Poslovni broj: 88 Pž-4674/2020-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 88 Pž-4674/2020-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja Zavod, OIB ..., Z., Regionalni ured R., protiv tuženika C. d.d., OIB ..., C., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva V. i partneri d.o.o., R., radi isplate iznosa od 17.362,07 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-285/2017-36 od 15. srpnja 2020., 13. travnja 2021.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-285/2017-36 od 15. srpnja 2020.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 17.362,07 kn na ime troškova liječenja i bolovanja osiguranice D. J., sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinog iznosa do isplate te zahtjev na isplatu iznosa od 281,37 kn na ime troškova dopunskog osiguranja, sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća pojedinog iznosa do isplate (točka I. izreke). Odlukom o trošku naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kn (točka II. izreke).

2. Tužitelj je pravovremeno podnio žalbu protiv prvostupanjske presude, pobijajući je zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. toga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev za isplatom naknade štete na ime plaćenih troškova liječenja i bolovanja te troškova dopunskog zdravstvenog osiguranja za osiguranicu D. J. koja je kao radnica tuženika ozlijeđena dana 22. lipnja 2015.

7. Tužbeni zahtjev temelji se na odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj: 80/13 i 137/13; dalje: ZOZO), posebno čl. 139. st. 1. navedenog Zakona, prema kojem je Zavod obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne ili fizičke osobe ako su bolest, povreda ili smrt osigurane osobe nastale zbog toga što nisu provedene mjere zaštite na radu ili druge mjere za zaštitu građana.

8. Nije sporno da je osiguranica tužitelja D. J. bila zaposlena kao sezonska radnica (pralja-glačarica) 2015. godine kod tuženika i da je 22. lipnja 2015. oko 22:00 sata doživjela ozljedu zbog pada, kada se nakon posla vraćala u objekt gdje je bila smještena, krećući se putem od Hotela K. prema glavnoj cesti.

9. Prvostupanjski je sud na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, uzimajući u obzir odredbe Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18; dalje: ZZR) vezano za mjesto rada, ozljedu na radu i radni okoliš, zaključio da ozljeda koju je doživjela osiguranica tužitelja nije nastala prilikom obavljanja posla niti je u vezi s radom, pa stoga ne postoji odgovornost za štetu tuženika kao poslodavca u smislu odredbi čl. 25. st. 1. ZZR-a te odredbi čl. 111. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 3/14). Zaključak je, također, prvostupanjskog suda da put kojim se koristila osiguranica tužitelja ne predstavlja radni okoliš, zatim da tužitelj nije dokazao da bi nekretnina na kojoj se nalazi sporni put bila u vlasništvu tuženika pa da bi tuženik odgovarao sukladno odredbi čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) te da ozljede koje radnici pretrpe prilikom dolaska i odlaska s posla ne predstavljaju štetni događaj u vezi s radom za koje odgovara poslodavac.
Slijedom navedenog, ocijenjen je neosnovanim tužbeni zahtjev. Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

10. Tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi su nejasni i proturječni. Tužitelj smatra da je ozljeđivanje radnice D. J. posljedica propusta u primjeni mjera zaštite na radu od strane tuženika koji kao poslodavac nije razradio tehnologiju rada tako da radni postupci štetno ne utječu na sigurnost i zdravlje radnika te da je stoga pogrešna tvrdnja da tuženik nije mogao spriječiti radnika i zaustaviti radnu operaciju koja se obavljala suprotno pravilima zaštite na radu. Nadalje, ističe kako tuženik nije imao primjedbi na zapisnik o obavljenom inspekcijskom nalazu te da slijedom toga neosnovano u ovom postupku osporava da bi ozljeda osiguranice tužitelja predstavljala ozljedu na radu, jer je to utvrđeno u upravnom postupku. Tužitelj osporava zaključak prvostupanjskog suda da put kojim se koristila osiguranica tužitelja ne predstavlja radni okoliš i da ozljeda nije nastala u radnom prostoru poslodavca, jer je to suprotno nalazu i mišljenju vještaka dipl. ing. Z. P.. Osim toga, tužitelj se poziva na odredbe o odgovornosti za štetu od opasne djelatnosti te navodi da tuženik nije tijekom prvostupanjskog postupka dokazao postojanje razloga koji isključuju njegovu odgovornost sukladno čl. 1067. st. 1. ZOO-a. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari, tužitelj smatra da je pogrešno odlučeno o troškovima postupka.

11. Tužiteljevi žalbeni navodi nisu osnovani, a pobijana presuda je pravilna i zakonita.

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući da presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama pa ju je moguće ispitati, a nije ostvarena niti neka od drugih bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8. i 9. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Pravilno je prvostupanjski sud na temelju rezultata provedenog dokaznog
postupka zaključio da ozljeda D. J. koja se dogodila 22. lipnja 2015. oko 22:00 sata, kada se nakon posla vraćala u objekt gdje je bila smještena, krećući se putem od Hotela K. prema glavnoj cesti, ne predstavlja ozljedu za koju bi bio
odgovoran tuženik kao poslodavac.

14. Prema odredbi čl. 139. st. 1. ZOZO-a odgovornost poslodavca prema tužitelju postoji kada do povrede osigurane osobe dođe zbog neprovođenja mjera zaštite na radu. Takvim uređenjem ZOZO upućuje na primjenu odredaba Zakona o zaštiti na radu te odredaba Zakona o radu, kojima je uređen sustav zaštite na radu u Republici Hrvatskoj te odgovornost poslodavca za štetu koja je uzrokovana radniku.

15. Prema odredbi čl. 25. ZZR-a („Narodne novine“ broj: 71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18), poslodavac odgovara radniku za štetu po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznog prava, odnosno odredbe čl. 111. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19) koja predviđa odgovornost poslodavca za štetu pretrpljenu na radu ili u vezi s radom, po općim načelima odgovornosti za štetu.

16. Uzimajući u obzir navedene odredbe, kao i odredbe čl. 3. st. 1. t. 14. ZZR koju je citirao prvostupanjski sud, a kojom je propisano da je ozljeda na radu ozljeda radnika nastala u prostoru poslodavca u kojem obavlja rad, ili ga tijekom rada koristi, ili mu može pristupiti, odnosno u drugom prostoru koji nije prostor poslodavca, ali radnik u njemu obavlja rad, ocjena je ovog suda da za postojanje odgovornosti poslodavca zbog ozljede na radu mora postojati uzročna veza između izvršenja radnih zadataka i štete koju pretrpi radnik. U predmetnom slučaju nije dokazano da bi na ozljeđivanje tuženikove radnice D. J. do kojeg je nesporno došlo nakon završetka posla, na putu od mjesta rada do objekta u kojem je bila smještena, imao utjecaja tehnološki proces rada iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. Stalni sudski vještak iz područja zaštite na radu, Z. P., dipl.ing. nije dao jasne i stručne razloge za svoj zaključak da je tuženik kao poslodavac u konkretnom slučaju bio dužan provesti mjere postavljanja adekvatnog rukohvata na sporno stepenište te osigurati adekvatnu rasvjetu pa je slijedom toga pravilno prvostupanjski sud postupio kada nije prihvatio takav nalaz i mišljenje vještaka te je na temelju odgovarajućih odredbi ZZR-a zaključio da put kojim se koristila osiguranica tužitelja ne predstavlja radni okoliš. Zbog navedenih razloga ovaj sud ocjenjuje neosnovanim žalbene navode o utvrđenim propustima u primjeni mjera zaštite na radu, jer da tuženik kao poslodavac nije razradio tehnologiju rada tako da radni postupci ne utječu štetno na sigurnost i zdravlje radnika.

17. Neosnovano je tužiteljevo pozivanje na odredbe o odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti. Prvostupanjski je sud u navedenom dijelu pravilno zaključio kako tužitelj nije dokazao da bi nekretnina na kojoj se nalazi sporni put bila u vlasništvu tuženika pa da bi slijedom toga postojala odgovornost za opasnu stvar, dok u odnosu na opasnu djelatnost tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije niti iznosio određene činjenične navode.

18. Neosnovano je, isto tako, tužiteljevo pozivanje na prijavu o ozljedi na radu te na odredbe čl. 66. ZOZO-a kojima je propisano da se ozljedom na radu smatra ozljeda koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto. Činjenica da je ozljeda radnice D. J. uzrokovana na putu od mjesta rada do objekta u kojem je bila smještena, ne predstavlja odlučnu činjenicu u predmetnom sporu za regresnu naknadu štete od poslodavca, već je odlučujuća samo kod ostvarivanja prava iz zdravstvenog osiguranja. Ta prava je osiguranica tužitelja ostvarila, a činjenica da je tuženik ovjerio prijavu o ozljedi na radu, ne znači da je time priznao i svoju odgovornost za štetu. Kao što je to već prethodno navedeno, poslodavac odgovara za štetu po općim načelima odgovornosti za štetu te posebno po pravilima objektivne odgovornosti sadržanim u Zakonu o zaštiti na radu, a s obzirom na to da u konkretnom slučaju nije dokazano da je do štete došlo na radu, to jest, u postupku izvršavanja redovnih poslova tuženika, nema pretpostavki za tuženikovu odgovornost sukladno odredbi čl. 139. st. 1. ZOZO-a.

19. Slijedom navedenog, budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje tužitelj, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presudio kao u izreci.

Zagreb, 13. travnja 2021.

Sudac Jagoda Crnokrak