- 1 -              Revt 575/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 575/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. D. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku D. R., odvjetniku u S., protiv  tuženika K. K., iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Č. & p. d.o.o., u Z., i T. d.o.o., iz S. N., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku M. Lj., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lj. & p. d.o.o. u Z., radi zaključenja ugovora o kupoprodaji dionica, odlučujući o reviziji 1. tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5330/2016-6 od 5. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2595/12 od 18. svibnja 2016., u sjednici održanoj 13. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika K. K. iz Z. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima da u roku osam dana sklope s tužiteljicom Ugovor o kupoprodaji dionica sadržaja koji je pobliže naveden u točki I. izreke prvostupanjske presude. U točki II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženicima da solidarno tužiteljici naknade trošak parničnog postupka u iznosu od 31.600,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, a u točka III. izreke prvostupanjske presude odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za plaćanjem zatezne kamate na dosuđeni trošak preko stope navedene u točki II. izreke prvostupanjske presude.

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba 1. tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I. i II. izreke u odnosu na tog tuženika, a drugostupanjskim rješenjem u točki I. izreke drugostupanjskog rješenja ukinuta je prvostupanjska presuda u odnosu na 2. tuženika T. d.o.o. iz S. N. te je u točki II. izreke drugostupanjskog rješenja utvrđeno da je tužiteljica povukla tužbu u odnosu na 2. tuženika T. d.o.o. iz S. N.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio 1. tuženik K. K. temeljem čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te ukine pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.

 

4. Tužiteljica nije podnijela odgovor na reviziju.

 

5. Revizija 1. tuženika nije osnovana.

 

6. Na temelju odredbe čl. 382. st. 2. u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

7. Na temelju odredbe čl. 392a. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu kojim se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koja je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje propisa i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

8. Predmet spora u revizijskoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice naložiti tuženiku K. K. iz Z. sklapanje ugovora o prodaji dionica te po sklapanju ugovora isplatiti tužiteljici iznos kupoprodajne cijene dionica.

 

9. 1. tuženik u reviziji postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

1. Kad dospijeva obveza na sklapanje ugora o prodaji dionica iz čl. 49. Zakona o preuzimanju dioničkih društava ("Narodne novine", broj 109/07 – dalje: ZPDD)?

 

2. Je li pretpostavka za primjenu odredbe čl. 49. ZPDD/07, te pokretanje sudskog postupka temeljem ove odredbe, prethodno odobrenje zahtjeva za objavljivanje ponude za preuzimanje od strane Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga – dalje: HANFA?

 

3. Može li temeljem odredbe čl. 49. ZPDD svakodobni dioničar ciljnog društva putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugora o prodaji dionica ili je ovo pravo zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica, pravo samo onih dioničara koji su to bili u trenutku nastanka obveze objavljivanja ponude za preuzimanje?

 

4. Može li svakodobni dioničar ciljnog društva putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugora o prodaji dionica protiv pravnih ili fizičkih osoba, u smislu odredbe čl. 49. ZPDD, ako te osobe od kojih zahtijeva  obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica, u trenutku podnošenja tužbe ne prelaze prag od 25% od ukupnog broj glasova (čl. 4. st. 1. Zakona o preuzimanju dioničkih društava ("Narodne novine", broj 83/02)?

 

10. Revident u reviziji kao razloge važnosti u odnosu na prvo i drugo postavljeno pravno pitanje navodi odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2756/13 od 31. kolovoza 2016. i broj Pž-2179/13 od 22. ožujka 2013. u kojima da je zauzeto pravno shvaćanje suprotno od onog u ovom postupku, a koje se odnosi na pretpostavke za pokretanje sudskog postupka temeljem odredbe čl. 49. ZPDD kao i na dospijeće obveze na sklapanje ugovora o prodaji dionica temeljem čl. 49. ZPDD. U odnosu na ta dva prva pravna pitanja 1. tuženik se poziva i na odluku ovoga suda broj Revt-22/2005 od 21. siječnja 2009. gdje da je isto zauzeto pravno shvaćanje suprotno od onoga u ovome postupku. U odnosu na treće i četvrto pravno pitanje 1. tuženik u reviziji ne navodi razloge važnosti kao što bi primjerice bile suprotstavljene odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ili drugih drugostupanjskih sudova, odnosno gdje bi pobijana odluka u odnosu na ta pitanja bila u suprotnosti s pravnim shvaćanjem zauzetim u odlukama ovoga suda.

 

11. Stoga u odnosu na treće i četvrto postavljeno pravno pitanje nema pretpostavki za meritorno odlučivanje jer revident nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

12. Prva dva naznačena pravna pitanja važna su za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni iz razloga što u vezi tih pitanja postoje suprotstavljena i raznolika praksa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a ovaj sud se također nije izrijekom izjasnio i zauzeo pravno shvaćanje u vezi tih pravnih pitanja.

 

13. U postupku je utvrđeno:

 

- da je pravomoćnim i konačnim rješenjem HANFA-e Klasa: UP/I-451-04/11-10/1, Ur. broj: 326-321-11-128 od 29. rujna 2011. utvrđeno da je za 1. tuženika nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva D. d.d. iz Z.,

 

- da je pod točkom II. navedenog rješenja naloženo tuženicima u roku od 30 dana od primitka tog rješenja u skladu sa ZPDD podnijeti HANFA-i zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje, ponudu za preuzimanje i isprave iz čl. 22. st. 3. ZPDD,

 

- da je pod toč. III. izreke navedenog rješenja naloženo ciljnom društvu D. d.d. da to rješenje dostavi svim dioničarima društva i omogući dostavu rješenja putem Središnjeg klirinškog depozitarnog društva – dalje: SKDD,

 

- da tuženici nisu postupili sukladno navedenom rješenju i da nisu u određenom roku podnijeli zahtjev HANFA-i za odobrenje ponude i ponudu.

 

14. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključili su da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan te da je ona kao mali dioničar mogla saznati za svoje pravo iz čl. 49. ZPDD za podnošenje tužbe protiv tuženika tek kada joj je dostavljeno rješenje HANFA-e od 29. rujna 2011., slijedom čega protekom roka od 30 dana, koji je ostavljen tuženicima za traženje odobrenja i nakon toga objavu ponude, tužiteljica je stekla pravo podnošenja ove tužbe. Pri tome nižestupanjski sudovi zaključuju da pretpostavka za podnošenje tužbe iz čl. 49. ZPDD nije prethodno odobrenje zahtjeva za objavljivanje ponude za preuzimanje od strane HANFA-e.

 

15. Suprotno takvim pravnim shvaćanjima nižestupanjskih sudova revident u reviziji ističe u odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje da su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica iz čl. 49. ZPDD dospijeva tek nakon donošenja rješenja HANFA-e kojim se određuje obveza objavljivanja ponude, jer ta obveza je nastala još 2005. kako je to i navedeno u rješenju HANFA-e, a prema pravnom shvaćanju 1. tuženika općenito je pretpostavka za pravo na tužbu iz čl. 49. ZPDD samo ako je prethodno HANFA odobrila zahtjev za odobrenje ponude za preuzimanje.

 

16. Odredbom čl. 49. ZPDD ako ponuditelj ne objavi ponudu za preuzimanje, pod uvjetima i na način iz ZPDD, svaki dioničar ciljnog društva može putem mjesno nadležnog trgovačkog suda zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica, pod uvjetima pod kojim je morala biti objavljena ponuda za preuzimanje. Točno je da je u rješenju HANFA-e od 29. rujna 2011. određeno da je obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva D. d.d. za tuženika nastala 12. travnja 2005., ali je tužiteljica za to saznala tek kada joj je dostavljeno rješenje HANFA-e od 29. rujna 2011. Slijedom navedenog ovaj sud u cijelosti prihvaća pravno stajalište nižestupanjskih sudova da je pravo tužiteljice na tužbu iz čl. 49. ZPDD nastalo i tužiteljica je to pravo mogla koristiti tek od saznanja za obvezu objavljivanja ponude za preuzimanje društva D. d.d. iz Z., a što je bilo danom dostavljanja navedenog rješenja HANFA-e od 29. rujna 2011.

 

17. Prema tome treba napomenuti da se razlikuju datumi od kada je nastala obveza tuženika za objavljivanja ponude za preuzimanje društva od datuma kada je tužiteljica saznala za tu obvezu i za mogućnost pravne zaštite svojih prava sukladno odredbi čl. 49. ZPDD. Stoga je odgovor na prvo postavljeno pravno pitanje da obveza na sklapanje ugovora o prodaji dionica iz čl. 49. ZPDD nastaje ili dospijeva onog trenutka kada je mali dioničar saznao za obvezu objavljivanja ponude za preuzimanje društva, a to znači o dana kada je primio rješenje HANFA-e gdje je utvrđena ta obveza tuženika. Slijedom toga nije osnovan niti prigovor zastare zahtjeva tužiteljice koja je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 2012., a rješenje HANFA-e je doneseno i dostavljeno tužiteljici 2011.

 

18. Nadalje, ovaj sud prihvaća da prethodno odobrenje zahtjeva za objavljivanje ponude za preuzimanje nije pretpostavka ostvarivanja prava iz čl. 49. ZPDD. Naime, točno je da bi strogo formalno tumačenje odredbe čl. 49. ZPDD upućivalo da se pravo na tužbu svakog dioničara može ostvarivati ako ponuditelj ne objavi ponudu za preuzimanje pod uvjetima i na način iz ZPDD, a što bi moglo značiti sukladno odobrenju HANFA-e, ali bi takvo tumačenje bilo suprotno cilju i svrsi odredbe čl. 49. ZPDD i prava malih dioničara ciljnog društva da mogu zahtijevati obvezno sklapanje ugovora o prodaji dionica.

 

18.1. To iz razloga jer u slučaju kada nakon rješenja HANFA-e kojim se određuje da je nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje određenog društva te da je ujedno potrebno zatražiti odobrenje za objavljivanje te ponude, a preuzimatelji ne bi postupili sukladno takvom rješenju, nastala bi pravna praznina kojom bi bilo onemogućeno ostvarivanje prava i zaštita malih dioničara. Upravo na zaključak da odobrenje za objavljivanja ponude za preuzimanje društva nije pretpostavka za ostvarenje zaštite iz čl. 49. ZPDD je izmjena te odredbe u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju dioničkih društava ("Narodne novine", broj 148/13 – dalje: ZID ZPDD). Kod te izmjene izrijekom je u čl. 49. ZPDD, između ostalog navedeno da pravo na tužbu iz čl. 49. ZPDD pripada malom dioničaru neovisno o tome je li ista utvrđena rješenjem HANFA-e i ako u roku nije podnesen uredan zahtjev za odobrenje objavljivanje ponude za preuzimanje. Slijedom navedenog, odgovor na drugo postavljeno pravno pitanje je da za primjenu odredbe čl. 49. ZPDD nije pretpostavka prethodno odobrenje zahtjeva za objavljivanje ponude za preuzimanje od strane HANFA-e.

 

19. Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju 1. tuženika i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 13. travnja 2021.

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.