Poslovni broj: 3 Gž-212/2020-2

1

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Mariji Vetmi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D. M., OIB: …, iz S., kojeg zastupa punomoćnica M. J., odvjetnica u S., protiv tuženika Z. G., OIB: …, iz S., kojeg zastupa punomoćnik J. F., odvjetnik u S., radi naknade neimovinske štete, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pn-261/2019 od 23. prosinca 2019., 14. travnja 2021.

 

p r e s u d i o j e

 

Tužiteljeva žalba odbija se kao neosnovana, dok se tuženikova žalba uvažuje te se presuda Općinskog suda u Splitu broj Pn-261/2019 od 23. prosinca 2019.:

 

a)     potvrđuje u točki II. izreke

 

b)     preinačuje u točki I. i III. izreke tako da točke I. i III. izreke glase:

 

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od  12.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od 11. studenoga 2014. godine (dana podnošenja ove tužbe) pa do isplate, a koja kamata se u razdoblju od 11. studenoga 2014. godine do 31. srpnja 2015. godine obračunavaju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

              III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u svoti od 9.375,00 kuna."

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              " I. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od  12.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od 11. studenoga 2014. godine (dana podnošenja ove tužbe) pa do isplate,  a koja kamata se u razdoblju od 11. studenoga 2014. godine do 31. srpnja 2015. godine obračunavaju po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

              II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

 

              1. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od  18.000,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja od dana podnošenja ove tužbe do isplate teče u visini od 12 %, a ako se kamatna stopa bude mijenjala, onda prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je važila u proteklom polugodištu, uvećano za 5% poena.

 

              III. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 7.175,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 23. prosinca 2019. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

2. Protiv navedene presude u dijelu u kojem nisu uspjeli u sporu pravovremene i dopuštene žalbe izjavile su stranke.

 

3. Tužitelj žalbu izjavljuje protiv točke II. i točke III. Izreke, u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu štete te zahtjev za naknadu troškova postupka, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Tužitelj u žalbi u bitnom ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o visini neimovinske štete pa predlaže da se u pobijanoj točki II. izreke presuda preinači i tužitelju dosudi i naknada u visini od 18.000,00 kn sa kamatom te da mu se u cijelosti dosude zatraženi parnični troškovi.

 

4. Tuženik žalbu izjavljuje zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. ZPP-a. Premda tuženik u žalbi pobija presudu u cijelosti, iz sadržaja žalbe proizlazi da ne pobija točku I. izreke jer nema pravni interes pobijati presudu u dijelu u kojem je uspio u sporu.

 

4.1. Tuženik u žalbi ustraje u prigovoru nedostatka aktivne legitimacije jer se u predmetnom članku nigdje ne spominje tužiteljevo ime i prezime kao ni drugi identifikacijski podaci pa da navodi u tekstu nisu prepoznatljivi javnosti niti individualizirani, a što je jedan od uvjeta za eventualno dosuđenje naknade štete. Tuženik u žalbi navodi da je uvjet postojanja odštetne odgovornosti da se radi o informaciji koja se u razumnoj mjeri može povezati s tužiteljem, znači da bi svaka prosječna osoba prosječnog znanja i poznavanja činjenica mogla znati upravo da se informacija odnosi na tužitelja odnosno da je tužitelj povezan sa hit budnicom "Volim Jugoslaviju", da je "konvertit“ odnosno obraćenik, da je prihvatio filozofiju, vjeru ili političku doktrinu koju je ranije pobijao i slično. Žalitelj i u žalbi ustraje na tvrdnji da su sporne informacije zasnovane na vrijednosnom sudu autora članka za koje je imao razborito obrazloženje, odnosno da je tekst utemeljen na činjenicama koje su točne i vjerodostojne, a tužitelj se očito radi toga u istom prepoznao bez obzira što nije u tekstu označen imenom i prezimenom. Tuženik navodi da nije kazano ništa neistinito uz napomenu da je tužitelj potpuno pogrešno naveo da je za njega kazano da je konvertitov intimus jer da se taj navod ne odnosi na tužitelja već na drugu osobu sa kojom je tužitelj nesporno bio blizak. Osporava tuženik i osnovanost pobijane presude u dijelu kojim se navodi da se tužitelj dovodi u kontekst „govna", jer fraza „govnu dati ćušku (pljusku)“ znači napraviti veliku glupost, napraviti budalaštinu, postupiti potpuno pogrešno i na vlastitu štetu. Tuženik u žalbi navodi da su preslike medijskih natpisa kojima se hvali tužiteljev rad, kao intendanta HNK S., irelevantni jer predmet ovog postupka nije vaganje tužiteljevog uspjeha već pitanje prava tuženika da kao kolumnist/novinar koji 36 godina profesionalno piše o kulturi iznese svoj stav o tuženiku kao javnoj osobi odnosno djelatniku u kulturi, a ukazuje i na termin konvertit koji sam po sebi nije pejorativan. Tuženik u žalbi navodi da tvrdnja da je novinar/komentator odgovoran u slučaju da je svjestan da bi se njegov „napisani tekst mogao ružno odraziti na osobu tužitelja, odnosno štetno djelovati na istog" apsolutni nonsens jer to znači da je utuživa svaka profesionalna negativno intonirano umjetnička kritika, osvrt, tekst o kriminalnom djelu, o štetnim ili promašenim potezima političara ili gospodarstvenika (ako su utemeljeni) jer se mogu „ružno odraziti na osobu tužitelja, odnosno štetno djelovati na istog“ kako piše u pobijanoj presudi. Žalitelj u žalbi ukazuje da se sud rukovodio ne dokazima i činjenicama, već slobodnim interpretacijama dojma o autorskom tekstu, da je zaključak kako je tuženikov tekst bio poprilično "negativan" (koliko je to "poprilično")  još jedan ničim utemeljen slobodan dojam suda, a žalitelj u žalbi ukazuje da je ničim argumentiran i dokazan zaključak „da je tužitelj zbog predmetnog članka u privatnom životu doživljavao neugodne situacije koje su se reflektirale na samog tužitelja“ što je još jedna od niza paušalnih ocjena u presudi kojima je cilj zastrašiti novinare/komentatore i uskratiti im prava na slobodu mišljenja i profesionalnog izražavanja.

 

4.2. Tuženik predlaže pobijanu presudu preinačiti u korist tuženika ili u tom dijelu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Na žalbe nije odgovoreno.

 

6. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

 

7. Tuženikova žalba je osnovana.

 

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iz članka 19. stavka 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) i to povrede ugleda, časti i dostojanstva tužitelja zbog objave informacije u dnevnom listu Slobodna Dalmacija, u četvrtak 2. listopada 2014. na stranici 10, u kolumni Z. sumraka, gdje je objavljen tuženikov članak „Zakon spojenih noćnih posuda“ u kojem je navedeno:

„Braneći usput rečeno, uz njih ništa manje redikuloznu figuru ražalovanog intendanta kojem u promociji iz estradnog u bogobojažljivo-domoljubno društvo konvertitova intimusa, eto, nimalo nije smetala ni hit-budnica "Volim Jugoslaviju". Quod licet Bon Jovi, non licet David Bowie, kako bi kazali narkorokeri.

 

Baviti se takvim likovima i njihovim konvertitskim snoviđenjima smisleno je koliko i s-proštenjem-govnu dati pljusku. Jer čovjek se ni ne htijući, zaprlja i uneredi. No, živimo u zemlji u kojoj je na snazi osebujan zakon spojnih noćnih posuda."

 

9. Zahtjev za naknadu štete tužitelj temelji na odredbama ZOO-a i to:

 

„Odgovornost poslodavca - Članak 1061.

(1) Za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika.

(2) Oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika ako je štetu prouzročio namjerno.

(3) Poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

(4) Pravo iz stavka 3. ovoga članka zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana kad je šteta popravljena.", te člana 19. stavka 2. i 3. ZOO-a koji glasi:

 

" Prava osobnosti - Članak 19.

(1) Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom.

(2) Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.", te članak 1045. ZOO-a koji glasi:

 

"Pretpostavke odgovornosti - Članak 1045.

(1) Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

(2) Predmnijeva se obična nepažnja.

(3) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju.

(4) Za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom."

 

9.1. Tužitelj zahtijeva naknadu štete pozivom na odredbu članka 1100. stavka 1. ZOO-a tj. zahtjeva pravičnu novčanu naknadu.

 

10. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude u bitnom navodi:

 

– da je čitanjem priloženog članka, objavljenog na portalu dnevno.hr. dana 26. rujna 2014. naslova „Kada su splitski rotarijanci čerečili D. M.", utvrdio kako je taj članak objavljen neposredno prije nego je objavljen članak koji je predmet spora, da je autor navedenog članka J. Č. i da se u tom članku opisuje način djelovanja rotarijanaca u S. koje naziva (citiramo) „malobrojna umrežena kasta“ u odnosu na (citiramo) „golemu neumreženu većinu“ odnosno njihovo privilegiranje vlastitih pripadnika te je ovo prikazano na primjeru H. narodnog kazališta u S. tj. na dva posljednja intendanta „neumreženom“ D. M. i „umreženom“ T. B., čime se potvrđuju navodi parničnih stranaka da je informacija koja je predmet spora reakcija na ranije napisani tekst jer je očito tuženiku zasmetao način pisanja J. Č. u tolikoj mjeri da mu je posvetio kritiku u svojoj kolumni;

– da u prijepornoj informaciji ime i prezime tužiteljevo nije objavljeno;

– da suprotno tuženikovim navodima kako u tekstu prijeporne informacije nisu navodi prepoznatljivi javnosti ni dovoljno individualizirani da bi ih javnost povezala sa tužiteljem, sud iz izvedenih dokaza zaključuje da proizlazi suprotno jer je iz spisu priloženih novinskih članaka razvidno da se tužitelja, dok je obnašao dužnost intendanta H. narodnog kazališta u S., učestalo spominjalo u medijima i premda u trenutku objave prijeporne informacije tužitelj nije više obnašao tu dužnost, da je tužitelj u G. S., a i u čitavoj H., poznat prvenstveno kao pjevač radi čega se može zaključiti da se u tekstu (citiramo) „ništa manje redikuloznu figuru ražalovanog intendanta kojem u promociji iz estradnog u bogobojažljivo – domoljubno društvo konvertitova intimusa, eto nije nimalo smetala ni hit - budnica „Volim Jugoslaviju“ , odnosi na tužitelja i da to nije ostalo nepoznato javnosti;

– da je dio teksta gdje se tužitelja naziva konvertitom radi o vrijednosnom sudu autora teksta i njegovom izražavanju stajališta glede tužitelja kao javne osobe, a što tuženiku kao novinaru omogućuje i osigurava članak 3. i članak 27. stavka 1. Zakona o medijima ("Narodne novine" broj 59/04, 84/11 i 81/13 – dalje: ZM), u vezi s odredbom članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99 i 14/02) iz člankom 38. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00,124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14);

– da je upotrijebljenom, kako to tuženik naziva "stilskom figurom", kojom časti konvertite pa tako i tužitelja, a koji se odnosi na dio teksta „Baviti se takvim likovima i njihovim konvertitskim snoviđenjima smisleno je koliko i – s proštenjem - govnu dati pljusku. Jer čovjek se, ni ne htijući zaprlja i uneredi", tuženik kao novinar i autor predmetnog teksta svoje vrijednosne sudove izrekao na jedan drzak način te da je u javnosti tužitelja prikazao u negativnom kontekstu iako mu tužitelj za to nije dao povoda te da je u nekim dijelovima informacije tužitelj upotrijebljen kao primjer dvostrukih mjerila, ali u negativnom kontekstu,

– da je tuženik kao profesionalac, vrlo cijenjen u svom radu, osoba sa dugogodišnjim radnim iskustvom, zbog svih svojih kompetencija imao dostatnu svijest o tome da bi se napisani tekst mogao ružno odraziti na osobu tužitelja, odnosno štetno djelovati na istog pa premda tužitelj nije bio glavni povod tuženikovog izražavanja određenog stava, da se isti našao u jednom negativnom kontekstu gdje je poslužio kao primjer konvertitstva koji se tolerira od strane osoba o kojima je tuženik pisao;

– da je vrijednosne sudove tuženik izrekao na jedan drzak način i ne prihvaćajući tumačenje glede korištenja određenih fraza na način kako to tumači tuženik, budući su u tekstu od svih iznijetih „istoznačnica“ u ovom postupku upravo upotrijebljene one fraze kojima se postigao najsnažniji efekt, a što je bilo poprilično negativno za tužitelja, da je tuženik odgovoran za štetu tužitelju;

– da je tužitelj zbog objave informacije pretrpio duševne boli i da mu je povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo na dostojanstvo, čast i ugled radi čega je sud tužitelju dosudio štetu u svoti od 12.000,00 kn a u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev zajedno sa kamatama na dosuđeni iznos.

 

11. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši tužiteljev tužbeni zahtjev.

 

12. Odredbom članka 1061. stavka 1. ZOO-a propisana je primarna odgovornost poslodavca za štetu koju bi njegov radnik uzrokovao trećoj osobi.

 

12.1. Prema odredbi iz članka 1061. stavka 2. ZOO-a oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika ako je štetu prouzročio namjerno.

 

12.2. Tumačenjem ove zakonske odredbe da oštećeniku primarno odgovara poslodavac, ali i da treći kao oštećenik može zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika (štetnika), u smislu stavka 2. navedene zakonske odredbe, zaposlenik odgovara samo ukoliko je prouzročio štetu namjerno (članak 1061. stavka 2. u vezi sa člankom 1049. ZOO-a).

 

12.3. Zaposlenik odgovara za oba stupnja namjere: kad hoće i želi nastanak štete (dolus directus) i kad postoji svijest o mogućnosti nastanka štetnih posljedica pa pristaje na njih (dolus eventualis).

 

12.4. Zakon o medijima ne sadrži odredbu koja bi omogućavala oštećeniku da izravno  počinitelju štete postavi zahtjev za naknadu štete.

 

12.5. Dakle, oštećenik kako je naprijed navedeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, ima pravo u smislu odredbe iz članka 1061. stavka 2. ZOO-a od zaposlenika neposredno tražiti naknadu nastale štete, u konkretnom slučaju tužitelj od tuženika kao autora sporne informacije može zahtijevati naknadu za povredu prava osobnosti prema odredbi članka 1046. ZOO-a i može tražiti kao jedan od vidova štete (neimovinsku štetu) ali samo pod pretpostavkom da je tuženik prouzročio štetu namjerno (dolus).

 

12.6. Što se podrazumijeva pod povredom prava osobnosti propisano je odredbom člankom 19. ZOO-a, a oblici popravljanja štete propisane su odredbama iz članka 1099. do 1102. ZOO-a.

 

13. Po ocjeni ovog suda prvostupanjski je sud pogrešno zaključio da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu novčane naknade tužitelju za pretrpljenu neimovinsku štetu povredom prava osobnosti, primjerice navedenih u odredbi članka 19. stavka 2. ZOO-a: ugled, čast, , dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, a koje bi tuženik prijepornom informacijom uzrokovao tužitelju.

 

14. Među strankama nije sporno da je objava spornih informacija učinjena na radu, u okviru funkcije koje tuženik obavlja ili u vezi s radom s obzirom da je tuženik novinar, a nije osporio da bi njegovo radno mjesto bilo vezano za poslove kojim prati kulturna zbivanja.

 

15. Po ocjeni ovog suda prijeporne informacije bave se pitanjem od javnog interesa tj. informacija je dana kao prilog javnoj raspravi.

 

16. Nije sporno da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti (članak 19. stavka 2. ZOO-a), koje nisu samo zakonske kategorije već iste predstavljaju i Ustavom zaštićena prava. Mjerodavna odredba Ustava Republike Hrvatske propisuje da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti (članak 35.). Člankom pak 38. stavka 1. i 2. Ustava RH propisano je da se jamči sloboda mišljenja izražavanja misli, a sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

 

17. Prilikom razmatranja ovih prava relevantne su i odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - odredbe iz članka 8. stavka 1. Konvencije kojima je regulirano pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

 

18. Člankom 10. Konvencije pod nazivom "Sloboda izražavanja", propisano je da svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti, bez obzira na granice. Prema stavku 2. istog članka kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnost i odgovornost, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

 

19. Europski sud za ljudska prava u brojnim odlukama izjasnio se da u ovim slučajevima sud mora utvrditi postoji li pravična ravnoteža između zaštite slobode izražavanja kako jamči članak 10. Konvencije i zaštite ugleda onih o kojima se piše i navoda u medijima, s druge strane, a to pravo kao aspekt privatnog života, štiti članak 8. Konvencije. Ustavno je pravo na štovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti zajamčeno člankom 35. Ustava, s jedne strane, te ustavno pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli zajamčena člankom 38. Ustava RH s druge strane, i ta su prava načelno prava jednakog ranga i u konkretnom slučaju ova dva uspostavljena prava međusobno konkuriraju i kod iznošenja vrijednosnih sudova. Mediji imaju osobito važnu ulogu u demokratskom društvu izraženo je u brojnim odlukama i Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda RH i nositelji javnih funkcija mogu biti kritizirani u okviru dopuštenih granica, a kad djeluju u službenom svojstvu mogu biti predmet šire kritike od one kojoj se mogu izložiti obični građani. Svojstvo javne ličnosti i činjenica aktivnog sudjelovanja u izvršavanju određene javne funkcije neizbježno donosi sa sobom izvjesno pomicanje granica tolerancije u odnosu na medijski tretman.

 

20. Apsolutna zaštita ugleda, časti i dostojanstva onemogućila bi gotovo svaku kritiku te bi sloboda mišljenja i izražavanja misli, sloboda javnog priopćavanja, dakle, izvršavanje radnih zadataka novinara bila puka deklaracija. Kad se radi o vrijednosnim sudovima, razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava, u suprotnom se ti sudovi mogu smatrati pretjeranim. Kada je sporna izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora jer je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva. Posebno je važno da sud pažljivo analizira navode kojima se prigovara da su uvredljivi ili klevetnički u okviru svih okolnosti pojedinih slučaja te za svoju odluku da relevantne i dostatne razloge iz kojih se može zaključiti o postojanju prijeke društvene potrebe za davanje prednosti pravnoj zaštiti i jamstvu štovanja tužiteljevog dostojanstva, ugleda i časti pred tuženikovom slobodom izražavanja misli, kao i razlozi dosude naknade novčane štete.

 

21. Pravo na slobodu izražavanja odnosi se ne samo na "informacije" ili "ideje" koje su blagonaklono prihvaćene ili se ne smatraju uvredljivima ili ne izazivaju nikakvu reakciju, nego i na one koji vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju. To zahtjeva pluralizam, tolerancija i slobodoumlje bez kojih nema demokratskog društva. To je pravno stajalište Ustavni sud Republike Hrvatske preuzeo iz ustaljene prakse Europskog suda za ljudska prava iz kojeg jasno proizlazi da uvreda koje sudionici međusobno izmjenjuju u okviru rasprava koje se vode u javnosti o pitanjima koja su od interesa za tu javnost čine dio govora koji uživa zaštitu ustavne (konvencijske) slobode izražavanja.

 

22. Iz činjeničnog supstrata jasno proizlazi da je prijeporna informacija bila reakcija na prethodno objavljeni članak J. Č. i da se samo dio tih informacija odnose isključivo na tužitelja, premda on nije označen imenom i prezimenom, i to: „Braneći, usput rečeno, od njih ništa manje redikuloznu figuru ražalovanog intendanta kojem u promociji iz estradnog u bogobojažljivo - domoljubno društvo …, eto, nimalo nije smetala ni hit budnica „Volim Jugoslaviju“ Quod licet Bon Jovi, non licet David Bowie…., kako bi to kazali "narkorokeri" i što je izrečeno kao vrijednosni sud kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud. Ovaj sud prihvaća tuženikov žalbeni navod da tužbeni zahtjev nije osnovan u navedenom dijelu jer su sporne informacije zasnovane na vrijednosnom sudu autora članka za koje je imao razborito obrazloženje, i da iznošenje kritika nekoga ili nečije djelatnosti svakako može štetiti njegovom ugledu, časti ili dostojanstvu, ali uz pravo na zaštitu ugleda, časti i dostojanstva treba uvažavati i jednako pravo na slobodu mišljenja i izražavanja misli iz članka 38. Ustava Republike Hrvatske.

 

22.1. Riječ je o pravima koji zaslužuju jednaku zaštitu te je zadatak sudova postići pravičnu ravnotežu tih prava i po stajalištu ovog suda komentar, dakle negativna kritika vezana za tužitelja može sadržavati i pretjerivanje i oštre metafore, a ovi navodi autora teksta u objavljenoj informaciji nisu nespojivi sa slobodom izražavanja, i unatoč ovakvom sadržaju, po ocjeni ovog suda nisu uvredljivi za tužitelja kao osobu koja je obavljala javnu funkciju i koja je poznata javnosti na području S., a i široj javnosti R. H. kao estradni umjetnik.

 

22.2. Što se tiče navoda odnosno informacije „Baviti se takvim likovima i njihovim konvertitskim snoviđenjima smisleno je koliko i – s proštenjem – govnu dati pljusku. Jer čovjek se, ni ne htijući, zaprlja i uneredi“ , po ocjeni ovog suda usmjerena je na sve konvertite, pa i na tužitelja jer se informacija tužiteljem bavi kao konvertitom i po ocjeni ovog suda je pretjerana i mogla je izazvati štetu. Ovim navodom tuženik je počinio štetnu radnju jer iako je tužitelj javna osoba i morao je imati veći stupanj tolerancije na javnu i privatno kritiku od „običnih građana“, po ocjeni prvostupanjskog suda radi se o informaciji koja je objektivno podobna izazvati štetu jer je ta informacija uznemirila njega i njegovu obitelj i izazvala neugodnosti s čime se može složiti i ovaj sud.

 

22.3. Međutim prema ocjeni ovog suda ta se šteta može i treba popraviti prvenstveno na neimovinski način kad je to moguće i to primjenom zakonske odredbe iz članka 1099. ZOO-a, pod naslovom „Popravljanje neimovinske štete“, kojom je propisano da u slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenjem izjave kojom je povreda učinjena ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom. Upravo ti oblici popravka neimovinske štete bi trebali biti prioritetni, jer su po svojoj prirodi prikladnije sredstvo saniranja neimovinske štete, barem kada je u pitanju neimovinska šteta o kakvoj je u ovom slučaju riječ, a ne pravičnom novčanom naknadom koja je propisana slijedećim člankom tj. člankom 1100. ZOO-a. Upravo i samo za takvu, novčanu naknadu, zakon je propisao da se ona dosuđuje kada to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, te da pri odlučivanju o visini treba voditi računa o cilju kojemu služi naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduju težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

23. Ovaj sud cijeni da okolnosti slučaja utvrđene prvostupanjskom ali i ovom drugostupanjskom presudom, činjenica da tužiteljevo ime i prezime nije objavljeno i da ga je mogao "prepoznati" manji broj ljudi nego da je imenovan imenom i prezimenom, ali i težina povrede, ne opravdavaju dosuđenje naknade iz članka 1100. ZOO a - pravične novčane naknade.

 

24. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem odredbe članka 373. točke 3. i članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

25. S obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, dosuđen mu je trošak postupka u ukupnoj svoti od 9.375,00 kn a koji se sastoji od nagrade odvjetniku za odgovor na tužbu, pristup ročištima 2. lipnja 2015., 7. srpnja 2015., 23. studenoga 2015., 15. veljače 2016., 10. srpnja 2019. i 25. studenoga 2019. za svako u visini od 100 bodova te za pristup ročištu 26. listopada 2015. i 12. siječnja 2016. po 25 bodova, što ukupno iznosi 7.500,00 kn uvećano za PDV od 1.875,00 kn tako da ukupan trošak iznosi 9.375,00 kn. Trošak je tuženiku dosuđen primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a jer po ocjeni ovog suda to su bili troškovi nužni za vođenje ove parnice radi čega je preinačena i odluka o parničnim troškovima primjenom odredbe sa članka 373. točke 3. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 14. travnja 2021.

 

Sutkinja:

 

Marija Vetma