- 1 -              Rev 182/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 182/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Š. pok. A. iz Z., E. V. br. 17, OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. S., odvjetniku u Z., protiv tuženika Grada Z., N. t. 1, OIB: …, zastupanog po punomoćnici R. V., dipl.iur. zaposlenoj kod tuženika, radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3341/15-2 od 25. listopada 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2514/11 od 27. svibnja 2015., u sjednici održanoj 13. travnja 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukida se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3341/15-2 od 25. listopada 2016. te se predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka nastalim povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tužitelj vlasnik čest.zem. 1393/5 površine 311m2 u k.o. Z., što je u naravi dio čestice u površini od 149m2 kako je prikazano na priloženoj skici sudskog očevida od 5. travnja 2012. po vještaku mjerniku T. Ć., slovima: A-B-C-D-E-A, što da je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelj temeljem te presude, a nakon pravomoćnosti iste, ishodi uknjižbu prava suvlasništva u zemljišnim knjigama uz istovremeni upis brisanja postojećeg upisa (točka I. izreke). Tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan u dijelu kojim je tužitelj zatražio da se na predmetnoj čestici utvrdi suvlasnikom za 149/311 dijela, kao i u dijelu kojim je zatražio izdavanje tabularne isprave od strane tuženika (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 11.734,37 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu pod točkama I. i III. izreke na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan te je ujedno tužitelju naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 700,00 kn.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku podnio reviziju zbog materijalnopravnog pitanja za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže preinačiti pobijanu presudu, podredno je ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je osnovana.

 

6.Odredbom čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (toč. 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (toč. 2.) i ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP-a (toč. 3.).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

6.1. U konkretnom slučaju drugostupanjska presuda je donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, pa je stoga tužitelju u ovoj pravnoj stvari dopušteno podnošenje revizije za koju su pretpostavke određene čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a.

 

6.2. U takvoj situaciji, a kada je dakle dopušteno podnošenje redovne revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, nema mogućnosti podnošenja revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, tzv. izvanredne revizije.

 

6.3. Zato je ovaj sud podnesenu reviziju tužitelja razmatrao kao redovnu reviziju i u tom smislu ocjenjivao osnovanost njezinih navoda, te u tom smislu i ispitao zakonitost pobijane presude.

 

7. U revizijskom stupnju postupka predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je vlasnik čest.zem. 1393/5 površine 311m2 u k.o. Z., što je u naravi dio čestice u površini od 149m2 prikazanoj na skici sudskog očevida od 5. travnja 2012. po vještaku mjerniku slovima: A-B-C-D-E-A, što da je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelj nakon pravomoćnosti presude ishodi uknjižbu u zemljišnim knjigama uz istovremeni upis brisanja postojećeg upisa.

 

8. Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. Odredbom čl. 386. ZPP-a propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, dok se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

 

10. Prvostupanjski sud je, pošavši od toga da su matičnu čest.zem.1344/1 stare izmjere k.o. P., od koje je nastao sporni dio današnje čest.zem. 1393/5 k.o Z. koji predstavlja okućnicu tužitelja ograđenu betonskim zidom i fizički odijeljenu od preostalog dijela čest. zem. 1393/5 koju u naravi čini asfaltirani put, prednici tužitelja, članovi obitelji P., stekli na temelju dosjelosti do 6. travnja 1941., kako su to propisivala pravna pravila Paragrafa 1472. Općeg građanskog zakona (koji se od 1946. primjenjivao kao pravno pravilo prema Zakonu o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije, Službeni list FNRJ 84/46, 105/46 i 96/47), koju je potom zamjenom nekretnina 1948. stekao otac tužitelja A. Š., da bi tužitelj nakon smrti oca u vlasništvo i posjed dobio između ostalog i sporni dio čestice.

 

11. Drugostupanjski sud je ocijenio da je riječ o nekretnini nacionaliziranoj na temelju odredbe čl. 58. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ br. 52/58) stupanjem na snagu tog Zakona 26. prosinca 1958., kojim su nacionalizirane i postale društveno vlasništvo sva izgrađena i neizgrađena građevinska zemljišta u užim gradskim rajonima, gradova i naselja gradskog karaktera, pa tako i predmetna nekretnina. Obzirom da je riječ o nekretnini koja je upisana kao društveno vlasništvo, a tužitelju, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, nedostaje vrijeme posjedovanja kao zakonska pretpostavaka stjecanja prava vlasništva dosjelošću tijekom relevantnog razdoblja od 8. listopada 1991. do podnošenja tužbe 13. listopada 2009., drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

12. Tužitelj je u reviziji osporio pravilnost shvaćanja drugostupanjskog suda obzirom na računanje rokova za stjecanje prava vlasništva dosjelošću za nekretninu koja je bila upisana kao društveno vlasništvo.

 

13. Ocjena ovog suda je da navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

14. U odlukama ovog suda broj Rev-1480/2016 od 5. studenog 2019., Rev-2771/2013 od 13. kolovoza 2013., Rev-291/14 od 17. travnja 2018., izraženo je sljedeće shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

14.1. Obrazloženje navedenog pravnog shvaćanja polazi od odredbe čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine Republike Hrvatske“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) kojom je stavljen izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

14.2. Nakon toga je odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP-a bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

14.3. Ustavni sud je 17. studenog 1999. ukinuo čl. 388. st. 4. ZVDSP-a iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., „Narodne novine“, broj 137/99 od 4. prosinca 1999.)

 

14.4. U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10.

 

U tim presuda je zauzeto pravno shvaćanje:

 

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

 

14.5. Prema navedenom pravno shvaćanje drugostupanjskog suda protivno je pravnom shvaćanju ovoga, ali i Europskog suda za ljudska prava, iznesenom u navedenim odlukama.

 

14.6. Budući da je tužitelj posjedovao spornu nekretninu i prije 8. listopada 1991., sud će u nastavku postupka, odlučujući ponovno o žalbenim prigovorima tuženika, ispitati postoje li okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Europski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva.

 

15. Kako zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud nije raspravio sve relevantne činjenice, odnosno jesu li u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tome sudu na ponovno odlučivanje.

 

16. U nastavku postupka drugostupanjski sud će utvrditi sve relevantne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem vodeći računa o izraženom shvaćanju u ovoj odluci.

 

17. Odluka o troškovima postupka nastalim u povodu revizije utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 13. travnja 2021.

 

                                                                      Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v.r.