Poslovni broj: 61 Pž-4970/2020-3

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 61 Pž-4970/2020-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja E. O. d.d. Z., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. d.o.o. u Z., protiv tuženika L. D. „O.“, O., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici D. B. i M. B., odvjetnici u R., radi isplate iznosa od 12.649,53 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-333/2018-56 od 30. rujna 2020., 14. travnja 2021.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-333/2018-56 od 30. rujna 2020.

 

Obrazloženje

 

1. Trgovački sud u Rijeci je presudom poslovni broj P-333/2018-56 od 30. rujna 2020. održao na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika V. Ć. iz R., poslovni broj Ovrv-12282/13 od 11. srpnja 2013. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 12.649,53 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i trošak ovrhe u iznosu od 1.825,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), te je obvezao tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju u iznosu od 13.399,80 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).

 

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da se ona preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova tuženiku, uključujući i trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.562,50 kn.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je ona pravilna i zakonita.

 

6. Predmet spora je regresni zahtjev za isplatu iznosa od 12.649,53 kn koji je tužitelj podmirio svom osiguraniku na temelju police kasko osiguranja broj 110034626 po osnovi naknade imovinske štete na vozilu marke Š. O., registarske oznake R… …-… koju je tužiteljev osiguranik pretrpio u prometnoj nezgodi koja se nesporno dogodila zbog naleta na divljač (srnu) 9. srpnja 2010. na županijskoj cesti broj 5106, u dijelu Vrh-Krk (400-ti metar), na kojem lovačkom području nesporno gospodari tuženik.

 

7. U konkretnom slučaju radi se o sporu male vrijednosti (članak 502. stavak 1. ZPP-a) zbog čega se u smislu odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Zbog toga žalbene navode koji se u bitnome svode na pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, koje se prema tvrdnji žalitelja očituju u pogrešnoj primjeni odredaba članka 461.a ZPP-a, ovaj sud nije ovlašten ispitivati.

 

8. U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, kao niti u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju povredu se poziva i žalitelj.

 

9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je, pravilnom primjenom odredbe članka 230. stavka 1. u vezi s odredbom članka 963. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Prema pravnom shvaćaju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj 30. siječnja 2020., tražbina osiguratelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku po osnovi automobilskog kaska prema štetniku, odnosno prema njegovom osiguratelju zastarijeva u zastarnom roku od tri godine iz članka 230. stavka 1. ZOO-a i počinje teći od dana otkad je oštećenik (tužiteljev osiguranik) doznao za štetu.

 

10. Početak subjektivnog roka iz članka 230. stavka 1. ZOO-a za tražbinu naknade uzrokovane štete ovisi kumulativno o dvjema činjenicama: 1. o saznanju oštećenika za štetu i 2. o saznanju oštećenika za osobu koja je učinila štetu. Pod saznanjem oštećenika za štetu razumije se ne samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje o obujmu štete, odnosno elementima njezine visine. Saznanje oštećenika za štetnika, kao druga kumulativna činjenica odlučna za početak tijeka subjektivnog roka za zastaru tražbine, određuje se prema vremenu kad su oštećeniku bili dostupni podaci o osobi štetnika s potrebnim podacima za poduzimanje odgovarajućih radnji u svrhu ostvarenja naknade štete.

 

11. Iz spisa proizlazi da je tužiteljev osiguranik, kao oštećenik, saznao za visinu štete najranije 20. srpnja 2010., odnosno 4. kolovoza 2010., kada su izdani računi osobe koja je obavila popravak njegovog vozila, u kojem su navedeni svi dijelovi koji su ugrađeni u oštećeno vozilo, kao i sati utrošeni za popravak vozila (list 53. i 54. spisa).

 

12. Dakle, budući da je oštećenik doznao za štetu najranije 20. srpnja 2010., odnosno 4. kolovoza 2010., dok je na temelju isprava u spisu utvrđeno kako je prijedlog za ovrhu (tužba) podnesen javnom bilježniku 9. srpnja 2013. (u svakom slučaju najkasnije 11. srpnja 2013.), proizlazi da nije protekao zastarni rok iz članka 230. stavka 1. ZOO-a (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6493/2015-3 od 21. kolovoza 2018. i Pž-3679/2017-2 od 9. svibnja 2019.).

 

13. U odnosu na žalbene navode koji se tiču primjene materijalnog prava, ističe se kako je točno da su u trenutku nastanka štetnog događaja (9. srpnja 2010.) bile na snazi odredbe članka 32.a Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj: 80/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09 i 73/10; dalje: ZJC) kojima je propisano da odgovornost za štetu koju na javnoj cesti osobama ili na vozilu prouzroči divljač, snosi:

– vozač, ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i nije postupao po prometnom pravilu ili znaku,

– osoba ovlaštena upravljati javnom cestom prema odredbama ovoga Zakona, ukoliko nije postupala sukladno članku 7. ovoga Zakona,

– osoba koja gospodari lovištem u skladu s propisima koji uređuju lovstvo, u ostalim slučajevima.

 

14. Tumačenjem citiranih zakonskih odredaba proizlazi da je za štetu koju na javnoj cesti osobama ili na vozilu prouzroči divljač prvenstveno odgovoran vozač po načelu krivnje (ukoliko nije prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti tako da može pravovremeno postupiti po prometnom pravilu ili znaku), dok je u protivnom odgovorna osoba ovlaštena upravljati javnom cestom na kojoj je šteta nastala također po načelu krivnje (ukoliko nije postupala sukladno članku 7. ZJC-a). U svim ostalim slučajevima, pa tako i u slučaju ako i kada nema odgovornosti vozača i/ili osobe ovlaštene upravljati javnom cestom, odgovorna je osoba koja gospodari lovištem, dakle, tuženik, s time da se njegova odgovornost utvrđuje u skladu s propisima koji uređuju lovstvo (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1769/2016-2 od 12. prosinca 2019.).

 

15. Za odgovornost osoba koje gospodare lovištem, a time i tuženika, mjerodavna je odredba članka 83. stavka 1. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09 i 153/09; dalje: ZL) kojom je propisano da je za štetu koja počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta u kojem ta divljač stalno živi s tim da se smatra da divljač stalno živi u lovištu u kojem je počinjena šteta ako lovoovlaštenik u tom lovištu ne dokaže protivno. Osim toga, budući da odredbama ZL-a kao posebnog propisa (lex specialis) nije propisana vrsta odgovornosti lovoovlaštenika, odnosno po kojim pravilima o odgovornosti lovoovlaštenik odgovara za štetu, mjerodavne su i odredbe članka 1045. i članka 1063. ZOO-a kao općeg propisa (lex generalis).

 

16. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja prometne struke dipl. ing. G. H. u bitnome utvrdio da je u trenutku nezgode odnosno naleta na srnu vozač M. N. vozio brzinom od oko 60 km/h ili nešto više, dok se srna kretala brzinom od oko 18 km/h što je normalna brzina za divlju životinju. Nadalje je utvrđeno da na mjestu gdje se dogodila prometna nezgoda nije bilo znaka ograničenja brzine što znači da je na tom mjestu vrijedilo opće ograničenje brzine izvan naseljenog mjesta od 90 km/h tako da vozač M. N. u trenutku nezgode nije vozio brzinom većom od dopuštene, te da na tom dijelu ceste nije bio postavljen niti znak „divljač na cesti“ koji bi vrijedio za mjesto nezgode. Dakle, u konkretnom slučaju je utvrđeno da je jedini uzrok štete iznenadni izlazak, odnosno istrčavanje divljači (srne) na cestu i da ne postoji odgovornost niti suodgovornost vozača za predmetnu nezgodu jer je vozač prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti i postupao je po prometnom pravilu. Osim toga, iz spisa ne proizlazi niti postojanje odgovornosti osobe koja upravlja javnom cestom jer nije bilo propuštanja postupanja pravne osobe koja gospodari prometnicom sukladno članku 7. ZJC-a, dok tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao suprotno. U odnosu na visinu štete, utvrđeno je kako ona iznosi 19.118,53 kn. Konačno, na temelju isprava u spisu, prvostupanjski sud je utvrdio kako je prijebojem (kompenzacijom) od 6. rujna 2019. tužitelj podmirio svom osiguraniku iznos od 12.649,53 kn po osnovi naknade štete.

 

17. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, koje ovaj sud nije ovlašten preispitivati u žalbenom postupku sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako u konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženika kao lovoovlaštenika za štetu koju je prouzročila divljač naletom na motorno vozilo tužiteljevog osiguranika.

 

18. Budući da se u konkretnom slučaju radi o objektivnoj odgovornosti za štetu, dok tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, dokazao postojanje nekog od ekskulpacijskih razloga iz članka 1067.
ZOO-a za (potpuno ili djelomično) oslobođenje od odgovornosti, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 963. stavka 1. ZOO-a obvezao tuženika na isplatu iznosa od 12.649,53 kn koji je tužitelj podmirio svom osiguraniku po osnovi naknade štete.

 

19. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu zbog čega ima pravo na naknadu troškova postupka (članak 154. stavak 1. ZPP-a), čija visina je u konkretnom slučaju pravilno određena (članak 155. ZPP-a), što tuženik u žalbi niti ne dovodi u pitanje.

 

20. Uzevši u obzir navedeno, tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude. Zbog toga je, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

 

21. Tuženik nije uspio u ovom žalbenom postupku zbog čega nema pravo na naknadu troškova toga postupka u iznosu od 2.562,50 kn (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 166. stavkom 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 14. travnja 2021.

 

Sudac

Ivana Mlinarić