- 1 -              Rev-x 832/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 832/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz J., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku u V., ..., protiv tuženika S. o. d.d. S., Federacija BiH, ..., zastupanog po punomoćnici Z. P., odvjetnici u S., radi naknade štete, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-296/16-3 od 24. svibnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima poslovni broj Pn-440/15-59 od 16. veljače 2016., u sjednici održanoj 13. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I              Odbija se revizija tužitelja i potvrđuje presuda Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-296/16-3 od 24. svibnja 2016. u dijelu u kojem je u točki I izreke odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru br. Pn-440/15-59 od 16. veljače 2016. u točki II izreke.

 

              II              Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje naprijed citirana presuda Županijskog suda u Vukovaru u točki I izreke u dijelu u kojem je odbijena žalba tuženika i potvrđena naprijed citirana presuda Općinskog suda u Vukovaru u točki I izreke na način da se sudi:

 

              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "Tuženik S. o. d.d. S., ..., dužan je tužitelju M. G. iz J., ..., isplatiti na ime naknade štete za tuđu pomoć, njegu i nadzor iznos od 133.610,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja tj. od 16. veljače 2016. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.152,50 kn, sve u roku od 15 dana“

 

              III              Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade štete za tuđu njegu i pomoć 133.610,40 kn sa zakonskom zateznom kamatom počevši od presuđenja, odnosno 16. veljače 2016., do isplate po stopi preciznije navedenoj u toj točki izreke te da mu nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 25.152,50 kn, sve u roku od 15 dana.

 

2. U točki II izreke odbijen je tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu 549.939,60 kn.

 

3. Drugostupanjskom presudom u točki I izreke odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda, dok je u točki II izreke tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu tuženika u iznosu od 8.550,00 kn.

 

4. Protiv dijela drugostupanjske presude, u kojem je odbijena njegova žalba (u odnosu na točku II izreke prvostupanjske presude), tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88,2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda na način da se u cijelosti usvoji njegov tužbeni zahtjev i obveže tuženika na plaćanje troškova postupka, kao i sastava revizije.

 

5. Tuženik je protiv dijela drugostupanjske presude, u kojem je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u točki I izreke podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a zbog materijalnopravnih i postupovnopravnog pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeri. Predlaže preinačenje pobijanih presuda na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da mu se dosude troškovi postupka, uključujući i revizijski trošak.

 

6. Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

7. Obje revizije su dopuštene jer ispunjavaju zakonske pretpostavke za njihovo razmatranje.

 

8. Revizija tužitelja nije osnovana, dok je revizija tuženika osnovana.

 

9. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a prema odr. čl. 386. ZPP-a u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

10. U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

11. I u ovoj fazi postupka ostalo je sporno pitanje zastare naknade štete s osnove tuđe njege i pomoći koja je tužitelju bila potrebna zbog ozljeđivanja u štetnom događaju od 2. rujna 1989.

 

12. U odnosu na navedeno prijeporno pitanje nižestupanjski sudovi su utvrdili:

 

              - da se prometna nezgoda u kojoj je stradao tužitelj dogodila 2. rujna 1989.,

 

              - da je pomoć i njega tužitelju prvi puta pružena nakon prvog izlaska iz bolnice 22. listopada 1989.,

 

              - da je kontinuirano liječenje tužitelja završeno 1993.,

 

              - da je do stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja došlo 15. prosinca 2005.,

 

              - da je zahtjev za tuđu pomoć i njegovu podnesen 7. lipnja 1999.,

 

              - da konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, po navedenoj osnovi, tužitelj potražuje naknadu štete na ime tuđe njege i pomoći za razdoblje od 21. listopada 1989. do 15. prosinca 2005.

 

13. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da je zastarjela tužiteljeva tražbina na ime naknade štete za tuđu pomoć i njegu nastala u razdoblju od 20. listopada 1989. do 7. lipnja 1996. a da nije zastarjela tražbina tužitelja nastala u razdoblju od 8. lipnja 1996. do 15. prosinca 2005., smatrajući da je tužitelju u vrijeme kada mu je pružena usluga već bila poznata kako visina štete tako i oštećenik.

 

14. Neosnovano se tužitelj u podnesenoj reviziji poziva na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP-a, tvrdeći da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je izreka presude nerazumljiva, da proturječi razlozima, da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da o odlučnim činjenicama postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samog sadržaja tih isprava, kao i da prema obrazloženju prvostupanjske i drugostupanjski presude sudovi nisu savjesno i brižljivo ocijenili svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i da utvrđenja sudova nisu utemeljena na rezultatima cjelokupnog postupka, iz razloga što te revizijske razloge, osim što se na njih poziva, ničim nije obrazložio, a što je bio dužan u smislu čl. 386. ZPP-a. Stoga izneseni razlozi u skladu sa citiranom odredbom nisu mogli biti razmatrani.

 

15. Tužiteljeva revizija u bitnome se svodi na tvrdnju o jedinstvenom institutu naknade štete, a ne djeljivom i parcijalnom, ovisno o kriteriju završetka liječenja i kriteriju stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja. Smatra da je, s obzirom na nalaz mišljenje vještaka medicinske struke, do stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja došlo tek 15. prosinca 2005. i da njegov zahtjev za naknadu štete na ime tuđe njege i pomoći, u smislu odredbe čl. 376. Zakona o obveznim odnosima, nije u zastari. Poziva se na odluke ovog suda poslovni broj Rev-x 1160/11 od 19. ožujka 2013. i Rev-x 758/14 od 30. rujna 2014. i tvrdi da je izraženo stajalište suda prvog stupnja u suprotnosti sa navedenim odlukama ovog suda.

 

16. Prema odr. čl. 376. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91 54,7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163 st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05) potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za 3 godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila.

 

17. U odluci ovog suda poslovni broj Rev-x 1160/11 izraženo je stajalište prema kojem je oštećeniku, šteta koju trpi zbog potrebe pružanja tuđe pomoći i njege, poznata u trenutku nastanka te štete, dakle u vrijeme kada mu je ta usluga pružena, pa ako je tada znao i za štetnika od tada počinje teći subjektivni rok zastare potraživanja naknade štete od 3 godine.

 

18. U odluci ovog suda poslovni broj Rev-x 758/14 10. rujna 2014. izraženo je stajalište identično naprijed navedenom, a uz to je dodano da subjektivni rok zastare naknade štete s osnove tuđe pomoći i njege počinje teći od završetka liječenja i stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja pa da je u skladu s navedenim nužno utvrditi kada je završeno liječenje i stabilizacija zdravstvenog stanja tužitelja, kao oštećenika.

 

19. O pitanju početka tijeka zastarnog roka za navedeni vid štete ovaj sud se izjasnio u više svojih odluka. Tako je u odluci Rev-1155/01-2 od 22. studenoga 2001. izraženo stajalište da navedena šteta zastarijeva za 3 godine od kad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila, pri čemu se kao trenutak saznanja za štetu može uzeti završetak liječenja i stabilizacija oštećenikova zdravstvenog stanja. U odluci Rev-x 87/08 od 17. studenoga 2010. izraženo je stajalište prema kojem obzirom da zastara potraživanja naknade štete počinje teći kad je oštećenik saznao za štetu i osobu koja ju je počinila, a za buduće štete (troškova tuđe njege i pomoći) rok zastare počet će teći od dana kad u budućnosti ta šteta bude nastala. To vrijedi za štetu koja je posljedica uzroka ranije štetne radnje i koja vremenski nije s njom povezana, niti je njeno nastupanje izvjesno. Međutim, ako se buduća šteta može sagledati zajedno sa sadašnjom štetom, ako je ona po redovnom tijeku stvari izvjesna (zbog troškova tuđe pomoći i njege), tada je riječ o šteti za koju je oštećenik već saznao, a ne o šteti za koju će doznati tek kad nastupi izdatak za te troškove. Zbog toga, u tom slučaju rok zastare za tu štetu počinje teći već saznanjem za nju, a ne onim danom kad u budućnosti nastanu ti troškovi. Šteta u vidu troškova tuđe pomoći doduše, nastaje sukcesivno, sada i ubuduće, i u pravilu traje sve dok traju štetne posljedice, ali takva šteta ima svoj uzrok u već svršenoj štetnoj radnji, a i sama je već nastala. Radi se o budućoj šteti, ali o takvoj koja je u sadašnjosti već izvjesna, i na koju oštećenik odmah ima pravo, za čije su određivanje u odštetnom pravu sadržana sva potrebna pravna pravila. Stoga po završenom liječenju kad oštećenik zna za počinitelja, zna i za štetu, uključivo i buduću, te je zahtjev za naknadu te štete odnosno buduće štete, s gledišta zastarjelosti, u istom položaju kao i u odnosu na zahtjev za naknadu štete, jednako zna i za jednu i za drugu i ima sve elemente koji mu omogućuju da ustane sa zahtjevom da mu se dosudi naknada, ne samo već nastale nego i buduće štete i u rentnom u obliku, sve dok traju štetne posljedice.

 

20. Prema navedenom, neosnovano tužitelj tvrdi da se radilo o „parcijalnom dijeljenju jedinstvenog instituta naknade imovinske štete ovisno o kriteriju završetka liječenja i kriteriju stabilizacije zdravstvenog stanja“. Ne radi se ovdje o nikakvom dijeljenju instituta naknade štete niti o različitim kriterijima. Radi se o jednom te istom kriteriju odnosno okolnosti za koju je vezan početak tijeka zastarnog roka iz odredbe čl. 376. ZOO-a i to kriteriju završetka liječenja. Kriterij stabilizacije zdravstvenog stanja, na kojem inzistira tužitelj, nije nikakav posebni kriterij, odnosno okolnost, od koje bi zavisio početak tijeka zastarnog roka za naknadu štete za tuđu njegu i pomoć. Činjenica završetka liječenja podrazumijeva i stabilizaciju zdravstvenog stanja jer se ne može govoriti o završetku liječenja ako zdravstveno stanje nije stabilizirano.

 

21. U konkretnom slučaju je nedvojbeno utvrđeno da je kontinuirano-neposredno liječenje tužitelja završeno 7. siječnja 1993., a završetkom liječenja došlo je i do stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja jer da nije došlo do stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja liječenje ne bi bilo ni završeno. To što se tužitelj u međuvremenu (1999.) odlučio na novi operativni zahvat, nastupanjem punoljetnosti istog - završetkom rasta, ne znači ujedno da se njegovo zdravstveno stanje, završeno i definirano 1993., nije stabiliziralo jer je još 1993. saznao za sve posljedice ozljeđivanja. Stabilizacija zdravstvenog stanja iz nalaza mišljenja vještaka dr. M. K., koji je, između ostalih vještaka, vještačio u predmetnom slučaju ne dovodi u pitanje zaključak o stabilizaciji zdravstvenog stanja tužitelja definiranog 1993. Stabilizacija zdravstvenog stanja nastupila je onda kada je postalo izvjesno da su se posljedice ozljeđivanja iz štetnog događaja ustalile, što znači da se više ne mogu otkloniti niti bitno smanjiti, iako terapija i liječenje traje i dalje, ponekad i do kraja života. U ovom slučaju, nakon operacije tužitelja 1991. ostala je posljedica šepanje. Prema mišljenju vještaka, koji su definirali završetak liječenja i stabilizaciju zdravstvenog stanja tužitelja već 1993., kada je utvrđeno da zbog skraćenja lijeve noge tužitelj nikad neće moći imati kretnje u cijelosti i da će mu zbog toga, i slabosti lijeve strane tijela, uvijek biti potrebna pomoć druge osobe za oblačenje i svlačenje, kod osobne higijene i sl. znalo se da se tužiteljeve tegobe u navedenom smislu više ne mogu otkloniti niti bitno smanjiti. Stoga operacija lijeve noge, radi produženja i umanjenja tegoba, provedena 10 godina nakon ozljeđivanja ne može se okarakterizirati završetkom liječenja, pogotovo kada se ima u vidu okolnost da od 1993. do 1999. tužitelj nije provodio nikakvo liječenje, a da je onda 1999. liječen zbog produženja lijeve noge i da je unatoč tome ostalo šepanje, koje je kod tužitelj postojalo i nakon operacije iz 1991. Stoga je jedini mogući zaključak da je stanje tužiteljevog zdravstvenog stanja već bilo završeno i definirano 1993. Sukladno navedenom, citiranoj odredbi ZOO-a, ali i sudskoj praksi, okolnost stabiliziranja zdravstvenog stanja tužitelja tek 2005., iz nalaza mišljenja navedenog vještaka, nije ona okolnost od koje počinje teći zastarni rok iz čl. 376. ZOO-a. Tužitelj je, dakle, već završetkom liječenja 1993., kada su mu bile poznate sve posljedice, kada se stabiliziralo njegovo zdravstveno stanje, znao za štetu i štetnika pa mu je tada i počeo teći rok za utuženje naknade štete na ime tuđe njege i pomoći. Kako je tužitelj za taj vid naknade štete tužbu podnio 7. lipnja 1999., pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da mu je za taj vid štete nastupila zastara za štetu nastalu u razdoblju od 20. listopada 1989. do 7. lipnja 1996.

 

22. Iz navedenih razloga valjalo je odbiti reviziju tužitelja i potvrditi pobijanu presudu u dijelu u kojem je odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužitelj sa tužbenim zahtjevom za iznos od 549.939,60 kn, pozivom na odredbu čl. 393. ZPP-a.

 

23. Tuženik u reviziji u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a postavlja sljedeća materijalnopravna pitanja za koje smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene materijalnog prava ili ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i to:

 

              „kada počinje teći subjektivni rok zastare potraživanja naknade štete iz osnove tuđe njege i pomoći?“,

 

              „je li završetkom liječenja koji je nastao puno prije stabilizacije zdravstvenog stanja oštećeni saznao za opseg štete radi koje mu je potrebna tuđa pomoć i njega?“,

 

              „da li se pod završetkom liječenja podrazumijeva da osoba na koju se to odnosi s tim danom saznaje za opseg štete radi koje će joj trebati tuđa pomoć i njega?“,

 

              „ako je oštećenik već završetkom liječenja saznao za opseg štete, je li nužno utvrđivati kada je došlo do stabilizacije zdravstvenog stanja?“.

 

24. Tuženik postavlja i postupovnopravno pitanje koji glasi:

 

              „je li kontradiktornost izreke i obrazloženja utječe na donošenje zakonite i pravilne odluke?“.

 

25. Iznoseći razloge zbog kojih navedena materijalnopravna pitanja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik se poziva na odluke ovog suda poslovni broj Rev-1151/01-2 od 22. studenoga 2001., Rev.-706/07- 2 od 21. studenoga 2007., Rev-x-87/08-2 od 17. studenoga 2010., Rev-2614/00-2 od 13. prosinca 2000., Rev-521/05-2 od 9. veljače 2006., dok se u odnosu na postavljeno postupovnopravno pitanje poziva na odluke ovog suda poslovni broj Rev-310/04-2 od 12. srpnja 2006., Revr-650/12-2 od 28. studenoga 2012., Rev-313/04-2 (Gzz-45/04) od 19. siječnja 2005.

 

26. Obrazlažući materijalnopravna pitanja smatra da je stabilizacija zdravstvenog stanja tužitelja nastupila onda kada je postalo izvjesno da su se posljedice ozljeđivanja iz štetnog događaja od 2. rujna 1989. ustalile, odnosno da se više ne mogu otkloniti niti bitno smanjiti, bez obzira da liječenje eventualno traje i dalje. Tvrdi da je već nakon operacije 1991. znao da će kod njega ostati šepanje zbog čega se operacija radi produženja desne noge izvedena nakon 10 godina od nezgode ne može smatrati završetkom liječenja nego tek pokušajem tužitelja da smanji stupanj šepanja.

 

27. Postavljena materijalnopravna pitanja su važna za osiguranje jedinstvene primjene materijalnog prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga što od postavljenih pitanja odnosno odgovora na postavljena pitanja ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari i što su nižestupanjski sudovi u odnosu na navedena pravna pitanja izrazili stajališta koja nisu u skladu sa stajalištem ovog suda iznesenim u odlukama na koje se tuženik u podnesenoj reviziji osnovano poziva. Kako je već naprijed navedeno u odluci Rev-1155/01-2 od 22. studenoga 2001. izraženo je stajalište da se kao trenutak saznanja za štetu može uzeti završetak liječenja i stabilizacija oštećenikova zdravstvenog stanja, a kod zahtjeva za naknadu tuđe njege i pomoći zastarni rok počine teći kad je usluga pružena. I u ostalim revizijskim odlukama izraženo je identično stajalište, pa i onim revizijskim odlukama na koje je tužitelj ukazivao u svojoj reviziji. Prema svim tim odlukama početak tijeka zastarnog roka za tuđu njegu i pomoć počinje teći od saznanja za štetu i za počinitelja, a trenutak saznanja veže se za završetak liječenja i stabilizaciju oštećenikova zdravstvenog stanja. Oštećenikovo zdravstveno stanje, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, završeno je i stabiliziralo kontinuiranim liječenjem tijekom1993. i od tog trenutka je tužitelju počeo teći zastarni rok iz čl. 376. ZOO-a. Kada je riječ o stabilizaciji zdravstvenog stanja iz nalaza i mišljenja vještaka dr. M. K. već je objašnjeno zašto ono nije odlučno, pa se u tom pravcu razlozi neće ponavljati.

 

28. Iz navedenih razloga u zastari je i tužiteljev zahtjev za naknadu tuđe njege i pomoći za razdoblje od 8. lipnja 1996. do 15. prosinca 2005., s obzirom da je tužba u odnosu na taj vid štete za to razdoblje podnesena 7. lipnja 1999. i da je tužitelj za navedenu štetu kao cjelinu saznao završetkom liječenja odnosno već 1993.

 

29. Slijedom iznesenog, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bilo je nužno preinačiti obje nižestupanjske presude u navedenom dijelu i odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom na naknadu štete i za navedeno razdoblje pozivom na odredbu čl. 395. st. 1. ZPP-a.

 

30. Postavljeno postupovno pitanje s obzirom na naprijed navedeno nije odlučno, niti je pitanje od kojeg zavisi odluka u ovoj pravnoj stvari.

 

31. Kako su stranke podjednako uspjele u ovom postupku, o zahtjevu za naknadu troškova postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 2. u svezi sa čl. 166. st. 2. ZPP-a.

 

Zagreb, 13. travnja 2021.