Poslovni broj: 2 Gž-926/2019-2

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Noemi Butorac kao predsjednice vijeća, Emira Čustovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Srđana Kuzmanića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. P. iz M., OIB…., koju zastupa punomoćnica V. K., odvjetnica u D., protiv tuženice N. M. iz D., OIB…., koju zastupa pomoćnik N. M., odvjetnik u D., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku broj P-155/2016-16 od 27. rujna 2019., u sjednici održanoj 14. travnja 2021.

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-155/2016-16 od 27. rujna 2019.

 

              Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova što se odnose na sastav žalbe.

 

Obija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova što se odnose na sastav odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom doslovce je suđeno:

 

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica S. P. stekla pravo vlasništva nekretnine označene kao čest. zem. 862 k.o. L. Š. za ½ dijela te je tužena N. M. dužna trpjeti uknjižbu prava vlasništva u korist tužiteljice na označenoj nekretnini za ½ dijela uz istodobno brisanje prava vlasništva tužene.

 

II. Nalaže se tuženoj po osnovi naknade troška ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 18.680,16 kn u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu za više zatraženi iznos od 3.750,00 kn zahtjev tužiteljice za naknadu troška odbija kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška ovog parničnog postupka u iznosu od 15.250,00 kn kao neosnovan."

 

2. Tuženica je izjavila žalbu protiv navedene presude zbog svih razloga previđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu uvaži, i ukine presudu, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, ili da je preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

 

3. Žalba je pravovremena i dopuštena.

 

4. Tužiteljica je odgovorila na žalbu.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje prava suvlasništva na nekretnini oznake čest. zem. 862 k.o. L. Š. i zahtjev za trpljenje uknjižbe tog prava u zemljišnu knjigu.

 

7. Pravna osnova stjecanja tužiteljice je dosjelost, što je ona u tužbenom zahtjevu izrijekom i navela.

 

8. Iz stanja spisa proizlazi:

 

- da su stranke uknjižene kao suvlasnice predmetne nekretnine svaka za po ½ dijela;

 

- da se tužiteljica uknjižila kao suvlasnica na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Makarskoj broj O-36/98 iza pok. N. P., a tuženica na temelju rješenja o nasljeđivanju iza pok. D. L., Općinskog suda u Dubrovniku broj O-163/92;

 

- da su se N. P. i D. L. uknjižile kao suvlasnice nekretnine na osnovi rješenja o nasljeđivanju Kotarskog suda u Dubrovniku broj O-26/46;

 

- da je pok. N. P. još za života svoj suvlasnički dio dala tužiteljici, a da je nekretnina formalno prešla na tužiteljicu nakon njene smrti;

 

- da se ta nekretnina nalazi pored puta kod Kneževog dvora na otoku Š., da ima oblik slova L, površine 917 m2 i omeđena je kamenim oznakama unutar koje su 24 stabla maslina na pretežito kamenoj podlozi i zarasla u travu prilikom očevida;

 

- da od 1957. godine upis posjeda glasi na ime N. P. pok. S., a da iz izvatka iz zemljišne knjige sa slijedom upisa je evidentno kako je prilikom osnivanja zemljišnih knjiga bila upisana tužiteljičina prednica N. P. pok. S., pa sud zaključuje da je očito da je kod katastarskog upisa pogrešno upisano da je posjednik predmetne nekretnine N. P., a ispravno je bilo upisati N. P.;

 

- da iz potvrde o plaćanju proizlazi da je A. P. D. L. isplatio svotu od 15.000 dinara, i to u dva navrata, prvi put 11. lipnja 1958. godine svotu od 5.000 dinara, i drugi put 10.000 dinara 16. rujna 1958. godine, za račun baštine sa D.;

 

- da je rješenjem o nasljeđivanju prvostupanjskog suda donesenim pod posl. br. O-163/92 od 30. prosinca 1993. godine iza D. L. raspoređena predmetna nekretnina njenoj nepući, tuženici u ovom predmetu, a da je tužiteljica u tom postupku zastupala kao punomoćnica A. P., zakonsku nasljednicu D. L., koja je bila sestra tužiteljičinog supruga;

 

- da je svjedokinja M. S., nesrodna sa strankama, izjavila da je tužiteljičin suprug od D. L. kupio nekretninu ispod D. u naravi baština na Š.;

 

- da je svjedok Đ. S. vidio da tužiteljica i njezin suprug koriste predmetu nekretninu;

 

- da je svjedokinja N. I. B. tvrdila da je tetka A. oporukom ostavila nekretninu N. P. i D. L., te nakon što je sa D. L. zemljište prešlo na tuženicu da se ništa nije događalo sa zemljištem, a da D. nije govorila u obitelji da je prodala svoj suvlasnički dio zemljišta;

 

- da saznanja svjedokinje M. V. potječu od 1975. od kada dolazi na otok Š., a tvrdi da je predmetna nekretnina bila zarasla u draču i da je nitko ne koristi, te da je ona smatrala da ova nekretnina pripada obitelji I., dakle tuženičinoj obitelji, decidirano tvrdi da A. nije kupovao zemlju na Š., da je svjedokinja V. prijatelj tuženičine obitelji.

 

9. Na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud je zaključio da je tužiteljičin suprug kupio suvlasnički dio predmetne nekretnine od D. L. za kupoprodajnu cijenu od 15.000,00 dinara, pri čemu je isplata kupoprodajne cijene vršena u dva obroka, prvi 11. lipnja 1958. i drugi 16. rujna 1958., te da su A. P. i njegova supruga, tužiteljica, stupili u samostalan posjed nekretnine u cjelini, s tim da su pravo na posjed drugog dijela suvlasničke nekretnine izvodili iz prava vlasništva uknjižene suvlasnice N. P. pok. S.. Sud zaključuje da su A. P. i tužiteljica posjedovali nekretninu na način da su skupljali masline i kosili travu na nekretnini i da su bili u kontinuiranom posjedu cijelo vrijeme od 16. rujna 1958. Zaključak o ovoj činjenici prvostupanjski sud temelji na iskazima svjedoka M. S. i Đ. S..

 

10. Zaključak prvostupanjskog suda o ovoj odlučnoj činjenici je prihvatljivi i ovom, drugostupanjskom, sudu. Naime, prvostupanjski sud je provedene dokaze ocijenio po slobodnoj ocjeni, ali je stečeno uvjerenje opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima koji nisu dovedeni u pitanje navodima žalbe. Pri tome je sud pravilno, iz razloga koje je naveo u obrazloženju pobijane odluke, otklonio iskaze svjedokinja N. I. B. i M. V..

 

11. S pravom je sud ocijenio da iskazi svjedoka Đ. S. i M. S. potiču iz neposrednog opažanja, odnosno iz razgovora sa D. L., da su oni nezainteresirani za ishod postupka, dok su svjedokinje N. I. B. i M. V. zainteresirane za ishod spora, te im nije poklonio vjeru, pa je tako za iskaz svjedokinje M. V. naveo da je ona ustvrdila da se na predmetnoj nekretnini nalazi drača, a iz rezultata cjelokupnog postupka nedvojbeno proizlazi da se na nekretnini nalaze 24 komada stabala masline, te da se ne može raditi o nekretnini koju nitko ne obrađuje. Također je pravilno uočio da je ta svjedokinja u prijateljskim odnosima s tuženicom jer je tijekom postupka kontinuirano tvrdila da je nekretnina vlasništvo tuženice, iako iz navoda tuženice proizlazi da su prednici stranaka naslijedili po ½ dijela te nekretnine.

 

12. U odnosu na iskaz svjedokinje N. I. B. prvostupanjski sud je pravilno uočio da je ona izrijekom navela da ne ide na predmetnu nekretninu kada odlazi na otok Š., ali da su joj priče o ovo nekretnini poznate iz pričanja u obitelji, iz čega proizlazi da nema osobnih saznanja glede korištenja predmetnih nekretnina.

 

13. Na temelju utvrđene činjenice da je A. P. stupio u posjed predmetne nekretnine 16. rujna 1958. i da je bio u neprekidnom posjedu od tada, prvostupanjski sud zaključuje da je stekao pravo vlasništva kao kvalificirani posjednik na temelju odredbe članka 1468. OGZ-a, smatrajući pri tom da nisu ispunjeni uvjetni za stjecanje prava vlasništva po odredbama Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 - dalje: ZOVO) jer do 16. rujna 1988. nije istekao desetogodišnji rok propisan odredbom članka 28. ZOVO. Pri tom je sud analizirao i primijenio u postupku pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske po kojem se ZOVO od stupanja na snagu primjenjuje na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegova stupanja na snagu, a od tog trenutka rokovi propisani ranijim zakonom nisu istekli, pa onda kada ZOVO propisuje kraći rok za dosjelost, a nakon stupanja na snagu ZOVO za dosjelost je preostalo vrijeme kraće od propisanog tim zakonom, rok ističe nakon proteka roka od određenoga ranijem zakonom što je ovdje konkretno OGZ.

 

14. Pravno stajalište koje je prvostupanjski sud primijenio u konkretnom slučaju je utemeljeno u Načelnom stavu 23 zajedničke sjednice Saveznog suda, vrhovnih sudova republika i VVS od 14. i 15. prosinca 1983. (Beograd). Prema tom shvaćanju ZOVO od stupanja na snagu (1. rujna 1980.) primjenjuje se na rokove dosjelosti koji su počeli teći prije njegovog stupanja na snagu, ako do tog trenutka nisu istekli. Kad je ZOVO propisao kraći rok, a po stupanju na  snagu ZOVO preostalo je vrijeme kraće od onoga koje je propisao ZOVO, rok ističe po proteku vremena određenog ranijim zakonom, a ako je do isteka roka određenog ranijim zakonom preostalo vrijeme duže od onog predviđenog u novom zakonu, rok ističe istekom vremena propisanog u ZOVO-u.

 

15. Prvostupanjski sud je, međutim, ispustio iz vida da je Proširena opća sjednica Saveznog vrhovnog suda 4. travnja 1960. godine prihvatila Načelno mišljenje po kojemu je za stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti nekretnina dovoljno vrijeme od 20 godina, bez obzira da li je posjed zakonit ili ne, pod pretpostavkom da je pošten, a poštenje se predmnijevalo. Skraćenje rokova dosjelosti u sudskoj praksi je prihvaćeno i bilo je moguće zbog toga što su raniji propisi (doneseni prije 6. travnja 1941. godine) izgubili pravnu snagu, a mogli su se supsidijarno primijeniti kao pravna pravila samo ako su, po ocjeni suda, bili u suglasnosti s tadašnjim pravnim sustavom.

 

16. Pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je zaključiti da je pravni prednik tužiteljice 1978. godine stekao pravo suvlasništva predmetne nekretnine za ½ dijela, dakle protekom roka od 20 godina od dana početka dosjedanja, a tužiteljica je njegov univerzalni sukcesor i stupila je u njegovu pravnu poziciju.

 

17. Protivno shvaćanju žaliteljice ovaj sud nalazi da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Prvostupanjski sud je, kao što je to već ranije navedeno, pravilno analizirao i cijenio provedene dokaze, te je na temelju takve ocjene dokaza utvrdio relevantno činjenično stanje, također je pravilno zaključio i da je A. P. postao suvlasnik na temelju dosjelosti, a da je tužiteljica postala suvlasnicom na osnovi nasljeđivanja.

 

18. Ocjenjujući važnije žalbene navode valja istaknuti slijedeće (članak 375. stavak 1. ZPP-a).

 

19. Žaliteljica opširno analizira ocjenu dokaza prvostupanjskog suda držeći je pogrešnom, te pri tom iznosi svoje zaključke o relevantnim činjenicama, pa time ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 8. ZPP-a. No, zaključci tuženice nemaju utemeljenja u raspravnoj građi, a žalbeni navodi ne sadrže argumentirane tvrdnje koje bi dovele u sumnju utvrđeno činjenično stanje. O ocjeni pojedinih provedenih dokaza iznesena su stajališta ovog suda pod točkama 11. i 12. obrazloženja.

 

20. Žalbeni navodi kao što su tvrdnje da je svjedokinja N. I. B. iskazivala da se u obitelji nije spominjala kupoprodaja predmetnog zemljišta i postavljeno pitanje žalitelja zašto bi A. kupovao suvlasnički dio zemljišta, ne dovode u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda na  kojima je zasnovala odluka. Kada bi se prihvatila kao točna tvrdnja svjedokinje B. da se nije spominjala kupoprodaja u obitelji, time nije doveden u pitanje zaključak prvostupanjskog suda o činjenici kupnje što se temelji na iskazu svjedokinje M. S. koji je bio vrlo okolnosan, i kojeg je prvostupanjski sud s pravom ocijenio kao vjerodostojan. Što je motiviralo A. P. na sklapanje ugovora o kupoprodaji nije relevantno u ovom postupku, već je relevantno da je ugovor o kupoprodaji sklopljen, da je izvršen i da je pravni prednik tužiteljice stupio u suposjed nekretnine.

 

21. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da činjenica što je tužiteljica sudjelovala u ostavinskom postupku koji se vodio nakon što su bili ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću A. P., ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva. Pored razloga koje je naveo prvostupanjski sud valja ukazati da je nekretninu stekao pravni prednik tužiteljice A. P. dosjelošću, i da je tuženica trebala dokazati njegovo nepoštenje, a ne nepoštenje tužiteljice, a to ona nije uspjela.

 

22. Isto tako ni navod žaliteljice da nije utvrđena vrijednost zemljišta u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji nije relevantna jer je pravna osnova stjecanja dosjelost. Ovdje valja dodati da su stranke slobodne u uređivanju svojih obveznih odnosa, pa i u pogledu ugovaranja cijene. Osim toga, i ta tvrdnja tuženice nije argumentirana, a niti je tijekom postupka nudila dokaze na okolnost vrijednosti zemljišta u vrijeme zaključenja ugovora. S obzirom na vremenski odmak teško je procijeniti je li ugovorena realna tržišna vrijednost, ali svjedokinja M. S. je u svom iskazu navela da je prodavateljica bila izuzetno zadovoljna postignutom cijenom.

 

23. Protivno shvaćanju žaliteljice prvostupanjski sud je dovoljno argumentirano otklonio iskaz svjedokinje Vojvodić.

 

24. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio relevantno činjenično stanje, a tijekom postupka nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se ukazuje u žalbi, a niti druge bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu  iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, te je osnovano prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev, iako pri tom nije potpuno pravilno primijenio materijalno pravo. Stoga je žalbu valjalo odbiti temeljem odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a.

 

25. Budući je tuženica u cijelosti izgubila spor pravilno joj je naloženo platiti parnične troškove.

 

26. Zahtjev za naknadu parničnih troškova za sastav žalbe tuženice je valjalo odbiti jer je žalba odbijena.

 

27. Isto tako valjalo je odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova što se odnose na sastav odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban prema shvaćanju ovog suda.

 

Dubrovnik, 14. travnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

 

Noemi Butorac