Poslovni broj: 61 Pž-3838/2019-2

1

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 61 Pž-3838/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, Ivane Mlinarić, suca izvjestitelja i Tatjane Kujundžić Novak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. R., R., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. K. i J. P. u R., protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2051/2014-21 od 3. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2021.

r i j e š i o j e

I. Ukida se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2051/2014-21 od 3. svibnja 2019. i tužba se odbacuje.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove u iznosu od 30.500,00 kn (tridesettisućapetsto kuna) u roku osam dana.

III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 4.500,00 kn (četiritisućepetsto kuna) kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2051/2014-21 od 3. svibnja 2019. utvrđeno je da je tužitelj vlasnik 1/4 posebnog dijela nekretnine pod oznakom k.č.br. ... - zgrada u Rijeci u ulici ..., upisane u zk.ul.br. ..., k.o. R., koji dio te nekretnine je na ime i u korist Republike Hrvatske upisan u knjizi položenih ugovora Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci u podulošku br. ... / zk.ul.br. ..., k.o. R., a opisan je kao: - dvosobni stan br. 11 na trećem katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika. 1/2 zajedničkog hodnika, i balkona, ukupne površine od 94,57 m2, te je tužitelj ovlašten na temelju ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini s imena tuženika na ime i u korist tužitelja u cijelosti (točka I. izreke); utvrđeno je da je tužitelj vlasnik 1/4 posebnog dijela nekretnine pod oznakom k.č.br. ... - zgrada u R. u ulici ..., upisane u zk.ul.br. ..., k.o. R., koji dio te nekretnine je na ime i u korist Republike Hrvatske upisan u knjizi položenih ugovora Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog suda u Rijeci u podulošku br. ... / zk.ul.br. ..., k.o. R., a opisan je kao: četverosobni stan br. 13 na trećem katu, koji se sastoji od četiri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika, drvarnice i balkona, ukupne površine od 149,28 m2, te je tužitelj ovlašten na temelju ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini s imena tuženika na ime i u korist tužitelja u cijelosti (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak od 47.005,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke), dok je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška od 390,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka IV. izreke).

2. Protiv dijela navedene presude u kome nije uspio u sporu (točke I., II. i III. izreke) tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se u tom dijelu ona preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 5.000,00 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu (točke I., II. i III. izreke) na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 9. ZPP-a jer je odlučeno o zahtjevu o kojemu je već prije pravomoćno presuđeno.

6. Da bi se moglo govoriti o pravomoćno presuđenoj stvari, nužno je postojanje subjektivnog (iste stranke) i objektivnog (isti predmet spora) identiteta spora (argument iz članka 333. stavka 2. ZPP-a). Prema ocjeni ovoga suda oba navedena kriterija su u konkretnom slučaju ispunjenja kao što to osnovano ističe žalitelj.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na: 1) 1/4 posebnog dijela nekretnine oznake k.č.br. ... - zgrada u R. u ulici, upisane u zk.ul.br. ..., poduložak br. ..., k.o. R. u naravi dvosobni stan br. 11 na trećem katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika. ½ zajedničkog hodnika, i balkona, ukupne površine od 94,57 m2 i 2) 1/4 posebnog dijela nekretnine oznake k.č.br. ... - zgrada u R. u ulici, upisane u zk.ul.br. ..., poduložak br. ..., k.o. R., u naravi četverosobni stan br. 13 na trećem katu, koji se sastoji od četiri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, hodnika, drvarnice i balkona, ukupne površine od 149,28 m2, koji dijelovi nekretnina su u zemljišnim knjigama (knjizi položenih ugovora) uknjiženi kao tuženikovo vlasništvo.

8. Nije sporna činjenica da je tuženik uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina na temelju pravomoćnog rješenja Ureda državne uprave u Primorsko- goranskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove, Klasa: UP/1-942-05/05-01/74 DC/SM, Ur.broj: 2170-77- 03-07-7 od 13. rujna 2007. (dalje: rješenje od 13. rujna 2007.) kojim je utvrđeno tuženikovo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj: 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02; dalje: Zakon o naknadi).

9. Nije sporna niti činjenica da je ovdje tužitelj pokrenuo upravni spor u kome je presudom Visokog Upravnog suda Republike Hrvatske (dalje: VUS) poslovni broj Us-4772/10-6 od 31. listopada 2012. odbijena tužba protiv rješenja Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko pravo Klasa: UP/II-942-01/07-01/1141, Ur.broj: 514-04-02-02/2-09-2 od 27. studenoga 2009. kojim je odbijena žalba ovdje tužitelja protiv rješenja od 13. rujna 2007. (dalje: rješenje od 27. studenoga 2009.).

10. Iz navedenog proizlazi kako je u upravnom sporu koji je ovdje tužitelj pokrenuo tužbom protiv rješenja od 27. studenoga 2009. već pravomoćno odlučeno o pravu vlasništva nad predmetnim nekretninama na način da je utvrđeno da je upravo tuženik, a ne tužitelj vlasnik tih nekretnina. Dakle, nadležni VUS je već donio pravomoćnu presudu kojom je već pravomoćno odlučeno o pravu vlasništva nad predmetnim nekretninama zbog čega prvostupanjski sud nije bio ovlašten u ovom parničnom postupku preispitivati pravilnost i zakonitost navedene pravomoćne presude kao što to osnovano ističe žalitelj. Naime, predmet upravnog spora jesu: 1. ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek, 2. ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek, 3. ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu, 4. ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora (članak 2. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima - „Narodne novine“ broj 20/10 i 143/12; dalje: ZUS). Pravomoćna presuda suda obvezna je za stranke u upravnom sporu i njihove pravne slijednike (članak 10. stavak 1. ZUS-a). Sud slobodno ocjenjuje dokaze i utvrđuje činjenice (članak 33. stavak 1. ZUS-a). Sud uzima u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, kojima nije vezan, i činjenice koje je sam utvrdio (članak 33. stavak

2. ZUS-a). Stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima (članak 33. stavak 3. ZUS-a).

11. Uzevši u obzir citirane zakonske odredbe, VUS je ocjenjivao zakonitost odluka upravnih tijela kojima je odlučeno o tuženikovom pravu vlasništva nad predmetnim nekretninama i zakonitost njihova postupanja, što znači da je ocjenjivao i pravilnost primjene odredaba materijalnog prava mjerodavnog za utvrđivanja prava vlasništva nad predmetnim nekretninama, ali i činjenice koje su utvrđene u postupku donošenja osporene odluke kao i činjenice koje je sam utvrdio. Stoga tužitelj ne može u ovom parničnom postupku s uspjehom isticati kako upravna tijela u navedenom upravnom postupku nisu uzela u obzir relevantnu činjenicu da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju odredbe članka 5. i članka 77. Zakona o naknadi, niti odredba članka 359. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) uz tvrdnju, u bitnome, kako se radi o konfisciranoj imovini bivšem vlasniku austrijskog državljanstva koja imovina nije obuhvaćena odredbama Zakona o naknadi, dok odlučna činjenica državljanstva bivšeg vlasnika nije utvrđivana u navedenom upravnom postupku. Navedeno je tužitelj bio dužan isticati u navedenom upravnom postupku u kojemu se odlučivalo o pravu vlasništva nad predmetnim nekretninama. Naime, tužitelj je sudjelovalo u navedenom postupku i imao je mogućnost isticati sve činjenice odlučne za osporavanje tuženikovog prava vlasništva, odnosno za utvrđenje eventualnog svog prava vlasništva. Eventualno propuštanje tužitelja da odlučne činjenice, uključujući i činjenicu državljanstva na koju se poziva u ovom postupku, istakne u navedenom upravnom postupku se ne može otkloniti podnošenjem tužbe parničnom sudu niti isticanjem te činjenice u ovom parničnom postupku. S tim u svezi sam tužitelj u podnesku od 6. prosinca 2016. ističe kako se u tužbi podnesenoj VUS-u pozivao na državljanstvo bivšeg vlasnika, ali da VUS uopće nije uzeo u obzir navedenu činjenicu niti je zauzeo svoj stav o utjecaju državljanstva na pitanje vlasništva. Međutim, niti eventualno propuštanje VUS-a da utvrđuje navedenu činjenicu državljanstva i ocjenjuje njezin utjecaj na pitanje vlasništva se ne može otkloniti podnošenjem tužbe parničnom sudu niti isticanjem te činjenice u ovom parničnom postupku. Okolnost da je VUS eventualno pogrešno odlučio o primjeni mjerodavnog materijalnog prava ne daje pravo tužitelju na pokretanje ove parnice u kojoj bi se ponovno odlučivalo o pravu vlasništva nad istim nekretninama jer se na taj način u ovom parničnom postupku zapravo preispituje pravilnost i zakonitost postupanja VUS-a što nije dopušteno u ovom postupku. Naprotiv, protiv pravomoćne presude VUS-a tužitelj je imao mogućnost izjavljivanja izvanrednih pravnih lijekova u skladu s odredbama članka 76. - 78. ZUS-a, dok iz spisa ne proizlazi da je tužitelj iskoristio tu zakonsku mogućnost.

12. Dakle, u navedenom upravnom sporu je kao tužitelj sudjelovao upravo ovdje tužitelj G. R., dok je kao tuženik sudjelovao upravo ovdje tuženik Republika Hrvatska (Ministarstvo pravosuđa, Uprava za građansko pravo). Dakle, u navedenom upravnom sporu su sudjelovale obje parnične stranke iz ovog postupka zbog čega postoji subjektivni identitet spora kao što to osnovano ističe žalitelj.

13. Osim toga, u navedenom upravnom sporu je već odlučeno o istom (identičnom) zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva nad predmetnim nekretninama na način da je odlučeno da je upravo tuženik, a ne tužitelj vlasnik tih nekretnina. Dodatno se ističe kako iz činjenične osnove tužbe u ovoj parnici ne proizlazi da se tužbeni zahtjev temelji na drugačijoj činjeničnoj osnovi od one koja je već bila predmet utvrđivanja prava vlasništva u navedenom upravnom sporu, dok se, kao što je prethodno obrazloženo, eventualno propuštanje ovdje tužitelja i/ili VUS-a da u tom postupku ističe, odnosno utvrđuje odlučne činjenice, ne može s uspjehom otkloniti u ovom postupku. Zbog toga u konkretnom slučaju postoji i objektivni identitet spora kao što to osnovano ističe žalitelj.

14. Uzevši u obzir navedeno, ocjena je ovoga suda, kako tužitelj ne može u ovom postupku zahtijevati utvrđenje prava vlasništva nad predmetnim nekretninama jer je o tome već pravomoćno odlučeno presudom VUS-a. Stoga se u konkretnom slučaju radi o pravomoćno presuđenoj stvari zbog čega je prvostupanjski sud bio dužan odbaciti tužbu primjenom odredbe članka 333. stavka 2. ZPP-a. Budući da je prvostupanjski sud to propustio učiniti valjalo je, na temelju odredbe članka 369. stavka 2. ZPP-a, odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

15. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju tužba odbačena proizlazi kako je tuženik, a ne tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu. Zbog toga tuženik (a ne tužitelj) ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. U skladu s odredbom članka 166. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud je jednom odlukom odlučio o troškovima cijelog postupka.

16. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 370.000,00 kn, tuženiku su, u skladu s odredbom članka 163. ZPP-a, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP-a), priznati troškovi sastavljanja odgovora na zahtjev za mirno rješenje spora u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 28. u vezi s Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) i člankom 151. stavkom 1. ZPP-a, odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 8. točka 1. OT), podneska od 14. prosinca 2016. u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8. točka 3. OT), zastupanja na ročištima 21. travnja 2015., 24. studenoga 2016. i 21. ožujka 2019. u iznosu od 5.000,00 kn za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT). Stoga tuženik ima pravo na naknadu troškova prvostupanjskog postupka u iznosu od 25.500,00 kn. Osim toga, tuženik, koji je u cijelosti u uspio u ovom žalbenom postupka ima pravo na naknadu troškova sastavljanja žalbe protiv presude u zatraženom (manjem) iznosu od 5.000,00 kn. Dakle, tuženik ima pravo na naknadu troškova cijelog postupka u ukupnom iznosu od 30.500,00 kn.

17. Iz sadržaja podneska od 14. prosinca 2016. proizlazi kako se u konkretnom slučaju ne radi o odgovoru na tužbu, niti o bilo kojoj drugoj kategoriji podnesaka (prigovor protiv platnog naloga i obrazloženi podnesci u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze vještaka) za čije bi sastavljanje odvjetnik imao pravo na nagradu u punom iznosu u skladu s Tbr. 8. točka 1. OT. Budući da navedeni podnesak ne predstavlja niti jednu od taksativno navedenih kategorija podnesaka iz Tbr. 8. točka 1. OT, to se u konkretnom slučaju radi o podnescima koji spadaju u kategoriju „ostalih podnesaka“ u smislu Tbr. 8. točka 3. OT za čije sastavljanje odvjetnik ima pravo na 25% nagrade iz Tbr. 7. točke 1. i 2. OT, ali ne više od 500,00 kn u skladu s Tbr. 8. točka 3. OT. Stoga za sastavljanje navedenog podneska tuženik neosnovano zahtijeva nagradu u preostalom iznosu od 4.500,00 kn pa je u tom dijelu valjalo odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan.

18. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 166. stavka ZPP-a, o troškovima cijelog postupka je odlučeno kao u točkama II. i III. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 14. travnja 2021.

Predsjednik vijeća
Ivica Omazić