Baza je ažurirana 02.06.2025.
zaključno sa NN 76/25
EU 2024/2679
Poslovni broj: 88 Pž-4732/2020-3
1
REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 88 Pž-4732/2020-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Jagoda Crnokrak, u pravnoj stvari tužitelja V. O. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. Š., odvjetnik iz Odvjetničkog društva Š. i P. j.t.d. iz Z., protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB ..., Z., kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate iznosa od 301,23 kuna, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-96/2019-8 od 9. listopada 2020., 13. travnja 2021.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-96/2019-8 od 9. listopada 2020.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 301,23 kune s pripadajućim zateznim kamatama te za trošak postupka (točka 1. izreke) te je ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika S. P. iz Z., broj Ovrv-393/15 od 10. kolovoza 2015. (točka 2. izreke).
2. Tužitelj je podnio pravovremenu žalbu protiv prvostupanjske odluke, pobijajući je zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud uvaži žalbu te preinači pobijanu presudu na način da održi na snazi platni nalog te obveže tuženika na naknadu troškova postupka, a podredno da je ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).
6. Prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da se iz priloženih isprava ne može utvrditi predmet obveze, već samo činjenica da se radi o redovnom zaduženju za objekt u Ulici. S obzirom na to da je tuženik osporio svoju obvezu navodeći da Republika Hrvatska nije bila vlasnik predmetnog prostora, a niti se iz tužiteljevih isprava vidi o kakvom se prostoru radu, prvostupanjski je sud na temelju priloženih isprava, a posebno dopisa v.d. ravnatelja Centra, M. D., od 11. srpnja 2014., zaključio da tužitelj nije dokazao zašto potražuje plaćanje predmetnog iznosa od tuženika, a ne od društva D. nekretnine d.o.o.
7. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da je isprava u kojoj se kao obveznici za predmetnu adresu ,navode D. nekretnine d.o.o., RH, Agencija za i K. B., samo jedna od isprava koju je tužitelj dostavio kako bi dokazao pasivnu legitimaciju tuženika i iz koje je očito na temelju čega je tuženik evidentiran kao korisnik tužiteljevih usluga. Nadalje, ističe da je dopis Centra od 11. srpnja 2014. na kojeg se poziva prvostupanjski sud, tužitelj mogao uzeti u obzir tek za usluge koje su pružene u kolovozu 2014., dok se predmetno potraživanje odnosi na uslugu koja je pružena u srpnju 2014. te je stoga kao obveznik plaćanja ostala Agencija. U odnosu na navod suda da tužitelj nije dokazao o kojem se prostoru radi, tužitelj ističe da je iz Zapisnika od 14. veljače 2013., Klasa: 371-01/11- 04/159 razvidno da se radi o stanu. Što se tiče žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 11. st. 3. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga iz kojih proizlazi da kod promjene korisnika dosadašnji korisnik ostaje u statusu potrošača i obveznika plaćanja sve do kraja tekućeg mjeseca, što znači da je tužitelj pravilno postupio kada je račun za srpanj 2014. dostavio dotadašnjem korisniku.
8. Ocjena je ovog suda da tužiteljevi žalbeni navodi nisu osnovani.
9. Donošenjem pobijane presude nije učinjena nijedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, posebno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju tužitelj posebno ukazuje u žalbi. Prvostupanjski je sud dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku te su tako navedeni razlozi u suglasnosti s ispravama u spisu.
10. Uzimajući u obzir da je prema odredbi čl. 205. st. 2. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09, 63/11, 130/11, 56/13, 14/14, 46/18, 66/19) obveznik plaćanja cijene vodnih usluga vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi (korisnik), a da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao da je tuženik vlasnik predmetne nekretnine na adresi, Z., dok je u odnosu na činjenicu korisnika sam tužitelj dostavio presliku isprave G. gospodarstva pod nazivom „Pregled obveznika na objektu“ (str. 24. spisa) iz koje proizlazi da je obveznik od 1. travnja 2014. društvo D. nekretnine d.o.o., pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj nije dokazao pasivnu legitimaciju tuženika za plaćanje računa za potrošnju vode za razdoblje od 26. svibnja 2014. do 1. srpnja 2014.
11. Žalbeni navodi da je tuženik ostao u statusu potrošača i obveznika plaćanja kao dotadašnji korisnik sukladno odredbi čl. 11. st. 3. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga te da je slijedom toga prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, nisu osnovani. Naime, tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije dostavio Opće uvjete na koje se poziva u žalbi, a niti je u žalbi naznačio datum kada su Opći uvjeti doneseni te gdje i kada su objavljeni. Protivno shvaćanju tužitelja, Opći uvjeti ne predstavljaju materijalno pravo koje sud primjenjuje po službenoj dužnosti, već dokazno sredstvo (ispravu) koju je tužitelj bio dužan podnijeti na okolnost osnove svoje tražbine. Odredbom čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Dakle, ista logika koja vrijedi za ugovor (koji stranka koja se na njega poziva mora podnijeti sudu kao dokaz) vrijedi i za opće uvjete ugovora, budući da oni dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u ugovoru. Kao što ugovor sklopljen između ugovornih strana ne predstavlja materijalno pravo, tako ni opći uvjeti ugovora ne predstavljaju materijalno pravo, već dokazno sredstvo koje stranka koja se na odredbe općih ugovora poziva mora podnijeti sudu.
12. Slijedom navedenog, iako je prvostupanjski sud prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva propustio primijeniti odredbe čl. 205. st. 2. Zakona o vodama, ocjena je ovog suda da je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu te posljedično tome o ukidanju platnog naloga sukladno čl. 451. st. 3. ZPP-a.
13. Zbog toga je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a presuđeno kao u izreci.
Zagreb, 13. travnja 2021.
Sudac
Jagoda Crnokrak
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.