- 1 -              Revt 284/2015-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 284/2015-3

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. R. iz R., G. R. iz R., L. R. iz R., i D. Š. iz R., koje zastupa punomoćnica E. S., odvjetnica u R., protiv tuženice E. O. iz R., koju zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u R., radi naknade štete i utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o reviziji tužitelja B. R. podnesene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1248/11-6 od 3. ožujka 2015., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci, broj P-1464/09-34 od 12. studenoga 2010., u sjednici održanoj 13. travnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1248/11-6 od 3. ožujka 2015., u dijelu pod toč. I/1 izreke kao i rješenje istog broja i datuma u cijelosti u odnosu na tužitelja B. R., te se u tom dijelu presuda i rješenje vraćaju drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da tužitelju B. R. plati 677.780,46 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako su naznačeni u izreci presude, tužiteljici G. R. 12.500,00 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2009. pa do isplate, L. R. 149.154,40 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2009. pa do isplate te D. Š. 20.400,00 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2009. pa do isplate (toč. I izreke).

 

2. Ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev tužene kojim traži utvrđenje ništetnim ugovor o ustupu tražbine zaključen između A. K., I. K. i M. J. kao ustupitelja i tužitelja B. R. pred javnim bilježnikom V. L. pod brojem OV-5772/2010 26. srpnja 2010., kao i sa zahtjevom za naknadom troška postupka (toč. II izreke). Rješenjem je utvrđeno da je B. R. povukao tužbu u dijelu od 86.210,69 kn i naloženo tuženoj da tužitelja plati parnični trošak od 102.631,43 kn.

 

3. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda pod toč. I izreke tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja dok je potvrđena u dijelu pod toč. II izreke. Ujedno je rješenjem preinačena toč. II izreke rješenja prvostupanjskog suda te je naloženo tužiteljima da tuženoj solidarno naknade parnični trošak od 20.582,50 kn.

 

4. Protiv drugostupanjske presude i rješenje reviziju je podnio tužitelj B. R. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti žalbu tužene u odnosu na prvostupanjsku presudu i rješenje.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Sukladno čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) ovaj revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete za koju tvrde da su pretrpjeli time što su bili štediše D. kreditne unije u koju su na temelju ugovora o štednom ulogu deponirali svoje štedne uloge dok su drugo i trećetužitelji i članovi D. kreditne unije s uplaćenim temeljnim ulogom od po 12.500,00 kn. Štetu potražuju od tužene kao jedinog člana uprave D. a koja je bila i upraviteljica te štedno-kreditne zadruge pa da stoga na temelju odredbe čl. 15. st. 2. Zakona o kreditnim unijama ("Narodne novine", broj 141/06 i 25/09 – dalje: ZKU) i čl. 430. i čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09 – dalje: ZTD) odgovara tužiteljima kao vjerovnicima za prouzročenu štetu zbog koje se nisu mogli namiriti od društva.

 

9. Prvostupanjski sud utvrđuje da su tužitelji dokazali da imaju dospjele tražbine prema D. kreditnoj uniji prema utuženom iznosu i da tužitelji nisu u mogućnosti svoje potraživanje namiriti od kreditne unije (dugovanje unije iznosi 5.914.000,00 kn bez kamata a potraživanje 780.000,00 kn) pri čemu je tužitelj B. R. aktivirajući zadužnicu prema društvu u ukupnom iznosu od 42.200,00 EUR uspio naplatiti tek 86.210,69 kn.

 

10. Nadalje, prvostupanjski sud je na temelju zapisnika Hrvatske narodne banke zaključio da kreditna unija ne ispunjava minimalne tehničke, organizacijske i kadrovske uvjete za poslovanje u skladu sa zakonskim uvjetima. Zatim da je nadzorni odbor razriješio tuženu s dužnosti člana uprave, da je tuženica priznala da je novac iz sefa u visini od 514.804,00 kn proslijedila trećoj osobi izvan kreditne unije, da je tužena sklapala ugovore o nenamjenskim kreditima u kojim se potpisi korisnika kredita razlikuju od potpisa osoba na ugovorima o depozitima ili pristupnicama članstvu u uniji čime je tuženica neosnovano prikazivala kao kreditne plasmane te ih u bilancama prikazivala kao imovnu društvu. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje da upravo sklapanje takvih ugovora od strane tužene ukazuje na to da društvo nije došlo u poteškoće (prezaduženost) uslijed gospodarskih prilika na tržištu, niti da je tužena to tvrdila već uslijed njenih nesavjesnih radnji (postupanje tužene kojim je štedne uloge tužitelja i ostalih vjerovnika prikazivala na način da je taj novac plasirala po nepostojećim ugovorima o kreditu, smatra se razdjelom imovine društva u smislu čl. 252. st. 3. t. 5. ZTD, za koju radnju nije niti potrebno dokazivati krivnju tužene jer se ona pretpostavlja sukladno odredbi čl. 252. st. 3. ZTD).

 

11. Drugostupanjski sud ističe da su tužitelji morali dokazati da je društvo došlo u situaciju da ne može podmiriti obvezu iako je to moglo i trebalo učiniti upravo zbog poduzetih radnji tužene za tužitelje da je nastala šteta. Nadalje, zaključuje da činjenica da je društvo u blokadi i da nije isplatilo dug vjerovnicima, da se protiv tužene vode kazneni postupci i da su drugi vjerovnici već podnijeli tužbe radi isplate njihovih potraživanja nikako ne predstavlja odlučnu činjenicu iz koje bi se moglo sa sigurnošću zaključiti da je član uprave tog društva grubo povrijedio svoju dužnost da primjeni pažnju urednog i savjesnog gospodarstvenika, a također da činjenica da kreditna unija ne ispunjava zakonske uvjete za poslovanje i da je iz sefa nestao iznos oko 500.000,00 kn također nisu razlozi iz kojih se sa sigurnošću može zaključiti da je član uprave tog društva grubo povrijedio svoju dužnost da primjeni pažnju urednog i savjesnog gospodarstvenika te da tek ako se u kaznenom postupku protiv tužene dokaže da je potpisivanjem fiktivnih ugovora nanijela štetu vjerovnicima i da je iz sefa uzela iznos od 500.000,00 kn, vjerovnici mogu u okviru tog postupka staviti zahtjev za naknadu štete.

 

12. Odredbom čl. 15. ZKU propisano je da se na upravu kreditne unije na odgovarajući način primjenjuju odredbe ZTD koje se odnose na upravu društva s ograničenom odgovornošću. Odredbom čl. 252. ZTD propisano je da članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika, a ako povrijede svoje obveze odgovaraju za štetu društvu kao solidarni vjerovnici. Nadalje, čl. 252. st. 5. ZTD propisano je da zahtjev za naknadu štete protiv članova uprave mogu postaviti i vjerovnici društva ako svoje tražbine ne mogu podmiriti od društva i da to vrijedi samo ako član uprave društva grubo povrijedi dužnost pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika.

 

13. Upravo polazeći od navedene zakonske odredbe kao i činjeničnog stanja utvrđenog po prvostupanjskom sudu, proizlazi osnovanim revizijski prigovor tužitelja da je sud drugog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer zaključak tog suda suprotan sadržaju isprava i iskazima danim u postupku.

 

14. Naime, ako je tužitelj B. R. aktivirao zadužnicu u iznosu od 42.000,00 EUR, a da mu je plaćeno tek oko 12.000,00 EUR – tad nije jasan zaključak drugostupanjskog suda da tužitelji nisu pokrenuli nikakav postupak radi naplate svoje tražbine od kreditne unije. Nadalje, ako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da je dugovanje kreditne unije 5.914.000,00 kn bez kamata a da je potraživanje kreditne unije 780.000,00 kn tad nije jasan zaključak drugostupanjskog suda da tužitelji u ovom postupku nisu dokazali da je društvo došlo u situaciju da ne može podmiriti obvezu (tužitelji su tijekom prvostupanjskog postupka predlagali i provođenje vještačenja ali je sud s obzirom na navedene okolnosti to smatrao nepotrebnim).

 

15. Nije jasan niti zaključak drugostupanjskog suda da tek ako se u kaznenom postupku dokaže da je potpisivanjem fiktivnih ugovora nanijela štetu vjerovnicima i da je iz sefa uzela iznos od 500.000,00 kn tad vjerovnici mogu u okviru tog postupka staviti zahtjev za naknadu štete – kad je utvrđeno da je sama tužena priznala da je otuđila iz sefa oko 500.000,00 kn i da je predočavala ugovore koje stranke nisu potpisale i time ih prikazivala kao kreditne plasmane i u bilancama kao imovinu društva, odnosno štedne uloge tužitelja i ostalih vjerovnika prikazivala kao da je taj novac plasirala po nepostojećim ugovorima o kreditu.

 

16. Budući da iz navedenog proizlazi da je zaključak drugostupanjskog suda suprotan ispravama i činjenicama koje su utvrđene tijekom prvostupanjskog postupka, to je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

17. Stoga je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu u odnosu na revidenta i to u dijelu kojim se revizijom osporava i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku sudovi će otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

18. Na temelju čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je da se o troškovima postupka odluči konačnom odlukom.

 

Zagreb, 13. travnja 2021.