- 1 -              Revd 4145/2020-2

Broj: Revd 4145/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. O., O., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., protiv tuženika Z. d.o.o., D., OIB ... , kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5757/2018-6 od 26. kolovoza 2020., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-666/2017 od 6. srpnja 2018., u sjednici održanoj 14. travnja 2021.

r i j e š i o   j e:

Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5757/2018-6 od 26. kolovoza 2020., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-666/2017 od 6. srpnja 2018. tako da je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženika traži isplatu 669.837,81 eur u protuvrijednosti kuna i naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove.

2. Tuženik nije odgovorio na taj prijedlog.

3. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.

4. Tužitelj je u reviziji postavio sedam pitanja, a svima njima problematizira pravno shvaćanje izneseno u drugostupanjskoj presudi u primjeni odredbe čl. 353. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05), prema kojem je tužitelj, kako bi ostvario pravo na isplatu ugovorne kazne zbog tuženikova zakašnjenja u ispunjenju obveze, morao zahtijevati i ispunjenje glavne obveze, a kada to nije učinio, nije osnovan ni zahtjev za isplatu ugovorne kazne, na što se odnosi predmetni tužbeni zahtjev, pri čemu tužitelj tvrdi i da zahtjev za isplatu ugovorne kazne i zahtjev za ispunjenje glavne obveze ne moraju biti postavljeni u istoj tužbi.

5. Tužitelj se u reviziji poziva na revizijske odluke ovoga suda i u njima izraženo shvaćanje da zahtjev za isplatu ugovorne kazne ne može biti samostalan, već da vjerovnik mora zahtijevati i ispunjenje glavne obveze, iz čega proizlazi da je pravno shvaćanje iz pobijane presude podudarno s onim revizijskoga suda, no ističe kako vjerovnik to ne mora učiniti u istoj tužbi, te se poziva na to da u drugoj parnici ostvaruje zahtjev po tužbi za ispunjenje glavne obveze.

6. Kako tužitelj u prijedlogu navodi i uz prijedlog o tome dostavlja dokaz, da je tužbu sa zahtjevom za ispunjenje glavne obveze podnio nakon što je glavna rasprava u ovoj parnici zaključena, pa se o takvoj činjenici nije ni raspravljalo, postavljena se pitanja ukazuju neodlučnima za odluku u sporu te se na radi o pravnim pitanjima koja na umu ima odredba čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku, (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP).

7. Za dodati je i to da tužitelj pogrešno shvaća kako iznošenje novih činjenica i dokaza u predmetnom prijedlogu može pravdati pozivom na odredbu čl. 385. st. 4. ZPP. To stoga što je tom odredbom propisana mogućnost iznošenja u prijedlogu za dopuštenje revizije novih činjenica i predlaganja novih dokaza samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka i ako je u prijedlogu postavljeno postupovnopravno pitanje upravo zbog tih povreda. Međutim, u predmetnom prijedlogu nisu postavljena pitanja u vezi s bitnim povredama postupovnopravnih odredaba, već materijalnopravna pitanja.

8. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 14. travnja 2021.