omjeru od 10%, a tuženika u omjeru od 90%.

 

Osnovano se žalbenim navodima osporava navedeno utvrđenje suda prvog stupnja.

Odredbom čl.25. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/2014, 118/2014, 154/2014 – dalje ZZR) propisano je da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti (st.1.). Poslodavac može biti oslobođen od odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (st.2.).

Odredbom čl.111. st.1. ZR-a propisano je da ako radnik pretrpi štetu na radu ili
u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava.

Navedenim zakonskim odredbama, koje su u odnosu na opće obveznopravne propise specijalne prirode, nije isključena primjena općih propisa obveznog prava vezanih uz načelo objektivne odgovornosti iz čl.1067. ZOO-a.

U konkretnom slučaju odgovornost se temelji na objektivnom kriteriju uzročnosti, s obzirom na sadržaj citirane odredbe čl.25. st.1. ZZR-a, tako i činjenicu da rad s viličarom predstavlja opasnu djelatnost.

S tim u svezi odredba iz čl.1063. ZOO-a propisuje da šteta nastala u vezi s
opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Prema odredbi iz čl.1067. st.2. ZOO-a vlasnik stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći, nit otkloniti, dok se prema odredbi st.3. vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

U konkretnom slučaju, u provedenom je postupku nedvojbenim utvrđeno da je
tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način, da su mu bila pružena sva zaštitna sredstva, bio je obučen za rad na viličaru i znao je da prije silaska s viličara isti mora zaustaviti i izvaditi ključ iz brave stroja, o čemu su iskazivali svi saslušani svjedoci, kao i tužitelj.

Naime, iskazom svjedoka D. C., stručnjaka zaštite na radu kod tuženika utvrđeno je da radnike posebno educiraju vezano za proces silaska s viličara jer se često dešava da u brzini ne čekaju potpuno zaustavljanje stroja, već izlaze prije zaustavljanja pa dolazi do povreda. Propisani postupak je da radnik koji upravlja viličarom zaustavlja stroj u potpunosti, i tek nakon toga izađe, a isto tako, obveza je radnika koji upravlja viličarom izvaditi ključ iz brave radi sprječavanja neovlaštenog korištenja viličara, te u cilju sprječavanja ozljeda trećih osoba koje se nalaze u skladištu, a koji nisu educirani za upravljanje viličarom. Navedeno je potvrdio i svjedok D. O., zaposlenik tuženika, dodatkom da mu je sam tužitelj rekao što se desilo, odnosno da je skočio s viličara dok je viličar još bio u hodu, što je na žalost česta greška, iako radnike stalno upozoravaju da ne skaču s viličara niti silaze dok je upaljen i da vade ključ iz brave.

Tužitelj je pak u svom iskazu potvrdio da ..."iako su nas učili da moramo izvaditi ključ iz brave i ugasiti viličar prije silaska s istoga to nisam radio jer smo imali jako veliku normu i morali smo brzo raditi... događaj se desio tako da sam ja skočio s viličara koji je nastavio kliziti i zahvatio me je po lijevoj nozi...".

Iz navedenih razloga tuženik osnovano ističe prigovor da se tužitelj kao njegov
radnik pri izvršavanju radnih zadataka nije pridržavao pravila o zaštiti na radu jer je skočio iz viličara koji je nastavio kliziti.

Stoga, a jer radnik koji je osposobljen za rad na siguran način i kojemu su
pružena sva zaštita sredstva, mora biti u svakom trenutku svjestan posljedica obavljanja poslova suprotno pravilima zaštite na radu, u opisanim je okolnostima tužitelj isključivo odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja, kada ta pravila u vrijeme nastanka štetnog događaja nije poštivao, odnosno kada je svojevoljno skočio s viličara koji je nastavio kliziti i pri tome ga ozlijedio.

Zbog toga je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja valjalo u cijelosti odbiti kao neosnovan.

Iz ovih je razloga na temelju odredbe iz čl.373. t.3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

Obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je sukladno odredbi iz čl.166. st.2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

Tuženiku je dosuđen trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr.8. t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa) u iznosu od 1.000,00 kn,pristup na ročišta 5. veljače i 6. travnja 2019., te 17. veljače 2020. prema Tbr.9. t.1. Tarife u iznosima od po 1.000,00 kn, ukupno 4.000,00 kn, PDV od 25% u iznosu od 1.000,00 kn, ukupno 5.000,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, pristupa ročištu za objavu presude odbijen kao neosnovan, budući da tuženik nije pristupio na to ročište.

Umješaču na strani tuženika priznat je trošak sastava podneska od 29. travnja 2019. prema Tbr.8. t.3. Tarife u iznosu od 250,00 kn i trošak pristupa ročištu od 17. veljače 2020. prema Tbr.9. t.1. Tarife u iznosu od 1.000,00 kn, ukupno 1.250,00 kn i PDV u iznosu od 312,50 kn, ukupno 1.562,50 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev umješača za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.

 

 

U preostalom dijelu (točka II izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 15. travnja 2021.

 

Sutkinja:

Dubravka Butković Brljačić