- 1 -              Rev 3263/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3263/2019-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. A., koga zastupa opunomoćenik Ž. D., odvjetnik iz P., protiv tuženika J. d.d. Z., zastupano po punomoćniku B. N., odvjetniku u O. D. G. i P., P. O., radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-278/2017-2 od 14. veljače 2019., ispravljene rješenjem istog suda broj Gž-278/2017-3 od 19. ožujka 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Požegi broj P-115/2013-43 od 23. siječnja 2017., u sjednici održanoj 13. travnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Prihvaćaju se revizije stranaka i ukida se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-278/2017-2 od 14. veljače 2019., ispravljene rješenjem istog suda broj Gž-278/2017-3 od 19. ožujka 2019. i predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

 

              II. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju S. A., s osnove naknade štete zbog izgubljene zarade za razdoblje od 19. siječnja 2001. do 31. prosinca 2016. isplati pojedinačne novčane iznose pobliže označene u izreci te presude, a od 1. siječnja 2017. pa na dalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, tuženik je obvezan tužitelju plaćati rentu u mjesečnom iznosu od 2.293,20 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve u roku od 15 dana, te je mu je obvezan naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 27.101,60 kuna, a sve u roku od 15 dana.

 

2. U točki II. izreke, tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen preostalom dijelu.

 

3. Drugostupanjskom presudom, ispravljenom rješenjem toga suda broj Gž-278/2017-3 od 19. ožujka 2019., preinačena je presuda Općinskog suda u Požegi broj P-115/2013-43 od 23. siječnja 2017. u pobijanom dosuđujućem dijelu (točka I izreke), na način da je naloženo tuženiku da tužitelju s osnove naknade štete zbog izgubljene zarade za razdoblje od 19. siječnja 2001. do 31. prosinca 2016. isplati pojedinačne mjesečne novčane iznose za svaku navedenu s zateznom kamatom, pobliže navedene u toj presudi, a od 1. siječnja 2017. pa nadalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, tuženik je obvezan tužitelju plaćati rentu u mjesečnom iznosu od 917,28 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, te je mu je obvezan naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 32.120,00 kuna, a sve u roku od 15 dana, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen.

 

4. 1. Protiv drugostupanjske presude tužitelj, u odnosu na odbijajući dio, i tuženik, u odnosu na dosuđujući dio podnijeli su revizije iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

4. 2. Tužitelj predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti žalbu tuženika, dok tuženik predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, ukinuti pobijane presude i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

5. Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

6. Revizije su osnovane.

 

7. Sukladno odredbi čl. 329.a. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete s osnove izgubljene zarade od 19. siječnja 2001. do 31. prosinca 2016. i rente za izgubljenu zaradu ubuduće, koja šteta je posljedica prometne nezgode od 19. siječnja 2001., do koje je došlo krivnjom vozača vozila koje je bilo osigurano policom auto odgovornosti kod tuženika.

 

9. U ovoj fazi postupka i dalje je sporno postoji li uzročna veza između štetnog događaja i utužene štete (naknade izgubljene zarade i rente zbog izgubljene zarade).

 

10. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

              - da je pravomoćno presuđeno da je tužitelj doprinio nastanku štete u visini od 30% jer je pristao na vožnju s alkoholiziranim vozačem,

 

              - da je kod tužitelja zadobivanjem niza ozljeda došlo do trajnog oštećenja organizma u visini od 40%, u kom postotku je i smanjena njegova radna sposobnost,

 

              - da je tužitelj završio osmogodišnju školu i da se izdržavao radeći razne poslove kao npr. sječu drva, izvlačenje drvnih sortimenata šumskog raslinja i drugog drveća (vješto rukovao motornom pilom), kontinuirano tijekom cijele kalendarske godine,

 

              - da je bio u punoj životnoj snazi, snalažljiv, vješt, odgovoran i savjestan radnik,

 

              - da je gubitak na zaradi tužitelja utvrđen prema prosječnom mjesečnom iznosu zarade nekvalificiranog radnika na temelju podataka zavoda za razdoblje do 30. lipnja 2008., a od 1. srpnja 2008. pa nadalje prema Zakonu o minimalnoj plaći („Narodne novine” broj 67/08 i 39/13), sukladno Uredbama o visini minimalne plaće („Narodne novine” broj 51/13, 156/13, 151/14, 140/15 i 115/16).

 

11. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj zbog posljedica iz predmetne prometne nezgode za sebe i svoju obitelj ne može priskrbiti bilo kakova novčana sredstva, te smatra da mu pripada naknada u visini 70% iznosa prema podacima pribavljenim od zavoda za razdoblje do 30. lipnja 2008., a od 1. srpnja 2008. pa nadalje 70% iznosa prema Zakonom o minimalnoj plaći i temeljem Uredbe o visini minimalne plaće kroz određeno razdoblje.

 

12. Drugostupanjski sud smatra da je pogrešno prvostupanjski sud tužitelju dosudio navedene iznose na ime rente mjesečno u visini plaće NKV radnika po gore navedenim kriterijima, kao da je tužitelj u cijelosti radno nesposoban, jer smatra da tužitelj, s obzirom na smanjenu radnu sposobnost od 40% nije sposoban obavljati sve one teške fizičke poslove koje bi mogao obavljati da nije došlo do povređivanja i umanjenja radne sposobnosti, međutim, kako se ne radi o potpunoj nesposobnosti za bilo kakav rad, smatra da tužitelju pripada pravo na naknadu štete na ime izgubljene zarade u visini štete koju je pretrpio umanjenjem radne sposobnosti za 40%, te je preinačio pobijanu presudu i u skladu s navedenim shvaćanjem tužitelju dosudio odgovarajuću naknadu.

 

13. U odnosu na reviziju tužitelja:

 

13. 1. Nisu osnovani navodi tužitelja kada tvrdi da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, kada je u pitanju preostala radna sposobnost tužitelja, jer kod tužitelja nije nastupio potpuni gubitak radne sposobnosti, što tužitelj tvrdi da proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka jer prema sadržaju tih dokaza kod tužitelja je došlo do trajnog oštećenja njegova organizma od 40%, u kome postotku je i smanjena njegova radna sposobnost. Stoga se neosnovano tužitelj poziva na bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

14. Osnovani su međutim navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava koji se u bitnome svode na tvrdnju da nije bilo mjesta umanjenju cjelokupnog iznosa izgubljene zarade kako je to učinio ocijenio drugostupanjski sud kada je umanjio iznos dosuđene izgubljene zarade za postupak preostale radne sposobnosti, odnosno za 60 %, te smatra da je time ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 195. st. 2. ZOO-a.

 

14.1. Naime, odredbom čl. 195. st. 2. ZOO-a određeno je da ukoliko povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu kao naknadu za štetu. Na isti način je ta naknada propisana i čl. 1095. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.), koji se primjenjuje na razdoblje nakon 1. siječnja 2006.

 

14.2. Prema tim odredbama, samim gubitkom sposobnosti za rad, bilo potpunim ili djelomičnim, koji je posljedica štetnog događaja, oštećenik ne trpi štetu već je nužno da oštećenik zbog posljedice te nesposobnosti za rad (potpune ili djelomične) gubi zaradu, koja je imovinska šteta koju je odgovorna osoba dužna naknaditi (tako i u Rev-411/11 od 11. lipnja 2014.).

 

14.3. Kada preostala radna sposobnost tužitelju više ne omogućuje obavljanje poslova na kojima je radio do ozljeđivanja (konkretno sječa drva i sl.) a nije u mogućnosti osposobiti se za druge poslove u skladu sa svojom preostalom radnom sposobnošću, pripada mu naknada štete s osnova izgubljene zarade, ali i rente s te osnove (tako i u Rev-1325/11 od 1. srpnja 2014.).

 

14.4. Za utvrđivanje iznosa novčane rente, koja pripada oštećeniku koji gubi zaradu zbog trajnog narušenja zdravlja, nije pravno odlučno u kojem je postotku prema medicinskim kriterijima tužitelju (oštećeniku) preostala radna sposobnost, već je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi u čemu se konkretno sastoji tjelesna ograničenja koja su posljedica ozljeda i u čemu i kako onemogućuju tužitelja da radom ostvaruje zaradu koju je ostvarivao na poslovima ili aktivnostima koje je radi stjecanja zarade ostvarivao prije nastupanja oštećenja zdravlja. Ta faktična ograničenjem u svakom pojedinom slučaju u smislu navedene odredbe treba staviti u korelaciju s poslovima koje je oštećenik obavljao te je radi pravilne primjene čl. 195. ZOO-a trebalo utvrditi jesu li konkretne trajne posljedice oštećenja zdravlja u cijelosti ili djelomično stvarno onemogućile oštećenika – tužitelja da u budućnosti ostvaruje zaradu (tako i u Rev-34/08 od 15. listopada 2008.).

 

14.5. Kad je oštećenik zbog posljedice štetnog događaja postao nesposoban za svoje dotadašnje zanimanje i izgubio prihode koje je ostvarivao, odgovorna osoba dužna mu je naknaditi cjelokupnu štetu (čl. 190. ZOO-a) s naslova izgubljene zarade, neovisno o stupnju utvrđenog smanjenja radne sposobnosti oštećenika - ovdje 40 % (tako i u Rev-762/84 od 17. srpnja 1984.).

 

15. Slijedom iznesenog pogrešni pravni pristup je imao drugostupanjski sud, te je zbog pogrešnog pristupa činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno zbog čega nema uvjeta za preinaku pobijane presude u odnosu na pobijani dio o reviziji tužitelja pa je primjenom čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvaćena revizija tužitelja i djelomično ukinuta (u odbijajućem dijelu) presuda drugostupanjskog suda.

 

16. U odnosu na reviziju tuženika:

 

16.1. Pozivajući se na bitnu povredu u odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 221.a i čl. 8. ZPP-a tuženik navodi da oštećenik ne stječe pravo na naknadu izgubljene zarade pukom činjenicom da je radno nesposoban (u konkretnom slučaju djelomična radna nesposobnost), već je u postupku tužitelj trebao dokazati, a sud utvrditi, izvjesnim da je tužitelju zbog te nesposobnosti izmakao neki prihod koji bi kao oštećenik objektivno ostvario prema redovitom tijeku stvari. Tvrdi da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da bi ostvarivao zaradu u razdoblju za koje mu je dosuđena naknada štete, te da mu se nije ni mogla priznati naknada jer bi time stekao nešto što nije ni izgubio, a pravo na navedenu naknadu bi imao ukoliko bi dokazao da bi se zaposlio, gdje bi se zaposlio, kada bi se zaposlio, na kojem radnom mjestu bi se zaposlio i koliko bi plaću primao u razdoblju za koje mu je dosuđena naknada štete, a kako on to nije dokazao, a na njemu je to bio teret dokaza time da je počinio navedene bitnu povredu.

 

16.2. U svezi s navedenim tvrdnjama tuženika ističe se da prema čl. 8. ZPP-a, izvedene dokaze sud prosuđuje prema svom uvjerenju, pa sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP-a ako ocjenjuje provedene dokaze drukčije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drukčije činjenične zaključke nego to čini revident, a prema odredbi čl. 221.a ZPP-a, tek ako sud na temelju izvedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP-a ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja (tako i u Rev-2638/95, Rev-1276/07).

 

16.3. Neosnovano stoga tuženik ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbe ZPP-a o primjeni pravila o teretu dokazivanja i time počinili navedenu bitnu povredu postupka kada su zaključili da je u konkretnoj situaciji tužitelj dokazao da mu je zbog utvrđene djelomične nesposobnosti izmakao određeni prihod koji bi on objektivno ostvario prema redovitom tijeku stvari, jer je, s obzirom gore navedene utvrđene činjenice, dokazao da bi ostvarivao zaradu u razdoblju za koje mu je dosuđena naknada jer, suprotno tvrdnji tuženika on nije ni tvrdio da bi se zaposlio (na neodređeno vrijeme) već je tvrdio da bi i dalje kontinuirano radio razne poslove tijekom cijele kalendarske godine, što ni ovom sudu nije upitno (s obzirom na utvrđene radne karakteristike tužitelja, vještine i znanja koje je imao i njegovu spremnost da i pod neizvjesnošću protjerivanja iz strane države ostvari neki prihod za sebe i svoju obitelj), a dokazao je i visinu izgubljene zarade kroz utuženo razdoblje.

 

17.1. Tuženik se poziva i na revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i tvrdi da pobijana presuda sadrži proturječne razloge o svim činjenicama odlučnim za rješenje spora, pa i o postojanju uzročno-posljedične veze između štetnog događaja od 19. siječnja 2001. i utužene štete – izgubljene zarade, a što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava.

 

17.2. Navodi da tužitelj zbog zadobivenih ozljeda ne gubi zaradu, da se tužitelj vodi u evidenciji zavoda za zapošljavanje kao nezaposlena osoba od 24. siječnja 2003. i da kontinuirano od 22. studenoga 2005. do danas traži posao preko zavoda, pa s obzirom na tu činjenicu smatra da je sposoban raditi određene poslove jer traži posao, a da je notorna činjenica da je takvo zanimanje suficitno na tržištu rada u Republici Hrvatskoj i da zbog nemogućnost zapošljavanja tužitelja, a samim time i ostvarenje njegove zarade nije povezano s prometnom nezgodom već je to izvan uzroka navedene nezgode zbog čega mu tuženik nije u obvezi naknaditi štetu koju trpi.

 

17.3. Imajući u vidu da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je prije ozljeđivanja tužitelj bio u punoj životnoj snazi, snalažljiv, vješt, odgovoran i savjestan radnik, da je radio različite poslove koji nisu zahtijevali posebnu kvalifikaciju i da se radilo o kontinuiranom obavljanju tih poslova tijekom cijele kalendarske godine, a ne o povremenom obavljanju poslovima (kako u reviziji tvrdi tuženik), stoga navodi kojima tuženik dovodi u pitanje utvrđenja na temelju kojih su nižestupanjski sudovi zaključili da u ovom slučaju postoji uzročno-posljedična veza između štetnog događaja od 19. siječnja 2001. i utužene štete – izgubljene zarade, nisu osnovani s obzirom da je, kako tuženik tvrdi, trebalo zaključiti suprotno, samo su prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, koja je različita od ocjene na kojoj je pobijana odluka zasnovana, te sugerira prihvatiti činjenično stanje koje ona nalazi pravilnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (čl. 385. ZPP-a) te navode ne može razmatrati ni ovaj sud. Osim toga pri ocjeni provedenih dokaza postupljeno je upravo onako kako to i nalaže odredba čl. 8. ZPP-a, a za takvu ocjenu dati su razlozi koji su prihvatljivi i ovome sudu. Slijedom iznesenoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u svezi čl. 8. ZPP-a, na koju se tuženik sadržajno poziva kada osporava navedena utvrđenja i zaključke nižestupanjskih sudova.

 

18.1. Vezano za prigovor pogrešne primjene materijalnog prava i pitanje postojanja radne sposobnosti tužitelja tuženik se u podnesenoj reviziji poziva na nalaze i mišljenja vještaka pribavljenih tijekom postupka, te ističe da je prema tim nalazima kod tužitelja nastala nesposobnost za rad za obavljanje dotadašnjeg posla, a da je ostala sposobnost za obavljanje drugih poslova. Tvrdi da tužitelj nije dokazao da se ne može zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, odnosno da se nije ni pokušao zaposliti na drugim poslovima pa da zbog te okolnosti nema pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade, niti rente po toj osnovi za ubuduće.

 

18.2. U odnosu na navedene tvrdnje tuženika ističe se da tim prigovorima tuženik zapravo osporava po nižestupanjskim sudovima primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 189. i čl. 195. st. 2. ZOO-a, (u odnosu na dosuđujući dio) te se u svezi s navedenim prigovorima ističe da ovome sudu nisu jasni navodi tuženika u kojem osporava utvrđenja drugostupanjskog suda o preostaloj radnoj sposobnosti tužitelja, jer je upravo imajući u vidu činjenicu da je kod tužitelja nastala nesposobnost za rad za obavljanje dotadašnjih poslova, a da mu je preostala sposobnost za obavljanje drugih poslova, a imajući u vidu utvrđenja nižestupanjskih sudova prema kojima se tuženik kontinuirano nalazi na burzi rada i da s obzirom na svoju preostalu radnu sposobnost i kvalifikaciju upravo zbog posljedica prometne nezgode (a ne zbog stanja u uvjeta na tržištu rada) ne može naći posao i temeljem istog ostvarivati zaradu neosnovano tuženik smatra da tužitelj nema pravo naknade štete na ime izgubljene zarade niti pravo na rentu po toj osnovi za buduće.

 

19. U odnosu na navode tuženika da je tužitelj ostvarivao zaradu tzv. radom na crno i da nije plaćao poreze ni doprinose, u kom pravcu se poziva na odluku Kasacijskog suda Francuske broj 47 FS od 29. siječnja 2002. i odluke ovog suda broj Revr-922/07 od 14. siječnja 2009., Revr-731/09 od 11. ožujka 2010. i Rev-934/04 od 17. prosinca 2008., ističe se da odluka navedenog suda Francuske nije pravno relevantna, ali da su relevantne navedene odluke revizijskog suda jer je u tim odlukama izneseno pravno shvaćanje prema kojem „ne smije biti razlike između onih koji gube zaradu koju bi ostvarili podmirujući sve obveze i onih koji zaradu ostvaruju "na crno" pa eventualno trpe štetu u visini koja ne uzima u obzir sva davanja koja bi trebala biti plaćena i iz tako ostvarene zarade“ i shvaćanje prema kojem „u izgubljenu zaradu tužitelju, koji je kod tuženika radio „na crno“, ne uračunava se dio zarade koji je ostvaren neplaćanjem poreza i doprinosa pa su sudovi pravilno postupili odbivši zahtjev tužitelja preko dosuđenih neto mjesečnih iznosa izgubljene zarade do zatraženih bruto iznosa po tom osnovu“.

 

20. Stoga je radi pravilne primjene materijalnog prava potrebno utvrditi i ocijeniti koju bi zaradu tužitelj ostvarivao kada bi iz dobivenih iznosa na ime svog rada izdvajao sva davanja koja se iz zarade izdvajaju na ime poreza i doprinosa.

 

21. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenice nisu pravilno utvrđene valjalo je ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno odlučivanje temeljem čl. 395. toč. 2. ZPP-a.

 

22. O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 13. travnja 2021.