- 1 -              Rev-x 205/2018-10

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 205/2018-10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. d.d. P., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici S. S. i L. T., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. S. i L. T. u P., protiv tuženika A. C. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. I., odvjetnik u P., radi povrata zajma, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-978/17-2 od 11. rujna 2017., kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2237/08-129 od 2. siječnja 2017., u sjednici održanoj 13. travnja 2021.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija tuženika podnesena 20. studenog 2017. protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-978/17-2 od 11. rujna 2017. se odbija kao neosnovana.

 

II. Dopuna revizije tuženika podnesena 2. studenog 2018. protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-978/17-2 od 11. rujna 2017. se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Općinski sud u Puli-Pola rješenjem poslovni broj P-2237/08-129 od 2. siječnja 2017. odbio je prijedlog tuženika za ponavljanje postupka završenog presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2237/08 od 12. travnja 2010., potvrđene presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3197/10 od 9. svibnja 2011. U tom završenom postupku je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom poslovni broj Rev-x- 5/12 od 28. kolovoza 2012. odbio kao neosnovanu reviziju tuženika podnesenu protiv drugostupanjske presude.

 

2. Županijski sud u Puli-Pola je rješenjem poslovni broj Gž-978/17-2 od 11. rujna 2017. odbio kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

 

3. Tako su sudovi odlučili jer su ocijenili da tuženik nije dokazao postojanje razloga za ponavljanje pravomoćno završenog postupka iz čl. 421. st. 1. toč. 4., 5. i 10. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19, dalje: ZID ZPP/19), jer je drugostupanjsko rješenje doneseno 11. rujna 2017., dakle prije stupanja na snagu ZID ZPP/19.

 

4. Protiv drugostupanjskog rješenja je tuženik podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, kojom pobija rješenje zbog revizijskih razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP učinjene pred prvostupanjskim sudom, bitnih povreda odredaba čl. 354. st. 1. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložio je da revizijski sud prihvati reviziju te preinači nižestupanjska rješenja i dopusti ponavljanje postupka, a podredno da ukine nižestupanjska rješenja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

6. Revizija podnesena 20. studenog 2017. je dopuštena i pravovremena, ali je neosnovana.

 

7. Vijeće Vrhovnog suda RH je utvrdilo da je protiv drugostupanjskog rješenja dopuštena redovna revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 1. ZPP, jer se radi o rješenju kojim se pravomoćno dovršava postupak po prijedlogu za ponavljanje pravomoćno završenog postupka presudom, u kojemu je inače dopuštena redovna revizija protiv presude.

 

8. Rješenje je ispitano po čl. 392.a. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. Pravomoćnim rješenjem je odbijen prijedlog za ponavljanje pravomoćno završenog postupka u kojemu je presudom Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2237/08 od 12. travnja 2010., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3197/10 od 9. svibnja 2011., naloženo tuženiku A. C. isplatiti tužitelju U. iznos od 350.000,00 kn, sa zateznima kamatama koje teku na navedeni iznos prema specifikaciji u toj presudi.

 

9.1. Presuda kojom je pravomoćno završen postupak je donesena u sporu iz dvaju ugovora i to Ugovora o kratkoročnom depozitu u komisiji sklopljenog između tužitelja U.. d.d. P.. i Štedno-kreditne zadruge G.-I. d.o.o. P. radi plasiranja tužiteljevih sredstava putem kredita krajnjem korisniku A. C. iz P., te Ugovora o kratkoročnom komisionom kreditu sklopljenog između Štedno-kreditne zadruge G.-I. d.o.o. P. i A. C.. kojim se sredstva komitenta iz prvog ugovora (U. d.d. P.) plasiraju krajnjem korisniku kredita A. C.. Predmet spora je vraćanje 350.000,00 kuna sa pripadajućim kamatama, koji iznos tužitelj potražuje izravno od tuženika kao treće osobe s kojom je komisionar sklopio ugovor po nalogu komisionara.

 

9.2. Tužbeni zahtjev je prihvaćen na temelju utvrđenja da su sredstva plasirana tuženiku putem komisionara; da je nad komisionarom, čiji je tuženik bio direktor, otvoren stečajni postupak prije zaključenja glavne rasprave; da tuženik nije vratio Komisionaru novčanu svotu koju se obvezao ugovorom o kreditu, ali da je sklopio ugovor o cesiji kojim Komisionaru ustupa tražbinu koju ima prema M. d.o.o. P., pri čemu je prenesena tražbina bila nenaplativa već u trenutku sklapanja ugovora o cesiji jer je dužnik ustupljene tražbine bio insolventan.

 

9.3. Ocjenom svih dokaza sudovi su našli da postoji zloupotreba prava koju je počinio tuženik sklapanjem ugovora o ustupu Komisionaru potraživanja koja ima prema M. d.o.o. P. jer je već u vrijeme sklapanja toga ugovora, 1. veljače 2000., M. d.o.o. bio insolventan, o čemu je uprava Komisionara imala odgovarajuću ispravu. Znajući da ustupa nenaplativu tražbinu čiji je dužnik insolventno trgovačko društvo (sa blokiranim računom u trajanju od 184 dana), a koristeći se svojom pozicijom u upravnom tijelu Komisionara, i nadzornom tijelu komitenta, tuženik je postupio protivno savjesnosti i poštenju vršeći prava iz obveznog odnosa suprotno cilju zbog kojega je to pravo zakonom ustanovljeno ili priznato, dakle protivno temeljnim načelima obveznog prava propisanim odredbom čl. 12. i 13. ZOO. Stoga su se , po shvaćanju sudova, stekli uvjeti za primjenu odredbe čl. 789. st. 2. ZOO koja uređuje pravo komitenta izravno od trećega potraživati ispunjenje obveze iz ugovora kojega je sklopio komisionar sa trećim u izvršavanju komitentovog naloga, odnosno da se radi o iznimci u odnosu na opću odredbu prema kojoj treća osoba sa kojom komisionar sklapa pravne poslove u izvršavanju naloga iz ugovora o komisionu, ako ugovorom nije drugačije određeno ili ako drugačije ne proizlazi iz okolnosti konkretnog slučaja, nije u izravnom ugovornom odnosu sa komitentom.

 

10. Tuženik je predložio ponavljanje postupka zbog razloga iz čl. čl. 421. st. 1. toč. 4., 5. i 10. ZPP tvrdeći da se odluka suda temelji na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka (toč.4.); da se odluka suda temelji na ispravi koja je krivotvorena (točka 5.); te da je tuženik saznao za nove činjenice i stekao mogućnost da upotrijebiti nove dokaze na temelju kojih je za tuženika mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku (točka 10.).

 

11. Prijedlog za ponavljanje postupka je odbijen na temelju utvrđenja: da protiv svjedokinje J. L., na čijem iskazu se po navodima tuženika temelji prvostupanjska presuda, kojom je u ovom postupku pravomoćno završen postupak, nije donesena nikakva pravomoćna presuda u kaznenom postupku, a niti je tuženik tijekom postupka dokazao da je protiv nje takav postupak obustavljen, odnosno da su postojale takve okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti; da tužitelj nije dokazao ni činjenicu da bi pravomoćnom presudom donesenom u kaznenom postupku bilo utvrđeno kako je isprava izdana od strane Trgovačkog suda u Varaždinu o statusu društva M. d.o.o. bila krivotvorena ili lažna; a nije dokazao niti da bi saznao za bilo kakve nove činjenice ili da je našao ili stekao mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za njega mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. Tuženikov prijedlog da se provjeri jesu li potraživanja tužitelja naplaćena u stečajnom postupku koji se vodio protiv Š. G. d.o.o. već je bilo razmatran u postupku koji je prethodno pravomoćno završen (Gž-3197/10), a osim toga, za slučaj da bi doista i postojanja tih činjenica, trebao ju je utvrditi sam tuženik i na njima temeljiti svoj prijedlog za ponavljanje postupka.

 

11.1. Stoga prema shvaćanju nižestupanjskih sudova nisu ispunjeni razlozi iz čl. 421. st. 1. toč. 4. 5. i 10. ZPP za ponavljanje postupka.

 

12. Tuženik je u reviziji osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji drugostupanjsko rješenje, jer drži da je rješenje doneseno uz postojanje bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP učinjene pred drugostupanjskim sudom time što je sud donio odluku na temelju pogrešnih zaključaka. Posljedica toga je počinjenje bitnih povreda odredaba čl. 354. st. 12. toč. 11. ZPP učinjene pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, pa nižestupanjska rješenja nije moguće ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a da su oni razlozi koji su navedeni u obrazloženju rješenja proturječni.

 

12.1. Tuženik nadalje tvrdi da je u pravomoćno završenom postupku svjedokinja J. L. lažno svjedočila o statusu društva M. d.o.o., što je tužitelj dokazivao u tom postupku time što je nakon ročišta dana 13. lipnja 2016. predao sudu dopis J. L. kojim potvrđuje da u stečajnom postupku nad M. d.o.o. nije prijavila tražbinu prema tom društvu. Tužitelj drži da se postojanje djela davanja lažnog iskaza moglo dokazivati i u ovom postupku.

 

12.2. Također tvrdi da je obrazloženje nižestupanjskih sudova manjkavo glede tijeka kaznenih postupaka koji su vođeni protiv okrivljenika F. M. u predmetima Županijskog suda u Varaždinu broj K-34/15 i broj K-20/05 zbog kaznenih djela protiv službene dužnosti, zloupotrebom položaja, jer da je sud bez posebnog obrazloženja naveo da F. M. nije osuđen zbog gospodarskog kriminala u poslovanju s tužiteljem i tuženikom. Pri tome je sud propustio postupiti po prijedlogu tuženika i pribaviti kompletni spis, a umjesto toga je pribavio samo presudu iz koje proizlazi da F. M. nije osuđen za kazneno djelo gospodarskog kriminala u poslovanju s tužiteljem i tuženikom, niti sa Š. G. d.o.o., a nije vidljivo za koja djela je osuđen, što je po tuženiku bilo potrebo utvrditi za potrebe ovog postupka.

 

13. Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjene pred nižestupanjskim sudovima.

 

13.1. Suprotno tvrdnji tuženika obrazloženje prvostupanjskog rješenja je jasno, u njemu su izneseni razlozi zbog kojih je tuženik predložio ponavljanje postupka, činjenice koje je tuženik iznio u prilog tvrdnji da postoje razlozi za ponavljanje postupka i dokaze koje je tuženik predložio, izneseni su navodi o tome koje su činjenice sporne te koje je dokaze izvodio i zašto te kako je ocijenio dokaze. U obrazloženju je navedeno i pravno shvaćanje u primjeni odredbe čl. 421. st. 1. toč. 4., 5. i 10. ZPP.

 

13.2. Ni sam tuženik nije određeno naveo u čemu su proturječni navodi o činjenicama koje su odlučne za prihvaćanje prijedloga za ponavljanje postupka. Obrazloženje o navodnoj bitnoj povredi se svodi na tvrdnju o pogrešnom pravnom pristupu o tome u kojem postupku se može utvrditi postojanje kaznenog djela davanja lažnog iskaza svjedoka u parničnom postupku, i tvrdnju da je postojanje lažnog iskaza sud mogao utvrditi i u ovom postupku. O navodima glede pogrešnog pravnog pristupa će biti riječi u nastavku.

 

13.3. Drugostupanjski sud je odgovorio na žalbene navode u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, vodeći računa samo o onim navodima koji se odnose na razloge zbog kojih je tuženik predložio ponavljanje postupka, kao i o sadržaju presude kojom je pravomoćno dovršen parnični postupak.

 

14. Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, prema kojoj bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Odredbom čl. 8. ZPP je propisano da sud prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane. Pri tome sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

14.1. U ovom slučaju tuženik je predložio pribavljanje spisa Županijskog suda u Varaždinu broj K-34/15 radi utvrđenja je li F. M. osuđen zbog gospodarskog kriminala u poslovanju s tužiteljem i tuženikom, te koja su mu djela u tom predmetu stavljena na teret. Sud je utvrdio sadržaj presude koja je donesena u tom predmetu, a prema kojemu F. M. nije osuđen zbog gospodarskog kriminala u poslovanju s tužiteljem i tuženikom. Za ovaj postupak nije odlučno koje su mu druge optužbe stavljene na teret.

 

14.2. Rješenje je doneseno upravo na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, uz valjano obrazloženje rezultata dokaznog postupka.

 

15. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba čl. 421. st. 1. toč. 4., 5. i 10. ZPP.

 

16. Prema odredbi čl. 421. st. 1. toč. 4. ZPP postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti ako se odluka suda temelji na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka.

 

16.1. U ovom slučaju tuženik je predložio ponavljanje postupka zato što se presuda kojom je završen parnični postupak temelji na lažnom iskazu svjedokinje J. L., stečajne upraviteljice Štednokreditne zadruge G., koja je u postupku svjedočila o tome da su sredstva po ugovoru o kreditu tužitelja U. uplaćena na račun Š. G. (komisionara), da su potom ta sredstva plasirana tuženiku A. C., a ovaj ih je prenio na račun M. d.o.o. P. i oročio ugovorom o oročenju kratkoročnog depozita od 12. veljače 1998. Također je svjedočila da je račun M. d.o.o. P. bio na dan 17. studenog 1999. u kontinuiranoj blokadi 184 dana, a tuženik je svoje dugovanje prema Š. G. podmirio ugovorom o ustupu broj 1/2000 kojim umjesto vraćanja duga ustupa Š. G. svoju tražbinu od M. d.o.o. P. iz ugovora o oročenju, u vrijeme kad je znao za blokadu računa M. d.o.o. P..

 

16.2. U prijedlogu za ponavljanje postupka tuženik je polemizirao o tome je li svjedokinja pravilno ocijenila status društva M. d.o.o. P. i valjanost ugovora o ustupu, o tome postoji li kaznena odgovornost direktora M. d.o.o. P. za stanje društva i gospodarski kriminal u poslovanju, te o tome da je tužitelj prijavio predmetnu tražbinu u stečajnom postupku koji se vodi nad Š. G., pri čemu nije određeno naveo koji dio iskaza svjedokinje je lažan i glede kojih činjenica.

 

16.3. Prijedlog za ponavljanje postupka se temelji na tvrdnji da se presuda kojom je završen parnični postupak temelji na lažnom iskazu svjedokinje (razlog iz čl. 422. st. 1. toč. 4. ZPP) i shvaćanju tuženika da je sud trebao u ovom postupku utvrditi je li svjedokinja dala lažan iskaz. Međutim, o tome postoji li kazneno djelo davanja lažnog iskaza se odlučuje u kaznenom postupku (tako Vrhovni sud RH u odlukama broj Revr-869/07-2 od 29. travnja 2008., Revr-538/06 od 16. siječnja 2008., Revr.1907/10-2 od 6. travnja 2011., …). Odredbom čl. 423. st. 1. toč. 4. ZPP propisano je da se prijedlog za ponavljanje postupka podnosi u roku od 30 dana od dana kad je stranka saznala za pravomoćnu presudu u kaznenom postupku, a ako se kazneni postupak ne može provesti – onda od dana kada je saznala za obustavu tog postupka ili za okolnosti zbog kojih se postupak ne može pokrenuti.

 

16.4. U ovom slučaju tuženik niti ne tvrdi da je pravomoćnom presudom odlučeno o postojanju kaznenog djela svjedokinje J. L., niti da postoje okolnosti zbog kojih se kazneni postupak protiv nje ne može pokrenuti, dakle da su postojale određene procesne smetnje da se protiv počinitelja kaznenog djela postupak pokrene ili okonča. Tuženik neosnovano tvrdi da je postojanje kaznenog djela davanja lažnog iskaza sud mogao utvrditi u ovom postupku.

 

17. Prema odredbi čl. 421. st. 1. toč. 5. ZPP postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti ako se odluka suda temelji na ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj.

 

17.1. O tome je li riječ o ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj odlučuje sud u kaznenom postupku. Samo iznimno je sud o tome ovlašten odlučiti u parnici u kojoj je isprava upotrijebljen kao dokaz, ako se kazneni postupak ne može provesti, odnosno ako su postojale određene procesne smetnje da se protiv počinitelja kaznenog djela postupak pokrene ili okonča, a tužitelj i ne tvrdi da je predmetni slučaj takav.

 

18. Prema odredbi čl. 421. st. 1. toč.10. ZPP postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

 

18.1. Postupak se na temelju navedene odredbe može ponoviti ako su kumulativno ispunjene navedene pretpostavke: ako se radi o subjektivno novim činjenicama odlučnim za primjenu materijalnog prava koje su postojale prije završetka postupka, ali je stranka za njih saznala naknadno, ako se radi o novim dokazima koji se odnose na činjenice koje su postojale u trenutku dovršetka raspravljanja, neovisno o tome kada su nastali sami dokazi, te ako su za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.

 

18.2. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tuženik nije dokazao da je saznao za bilo kakve nove činjenice ili da bi našao ili stekao mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za njega mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. Radi se sadržajno o prijedlogu tuženika da sud provjeri jesu li potraživanja tužitelja naplaćena u stečajnom postupku koji se vodio protiv Š. G. d.o.o., koji je već bilo razmatran u postupku koji je pravomoćno završen (Gž-3197/10).

 

19. Stoga odbijanjem prijedloga za ponavljanje postupka nisu pogrešno primijenjene odredbe čl. 421. st. 1. toč. 4., 5. i 10. ZPP.

 

20. Zbog iznijetih razloga je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP.

 

21. Dopuna revizije tuženika podnesena 2. studenog 2018. je nedopuštena i nepravovremena.

 

21.1. Prema odredbi čl. 91.a. ZPP stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik, a iznimno stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položeni pravosudni ispit, odnosno za nju reviziju može podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama ovoga ili kojega drugoga zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik – ako ima položen pravosudni ispit.

 

21.2. Istom je zakonskom odredbom propisano da su stranka, odnosno njezin opunomoćenik, dužni uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.

 

21.3. U ovom sporu dopunu revizije je podnio tuženik osobno, pri čemu uz reviziju nije priložena potvrda o položenom pravosudnom ispitu, niti ona postoji u istom spisu predmeta.

 

22. Iz navedenog slijedi da je dopuna revizije nedopuštena sukladno odredbi iz čl. 389. st. 4. ZPP. jer ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, pa je dopunu revizije valjalo odbaciti po čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP.

 

23. Napominje se da je dopuna revizije i nepravovremena. Stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, a prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP revizija se podnosi u roku od trideset dana od dana dostave drugostupanjske presude. U postupku u povodu revizije protiv rješenja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovog ZPP o reviziji protiv presude (čl. 400. st. 3. ZPP). Tuženiku je drugostupanjsko rješenje dostavljeno 20. listopada 2017., pa je pravovremena samo revizija podnesena sudu 20. studenog 2017., dok je dopuna revizije podnesena sudu 2. studenog 2018., dakle nakon isteka roka u kojemu je tuženik mogao podnijeti reviziju i dopunu revizije.

 

Zagreb, 13. travnja 2021.