- 1 -              Rev 845/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 845/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. N. iz R., OIB: …, koju zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u S. B., protiv tuženika N. M. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica I. B. P., odvjetnica u Z., radi isplate i utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1003/16-2 od 13. listopada 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-3852/13-27 od 24. svibnja 2016., u sjednici održanoj 13. travnja 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužiteljice izjavljena protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1003/16-2 od 13. listopada 2016. u dijelu u kojem je potvrđena točka II. i preinačena točka I. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-3852/13-27 od 24. svibnja 2016.

 

r i j e š i o   j e:

 

Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tužiteljice izjavljena protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž-1003/16-2 od 13. listopada 2016. u dijelu u kojem je potvrđena točka III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-3852/13-27 od 24. svibnja 2016.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku platiti tužiteljici na ime povrata kupovnine 44.150,00 Eura u protuvrijednosti kuna na dan isplate sa zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. I.), dok je preostali dio tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog, kao i alternativno postavljen tužbeni zahtjev u cijelosti odbijeni (toč. II.). Ujedno je prihvaćen protutužbeni zahtjev te je naloženo tužiteljici platiti tuženiku 13.830,00 Eura u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, sa zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. III.).

 

2. Rješenjem suda prvog stupnja sud se oglasio nenadležnim za odlučivanje o prijedlogu tužitelja za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu (toč. I.), odbačen je prijedlog tužiteljice za oslobođenje od plaćanja sudskih pristojbi (toč. II.), te je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak (toč. III.).

 

3. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice, a žalba tuženika je uvažena te su presuda i rješenje suda prvog stupnja potvrđeni u točkama I. i II. izreke presude, a preinačeni u točki I. izreke presude i točki III. izreke rješenja na način da je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom kojim se nalaže tuženiku platiti tužiteljici na ime povrata kupoprodajne cijene iznos od 44.150,00 Eura u protuvrijednosti kuna na dan isplate sa zateznim kamatama, te je naloženo tužiteljici isplatiti tuženiku na ime naknade parničnog troška iznos od 34.531,20 kuna.

 

4. Protiv presude suda drugoga stupnja tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju ne navodeći po kom zakonskom osnovu reviziju podnosi, da li prema čl. 382. st. 1. ili prema čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak podredno preinačiti.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija tužiteljice je djelomično neosnovana, a dijelom nedopuštena.

 

7. Odredbom čl. 382. st. 1. toč.1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn. Nadalje, odredbom čl. 382. st.1. točka 2. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa dok je odredbom čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

 

8. Predmet spora u revizijskom stupnju je tužbeni zahtjev na isplatu u iznosu od 87.000,00 Eura (653.625,00 kuna), te protutužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu 13.850,00 Eura (105.814,00 kuna).

 

9.1. Obzirom da se u situaciji kakva je u ovom predmetu, kada je uz tužbeni zahtjev istaknut i protutužbeni zahtjev, dopuštenost revizije ocjenjuje prema vrijednosti predmeta spora svakog od tih zahtjeva pojedinačno - a ne po njihovom zbroju (jer po svojoj pravnoj prirodi, a u smislu odredaba čl. 189. ZPP-a, protutužba predstavlja samostalnu tužbu), za ocjenu dopuštenosti revizije podnesene protiv ovdje osporene drugostupanjske presude o tužbenom zahtjevu na isplatu, te o protutužbenom zahtjevu na isplatu mjerodavne su vrijednosti predmeta spora svakog od tih zahtjeva pojedinačno (čl. 37. st. 2. ZPP).

 

9.2. Protutužbeni zahtjev odnosi se na isplatu strane valute (13.850,00 Eura) u kunskoj protuvrijednosti, pa se vrijednost predmeta spora utvrđuje prema kunskoj protuvrijednosti tog iznosa strane valute u vrijeme podnošenja protutužbe, a što iznosi 105.814,00 kuna.

 

Budući da vrijednost revizijom pobijanog dijela presude u odnosu na protutužbeni zahtjev u ovom postupku ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna, ne radi se o radnom sporu u kojem bi se pobijala odluka o otkazu ugovora o radu, odnosno tražilo utvrđenje postojanja radnog odnosa, a niti je sud drugoga stupnja drugostupanjsku odluku donio na temelju odredbe čl. 373.a i čl. 373.b ZPP, to revizija tužiteljice u odnosu na protutužbeni zahtjev nije dopuštena u smislu citiranih odredbi čl. 382. st. 1. točka 1., 2. i 3. ZPP.

 

9.3. Stoga revizija tužiteljice, u dijelu u kojem ista pobija protutužbeni zahtjev, nije razmatrana kao izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da tužiteljica u reviziji nije određeno naznačila materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

10.Slijedom navedenog valjalo je podnesenu reviziju u odnosu na pobijani protutužbeni zahtjev odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

11. U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Kako vrijednost pobijanog dijela presude u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice prelazi iznos od 200.000,00 kuna, to je u tom dijelu revizija tužiteljica razmotrena kao revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

12. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

 

- da su stranke, tužiteljica kao kupac i tuženik kao prodavatelj, 11. listopada 2005. zaključile predugovor o kupoprodaji stana na I. katu zgrade u R. u … sagrađenoj na čl.br. 2516/7,

 

- da je navedenim predugovorom ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 216.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja (čl. 3. predugovora), a koju cijenu se je tužiteljica obvezala platiti, i to 30.000,00 Eura prilikom sklapanja navedenog predugovora, a ostatak ugovorene cijene u obrocima od sedam godišnjih rata sa dospijećem svakog 1. rujna počevši od 2006. godine (čl. 15. predugovora), a tuženik se obvezao tužiteljici izdati ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva nakon potpune isplate ugovorene cijene,

 

- da je tužiteljica po navedenom predugovoru tuženiku isplatila iznos od 30.000,00 Eura prilikom sklapanja predugovora, te dospjele godišnje obroke u 2006., 2007. i 2008. godini, na način da mu je ukupno isplatila 129.150,00 Eura pri čemu se iznos od 24.150,00 Eura odnosi na ugovorene kamate, a iznos od 105.000,00 Eura na dio ugovorne kupoprodajne cijene,

 

- da tužiteljica nakon 2008. nije isplatila ni jedan dospjeli godišnji obrok ugovorne kupoprodajne cijene,

 

- da su stranke ugovorile (čl.13. predugovora) za slučaj raskida predugovora zbog neplaćanja dvije dospjele rate ugovorene kupoprodajne cijene, da će tužiteljica tuženiku platiti naknadu za korištenje stana u mjesečnom iznosu od 1.000,00 Eura za cijelo korištenje od useljenja pa do iseljenja, i pravo tuženika kao prodavatelja da navedenu naknadu naplati iz iznosa isplaćenog mu s osnova kupoprodajne cijene,

 

- da se tužiteljica s danom sklapanja predugovora (11. listopada 2005.) uselila u stan koji je bio predmet prodaje po navedenom predugovoru,

 

- da su stranke sporazumno raskinule navedeni predugovor 3. studenog 2012. i da se tužiteljica iz stana koji je bio predmet prodaje iselila 10. studenog 2012.,

 

- da je tužiteljica bila u posjedu i korištenju navedenog stana 85 mjeseci, te da je u skladu s odredbom čl. 13. raskinutog predugovora dužna tuženiku naknadu za korištenje stana u ukupnom iznosu od 85.000,00 Eura (po 1.000,00 Eura mjesečno),

 

- da su stranke, tužiteljica kao kupac i tuženik kao prodavatelj, dana 4. lipnja 2008. zaključile predugovor o kupoprodaji stana u potkrovlju zgrade u R. u …, sagrađenoj na čl.br. 2516/7,

 

- da je navedenim predugovorom ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 160.000,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja (čl. 3. predugovora), a koju cijenu se je tužiteljica obvezala platiti, i to 10.000,00 Eura prilikom sklapanja navedenog predugovora, a ostatak ugovorene cijene u obrocima od tri godišnja obroka sa dospijećem u mjesecu rujnu počevši od 2009. (čl. 10. predugovora), a tuženik se je obvezao tužiteljici izdati ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva nakon potpune isplate ugovorene cijene,

 

- da je tužiteljica po navedenom predugovoru tuženiku isplatila 10.000,00 Eura prilikom sklapanja predugovora, i da nakon toga nije platila ni jedan dospjeli godišnji obrok ugovorne kupoprodajne cijene,

 

- da su stranke ugovorile (čl. 9. predugovora) za slučaj raskida predugovora zbog neplaćanja dvije dospjele rate ugovorne kupoprodajne cijene, da će tužiteljica platiti tuženiku naknadu za korištenje stana u mjesečnom iznosu od 1.000,00 Eura za cijelo vrijeme korištenja od useljenja pa do iseljenja, i da je ugovoreno pravo prodavatelja da navedenu naknadu naplati iz iznosa isplaćenog mu s osnova kupoprodajne cijene,

 

- da se je tužiteljica sadanom sklapanja predugovora (4. lipnja 2008.) uselila u navedeni stan koji je bio predmet prodaje po navedenom predugovoru, i da se u tom stanu temeljem dopuštenja tužiteljice i njenog supruga nalazi majka njenog supruga,

 

- da su stranke sporazumno raskinule i navedeni predugovor 3. studenog 2012.,

 

- da se po raskidu navedenog predugovora tužiteljica nije iselila i stan predala u posjed tuženiku, zbog čega su tuženik i njegova supruga u predmetu Općinskog suda u Rovinju broj P-147/13-19 pokrenuli protiv tužiteljice parnicu radi iseljenja, i da je u tom predmetu 29. listopada 2014. donesena prvostupanjska presuda kojom je tužiteljici naloženo da se iseli iz navedenog stana i da isti slobodan od stvari i osoba preda u posjed tuženiku i njegovoj supruzi,

 

- da je tužiteljica, računajući od sklapanja predugovora i useljenja pa do raskida ugovora, bila u posjedu i korištenju navedenog stana 53 mjeseca te da je u skladu sa odredbom čl. 9. raskinutog predugovora dužna tuženiku naknadu za njegovo korištenje u ukupnom iznosu od 53.000,00 Eura (po 1.000,00 Eura mjesečno) – odnosno iznos od 43.000,00 Eura kada se odbije iznos od 10.000,00 Eura koji je tužiteljica platila s osnova kupoprodajne cijene,

 

- da se cijena najma stanova u R. na lokaciji na kojoj se nalaze predmetni stanovi kreće od 30,00 do 35,00 kuna po m2.

 

13. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da od ukupno plaćenog iznosa s osnova ugovorene cijene, tuženik za korištenje stana na I. kata zgrade ima pravo zadržati iznos od 85.000,00 Eura (za 85 mjeseci po 1.000,00 Eura) radi čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice za razliku plaćenog tuženiku po predugovoru od 11. listopada 2005. u iznosu od 44.150,00 Eura u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

 

Nadalje u odnosu na protutužbeni zahtjev sud prvog stupnja je zaključio da tuženiku po predugovoru od 4. lipnja 2008. tj. za korištenje stana u potkrovlju do dana raskida pripada pravo na naknadu u iznosu od 43.000,00 Eura (53.000,00 Eura umanjeno za plaćenih 10.000,00 Eura), no obzirom je protutužbenim zahtjevom zatražena isplata manjeg iznosa od onog na kojeg ima pravo u cijelosti je prihvaćen protutužbeni zahtjev.

 

Prvostupanjski sud odlučio je i o eventualno kumuliranom zahtjevu ocijenivši da je zaključeni predugovor od 11. listopada 2005. pravno valjan, odnosno da isti nije ništetan. Naime, iako u navedenom predugovoru nije izričito navedeno da kupac može u roku od 3 dana odustati od ugovora, isti je u pretežnom dijelu ispunjen i kontinuirano ispunjavan tijekom dugog vremenskog razdoblja, radi čega se isti sukladno čl. 73. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) ima smatrati pravovaljanim, te da bi razlog za ništavost bio opravdan tek da je tužiteljica, kao kupac, pisano doista i odustala od predmetnog predugovora u roku od 3 dana od njegova potpisivanja.

 

14. Drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice i kojem je prihvaćen protutužbeni zahtjev, no preinačio je u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice na temelju čl. 373. t. 3. ocijenivši da su ispunjene sve pretpostavke za prestanak utužene tražbine prijebojem, obzirom je davanjem odgovora na tužbu udovoljeno zahtjevu iz odredbe čl. 196. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO/05), te da je učinjena izjava o prijeboju protivnoj strani.

 

Naime, drugostupanjski sud zaključuje da obzirom je predugovorom od 4. lipnja 2008. plaćanje naknade za korištenje stana u slučaju raskida ugovora ugovoreno za cijelo razdoblje korištenja, sve do vraćanja stana u posjed tuženiku, a tužiteljica nije navedeni stan predala u posjed tuženiku nakon raskida ugovora, već je nastavila njegovo korištenje, tada tuženik po navedeno osnovu ima tražbinu prema tužiteljici i u vremenskom razdoblju nakon raskida ugovora, sve do podnošenja protutužbe, zaključno s mjesecom siječnjem 2014., a što daje iznos od 15.000,00 Eura.

 

Stoga je drugostupanjski sud ocijenio da je prigovorom građanskopravne kompenzacije učinjenog davanjem pismenog odgovora na tužbu prestala cijela utužena tražbina tužiteljice, kao i da je tražbina tuženika s osnova naknade za korištenje stanova veća od iznosa ukupno plaćenog mu od strane tužiteljice za 13.850,00 Eura. Nadalje drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi ništavosti na koje se pozivala tužiteljica, ali je i ocijenio da nije osnovan prigovor zastare iznesen od strane tužiteljice, obzirom je naknada tražbine za korištenje stanova kao predmet prodaje za slučaj raskid predmetnih ugovora dospjela tek s trenutkom raskida, te je tek raskidom ugovora tuženik bio u mogućnosti utužiti naknadu iz odredbi predmetnih ugovora.

 

15. Suprotno tvrdnjama tužiteljice iznesenim u reviziji, tijekom postupka pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. To stoga, jer ovaj revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude, kao i u obrazloženju prvostupanjske presude, navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju, niti pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati.

 

U odnosu na revizijske navode koje tužiteljica iznosi u okviru revizijskog razloga počinjene bitne povrede, a koji se zapravo svode na prigovor ocjeni izvedenih dokaza te iznošenje drugačijih zaključaka, suprotnih zaključcima nižestupanjskih sudova, valja reći da navedene prigovore revizijski sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ocjenu njihove osnovanosti. To stoga jer, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

16. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari, postupajući u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP, prema kojoj tužitelj može kumulirati zahtjeve koji su u međusobnoj vezi i tako da zahtijeva od suda da sljedeći od istaknutih zahtjeva prihvati tek ako ustanovi da onaj koji je prije njega istaknut nije osnovan, istaknula prvi tužbeni zahtjev na isplatu, te eventualno kumulirani zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovora i isplatu.

 

Sukladno odredbi čl. 188. st.2. ZPP prvostupanjski sud kad prihvati prvi od eventualno istaknutih zahtjeva o ostalim zahtjevima ne odlučuje, pa stoga ni drugostupanjski sud kad preinači prvostupanjsku presudu i odbije prvi od tako istaknutih zahtjeva nije ovlašten odlučiti o ostalim zahtjevima.

 

Međutim, u predmetnom postupku prvostupanjski sud je već prilikom donošenja odluke o prvom istaknutom zahtjevu, odlučio i o eventualno kumuliranom zahtjevu, radi čega je drugostupanjski sud odlučujući povodom žalbe tužiteljice ocijenio zakonitost odluke prvostupanjskog suda u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev.

 

Okolnost što je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koji je postavljen kao eventualni tužbeni zahtjev u smislu čl. 188. st. 2. ZPP nije u konkretnom slučaju utjecala na pravilnost odlučivanja o tom tužbenom zahtjevu.

 

Obzirom je o eventualno kumuliranom zahtjevu odlučio prvostupanjski sud, a ne kako revidentica u reviziji navodi drugostupanjski, neosnovana je tvrdnja revidentice da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 188. st. 2. ZPP, a koju revidentica nalazi u tome da je drugostupanjski sud, ocijenivši neosnovanim prvopostavljeni (primarni) tužbeni zahtjev tužiteljice, mogao samo ukinuti prvostupanjsku presudu s uputom prvostupanjskom sudu da odluči o podrednom zahtjevu iz tužbe.

 

17. Prema odredbi čl.195. ZOO/05 dužnik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće i ako su obje dospjele.

 

Kada su ispunjene te pretpostavke traži se još da jedna strana izjavi drugoj da vrši prijeboj (čl. 196. st. 1. ZOO/05), a takva izjava je i prema nalaženju ovog suda sadržana u odgovoru na tužbu. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu kroz izračun potraživanja u odnosu na korištenje obiju stanova po predmetnim ugovorima kao i kroz isticanje preostalog iznosa troškova korištenja obiju nekretnina dao izjavu o prijeboju u smislu odredbe čl. 196. st.1. ZOO/05, te istakao i daljnji protutužbeni zahtjev.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu jasno precizirao s kojim dospjelim potraživanjem tužiteljice prebija svoje dospjelo potraživanje te time izjavio volju o namjeravanom prebijanju, samoinicijativno zahtijevajući od tužiteljice da se njihova međusobna potraživanja prebiju.

 

18. U konkretnom slučaju ne može se primijeniti odredba čl. 229. ZOO/05 na koju se revidentica poziva u reviziji, budući da se navedena odredba primjenjuje na povremena potraživanja zakupnine i najamnine, dok je u ovom predmetu tražbina tuženika iz predmetnih ugovora u cijelosti dospjela na naplatu 3. studenog 2012. s trenutkom raskida ugovora, a sukladno utvrđenju nižestupanjskih sudova.

 

19. Pravilnim valja prihvatiti i shvaćanje nižestupanjskih sudova u odnosu na eventualno kumulirani zahtjev da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi ništavosti. Naime, u konkretnom slučaju, kada je predugovor od 11. listopada 2005. u pretežitom dijelu ispunjen, pa i raskinut suglasnošću obiju strana, okolnost da u istom nije izričito navedeno da kupac može u roku od tri dana odustati od ugovora je bez pravnog učinka, te ne čini taj ugovor sam po sebi ništavim.

 

21. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužiteljice u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu valjalo odbiti kao neosnovanu, na temelju čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 13. travnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan