Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 674/2020-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. Ć. zbog kaznenih djela iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – ispravak - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 10. rujna 2020. broj K-11/2017-37, u sjednici održanoj 14. travnja 2021.
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovana žalba opt. A. Ć. i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom je presudom proglašen krivim opt. A. Ć. zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja iz čl. 153. st. 1. u svezi čl. 152. st. 1. KZ/11 te je na temelju čl. 153. stavak 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 10. rujna do 30. rujna 2016.
2. Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP/08) optuženik je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 7. ZKP/08.
3. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po braniteljici R. A., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se optuženik oslobodi od optužbe.
4. Odgovor na žalbu nije podnesen.
5. Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
6. Žalba nije osnovana.
7. Optuženik pod toč. Ad.1 obrazloženja žalbe argumentirajući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi ili razlozima presude ne iznosi niti jedan razlog koji bi se odnosio na te postupovne povrede već navodi da je dokazni postupak manjkavo proveden jer da nije proveden očevid na licu mjesta, da nije provedeno adekvatno sudskomedicinsko vještačenje oštećenika, adekvatno toksikološko vještačenje kojim bi se utvrdilo prisustvo alkohola u krvi optuženika, da nema medicinske dokumentacije za oštećenika, tako da se osuđujuća presuda za ovakvo teško kazneno djelo temelji isključivo na nepouzdanom i nevjerodostojnom iskazu oštećenika.
7.1. Iz navedenog je evidentno da se optuženik u biti ne žali zbog citirane povrede odredaba kaznenog postupka, već i u ovom dijelu žalbe koji se odnosi na postupovne povrede ističe prigovore činjeničnog karaktera.
7.2. Doduše, u dijelu žalbe (str. 5., 4.) optuženik navodi da državni odvjetnik nije mijenjao činjenični opis iako je oštećenik na raspravi na drugi način opisao redoslijed inkriminiranih radnji navodeći da je prvo izvršena oralna penetracija, zatim analna, a potom opet oralna s ejakulacijom, za razliku od iskaza u istrazi kada je oštećenik naveo da je prvo došlo do analne, a potom oralne penetracije.
7.3. Međutim, i kroz ovaj prigovor koji se ističe u vezi pravilnosti optuženja i usklađenosti sadržaja izreke s iskazom oštećenika, u biti se prigovara vjerodostojnosti iskaza oštećenika. Naime, na razumljivost izreke pobijane presude ne utječe pitanje redosljeda inkriminiranih radnji penetracije optuženikovog spolnog organa u tjelesne otvore oštećenika, jer ta okolnost nije odlučna u kontekstu ostvarenja obilježja predmetnog kaznenog djela.
7.4. Da se i tu u biti radi o činjeničnom prigovoru proizlazi iz ostalih dijelova žalbe u kojima se također želi ukazati na nepouzdanost iskaza oštećenka s obzirom na navedena odstupanja u vezi redosljeda opisanih radnji u iskazivanju oštećenika na raspravi u odnosu na njegov iskaz u istrazi.
7.5. Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 na koju ukazuje optuženikova žalba, a niti bilo koju od postupovnih povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tako da žalba optuženika iz ove žalbene osnove nije utemeljena.
8. Nadalje, sve što je naprijed navedeno u pogledu postupovnih povreda odnosi se i na prigovor žalitelja u vezi povrede kaznenog zakona. Naime, i u tom dijelu žalbe označenim pod toč. Ad. 2. obrazloženja (u kojem se pogrešno citira odredba čl. 468. st. 1. ZKP/08) optuženik ističe prigovore činjeničnog karaktera navodeći da u spisu ne postoje egzaktni dokazi da je optuženik u spornom događaju uporabio silu na način kako je to i opisano u činjeničnom opisu, pa je trebalo primijeniti pravilo in dubio pro reo. Dakle, i u ovom dijelu žalbe optuženik ne iznosi razloge koji bi se odnosili na povredu kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1.-6. ZKP/08, već jednako kao i u dijelu žalbe koji se odnosi na postupovne prigovore, iznosi činjenične prigovore kojima nastoji dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.
8.1. Iz navedenih razloga, jer činjenični opis sadrži sva bitna obilježja predmetnog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11, pa tako i uporabu sile i kako sud prvog stupnja nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, nije osnovana žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona.
9. Neosnovano se optuženik žali i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.
9.1. Optuženik kroz brojne prigovore koje ističe u žalbi u biti ustrajava u pokušaju da dokaže svoju krajnje neuvjerljivu i neživotnu tezu koju je iznosio u obrani i u tijeku cijelog prvostupanjskog postupka da on nije uporabom sile, bez pristanka oštećenika s njim izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, već je oštećenik njega spolno iskoristio dok je jedno vrijeme u autu, nakon što je povraćao, izgubio svijest. Kroz žalbene tvrdnje ponavlja navode iznesene u obrani da mu je za to vrijeme dok je bio bez svijesti, oštećenik otkopčao remen i gornji gumb na hlačama te obavio felacio tijekom kojega je došlo do ejakulacije tako da je na taj način njegova sperma pronađena na tijelu i odjeći oštećenika. Oštećenika je udario u glavu uslijed kojeg udaraca je ovaj udario glavom u štok vrata automobila te je nakon toga pobjegao. Kroz izložene žalbene tvrdnje optuženik sugerira da je oštećenik osoba s izraženim aberantnim seksualnim sklonostima, za razliku od njega koji je otac četvoro djece, „zdravo muško“, bez ikakvih homoseksualnih sklonosti.
9.2. Međutim, sud prvog stupnja potpuno pravilno nije prihvatio navedenu obranu optuženika nalazeći da ona nema uporišta u izvedenim dokazima i da se radi o iskonstruiranoj obrani smišljenoj radi izbjegavanja kaznene odgovornosti, dok je osnovano prihvatio iskaz oštećenika koji je u sukladnosti s ostalim na raspravi izvedenim dokazima.
9.3. Naime, oštećenikov opis spornog događaja u automobilu optuženika, pokušaja bijega te spolnog zlostavljanja uz uporabu sile u blizini stadiona T. gdje ga je optuženik sustigao, potvrđen je činjenicom da je oštećenik odmah nakon toga u ranim jutarnjim satima otišao u bolnicu u G. gdje je prijavio spolno zlostavljanje nakon čega je u bolnici provedena trijaža radi uzimanja bioloških uzoraka i obaviještena je policija. Sud prvog stupnja s pravom poklanja vjeru iskazu oštećenika da ga je optuženik bez njegova pristanka uporabom sile prisilio na radnje izjednačene sa spolnim odnošajem jer su na temelju biološkog vještačenja utvrđeni tragovi optuženikove sperme na čelu oštećenika, te tragovi sperme na unutranjoj gornjoj strani donjeg dijela trenirke oštećenika te na njegovoj majici sa stražnje strane u gornjem dijelu kao i na prednjoj strani na više različitih mjesta, dok je vještačenjem tragova tekstilnih vlakana na donjem dijelu trenirke te na majici i gaćama oštećenika utvrđeno 11 tekstilnih vlakana koje odgovaraju sastavu materijala s majice optuženika.
9.4. Sud prvog stupnja je na temelju ovih objektivnih okolnosti, odbijajući kao nevažan prijedlog obrane da se na okolnost moguće dinamike događaja provede traseološko vještačenje, izveo ispravan zaključak da pronađeni materijalni tragovi na odjeći oštećenika nikako ne odgovaraju opisu događaja koji iznosi optuženik, a u potpunosti potvrđuju verziju oštećenika.
9.5. Niti ovaj sud drugog stupnja, kraj tako očite podudarnosti između navedenih materijalnih tragova i iskaza oštećenika, te s druge strane, potpune diskrepancije između materijalnih dokaza i obrane optuženika da je ejakulirao u automobilu dok je bio bez svijesti, a oštećenik da mu je otkopčao remen i gornji gumb na hlačama, ne nalazi potrebnim da se na okolnost dinamike i provjere verzija optuženika i oštećenika provede traseološko vještačenje, tako da je ustrajavanje žalitelja na toj okolnosti posve promašeno.
9.6. Nadalje, sud prvog stupnja s pravom nije prihvatio neuvjerljivu obranu optuženika da je uslijed visokog stupnja alkoholiziranosti, odnosno zdravstvenih problema, povraćao u automobilu i potom nakratko bio izgubio svijest, jer prilikom pretrage automobila, kojom su izuzeti i na vještačenje dostavljeni brojni mikrotragovi sa sjedala, navlaka i naslona automobila, nisu nađeni i stoga niti dostavljeni na vještačenje tragovi povraćanja. Stoga je ispravan zaključak suda prvog stupnja o neuvjerljivosti i tog dijela obrane jer tvrdnja o visokom stupnju alkoholiziranosti optuženika te uslijed toga gubljenja svijesti nema uporište u provedenom toksikološkom vještačenju, te iskazu oštećenika iz kojeg proizlazi da je optuženik u kritično vrijeme normalno vozio i nije primijetio da bi optuženik bio alkoholiziran.
9.7. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda tvrdnja optuženika o tolikom stupnju alkoholiziranosti i s tim u vezi zdravstvenim problemima, zbog čega da je optuženik povraćao i potom izgubio svijest, kraj činjenice da je optuženik za svo vrijeme normalno upravaljao automobilom od caffe bara C. u G. od kuda je povezao oštećenika do sporednog puta prema nogometnom igralištu, također krajnje neuvjerljiva i neutemeljena u materijalnim dokazima, tako da šira elaboracija i nije potrebna.
9.8. Optuženik, koristeći se okolnošću da se zbog proteka vremena od trenutka kada su mu uzeti uzorci mokraće i krvi radi analize na alkohol, nije moguće utvrditi točnu koncentraciju alkohola u krvi tempore criminis, spekulira o mogućnosti visokog stupnja svoje alkoholiziranosti kako bi potvrdio tezu o padanju u nesvijest za koje ga vrijeme oštećenik spolno zlouporabljuje. Međutim, takav opis događaja je u toj mjeri neuvjerljiv i neživotan te je u protivnosti s materijalni tragovima, pa su stoga i neosnovani navodi žalbe o propustima u vezi izuzimanja tragova iz automobila i o neadkevatnom toksikološkom vještačenju radi utvrđivanja prisustva alkohola u njegovom organizmu kritične zgode.
9.9. Nadalje, oštećenikova tvrdnja da su mu u bježanju od optuženika s nogu pale japanke je potvrđena provedenim očevidom koji je 10. rujna 2016. u 14,35 sati proveden na licu mjesta, jer su pored ograde koju je oštećenik opisivao u svom iskazu pronađene japanke plave boje za koje je oštećenik rekao da su njegove. Dakle, i taj materijalni trag potvrđuje vjerodostojnost iskaza oštećenika, a žalbena tvrdnja da se moglo raditi o bilo čijim japankama je paušalna i potpuno neprihvatljiva jer je isključeno da postoji takva koincidencija da su pri provođenju očevida slučajno pronađene japanke plave boje za koje je oštećenik potom neistinito rekao da su njegove, a sve kako bi svoj iskaz učinio uvjerljivijim.
9.10. Kraj takvog stanja stvari, kada su sve odlučne činjenice na pravilan način utvrđene na temelju iskaza oštećenika i navedenih materijalnih tragova koji u potpunosti korespondiraju s tim iskazom, a opovrgavaju obranu optuženika, daljnji žalbeni prigovori da oštećenik tijekom postupka proturječno iskazuje u pogledu redoslijeda poduzetih inkriminiranih radnji, da na tijelu oštećenika nisu pronađeni tragovi sile, da na tijelu oštećenika koji je kritične zgode bježao i padao na zemlju nisu nađeni nikakvi tragovi zemlje raslinja, da na ostalim dijelovima tijela oštećenika i na tijelu optuženika nisu nađeni tragovi bioloških tragova, da je ostalo sporno pitanje mogućnosti ejakulacije u besvjesnom stanju, da nije izvršen pregled anusa oštećenika, odnosno da bi u takvim okolnostima koje utvrđuje sud prvog stupnja morali biti uočeni tragovi nasilne penetracije u toj regiji, nemaju to značenje koje im žalba pridaje.
9.11. Naime, u pogledu redoslijeda opisa događaja od strane oštećenika treba uvažavati okolnost da je oštećenik na raspravi iskazivao 25. listopada 2019., dakle nakon više od tri godine od spornog događaja. Iz tih je razloga jasno da u tim okolnostima postoji mogućnost zaboravljanja određenih detalja i drugačije interpretacije u iskazivanju oštećenika, pogotovo kada se ima u vidu da su u pitanju traumatične okolnosti koje se odvijaju u dinamici i svakako su stresne, što sve utječe na mogućnosti objektivne percepcije.
9.12. Nadalje, kraj nesporne činjenice da je oštećenik (rođ. 1959.) znatno stariji od optuženika (rođ.1989.) i da je optuženik daleko fizički nadmoćnija osoba (sam u žalbi navodi da je visok približno 2 m i da je težak cca 120 kg), samo je po sebi razumljivo, a što navodi i oštećenik u svom iskazu, da je optuženik bez problema slomio otpor oštećenika i da stoga nisu niti mogli ostati vidljiviji tragovi uporabe sile na oštećenikovom tijelu.
9.13. U vezi izostanka tragova nasilne penetracije u području anusa oštećenika, sud prvog stupnja je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje medicinskog vještaka S. D. da do ozljeda analnog otvora dolazi kod grčenja analnog mišića, ali da kod osoba koje su pod određenom koncentracijom alkohola (kao što je to nesporno bio oštećenik) u pravilu dolazi do relaksacije mišića i u pravilu ne dolazi do kontrakcije mišića, tako da u navedenim okolnostima ti prigovori žalitelja nisu osnovani.
9.14. Optuženik promašeno ustrajava i u pitanju mogućnosti ejakulacije u besvjesnom stanju, nastojeći na taj način dovesti u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja koje se temelji na nalazu i mišljenju medicinskog vještaka, da nije moguće da osobe koje su u besvjesnom stanju dožive erekciju i da ejakuliraju. Naime, sud prvog stupnja je iznio jasne razloge zašto ne prihvaća tu tezu obrane o povraćanju, padanju u nesvijest i samovoljnom felaciju oštećenika, tako da ta problematika u navedenim okolnostima u biti nije relevantna jer se njome niti u najmanjoj mjeri ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja.
9.15. Isto se odnosi i na prigovore o izostanku tragova na tijelu oštećenika koji bi trebali biti nađeni uslijed bježanja i padanja na zemlju, kao i prigovor o izostanku drugih bioloških tragova na tijelu oštećenika i optuženika jer se niti njima, kraj opisanog stanja stvari, također ne dovode u sumnju zaključci suda prvog stupnja.
9.16. Iz istih razloga nisu osnovani prigovori optuženika da je trebalo provesti vještačenje mogućnosti nastanka tragova oštećenikove krvi na vratima automobila optuženika, kombinirano psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje optuženika i oštećenika na okolnost karakteristika njihovih ličnosti te postojanja nasilnih, odnosno manipulativnih sklonosti, jer se tim dokazima ne bi utjecalo na pravilno utvrđeno činjenično stanje iz pobijane presude.
9.17. Prema tome, iz svih naprijed navedenih razloga nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
10. Neosnovano se optuženik žali zbog odluke o kazni jer mu je sud prvog stupnja zbog predmetnog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. KZ/11 za koje je bila zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina zatvora, pravilno vrednujući olakotne i otegotne okolnosti izrekao primjerenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.
10.1. Naime, sud prvog stupnja je ispravno optuženiku olakotnim cijenio neosuđivanost i obiteljske prilike, a otegotnim mu je pravilno cijenio činjenicu da je višestruko prekršajno osuđivan, što govori o njegovom neusklađenom ponašanju sa zakonom te da je kritične zgode ostvario s oštećenikom nasilni oralni i analni odnos. Takav način počinjenja predmetnog kaznenog djela ukazuje na optuženikovu izrazitu brutalnost i upornost, a nakon svega je oštećeniku još i prijetio ubojstvom da sporno kazneno djelo ne prijavi, što je sve nedvojbeno manifestacija njegove izrazite pogibeljnosti koje zaslužuje adekvatnu društvenu osudu.
10.2. Stoga promašeno optuženik u žalbi tvrdi da je kazna koja mu je izrečena prestroga i da mu se prekršaja osuđivanosti nije mogla cijeniti otegotnom i izreći mu kaznu kao da je u pitanju recidiv, te da bi mu bilo primjereno izreći kaznu u visini propisanog minimuma.
10.3. Protivno navedenom, sud prvog stupnja je svim ovim olakotnim i otegotnim okolnostima dao primjereni značaj tako da, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu veliku kriminalnu količinu koja proizlazi iz inkriminiranog ponašanja optuženika, blaža kazna od izrečene ne bi ispunila svrhu kažnjavanja, u smislu individualne i generalne prevencije.
10.4. Prema tome, nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.
11. Iz svih navedenih razloga, kako žalba optuženika nije osnovana, na temelju čl. 482. ZKP/08 presuđeno je kao u izreci.
Vesna Vrbetić, v. r.