- 1 -              Revd 3437/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3437/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Z. (OIB: …), zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu iz Rijeke, protiv tuženika Grada Rijeke, R., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici D. K., odvjetnici iz R., radi trpljenja da se tužiteljica uknjiži kao vlasnik nekretnine, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-2856/2018-3 od 26. svibnja 2020. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. P-413/2017-11 od 16. ožujka 2018., u sjednici održanoj 13. travnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom:

 

1.1. prihvaćen je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika „trpjeti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik na nekretnini u k.o. R. označenoj kao: zk.ul. br. 5722, k.č. br. 1030/3 k.o. R. stan broj 14 - dvosobni stan s dnevnim boravkom: nalazi se krajnje istočno u odnosu na ulaz u zgradu, sa spavaćim sobama orijentiranim na sjever, dok su kuhinja i dnevni boravak orijentirani na jug, a sastoji se od kuhinje, izbe, kupaonice sa WC-om, hodnika, spavaće sobe, roditeljske sobe, dnevnog boravka, loggie te pripadajuće drvarnice u suterenu S-3 u ukupnoj površini od 77,26 m2, a u suvlasničkom omjeru prema zgradi od 13/1000 u zgradi sagrađenoj na k.č. br. 1030/3 upisana u zk.ul. 5225 iste katastarske općine“,

 

1.2. tuženik je obvezan naknaditi tužiteljici trošak postupka od 13.025,00kn.“

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena.

 

3. Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

4. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog tuženika.

 

5. Prijedlog tuženika da mu se revizija dopusti nije dopušten.

 

6. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 26. svibnja 2020., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

7. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

8. U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svoga prijedloga: predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, a nije naznačio niti određene razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegovog prijedloga:

 

„1. Je li uknjižba koja je provedena na temelju pravomoćne i ovršne presude donesene od strane nadležnog suda u ime Republike Hrvatske kojom je tuženik stekao pravo vlasništva na posebnom dijelu nekretnine, istinita i valjana?

 

2. Može li se stjecatelj nekretnine koji je izvršio upis uknjižbe prava vlasništva temeljem pravomoćne presude smatrati nesavjesnim stjecateljem?

 

3. Je li ocjena savjesnosti stjecanja prava vlasništva na temelju pravomoćne presude relevantna za valjanost i istinitost uknjižbe provedene na temelju pravomoćne presude?

 

4. Može li tužitelj tužbenim zahtjevom na trpljenje uknjižbe (a ne brisovnom tužbom) osporiti valjanost upisa provedenog na temelju pravomoćne i ovršne presude suda?

 

5. Je li tužitelj kao pravni sljednik upisanog nositelja prava korištenja prijeporne nekretnine imao podnijeti brisovnu tužbu protiv upisanog vlasnika prijepora, tj. tuženika sukladno čl. 150. Zakona o zemljišnim knjigama, a kojom će zahtijevati brisanje upisa provedenog na temelju pravomoćne i ovršne presude, umjesto tužbe kojom zahtijeva trpljenje uknjižbe bez prethodnog utvrđenja (deklaratorne tužbe) da je na temelju Zakona stekao pravo vlasništva?

 

6. Je li nužno da tužitelj kod tužbe radi stjecanja vlasništva na temelju zakona osim kondemnatornog dijela kojim se traži od tuženika trpljenje na uknjižbu podnese i deklaratorni dio kojim se traži utvrđenje kako je vlasništvo stečeno na temelju zakona?

 

7. Ima li sud odbiti tužbeni zahtjev za trpljenje uknjižbe kao neosnovan u slučaju kada tužitelj nije podnio tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva stečenog na temelju zakona, već samo tužbeni zahtjev za trpljenje uknjižbe, a posebno jer tužba nije podnesena protiv prednika tužitelja, već protiv treće osobe koja je upisala pravo vlasništva na temelju pravomoćne i ovršne presude?

 

8. Uživa li tuženik kao zakoniti stjecatelj prava vlasništva na temelju odluke suda - pravomoćne i ovršne presude, te kao uknjiženi vlasnik, a koja uknjižba je provedena temeljem odluke suda, zaštitu prema odredbama Zakona o zemljišnim knjigama, odnosno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?

 

9. Prekida li podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora sukladno članku 186.a Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) prekluzivni rok za podnošenje brisovne tužbe ili samo zastarni rok?“

 

kada:

 

8.1. prije svega, osnova svih pitanja, tako gledano, nalazi u shvaćanju kojeg nameće i sugerira prihvatiti, da je vlasništvo nekretnine (stana) stekao na temelju pravomoćne i ovršne presude, još ka tome i one koja bi svojim sadržajem vezivala tužiteljicu, a što nije istinito:

 

- presuda na koju se poziva nije konstitutivna već deklaratorna, njome se (kako to i revident navodi u reviziji: ali tome daje pogrešan značaj) samo utvrđuje da je tuženik vlasnik te nekretnine (jer da je, kako sam tvrdi, „...stekao status izvanknjižnog nositelja prava upravljanja, korištenja i raspolaganja...“ stana „...putem svojih pravnih prednika i to dodjeljivanjem...stana fizičkim osobama na korištenje radi stjecanja stanarskog prava...“, s time da je ovaj prešao u njegovo vlasništvo „...na temelju Zakona o lokalnoj upravi i samoupravi, Zakona o području županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, Sporazuma o podjeli komunalne imovine u vlasništvu dosadašnje Općine Rijeka i Sporazuma o utvrđivanju granica grada i općina ustrojenih na području dosadašnje Općine Rijeka, a pozivom na čl. 364. st. 6. ZV-a“),

 

- a presuda zbog ogluhe, na koju se poziva, za tužiteljicu djeluje samo kao činjenica, pa takvu ova jedino i treba respektirati - jer egzistira, ali ne vezuje je svojim sadržajem: uz ostalo i obzirom da se prigovor „presuđene stvari“ ili „ne dva puta o istome“ može s uspjehom istaći u smislu odredbe čl. 333. st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "Prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.", samo ako kumulativno postoji: 1./ identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, kao subjektivni identitet spora, 2/ identitet zahtjeva i 3./ identitet činjeničnog osnova, kao objektivni identitet spora, a kako tužiteljica nije u ničemu sudjelovala u donošenju te presude - granice njezine pravomoćnosti nju ne obvezuju.

 

8.2. neovisno od prethodno navedenog pod točkom 8.1., Vrhovni sud Republike Hrvatske je jasno izrazio svoje shvaćanje o pitanju statusa stanova u pretvorbi pravnih osoba i pretpostavkama stjecanja ovih u vlasništvo po tužiteljici, pa tako i u odluci posl. br. Rev 1088/2008-2 od 23. veljače 2011., prema kojoj:

 

„...Na temelju čl. 47. st. 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94, 9/95, 21/96 i 118/99 - dalje: ZPDP) određeno je da stanovi čija vrijednost ne ulazi u društveni kapital poduzeća predaju se na gospodarenje fondovima u stambeno-komunalnom gospodarstvu. Dok se na temelju posebnog propisa ne riješe vlasničkopravni odnosi u vezi sa tim stanovima fondovi imaju sva prava davaoca stana na korištenje s time da ih ne mogu otuđiti.

 

Prema Uredbi Vlade Republike Hrvatske (NN 64/97) o prestanku rada fondova u stambenom gospodarstvu i to člankom 3. st. 1. je određeno da jedinice lokalne samouprave i Grad Z. preuzimaju nekretnine (stambene zgrade) kojim je fond upravljao koje se nalaze na njihovom području i preuzimaju prava i obveze u vezi s tim nekretninama.

 

Pogrešno je stajalište protivnika upisa da bi slijedom navedenih propisa stanovi koji su društvena poduzeća izuzeli iz pretvorbe i koji nisu bili otkupljeni prema Zakonu o prodaji stanova postali vlasništvo lokalnih zajednica.

 

To iz razloga što je u čl. 47. st. 2. ZPDP bilo određeno da će se posebnim propisom riješiti vlasničkopravni status takvih stanova, a čl. 3. Uredbe Vlade kao pravni sljednici fonda lokalne zajednice imale su prava i obveze koje su imali fondovi.

 

No, postavlja se pitanje da li se na takve stanove mogla primijeniti predmjeva iz čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji se primjenjuje od 1. siječnja 1997. o vlasništvu Republike Hrvatske na stvarima u društvenom vlasništvu na području Republike Hrvatske u pogledu kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu, a niti djeluje predmjeva vlasništva iz čl. 362. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96 i dr. - dalje: ZVDSP).

 

Prema stajalištu ovog suda drugostupanjski sud je donio zakonitu odluku kada je u konkretnom predmetu odlučio na temelju čl. 362. st. 3. ZVDSP-a, jer se ne radi o zapreci iz čl. 390. st. 1. ZVDSP-a koja isključuje predmjeve iz čl. 362. ZVDSP-a na stvarima koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju ZPDP-a.

 

To stoga, što stanovi koji su društvena poduzeća svojim odlukama na temelju čl. 2. st. 3. ZPDP-a izuzeli iz pretvorbe nisu stvari koje su mogle biti predmet pretvorbe, pa se isključenje iz čl. 390. st. 1. ZVDSP-a ne odnose na tu vrstu nekretnine.

 

Naime, odredba čl. 390. st. 1. ZVDSP-a odnosi se na stvari koje su činile masu društvenog kapitala u trenutku pretvorbe, a nisu procijenjene prilikom pretvorbe i na koje se primjenjuje odredba čl. 47. Zakona o privatizaciji (NN 21/96,71/97, 16/98 i 73/00).",

 

tako da revident pogrešno drži (i pitanjima nastoji prihvatiti) da tužiteljica nije mogla prijeporni stan steći temeljem zakona i bez upisa u zemljišne knjige, i to prije nego je donesena presuda zbog ogluhe na koju se poziva.

 

8.3. na navedeno iz prethodnog stava upućuju i odredbe čl. 49. Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“, broj 145/2010), na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev, a kojima su uređena i pitanja što čini državnu imovinu, upravljanja tom imovinom i njezino stjecanje - pa i pitanje prijenosa „poslova, prava, obveza i imovine Hrvatskog fonda za privatizaciju i Središnjeg državnog ureda za upravljane državnom imovinom na Agenciju, osim imovine Hrvatskog fonda za privatizaciju u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima, te u obliku nekretnina koje se prenose na Republiku Hrvatsku, te pravila postupanja s imovinom neprocijenjenom u postupku pretvorbe društvenih poduzeća za koju pravila nisu uređena posebnim zakonom.“, a prema kojima: (stavak 1.) „Neprocijenjena imovina, u smislu ovoga Zakona, su dionice u trgovačkim društvima, poslovni udjeli u trgovačkim društvima, poslovni prostori, stanovi, potraživanja i pokretnine koje nisu, u cijelosti ili u dijelu, procijenjene u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća, u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (»Narodne novine«, br. 19/91., 83/92., 94/93., 2/94., 9/95. i 118/99.), odnosno koje nisu unesene u temeljni kapital trgovačkog društva u postupku privatizacije na temelju Zakona o privatizaciji (»Narodne novine«, br. 21/96., 71/97., 16/98. i 73/00.), a na kojoj su pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja imala društvena poduzeća, te u pogledu kojih imovinskopravni odnosi nisu uređeni posebnim propisom.“, (stavak 2.) „Neprocijenjenom imovinom, u smislu ovoga Zakona, smatraju se i stanovi koje su društvena poduzeća u postupku pretvorbe prenijela fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu, a koji nisu prodani nositeljima stanarskog prava na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, br. 43/92., 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 4/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 11/97., 68/98., 96/99., 120/00. i 78/02.).“, (stavak 3.) „Imovina u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima, te u obliku poslovnih prostora i stanova, koja u cijelosti nije procijenjena, vlasništvo je Republike Hrvatske, dok je imovina u obliku pokretnina i potraživanja, koja u cijelosti nije procijenjena, vlasništvo Agencije.“.

 

8.4. u slučaju originarnog stjecanja prava vlasništva, kao ovdje - na temelju zakona, tužitelj (pod pretpostavkom osnovanosti njegovih tvrdnji o stjecanju prava vlasništva na temelju zakona) je ovlašten zahtijevati od tuženika isključivo trpljenje upisa njegovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama: to u smislu odredaba čl. 129. ZV-a, prema kojima: „ (stavak 1.) „Kad je zakon odredio da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavaka koje nisu pravni posao, ni odluka suda ili drugoga tijela na temelju kojega se stječe vlasništvo, niti su nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavaka.“. (stavak 2.) „Ako nije što drugo zakonom određeno, stjecanjem vlasništva na temelju zakona prestaju sva stvarna prava koja su do tada postojala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je stjecatelj znao da postoje ili je to morao znati.“, ali i u smislu odredaba čl. 187. ZPP-a, koje zbog toga što su jasne nije niti potrebno tumačiti, a prema kojima: (stavak 1.) „Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave.“, (stavak 2.) „Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.“, (stavak 3.) „Ako odluka o sporu ovisi o tome postoji li ili ne postoji kakav pravni odnos koji je prije ili tijekom parnice postao sporan, tužitelj može, istaknuti i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.“,

 

pa to što tužiteljica ovdje nije iskoristila i (samo) „mogućnost“ iz odredbe čl. 187. st. 3. samo po sebi ne dovodi u pitanje osnovanost njezinog zahtjeva „na trpljenje“.

 

8.5. brisovnu tužbu, kao po naravi stvarnopravnu tužbu kojom se štite upisana zemljišnoknjižna prava, sa uspjehom može podnijeti samo onaj koji je povrijeđen u svome knjižnom pravu, a tužiteljica sa takvim pravom u zemljišnim knjigama nije bila upisana - pa takvu tužbu ne samo što nije podnijela nego je sa uspjehom nije niti mogla podnijeti: aktivnu legitimaciju za podnošenje brisovne tužbe ima nositelj knjižnog prava, odnosno onaj tko je bio upisan u zemljišnoj knjizi neposredno prije provedbe nevaljanog ili neistinitog upisa (sve prema smislu odredbaba čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama, „Narodne novine“ broj, 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 126/10), slijedom čega za odluku o predmetu spora nije važno niti pitanje koje revident vezuje uz prekluziju prava na takvu tužbu.

 

8.6. prijedlog u svezi postavljenih pitanja, tako shvaćenih, ne sadrži (budući da je osporena presuda temeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja) navedene (određene) razloge za zaključiti: da o tim pitanjima zaista i postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati takva (neujednačena ili nesigurna) praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (za ujednačavanje sudske prakse).

 

8.7. se odluke na koje se predlagatelj poziva - nalazeći da su donesene za sličan slučaj ali sa drugačijim shvaćanjem ili pristupom, sa osporenom presudom ne mogu uspoređivati: one su temeljene na ipak bitno drugačijem utvrđenju i procesnom pristupu, moguće onom kojeg predlagatelj sugerira ovdje prihvatiti i želi - ali koje ovdje nije utvrđeno niti aktualno.

 

8.8. podneseni prijedlog (ovdje odlučno) revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a: što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (kada) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).

 

8.9. revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

8.10. odredbe čl. 122., čl. 123. i čl. 124. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - u ovoj presudi: ZV-a), koje uređuju zaštitu povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga - a na koje revident ukazuje tumačeći razloge važnosti pitanja, štite samo onoga stjecatelja koji je zemljišnoknjižni upis ishodio na temelju pravnog posla, o čemu ovdje nije riječ - bar ne prema onome na čemu revident vidi svoju poziciju u postupku.

 

9. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

9.1. da pitanja iz prijedloga tuženika nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu: obzirom na to kako su formulirana (formulacijom kojih je revident ograničio revizijski sud u ispitivanju osporene presude) i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

9.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

10. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. - ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 13. travnja 2021.