- 1 -              Rev 1666/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1666/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Područna služba u S., U. l. 4, OIB …, protiv tuženika I. - I. n. d.d., A. V. H. 10, OIB …, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva I., O. i partneri iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-913/2015-3 od 15. veljače 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-721/14 od 20. veljače 2015., u sjednici održanoj 13. travnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

              Revizija se odbija, kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              „Tužena I., I. n. d.d. dužna je tužitelju isplatiti iznos od 306.854,92   kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 80.306,44 kuna od 16. travnja 2009.g.,

- na iznos od 43.819,38 kuna od 22. travnja 2010.g.,

- na iznos od 78.904,54 kuna od 8. ožujka 2012.g.,

- na iznos od 104.824,56 kuna od 3. prosinca 2014.g. do isplate u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

              Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.".

 

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude, reviziju je, u smislu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14– dalje: ZPP), a koja se odredba pri ovome odlučivanju primjenjuju temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), podnio tuženik. Predlaže ukinuti nižestupanjske odluke. Zahtijeva trošak revizije.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Protivno revizijskim navodima, nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, kada je sud u pobijanoj odluci konstatirao da prema tada važećim odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 102/98, 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 40/10., 121/10., 130/10. – pročišćeni tekst, 61/11., 114/11., 76/12. i 112/13.- dalje: ZOMO) nije bila predviđena mogućnost da se invalidska mirovina korisnicima prevede u starosnu mirovinu kad navrše uvjete za stjecanje prava na starosnu mirovinu; protivno revizijskim navodima, ovaj sud ne primjećuje tom smislu izostanak razloga za odluku drugostupanjskog suda.

 

7.1. U pogledu navoda revidenta da postoji postupovnopravna povreda u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da sud nije utvrdio visinu naknade u razmjernom dijelu sukladno čl. 160. st. 2. toč. 1., u svezi st. 5. ZOMO-a, za obrazložiti je da se u tom smislu neosnovano poziva na tu postupovnopravnu odredbu, jer bi se takvi revizijski navodi jedino (eventualno) dali svesti pod revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (pravne osnove za naknadu razmjernog, a ne punog iznosa isplaćene invalidske mirovine – čl. 160. ZOMO), a s tim u svezi i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, o čemu će ovaj sud dati pravno shvaćanje u nastavku (v. toč. 7.6., 10. i 10.1.).

 

7.2. Ne postoje proturječnosti u pogledu izreke i obrazloženja u smislu da bi (kako to navodi tuženik u reviziji) drugostupanjski sud u obrazloženju utvrdio kako naknada stvarne štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati  obuhvaća (…) novčana davanja u razmjernoj svoti, a da je, proturječno tome, suđena naknada u punoj svoti.

 

7.3. Naime, drugostupanjski sud je prilikom iznošenja navoda o razmjernoj naknadi štete samo citirao zakonski propis (čl. 160. ZOMO-a), dok se nije upuštao u činjenično utvrđenje – ocjene razmjernosti, a u pogledu toga propusta je za uputiti da se stav ovoga suda iz toč. 7.1. i posljedično toč. 10. i 10.1. ima primijeniti i na ovu točku obrazloženja.

 

7.4. U pogledu revizijskih navoda o neobrazloženosti drugostupanjske odluke o tijeku zateznih kamata, za navesti je da je prvostupanjski sud dosudio zatezne kamate pozivajući se na odredbu čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/2005), a u pogledu kojih tuženik u žalbi nije isticao nikakvih prigovora, pa to nije niti bilo predmet preispitivanja u pobijanoj odluci i ne može se po prvi put u postupku po pravnim lijekovima sporiti u revizijskom stupnju postupka.

 

7.5. Također, tuženik je u žalbi samo paušalno prigovorio utvrđenoj visini tužbenog zahtjeva, pa se na revizijske navode o nemogućnosti kvalificiranja vjerodostojnom isprava kojim je utvrđena visina tražbine se ima primijeniti obrazloženje iz prethodne točke (7.4.).

 

7.6. Osim toga, općenito je za nadodati da su prigovori revidenta koji se odnose na utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva ocijenjeni, ne kao prigovori postupovnopravne naravi (kako ih prezentira tuženik), nego kao prigovori činjenične naravi, a ovaj, revizijski sud nema ovlasti preispitivati po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje.

 

7.7. Protivno revizijskim navodima tuženika, drugostupanjski sud nije isprave temeljem kojih je utvrdio visinu tužbenog zahtjeva kvalificirao kao javne isprave u smislu odredbe čl. 60. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09), niti im je pridao dokaznu snagu javne isprave u smislu stavka 2. tog članka (niti  čl. 230. ZPP-a).

 

8. Tako su otklonjeni revizijski prigovori postupovnopravne naravi.

 

9. Predmet spora je zahtjev za naknadu invalidske mirovine koju je tužitelj isplaćivao svom osiguraniku, bivšem zaposleniku tuženika, a koju mirovinu je ostvarivao zbog ozljede na radu koju je pretrpio kod poslodavaca - tuženika, sve sukladno odredbi čl. 160. ZOMO-a, na kojoj nižestupanjski sudovi i temelje odluku, te su činjenična utvrđenja suda u pobijanoj odluci :

              - da je sada pok. M. T. bio zaposlenik tuženika te da je 6. ožujka 1986. doživio povredu na radu za koju je odgovoran tuženik jer je ta odgovornost utvrđena odlukom Suda udruženog rada Hrvatske,

              - da je rješenjem prednika tužitelja od 2. veljače 1987., zbog navedene povrede na radu zbog koje je kod sada pok. M. T. nastalo smanjenje sposobnosti za rad, njemu priznato pravo na rad s polovicom radnog vremena uz ograničenje rada na visini i da mu je priznato pravo na naknadu osobnog dohotka zbog rada sa skraćenim radnim,

              - da je tuženik na zahtjev sada pok. M. T. otkazao ugovor o radu odlukom o osobno uvjetovanom otkazu,  te da mu je radni odnos prestao s 31. listopada 1998.,

              - da je tuženik 24. prosinca 1998. donio rješenje kojim je sada pok. M. T. priznato pravo na naknadu plaće zbog osobno uvjetovanog otkaza ugovora o radu,

              - da je tužitelj 9. prosinca 1999. donio rješenje kojim je sada pok. M. T. odredio invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

              - da je do donošenja potonjeg rješenja došlo po službenoj dužnosti zbog ZOMO-a koji je stupio na snagu 1. siječnja 1999., te je isto doneseno temeljem članka 174. toga Zakona,

              - da sukladno odredbama ZOMO-a od 1. siječnja 1999. osiguranik tužitelja više nema prava na temelju preostale radne sposobnosti, odnosno prava na raspoređivanje, odnosno zaposlenje na drugom poslu, pravo na rad sa skraćenim radnim vremenom i naknadu plaće u vezi s tim pravima, osim iznimno prava na profesionalnu rehabilitaciju,

              - da se toga sva prava na temelju preostale radne sposobnosti, neposredne opasnosti od nastanka invalidnosti i izmijenjene radne sposobnosti, a koja prava su ostvarena prema propisima koja su vrijedila do 31. prosinca 1998., od 1. siječnja 1999. prevode na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad prema članku 174. ZOMO i to bez ponovne ocjene invalidnosti,

              - da je, dakle, do smanjenja sposobnosti za rad kod sada pok. M. T. došlo zbog povrede na radu koju je pretrpio kod tuženika i za koju je tuženik bio odgovoran, te što je zbog povrede na radu tužitelj istom priznao pravo na temelju preostale radne sposobnosti, jer da je pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad priznato je zbog iste povrede na radu uslijed promjene zakonskih propisa,

              - da stoga, postoji uzročno posljedična veza između povrede na radu koju je pretrpio sada pok. M. T. i isplaćenih iznosa invalidske mirovine,

              - da na tu uzročno posljedičnu vezu ne utječe činjenica što je istom radni odnos prestao na osobni zahtjev osobno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i što mu je tuženik isplatio otpremninu.

 

10. Sporeći primjenu materijalnog prava, a kako je gore već navedeno, tuženik u reviziji upire na odredbu čl. 160. st. 5., u svezi st. 2. toč. 1. ZOMO-a, navodeći da je potrebno pri utvrđenju visine štete uzeti u obzir razmjernu svotu, prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika (…) potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu, te upire na odredbu čl. 166. st. 3. ZOMO-a, iz čega bi proizlazilo da spori materijalnopravno shvaćanje suda o tijeku zateznih kamata na dosuđeni iznos, jer da bi one imale teći od idućega dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi da naknadi štetu, kako je određeno u toj zakonskoj odredbi.

 

10.1. Međutim, te prigovore je tuženik u postupku povodom pravnih lijekova po prvi put istaknuo u ovoj reviziji, pa tako sud u pobijanoj odluci nije niti utvrđivao tj. preispitivao (žalbom neosporeno) činjenično stanje u tom smislu, jer (ponavlja se) ono nije bilo osporavano u žalbi; stoga takvu pravnu zaštitu ne može po prvi put u postupku po pravnim lijekovima inicirati (tek) u revizijskom stupnju postupka.

 

11. Na osnovu svega obrazloženog valjalo je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

Zagreb, 13. travnja 2021.

 

              Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v.r.