1

Poslovni broj: 31 Gž Ob-256/2021-3

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 31 Gž Ob-256/2021-3

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Marijanu Vugiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari predlagateljice osiguranja S. M. iz O., …, OIB: …, zastupane po punomoćnici M. B., odvjetnici u O., protiv protivnika osiguranja J. X. F. D. iz P., 59 …, F., zastupanog po punomoćnici M. C. B., odvjetnici u V., radi privremene mjere, odlučujući o žalbi predlagateljice osiguranja protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj R1 Ob-561/2020-7 od 18. prosinca 2020. godine, dana 14. travnja 2021. godine

 

r i j e š i o   j e

 

Uvažava se žalba predlagateljice osiguranja S. M. kao osnovana, ukida se rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj R1 Ob-561/2020-7 od 18. prosinca 2020. godine i predmet vraća na ponovan postupak.

 

 

Obrazloženje

 

              1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

              " I/ Ovaj sud oglašava se nenadležnim i prijedlog predlagateljice se odbacuje.

              II/ Nalaže se predlagateljici osiguranja da protivniku osiguranja naknadi trošak postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 15 dana."

 

              2. Protiv ovog rješenja žali se predlagateljica iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) u vezi čl. 346. Obiteljskog zakona (Narodne novine broj 103/15, 98/19, 47/20 – dalje: OBZ) s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

             

3. Žalba je osnovana.

 

4. Prvostupanjski sud navodi da predlagateljica prijedlogom traži donošenje privremene mjere kojom će zajedničko dijete mlt. A. V. D. M. živjeti s majkom u O., … kao ida će majka ostvarivati samostalnu roditeljsku skrb, te da se mjerom odluči i o osobnim odnosima sa ocem. U prijedlogu tvrdi da, pa to nije niti sporno da protustranka i otac vodi postupak u L. radi uređenja kontakata s djetetom, a koji postupak je pokrenut prije predmetnog. Predložila je također da ovaj sud podnese zahtjev za prijenos nadležnosti sudu u L. pred kojim se vodi postupak budući da je to u interesu djeteta, a sukladno čl. 15. Uredbe vijeća Europske zajednice 2001/2003.

 

5. Protustranka je po punomoćnici izvijestila sud da se pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vodi postupak povodom međunarodne otmice djeteta protiv ovdje predlagateljice te je predložio da sud odbaci prijedlog i oglasi se nenadležnim za postupanje, te naknadu  troška postupka.

 

6. Prvostupanjski sud navodi da od lipnja 2019. godine pred obiteljskim sudom u L. V. B. je u tijeku postupak radi skrbništva u pogledu mlt. A. V. D. M.. Člankom 7. Konvencije o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnju u odnosu na roditeljsku odgovornost mjerama za zaštitu djece (narodne novine broj 5/09) propisano je da u slučaju protupravnog odvođenja ili zadržavanja djeteta tijela države ugovornice u kojoj je dijete imalo redovito boravište prije odvođenja, zadržavaju svoju nadležnost sve dok dijete ne stekne redovito boravište u drugoj državi. I Konvencijom o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece Haag 1980., člankom 16. određeno je da u slučaju protupravnog odvođenja ili zadržavanja djeteta sudska tijela države ugovornice u kojoj je dijete odvedeno ne mogu donositi meritornu odluku o pravu na skrb o djetetu sve dok se ne utvrdi da se dijete ne vraća na temelju te konvencije.

 

7. Isto tako Uredbom Bruxelles II bis člankom 14. propisano je da država uobičajenog boravišta zadržava nadležnost odlučivanja o osnovanosti spora oko skrbništva, čak i kada se izda odluka o vraćanju djeteta kao dio provedbe članka 13 Haške konvencije.

 

8. Iz citiranih propisa proizlazi da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o pravu na skrbništvo nad zajedničkim mlt. djetetom stranaka, čak i neovisno o postupku međunarodne otmice djeteta, jer je za postupak oko skrbništva nadležan sud u Londonu pred kojim se od lipnja 2019. godine vodi takav postupak.

 

9. Ova odluka suda prvog stupnja nije pravilna.

 

10. Prije svega valja reći da Uredba Bruxelles II bis (dalje: Uredba) dopunjuje Hašku konvenciju te ima prednost pred njom u slučaju otmice unutar Europske unije (točka 17. preambule).

 

              11. Odgovara da po čl. 17. Uredbe, ako je pokrenut postupak pred sudom države članice u predmetu za koji taj sud nije nadležan, prema odredbama te Uredbe, nego je za njega nadležan sud druge države članice, taj sud se, po službenoj dužnosti, proglašava nenadležnim.

 

              12. Prije svega valja reći da uobičajeno boravište djeteta nije definirano u Uredbi nego taj pojam treba tumačiti u skladu s ciljevima i svrsi Uredbe, pri čemu, prema praksi suda Europske unije tumačenje uobičajenog boravišta ne utvrđuje se upućivanjem na bilo koji pojam uobičajenog boravišta u skladu s određenim nacionalnim pravom, već tom pojmu treba dati neovisno značenje u skladu s pravom Europske unije, te se to uobičajeno boravište djeteta u svakom konkretnom predmetu mora utvrditi na temelju činjenica, međutim, sud Europske unije do sada u više navrata kao uobičajeno boravište je odredio mjesto u kojem se nalazi težište životnih, odnosno obiteljskih, poslovnih i općedruštvenih odnosa neke fizičke osobe, a to među strankama izgleda nije niti sporno, da je uobičajeno boravište djeteta bilo u Ujedinjenom kraljevstvu.

 

              13. Odgovara da čl. 16. Konvencije je propisano da nakon dobivanja obavijesti o nezakonitom odvođenju ili zadržavanju djeteta u smislu čl. 3., sudski ili upravni organi države ugovornice u kojoj je dijete odvedeno ili u kojoj je zadržano neće donositi meritornu odluku o pravu na brigu sve dok se ne utvrdi da se dijete neće vratiti, na temelju ove Konvencije, ili ako nije podnesena molba, na temelju ove Konvencije, u razumnom razdoblju nakon prispijeća obavijesti.

 

14. Međutim, ovdje predlagateljica ni ne traži meritornu odluku o pravu na brigu nego traži da se donese privremena mjera u svrhu dobrobiti djeteta obzirom da se dijete sada nalazi u R. H. te da je "potrebno riješiti pitanje prebivališta djeteta, upis u školu kao i ostale administrativne potrebe djeteta".

 

15. Pritom je potrebno upozoriti na odredbu čl. 17. Haške konvencije po kojoj sama činjenica da je odluka koja se odnosi na brigu izdana ili da je treba priznati u državi kojoj je poslan zahtjev neće predstavljati osnovu za odbijanje povratka djeteta na temelju te konvencije, ali sudski ili upravni organi države kojoj je poslan zahtjev mogu po primjeni te konvencije uzeti u obzir razlog za donošenje te odluke.

 

16. Iz ove odredbe jasno proizlazi da čak kad se i donese meritorna odluka u smislu odredbe čl. 16. Haške konvencije da to u biti ne utječe na odluku o povratku djeteta, pa tim više na tu odluku ne može utjecati ni eventualno donesena privremena mjera kojom se samo privremeno uređuju odnosi među strankama dok se dijete nalazi u R. H. i koja, a kako se to traži u prijedlogu za određivanjem privremene mjere bi trebala ostati na snazi do pravomoćnog okončanja postupka u kojem se ima odlučiti o odnosu koji se osigurava privremenom mjerom.

 

17. Pri tome nije jasno kakav se to postupak vodi pred sudom u L., jer predlagateljica osiguranja tvrdi u tijeku postupka, a to i ponavlja u žalbi, da je tamo protivnik osiguranja pokrenuo postupak samo radi ostvarivanja osobnih odnosa s djetetom dok iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je sud prihvatio tvrdnju protivnika osiguranja "da je u tijeku postupak radi skrbništva nad djetetom".

 

18. Pritom valja reći da prvostupanjski sud nije dao niti nikakve razloge glede primjene odredbe čl. 15. Uredbe a koja govori o prijenosu nadležnosti na sud koji je primjereniji za rješavanje, a koje odredbe upravo govore o mogućnosti do prijenosa nadležnosti suda koji ima stvarnu nadležnost na sud druge države članice ako bi to bilo u interesu djeteta.

 

19. I ono, što je također odlučno, a to je da zatražena privremena mjera u biti predstavlja tražene mjere u smislu odredbe čl. 20. Uredbe po kojoj u žurnim predmetima, odredbe te Uredbe ne sprječavaju sudove države članice da poduzmu takve privremene, uključujući i zaštitne mjere, u odnosu na osobe i imovinu u toj državi, koje im omogućuje pravo te države članice čak i ako je, u skladu s tom Uredbom, stvarno nadležan sud druge države članice, s tim da mjere iz tog stavka prestaju se primjenjivati nakon što sud države članice koji je stvarno nadležan u skladu s tom Uredbom poduzme mjere koje smatra prikladnim.

 

20. Kada se sud prvog stupnja već poziva na Zakon o potvrđivanju Konvencije o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku odgovornost i o mjerama za zaštitu djece, onda valja reći da po odredbi čl. 11. te Konvencije tijela države ugovornice na čijem području se nalazi dijete nadležna su za poduzimanje svih neophodnih mjera zaštite u žurnim slučajevima.

 

21. Zbog navedenog, a temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP u vezi čl. 346. OBZ odlučeno je kao u izreci pod točkom I, s tim da će u nastavku postupka sud prvog stupnja utvrditi da li je pravomoćno okončan postupak u vezi povratka djeteta, te ukoliko je, u kojoj to mjeri utječe na osnovanost predložene privremene mjere.

 

22. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP u vezi čl. 346. OBZ (točka II).

 

U Zagrebu, 14. travnja 2021. godine

 

              Sudac:

Marijan Vugić