- 1 -              Revd 4182/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4182/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. K. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik N. I., odvjetnik u S., i dr. sc. D. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i partneti d.o.o. S., protiv I-tuženika L. T., OIB: … i II-tuženika G. T., OIB: …, oboje iz N., koje zastupa punomoćnica R. J., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1336/2019-2 od 20. kolovoza 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pi-841/14 od 29. studenog 2019. u sjednici održanoj 13. travnja 2021.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

              Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1336/2019-2 od 20. kolovoza 2020. se odbacuje kao nedopušten.

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelj H. K. je podneskom 12. listopada 2012. predložio dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1336/2019-2 od 20. kolovoza 2020. u stavku prvom izreke kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pi-841/14 od 29. studenog 2019. u točkama I., II. i III. izreke, radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

2. Tuženici nisu odgovorili na prijedlog.

 

3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

4. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

 

              "I. U cijelosti se odbija kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "1. Dužni su tuženi L. T., S.-J., OIB: …, N. i G. T., OIB: … N., isplatiti tužitelju H. K., S., OIB: … na ime svojeg obogaćenja svaki po 500.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom u visini koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena koja teče od 01.01.2014. pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

              II. U cijelosti se odbija kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "Utvrđuje se da je tužitelj H. K. suvlasnik za 2/6 idealnog dijela stana na I katu zapadnog dijela zgrade koja je sagrađena na čest. zem. 9748/2 i označena kao čest. zgr. 4235, sve upisano u K. S., pa su tuženici L. T., S.-J., OIB: …, N. i G. T., OIB: … koji su uknjiženi kao suvlasnici za po ½ idealnog dijela dužni ispustiti ispravu podobnu za uknjižbu toga prava i to svaki za po 1/6 idealnog dijela, sve u roku od 15 dana jer će u protivnom te isprave zamijeniti ova presuda."

 

4.1. Presuda se temelji na utvrđenju :

 

- da je presudom Općinskog suda u Splitu, u sporu između tužitelja H. K. protiv 12 tuženika (vlasnika stanova) utvrđeno da su u zgradi anagrafske oznake S., koja se sastoji od tri stana u podrumu, te po dva stana na polukatu, prvom katu i drugom katu (po sedam na istočnoj i jedan na zapadnoj strani zgrade) sa pripacima i zajedničkim dijelovima, koja zgrada je sagrađena na čest. zem. 9748/2 i označena kao čest. zgr. 4235, sve upisane u ZU 9030, sve položeno u k.o. S., jedne spreme na etaži podrumu ispod glavnog ulaznog spremišta sa … u zgradi i cijeli zapadni dio potkrovlja te zgrade pripaci stana koji se nalazi na I. katu dijela te zgrade i dijele pravnu sudbinu tog stana, što su tuženici dužni trpjeti,

 

- da je u ostavinskom postupku iza pok. Z. K. rješenjem o nasljeđivanju br. O-2271/97 od 6. prosinca 1997. H. K. proglašen na temelju oporuke nasljednikom za cijelo potkrovlje na zapadnom dijelu čest. zgr. 4235 kao izvanknjižno vlasništvo, a nasljednicima četverosobnog stana na prvom katu zapadnog dijela čest. zgr. 4235 k.o. S., su proglašeni H. K. u 4/32 dijela, mlt. D. P. u 14/32 dijela, te K. D. i K. K. G. (djeca tužitelja), svako u 7/32 dijela,

 

- da su nasljednici pok. Z. K. četverosobni stan na prvom katu prodali M. I. po cijeni od 276.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, te se M. I. i uknjižio vlasnikom stana 21. listopada 2010. (Z-9448/10), a M. I. je Ugovorom o darovanju od 5. listopada 2011. darovao stan sinu M. T., a M. T. se uknjižio vlasnikom stana 19. listopada 2011. (Z-11015/11),

 

- da je T. M. je 28. listopada 2011. prodao svakom od tuženika po 1/2 dijela nekretnine, stana koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na čest. zem. 9748/2, čest. zgr. 4235 ZU 9030 poduložak 6, k.o. S., u naravi jedan četverosobni stan na prvom katu zapadnog dijela zgrade, S., neodvojivo povezan sa suvlasničkim djelom nekretnine kao cjelinom, koju čini zgrada i pripadajuće zemljište, sukladno čl. 66. 68. i 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za cijenu od 490.000,00 EUR, plativo u kunama po prodajnom tečaju HNB na dan isplate, a tuženici su se uknjižili suvlasnicima nekretnine u predmetu br. Z-6758/12.

 

4.2. Imajući na umu da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako je tavanski prostor (šufit površine oko 100 m2), tj. zapadni dio potkrovlja zgrade pripadak četverosobnog stana u S. (B.) koji ne predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu, kao i da rješenje o nasljeđivanju iza pok. Z. K. ne veže treće osobe (ovdje tuženike), prema shvaćanju drugostupanjskog suda tuženici su na temelju zakona i na temelju kupoprodajnog ugovora stekli suvlasništvo i na tavanskom prostoru iznad stana na prvom katu.

 

4.3. Ovo shvaćanje sud temelji na odredbama čl. 5., 7. i 9. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 – dalje: ZVDSP), te odredbe čl. 366. st. 1. ZVDSP kojom je propisano da od dana stupanja na snagu ovog Zakona u Republici Hrvatskoj vrijedi načelo pravne jedinstvenosti određeno čl. 9. tog Zakona, ako posebnim zakonom nije što drugo određeno.

 

4.4. Sud se pozvao i na odredbu čl. 66. ZVDSP kojom je propisano da vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) proizlazi i ostaje neodvojivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom (idealnim dijelom) nekretnine na kojem je uspostavljeno, te na odredbu čl. 67. st. 1. ZV kojom je propisano je da vlasništvo posebnog dijela može biti uspostavljeno glede dijela suvlasničke nekretnine koji čini samostalnu uporabnu cjelinu prikladnu za izvršavanje vlasnikovih ovlasti, kao što je stan ili druga samostalna uporabna cjelina, i odredbu čl. 67. st. 3. ZVDSP prema kojoj se vlasništvo posebnog dijela nekretnine može protezati i na sporedne dijelove kao što su otvoreni balkoni, terase, podrumske i tavanske prostorije, s tim što se po čl.67. st. 5. ZVDSP glede sporednih dijelova primjenjuju odgovarajuća pravila za pripatke. Pri tome da nije od značaja što zgrada nije etažirana, jer se do povezivanja etažnog vlasništva sa suvlasništvom primjenjuje čl. 370. ZVDSP.

 

4.5. Polazeći od utvrđenja da je tavanski prostor (šufit površine oko 100 m2), tj. zapadni dio potkrovlja zgrade pripadak četverosobnog stana u S. (B.) i da ne predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu, da rješenje o nasljeđivanju iza pok. Z. K. ne veže treće osobe, tuženici su na temelju valjanih pravnih osnova (kupoprodajnog ugovora i zakona), stekli suvlasništvo i na tavanskom prostoru. Stoga je odbijen kondikcijski zahtjev tužitelja za isplatu (po 500.000,00 kuna svaki tuženik) stečenog bez osnova u po odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO), a tuženici ne odgovaraju ni za štetu jer u njihovim radnjama nije bilo protupravnosti.

 

4.6. Tvrdnje tužitelja da je stekao pravo vlasništva na potkrovlju, pa da bi postao suvlasnikom u odgovarajućem dijelu stana na prvom katu sudovi su ocijenili neosnovanim, jer rješenje o nasljeđivanju potkrovlja kojim je tužitelj utvrđen izvanknjižnim vlasnikom potkrovlja na temelju oporuke svoje pok. majke, ne obvezuje tuženike, jer je u trenutku smrti Z. K. već stupio na snagu ZVDSP, odnosno odredbe ZVDSP o jedinstvenosti nekretnine. Rješenje o nasljeđivanju u dijelu u kojem je tužitelj utvrđen na temelju oporuke izvanknjižnom vlasnikom potkrovlja, nema učinak prema trećima koje nisu sudjelovale u ostavinskom postupku. Slijedom navedenog zauzeto je shvaćanje da tužitelj nije stekao niti je mogao steći pravo vlasništva na potkrovlju odvojeno od prava vlasništva na stanu čije je potkrovlje utvrđeno nesamostalnim pripatkom stana, pa je odbijen podredni tužbeni zahtjev.

 

5. Tužitelj je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji drugostupanjska presuda te je predložio da mu se dopusti podnošenje revizije radi pravnih pitanja:

 

              1. ako je ugovorna volja stranaka kupoprodajnog ugovora bila prodaja stvari bez pripatka (što je među strankama nesporno jer s o tome istovjetno iskazivali tužitelj i tuženici,), jesu li sudovi bili dužni po službenoj dužnosti utvrditi radi li se o ništetnom pravnom poslu ( s obzirom na to da je to bilo nedvojbeno iz činjeničnih navoda tužitelja i tuženika, koji su suglasno potvrdili da potkrovlje nije bilo predmetom prodaje niti je za isto ugovorena i isplaćena kupoprodajna cijena ) jer je predmet prodaje bila stvar koja ne može biti u prometu, što predstavlja prethodno pitanje o čijem rješavanju ovisi osnovanost kako glavnog tako i podrednog tužbenog zahtjeva tužitelja?

 

              2. Jesu li tuženici mogli steći pravo vlasništva pripatka stvari (u ovom slučaju potkrovlja) temeljem ugovora o kupoprodaji stana, temeljem kojeg nesporno, suglasnom voljom ugovornih strana, predmet prodaje nije bio pripadak (potkrovlje), u okolnostima kada za pripadak nesporno nije ugovorena ni plaćena prodajna cijena?

 

              3. S obzirom na to da je, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje: ZVDSP), u svezi s čl. 67. st. 5. ZVDSP, ključni element kod postanka i kod prestanka svojstva pripatka volja vlasnika pripatka kao samostalne stvari da trajno služi svrsi glavne stvari (subjektivni element), je li prednica tužitelja kao isključiva vlasnica (1/1) i stana i potkrovlja, oduzela svojstvo pripatka potkrovlja time što je oporučno različito raspolagala glede stana (suvlasništvo tužitelja i drugih osoba) i glede potkrovlja (isključivo vlasništvo tužitelja)?

 

              4. Može li nositelj prava vlasništva potkrovlja biti različit od osobe kojoj pripada vlasništvo stana pri derivativnom stjecanju prava vlasništva (temeljem kupoprodajnog ugovora), koji po vlastitim navodima nije kupio potkrovlje, niti je potkrovlje bilo uračunato u predmet ugovora ni u plaćenu kupoprodajnu cijenu (bitni sastojci ugovora), niti je ikada uveden u posjed potkrovlja, niti ima interes za potkrovljem, pa bi u tom smislu izostao nužni subjektivni element za postojanje pertinencije / sporednog dijela stana?

 

              5. Je li potkrovlje podobno za dosjedanje? Ako jest, je li tužitelj redovnom dosjelošću stekao vlasništvo potkrovlja s obzirom na to da je nakon smrti majke (1997.) najmanje deset godina (2007.) posjedovao isto kao isključivi vlasnik (samostalnost) temeljem rješenja o nasljeđivanju (zakonitost), da posjed nije stekao vi, clam, precario (istinitost), te da nije imao razloga sumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (poštenje) a kod činjenice da je tek poslije 2010. i 2011. došlo do pravnog prometa stanom, uz priznanje svih uključenih osoba da potkrovlje nije bilo predmetom kupoprodajnih ugovora?

 

              6. U situaciji kada vlasnik stvari stječe vlasništvo pripatka te stvari temeljem zakona, pripada li bivšem vlasniku pravo na isplatu tržišne protuvrijednosti, odnosno pravo na pravično obeštećenje? S druge strane, ako po vlastitim navodima tuženici nisu kupili ni platili potkrovlje nego samo stan, a nižestupanjski sudovi utvrđuju da je došlo do stjecanja vlasništva ex lege i jednog i drugog, jesu li ispunjene pretpostavke za neosnovano obogaćenje na strani tuženika?

 

6. U prijedlogu su navedene odredbe materijalnog prava na koje se odnose pitanja, a tužitelj je naveo da je riječ o pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse u odlukama revizijskog suda, i to:

 

- glede prvog pitanja u odlukama broj Rev-749/06-2 od 10. listopada 2006. i Revr-1314/13-2 od 3. prosinca 2014,

 

-glede šestog pitanja u odlukama broj Rev-749/06-2 od 10. listopada 2006., Revr-1314/13-2 od 3. prosinca 2014 i Rev-2164/11 od 20. lipnja 2012.,

 

dok je glede drugog pitanje navedeno da o tom pitanju nema prakse revizijskog suda, ali da je presuda suprotna odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu H. protiv Belgije (zahtjev broj 8950/80 od 13. studenog 1987., a glede trećeg pitanja da je pitanje važno jer je riječ o pitanju na koje je ukazano žalbom, o čemu se drugostupanjski sud nije izjasnio, dok za ostala pitanja nije naveden razlog važnosti u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

7. Naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

8. Prvo naznačeno pitanje nje važno za rješenje ovog spora, jer polazi od tvrdnje da su tuženici stekli pravo vlasništva na temelju ugovora o prodaji stvari koja ne može biti u prometu (potkrovlja), što predstavlja prethodno pitanje o čijem rješavanju ovisi osnovanost kako glavnog tako i podrednog tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova tuženici stekli pravo vlasništva stana na prvom katu na temelju kupoprodajnog ugovora o prodaji stana na prvom katu (opisnom u presudi), koji predstavlja samostalnu cjelinu i može biti u prometu. Kupci su stekli pravo vlasništva stana na prvom katu od zemljišnoknjižnog vlasnika, a pripadak tog stana predstavlja i potkrovlje iznad stana, što je utvrđeno presudom upravo u sporu po tužbi ovdje tužitelja protiv svih ostalih vlasnika stanova u istoj zgradi.

 

8.1. Potkrovlje kao pripadak stana na prvom katu nije samostalna cjelina i nije moglo biti samostalnim predmetom oporučnog nasljeđivanja, pa već i zbog tog razloga za rješenje ovog spora nije odlučno kako je vlasnik stana raspolagao stanom na prvom katu i jesu li tuženici stekli pravo vlasništva na potkrovlju (pripatku).

 

7.1. Prvo pitanje nije važno niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer su odluke na koje se tužitelj pozvao donesene na temelju bitno drugačijih činjeničnih utvrđenja u odnosu na predmetni spor.

 

8. U odnosu na ostala naznačena pitanja tužitelj je naveo da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu zato što se presuda temelji na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju na kojemu se temelji obrazloženje odluke Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2364/2011 koje glasi:

 

              „Ovdje treba posebno istaknuti da je tužbeni razlog u ovom postupku neosnovan i stoga što tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je, na temelju kupoprodajnog ugovora od 29. svibnja 2006. sklopljenog sa tuženicom, stekao vlasništvo jednog spremišta ispod parkirališta od 23,49 m2 i parkirnog mjesta 1b sa 17,40 m2 , koje nekretnine predstavljaju sporedne dijelove vezane uz stan, a u zemljišnoj knjizi (zk.ul. 1936 k.o. B.) su upisane kao pripadajući (sporedni dio) posebnog dijela nekretnine – g.t. 1 z.č.712/2 kuće i dvorište sa 565 m2 , na kojoj je uknjiženo pravo vlasništva na 24/100 dijela g.t.1 u korist tuženice.

 

              Dakle, tužitelj tužbom zahtijeva utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na nekretninama koje su sporedni dio nekretnine vezan uz vlasništvo posebnog dijela nekretnine, tj. stana u smislu odredbe čl. 67. st. 3. ZVDSP/01.

 

              Odredbom čl. 67. st. 5. ZVDSP/01 propisano je da se glede sporednih dijelova na odgovarajući način primjenjuju pravila koja vrijede za pripatke stvari. Prema odredbi čl. 7. st.1. ZVDSP/01 pripadak (pertinencija ili pobočna stvar) je pokretna stvar koju je njezin vlasnik namijenio da kao sporedna trajno služi svrsi glavne, a stoji u takvu prostornom odnosu prema glavnoj stvari koji odgovara toj namjeni. Nije pripadak ona stvar koja se prema shvaćanju u prometu ne smatra pripatkom.

 

              Odredbom čl. 5. st. 2. ZVDSP/01 propisano je da tko ima pravo vlasništva ili koje od drugih stvarnih prava ne nekoj stvari, ima ga time i na svim njezinim pripadnostima, ako zakonom nije drukčije određeno.

 

              S obzirom da je predmet kupoprodaje iz kupoprodajnog ugovora kojeg su stranke sklopile 29. svibnja 2006. bio sporedni dio nekretnine koji je vezan uz vlasništvo posebnog dijela nekretnine i kao takav ne može biti samostalni objekt stvarnih prava, niti raspolaganja drugostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan“

 

8.1. Iz obrazloženja navedene presude slijedi da je presuda donesena u sporu iz ugovora o kupoprodaji kojeg su stranke sklopile 29. svibnja 2006., u kojemu je predmet kupoprodaje bio sporedni dio nekretnine koji je vezan uz vlasništvo posebnog dijela nekretnine tuženice, pa kao takav ne može biti samostalni objekt stvarnih prava. Suprotno navedenom, u ovom sporu se presuda temelji na utvrđenju da su tužitelji stekli pravo vlasništva na stanu na prvom katu zgrade na temelju ugovora o kupoprodaji sklopljenog s vlasnikom stana. S druge strane je utvrđeno da tužitelj nije stekao izvanknjižno pravo vlasništva na potkrovlju iznad stana na prvom katu na temelju rješenja o nasljeđivanju, jer je potkrovlje utvrđeno pripatkom stana na prvom katu i ne može biti samostalni objekt stvarnih prava, a zbog istih razloga tužitelj nije stekao izvanknjižno vlasništvo na pripatku po bilo kojoj pravnoj osnovi. Također je utvrđeno da tuženici nisu sudjelovali u ostavinskom postupku, pa rješenje o nasljeđivanju, na koje se pozvao tužitelj, u svakom slučaju nema pravnog učinka na tuženike. Dakle, u ovom slučaju je riječ o pravnom shvaćanju zauzetom na temelju različitih činjeničnih utvrđenja.

 

8.3. Podredno se napominje da za rješenje ovog spora i pravnu poziciju tužitelja nije odlučno jesu li tuženici kupnjom stana na prvom katu stekli i potkrovlje kao pripadak tom stanu, koju su cijenu platili za stan i je i u njoj obuhvaćena i vrijednost pripatka (potkrovlja). Također nije odlučno niti pitanje pripada li bivšem vlasniku stana na prvom katu pravo na isplatu tržišne protuvrijednosti prodavatelju T. M., odnosno pravo na pravično obeštećenje, kod činjenice da je tužitelj svoja prava na potkrovlju kao pripatku stana na prvom katu izgubio prodajom svojeg suvlasničkog dijela (4/32) stana kupcu I. M.. Kod sklapanja tog ugovora tužitelj je trebao glede cijene voditi računa o tome da stanu pripada i potkrovlje. Prijenosom prava vlasništva stana s vlasnika T. M. na tuženika, ništa nije prešlo iz imovine tužitelja u imovinu tuženika.

 

9. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda i dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP odbaciti prijedlog kao nedopušten i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 13. travnja 2021.