- 1 -              Rev 673/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 673/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja R. N. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetniku u Z., protiv tuženice I. B. Š. iz Z., OIB: …, vlasnice agencije za promet nekretnina B. koju zastupa punomoćnik D. J., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3319/15-2 od 24. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-216/2011 od 29. rujna 2015., u sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

              I. Revizija tuženice djelomično se prihvaća u odnosu na pitanje pod B), preinačuje se presuda  Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3319/15-2 od 24. listopada 2016. u dijelu u kojem je potvrđena točka I. presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-216/2011 od 29. rujna 2015. te točka I. presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na Moru poslovni broj P-216/2011 od 29. rujna 2015. i sudi:

 

Nalaže se tuženici I. B. Š., vlasnici agencije za promet nekretnina B. iz Z. isplatiti tužitelju R. N. iz Z. iznos od 3.850,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2011. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi od 8,14%, a u slučaju promjene prosječne kamatne stope po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

              II. Nalaže se tuženici I. B. Š., vlasnici agencije za promet nekretnina B. iz Z. isplatiti tužitelju R. N. iz Z. trošak revizije u iznosu od 2.349,50 kuna u roku od 15 dana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

              U preostalom dijelu u odnosu na postavljena pravna pitanja pod A) revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3319/15-2 od 24. listopada 2016. se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru presudom poslovni broj P-216/2011 od 29. rujna 2015. pod točkom I. izreke naložio je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 35.611,35 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 28. siječnja 2011. do isplate u roku od 15 dana, dok je pod točkom II. izreke naložio tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.474,50 kuna u roku od 15 dana. Pod točkom III. izreke odbio je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 10.474,50 kuna do ukupno zatraženog iznosa od 11.412,00 kuna i to za iznos od 937,50 kuna, dok je pod točkom IV. izreke odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 9.625,00 kuna.

 

2. Županijski sud u Zadru presudom poslovni broj Gž-3319/15-2 od 24. listopada 2016. pod odbio je žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu pod točkom I., II. i IV. izreke.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. Predložila je Vrhovnom sud Republike Hrvatske reviziju prihvatiti i preinačiti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu tako da odbije tužbeni zahtjev.

 

4. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

5. Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/2019), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice navedenih u točkama 1.-3. istog članka.

 

6.1. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

 

              - da je tužitelj 12. svibnja 2009. dao punomoć svojoj supruzi E. N. za prodaju nekretnine u P.,

 

              - da je E. N. kao punomoćnica tužitelja sklopila s tuženicom usmeni ugovor o posredovanju pri prodaji nekretnine i da su stranke ugovorile proviziju tuženice u visini od 3% od kupoprodajne cijene nekretnine,

 

              - da je prije tog ugovora tužitelj je imao sklopljen ugovor s agencijom D. za posredovanje te da je bila ugovorena provizija od 3%,

 

              - da je tuženica našla kupca i nekretnina je 5. studenog 2010. prodana za 105.000,00 EUR,

 

              - da je E. N. kao punomoćnica tužitelja tuženici nakon sklapanja kupoprodajnog ugovora isplatila iznos od 7.000,00 EUR (pri čemu je iznos od 1.000,00 EUR kupac isplatio još ranije isplatio tuženoj),

 

              - da tužitelj nije odobrio plaćanje provizije preko 3%.

 

8. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev primjenom odredbi čl. 311. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO) te čl. 1111. st. 1. ZOO zaključujući da je tuženica stekla utuženi iznos bez pravne osnove jer isplata provizije u iznosu većem od 3% nema osnove u pravnom poslu.

 

9. Revidentica je u reviziji postavila sljedeća pravna pitanja:

 

              „A) Da li je punomoćnica tužitelja platila bez osnova ako je usmeni ugovor o posredovanju realiziran te da li se može tražiti povrat plaćenog ako je znala da nije dužna platiti iako nije zadržala pravo da traži vraćanje ili da plaća da bi izbjegla prinudu?

 

              Da li prekoračenje ovlasti zastupanog isključuje postojanje stjecanja bez osnove?“

 

             

 

              „B) Može li vjerovnik tražiti od dužnika plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove u kunama, ako je dužnik od vjerovnika primio EUR-o, kao stranu valutu?“

 

10. Kao razlog važnosti postavljenih pravnih pitanja tuženica se pozvala na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-3443/99 od 21. siječnja 2004. i Rev-874/08 od 31. ožujka 2009.

 

11. Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ispunjava propisane kriterije dopuštenosti samo u odnosu na pitanje pod B) koje se odnosi na valutu obveze.

 

12. Iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je supruga tužitelja E. N. tuženici isplatila proviziju u EUR-ima odnosno da joj je više platila iznos od  3.850,00 EUR.

 

13. Prema shvaćanju revizijskog suda zauzetom u odluci broj Rev-874/08 od 31. ožujka 2009. „tužitelj nema pravo na zatraženu isplatu u kunama kada to nije bilo sadržaj njihove obveze, jer je utvrđeno da su stranke ugovorile cijenu radova uz primjenu valutne klauzule.“ pri čemu se sud pozvao na odredbu čl. 307. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91,113/93,  3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

 

14. Odredbom čl. 166. st. 1. ZOO-a propisano je da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.

 

15. Slijedom navedenog, tuženica koja je primila utuženi iznos u EUR-ima, dužna je taj iznos i vratiti u toj valuti. Odredbom čl. 15. Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“, broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 153/09, 133/09, 145/10) propisano je da plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja te prijenosi deviznih sredstava između rezidenata te između rezidenata i nerezidenata u Republici Hrvatskoj dopušteni su u slučajevima propisanima zakonom ili odlukom Hrvatske narodne banke. Stoga kako plaćanje u stranoj valuti nije dozvoljeno nekom odredbom zakona niti odlukom Hrvatske narodne banke, takvo plaćanje nije dozvoljeno pa je ugovorna odredba o plaćanju u stranoj valuti ništetna prema čl. 322. st. 1. ZOO-a.

 

16. Međutim, kako je u tom slučaju sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a svaka stranka dužna vratiti ono što je primila na ime takvog ništetnog ugovora, to je tuženica (ako se utvrdi da je dužna vratiti isplaćeni iznos tužitelju primjenom odredbi o stjecanju bez osnove) dužna vratiti plaćeni iznos u EUR-ima jer je i primila novac u EUR-ima, a ne u kunama.

 

 

 

17. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke.

 

18. U odnosu na pitanje pod A) kojim revidentica pita je li punomoćnica tužitelja platila bez osnova ako je usmeni ugovor o posredovanju realiziran te može li se tražiti povrat plaćenog ako je znala da nije dužna platiti iako nije zadržala pravo da traži vraćanje ili da plaća da bi izbjegla prinudu valja reći da to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je odgovor na to pitanje sadržan u samom zakonu (čl. 1112. st. 1. ZOO-a). Stoga ne postoji niti potreba revizijskog suda tumačiti jasnu zakonsku odredbu.

 

19. Osim toga, revidentica tijekom postupka nije niti tvrdila da je supruga tužitelja kao njegova punomoćnica platila nedug (odnosno da je znala da plaća nešto što nije bila dužna platiti) u kojem slučaju tužitelj nema pravo tražiti vraćanje osim ako nije zadržao pravo tražiti vraćanje ili ako je platio pod prisilom, već je revidentica tvrdila upravo suprotno tj. da je supruga tužitelja kao njegova punomoćnica pristala na proviziju od 8.000,00 EUR (dakle, da je ugovorena provizija u tom iznosu). Stoga navode da tužitelj odnosno njegova punomoćnica nisu zadržali pravo tražiti vraćanje ili da nisu platili pod prisilom ne može prvi puta iznositi tek u žalbi (čl. 352. st. 1. ZPP-a) pa niti iz tog razloga postavljeno pitanje nije važno.

 

20. Vezano za pitanje isključuje li prekoračenje ovlasti zastupanog postojanje stjecanja bez osnove revidentica nije navela odgovarajuće razloge zbog kojih bi se postavljeno pravno pitanje moglo smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP.

 

21. Naime, u odluci revizijskog suda broj Rev-3443/99 od 21. siječnja 2004. na koju se revidentica poziva u reviziji nije izraženo pravno shvaćanje o tom pitanju već je sud preinačio nižestupanjske odluke kojima je naloženo tuženiku vratiti tužiteljima kao kupcima stana povrat dijela razlike cijene stana s obzirom da u tom konkretnom slučaju tužitelji nisu platili bez osnove nego na temelju kupoprodajnog ugovora. Pravno shvaćanje o tom pitanju nije zauzeto niti u odluci revizijskog suda broj: Rev-874/08 od 31. ožujka 2009. s obzirom da je u toj odluci sud izrazio pravno shvaćanje vezano za valutu obveze.

 

22. Slijedom navedenog, valjalo je u odnosu na preostala pitanja odbaciti reviziju kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 392.b. st. 2. i 3. ZPP-a.

 

23. Tuženica je uspjela s revizijom u omjeru od 50%, pa joj je tužitelj dužan po čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 2. ZPP naknaditi troškove revizije i to trošak nagrade punomoćniku za sastav revizije po Tar. broju 10. toč. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14) u iznosu od 1.500,00 kuna, uvećane za 25% PDV, što ukupno čini iznos od 1.875,00 kuna, a što uz uspjeh od 50% iznosi 937,50 kuna i uz pristojbu na reviziju prema Tar. br. 3. toč. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/22, 112/12, 157/13 i 110/15) u iznosu od 1.412,00 kuna, a što ukupno iznosi 2.349,50 kuna.

 

Zagreb, 13. travnja 2021.