-1-

Broj: Jž-1248/2019

 

 

                                         

 

             

U I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovog suda Goranke Ratković kao predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Gordane Korotaj kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. P.G., kojeg brani A.Đ., odvjetnik u S., zbog prekršaja iz čl. 13., čl. 14., čl. 17. i čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (Narodne novine, broj 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući povodom žalbe okrivljenika podnesenoj putem branitelja, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, broj: 10. Pp J-3210/2017 od 8. travnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 14. travnja 2021.,

 

 

r i j e š i o j e :

 

 

          Djelomično se prihvaća žalba okr. P.G. te ukida prvostupanjska presuda u odnosu na prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te predmet u tom dijelu dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I. U ostalom dijelu se odbija kao neosnovana žalba okr. P.G. te  prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu potvrđuje.

 

II.  U ostalom nepobijanom i neukinutom dijelu, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

III.               Na temelju čl. 138. st. 2. toč. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18, dalje u tekstu: PZ), okr. P.G. se obvezuje naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 (tristo) kuna, u roku od 30 (trideset) dana, računajući od dana primitka ove presude, a u protivnom će se isti naplatiti prisilnim putem.

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom okr. P.G. proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 13., čl. 14. i čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanih u izreci pobijane presude pod b), c) i d), te je za svaki opisani prekršaj okrivljeniku na temelju tih propisa utvrđena novčana kazna u iznosima od po 750,00 kuna, što je protuvrijednost od 197,42 DEM, odnosno, 100,94 EUR, te mu je izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 2.250,00 kuna, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku od 30 dana od pravomoćnosti, u kojem slučaju će se smatrati plaćenom u cjelini, a okrivljenik je dužan naknaditi trošak prekršajnog postupka u iznosu od 500,00 kuna.

 

2. Istom presudom je okrivljenik oslobođen od optužbe zbog prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, činjenično opisanog u izreci pobijane presude pod a)., temeljem čl. 182. t. 1. PZ-a.

 

3. Protiv osuđujućeg dijela te presude okr. P.G. je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o prekršajnopravnoj sankciji i trošku postupka, predlažući preinačiti presudu i osloboditi okrivljenika od optužbe za sve prekršaje, podredno, ukinuti presudu i vratiti na ponovni postupak.

 

4. Žalba je djelomično osnovana.

 

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrdio da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6. PZ, na koju ukazuje žalitelj jer je sud prekoračio optužbu u odnosu na prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, dok je u odnosu na ostale prekršaje utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelj pobija prvostupanjsku presudu.

 

6. Žaleći se zbog bitne povrede odredbe prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. PZ-a, okrivljenik pravilno ističe da je sud prekoračio optužbu i povrijedio njen identitet time što je za djelo prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, opisano pod d), naveo da je počinjeno istog dana kao i djelo pod b), dakle 04.08.2017.g iako je u činjeničnom opisu optužnog prijedloga navedeno da bi isto djelo bilo počinjeno 05.08.2017.g.

 

7. Naime, u činjeničnom opisu izreke pobijane presude kojom je okrivljenik proglašen krivim za prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira pod d) navedeno je „što je istog dana i prigode kao pod b)…“, a u činjeničnom opisu izreke pod b) navedeno je „što je 4. kolovoza 2017….“, dok je u činjeničnom opisu optužnog prijedloga broj: 511-12-23-50-440/17 od 7. kolovoza 2017. kao datum i vrijeme počinjenja prekršaja navedeno „5. kolovoza 2017., subota, u 01,05 sati", dakle, u činjeničnom opisu presude pod d) izreke, naznačen je drugi dan počinjenja prekršaja od onoga za koji se tereti okrivljenik u optužnom prijedlogu.

8. Budući da je vrijeme počinjenja prekršaja bitna okolnost za točno određenje konkretnog prekršaja, isto mora biti podudarno s vremenom počinjenja prekršaja za koji se okr. tereti u činjeničnom opisu optužnog prijedloga, dakle, s točno određenim događajem. Obzirom da je u izreci pod d) pobijane presude označen datum prekršaja iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je različit od onoga označenog u optužnom prijedlogu za taj prekršaj, pobijanoj presudi nedostaje objektivni identitet u smislu odredbe članka 160. st. 2. toč. 6. PZ-a te je prvostupanjski sud prekoračio optužbu i počinio bitnu povredu odredbe prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. toč. 6. PZ-a, na što opravdano ukazuje žalitelj.  

 

9. Slijedom navedenog, trebalo je ukinuti prvostupanjski presudu u odnosu na prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te će prvostupanjski sud u ponovnom postupku, cijeneći razloge ovog drugostupanjskog rješenja, otkloniti naprijed istaknutu bitnu povredu prekršajnog postupka, provesti sve dokaze čije provođenje se ukaže potrebnim, a nakon toga ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza i svih pravno relevantnih činjenica, donijeti novu, na zakonu osnovanu i valjano obrazloženu odluku u odnosu na prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

10. Treba napomenuti da se ovaj sud nije upuštao u razmatranje osnovanosti nižih žalbenih osnova u odnosu na prekršaj iz čl. 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, a na koje je žalitelj ukazao u svojoj žalbi, jer imajući u vidu navedenu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka od strane prvostupanjskog suda, ovaj sud druge žalbene osnove za sada smatra bespredmetnim.

 

11. Nadalje, okrivljenik u žalbi u bitnome ističe da je pobijani dio presude isključivo temeljen na iskazu policijskog službenika B.C., koji je potpisao optužni prijedlog, inicirao postupak, zaposlenik tužitelja, izravno zainteresiran za konačni ishod postupka zbog čega ne može biti objektivan svjedoka, osobito iz razloga jer je oprečan iskazima svih šestero svjedoka, a koji iskaz nisu potvrdili niti njegovi kolege, time da se ne može prihvatiti ocjena suda da su iskazi svjedoka, volontera na javnom okupljanju, pristrani jer poznaju okrivljenika, koji je predsjednik njihovog Gradskog kotara pa ih sud nije prihvatio, zbog čega je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, što je dovelo i to bitne povrede odredbe prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. PZ-a.

Ističe i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. PZ-a, jer je prekoračio optužbu i povrijedio njen identitet time što je za djelo prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, opisano pod b) mijenjao činjenični opis prekršaja na način da je unio riječ da je okrivljenik „prozivao“ jugoslavenske susjede umjesto „pozdravljao“, kao i da ih je „pitao da li mogu sada spavati“, umjesto da im je „govorio da zatvore prozore i odu na spavanje“ kako je navedeno u optužnom prijedlogu.

Nadalje ističe i da nije ostvareno biće prekršaja opisano pod c) izreke jer nedostaje objekt odnosno konkretni građani koji bi bili predmetom vrijeđanja, a nije bilo niti ikakve prijave građana nakon navodnog vrijeđanja riječima „jugoslavenski susjedi“ (kao niti biće prekršaja opisano pod d) izreke jer tvrditi da je nešto sramota za policiju ne podrazumijeva njihovo vrijeđanje i omalovažavanje, te je sve izvučeno iz konteksta.) te to djelo nije prekršaj pa je počinjena i povreda odredaba materijalnog prava iz čl. 196. st. 1. t. 1. PZ-a.

U žalbi navodi i da je okrivljenik proglašen krivim pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Splitu od 27. veljače 2018. broj: 29 Pp J-4281/17 zbog prekršaja iz čl. 21. Zakona o javnom okupljanju jer kao organizator istog nije osigurao javni red i mir pa da se radi o istim činjenicama povezanim u vremenu i prostoru koje se odnose na iste događaje i radnje kao i u ovom predmetu te se radi o presuđenoj stvari, odnosno, povredi načela „ne bis in idem“, sukladno presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu „Maresti protiv Hrvatske“ br. 55759/07 od 25.06.2009., zbog čega postoje okolnosti koje isključuju prekršajni progon te postoji uvjeti za odbijanje optužbe u odnosu na sva djela za koja je okrivljenik proglašen krivim u ovom postupku.

 

12. Međutim, suprotno žalbenim navodima kojima se ističe bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. PZ-a, ovaj sud nalazi da prvostupanjski sud nije prekoračio optužbu koja glasi: „putem razglasa vikao:.. pozdravljam jugoslavenske susjede s P., zatvorite prozore i otiđite na spavanje“, time što je činjenični opis u izreci presude specificirao na način da je naveo da je okrivljenik: „vikao prozivajući jugoslavenske susjede i pitajući ih mogu li sada spavati“. Naime, prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, čini onaj „tko se na javnom mjestu tuče, svađa, viče ili na drugi način remeti javni red i mir„, iz čega je jasno da je zakonsko obilježje prekršaja, između ostaloga, vika na javnom mjestu, pri čemu je irelevantan sadržaj riječi, odnosno, je li se upotrijebljenim izrazima nekoga vrijeđalo ili omalovažavalo, budući da je bitan intenzitet, dakle način kojim su se izgovarale određene riječi. Sadržaj izgovorenih riječi je bitno obilježje prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koji je okrivljenik oslobođen.

 

13. Nadalje, opisanom intervencijom u činjenični opis izreke, prvostupanjski je sud smanjio inkriminaciju okrivljenika, budući da je izostavio težu okolnost koja se okrivljeniku stavlja na teret, a ta je da je vikao putem razglasa, čime je sud preinačio optužni prijedlog na blaže za okrivljenika, na što je svakako ovlašten, suprotno žalbenim navodima.

 

14. Stoga nije u pravu žalitelj kada ističe i da opisano ponašanje ne predstavlja djelo prekršaja iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, te da je prvostupanjski sud počinio povredu odredaba materijalnog prava iz čl. 196. st. 1. t. 1. PZ-a, s obzirom da je opisanim ponašanjem okrivljenik ostvario sva bitna obilježja navedenog prekršaja, vičući na javnom mjestu – što bina na košarkaškom igralištu prilikom javnog okupljanja, svakako jest.

 

15. Jednako tako, neosnovano žalitelj navodi i da ponašanje okrivljenika opisano kao prekršaj iz čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ne predstavlja prekršaj, budući da taj prekršaj čini onaj „tko na javnom mjestu vrijeđa ili omalovažava moralne osjećaje građana“. Nije općeprihvaćeni standard ponašanja u javnom prostoru biti gol do pojasa (pritom vičući na bini na javnom okupljanju) te takvo postupanje po mišljenju ovog suda, znatno odstupa od mijenja sredine gdje se radnja odvijala. Stoga nije počinjena povreda odredaba materijalnog prava iz čl. 196. st. 1. t. 1. PZ-a jer opisano ponašanje predstavlja zakonsko ostvarenje prekršaja iz čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

16. Nadalje, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i to nakon što je prethodno izveo potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio, suprotno žalbenim navodima.

 

17. Naime, prvostupanjski je sud opravdano na temelju iskaza svjedoka Borisa Carića, koji je prihvatio kao neposredno uvjerljiv i vjerodostojan, a u kojem nije bilo nelogičnosti niti kontradiktornosti te koji je potkrijepljen službenom zabilješkom kao izvješćem sastavljenim neposredno nakon predmetnog događaja, imao dovoljno osnova za zaključak da je okrivljenik predmetne zgode na javnom mjestu, vikao, skinuvši se gol do pojasa i time remetio javni red, ostvarivši zakonska obilježja prekršaja iz čl. 13. i čl. 14. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani žalitelja. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge, kao i razloge ne prihvaćanja kao vjerodostojnih iskaza svjedoka, volontera na predmetnom javnom okupljanju, na koje se upućuje žalitelj radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja.

 

18. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima se nastoji diskreditirati iskaz ispitanog svjedoka policijskog službenika B.C., a na kojem se temelji pobijana presuda. Naime, okolnost što je isti policijski službenik sastavio optužni prijedlog i svjedočio na okolnost neposrednih zapažanja predmetne zgode kada je u sklopu svoje radne obveze bio raspoređen na dužnost voditelja osiguranja, o čemu je sastavio i službenu zabilješku sukladno čl. 158. st. 4. PZ-a (kao zakonit dokaz), ne umanjuje njegovu objektivnost i ne dovodi u sumnju istinitost iskazivanja (neovisno o tome što se druga dva ispitana svjedoka, policijska službenika nisu mogli sjetiti detalja konkretnog slučaja) te ga je prvostupanjski sud osnovano prihvatio kao što je to naprijed obrazloženo. 

 

19. Slijedom navedenog, po ocjeni ovog suda, navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze, u smislu odredbe čl. 193. st. 5. PZ-a, ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku.

 

20. Suprotno tvrdnji žalitelja da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari u odnosu na ovopredmetne prekršaje, odnosno povredi načela „ne bis in idem“ pa da postoje okolnosti koje isključuju prekršajni progon, ukazuje se žalitelju da se uopće ne radi o istim opisima nedopuštenih radnji kao u pravomoćnoj presudi Prekršajnog suda u Splitu od 27. veljače 2018. broj: 29 Pp J-4281/17 zbog prekršaja iz čl. 21. Zakona o javnom okupljanju (koja prileži spisu), a radi se i o različitim zaštitnim objektima (zaštita mirnog i sigurnog okupljanja i prosvjeda, te zaštita normalnog, neometanog, mirnog načina života građana) pa se stoga ne može govoriti o povredi načela ne bis in idem, kako to pogrešno smatra žalitelj.

 

21. Razmotrivši odluku o kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjene prekršaje utvrdio novčane kazne primjerene težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda utvrđene novčane kazne primjerene su i dostatne kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, jer su izrečene u novčanim iznosima za prekršaje za koji je kao teža kazna propisana kazna zatvora u trajanju do najviše 30 dana pa je iz navedenog evidentno da je prvostupanjski uzeo u obzir i sve olakotne okolnosti na strani žalitelja. Pravilno je prvostupanjski sud, sukladno odredbi čl. 152. st. 3. PZ-a ukazao okrivljeniku na pogodnost plaćanja dvotrećinskog iznosa izrečene novčane kazne ukoliko istu plati u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude.

 

  22. Ispitujući odluku o troškovima prekršajnog postupka, povodom žalbenih navoda ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito obvezao okrivljenika na plaćanje troškova postupka u paušalnom iznosu, koji troškovi su određeni sukladno trajanju i složenosti postupka propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj: 18/13), prema kojem je predviđen minimalni paušalni iznos troška postupka od 100,00 kuna pa do 5.000,00 kuna.

 

23. U odnosu na odluku o oslobađanju od optužbe zbog prekršaja iz čl. 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, prvostupanjska presuda u tom nepobijanom i neukinutom dijelu, ostaje neizmijenjena.

 

24. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, s obzirom na složenost i trajanje postupka.

 

25. Slijedom navedenog, na temelju članka 207. PZ-a (presuda) i čl. 206. st. 1. PZ-a (rješenje), odlučeno je kao u izreci ove odluke.

                                                        U Zagrebu, 14. travnja 2021.

 

Zapisničarka:                                                                                    Predsjednica vijeća:

 

Emina Bašić, v.r.                                                                                           Goranka Ratković, v.r.

 

              Presuda i rješenje se dostavljaju Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.