Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 1276/2016-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice D. G., 2. tužiteljice mldb. M. G. koju zastupa majka i zakonska zastupnica D. G., 3. tužitelja mldb. L. G. kojeg zastupa majka i zakonska zastupnica D. G., svi iz Z., ..., 4. tužitelja R. G. iz Z., ..., 5. tužitelja M. G. iz O., ..., koje sve zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženika J. o. d.d., Z., ..., kao pravnog slijednika A. o. d.d. Z., ..., koje zastupa punomoćnik I. Ć., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1328/2011-2 od 22. listopada 2014., kojim je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-96/09-47 od 25. veljače 2011., u sjednici održanoj 13. travnja 2021.,
p r e s u d i o j e :
Revizija 1., 2. i 3. tužitelja odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e :
Revizija 4. i 5. tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.
Odbacuje se revizija 1., 2. i 3. tužitelja izjavljena protiv odluke o troškovima parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijeni su zahtjevi 1., 2. i 3. tužitelja za isplatu svakom po 220.000,00 kn, a zahtjev 4. i 5. tužitelja sa zahtjevom za isplatu svakom po 150.000,00 kn na ime naknade štete zbog duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta supruga i oca (točka I. izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda. Drugostupanjskim rješenjem je protiv odluke o troškovima postupka prihvaćena žalba tuženika te je tužiteljima naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 102.048,15 kn (točka II. izreke).
3. Protiv drugostupanjske odluke 1., 2., i 3. tužitelji su podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud preinači pobijane presude na način da prihvati tužbeni zahtjev.
4. Reviziju pozivom na čl. 382. st. 2. ZPP podnijeli su 4. i 5. tužitelj. Predlažu da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijane odluke i prihvati tužbeni zahtjev.
5. Na revizije nije odgovoreno.
6. Revizija 1., 2. i 3. tužitelja u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, dok revizija u odnosu na troškove postupka nije dopuštena, a revizija 4. i 5. tužitelja nije dopuštena.
7. U odnosu na reviziju 1., 2. i 3. tužitelja
8. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a ZPP).
9. Revidenti ističu da se pobijana odluka temelji na nalazu i mišljenju vještaka koji su napravljeni na privatno traženje tuženika (nalaz i mišljenje Medicinskog fakulteta i nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. Š.), a ne po nalogu suda u ovom parničnom postupku te nalazu i mišljenju vještaka koji je napravljen u upravnom postupku koji se vodio pred Centrom za socijalnu skrb, a ne po nalogu suda u ovom parničnom postupku, iako su se tužitelji protivili da se ti nalazi i mišljenja čitaju i koriste u ovom parničnom postupku.
9.1. U odluci Vrhovnog suda broj Rev-2392/2013 od 28. studenog 2018. izraženo je shvaćanje da se nalazu i mišljenju sudskog vještaka koje nije izrađeno po nalogu suda, već po nalogu jedne od stranaka u postupku, ne može odreći značaj valjanog dokaznog sredstva kao privatne isprave, koju sud doduše nije dužan prihvatiti, ali istu treba vrednovati i ocijeniti u sklopu svih ostalih provedenih dokaza.
9.2. U ovom postupku nižestupanjski sudovi su upravo sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske cijenili kao dokazano sredstvo nalaze i mišljenja vještaka koje je tuženik dostavio stoga se stranke nisu trebale usuglasiti niti dati svoj pristanak da bi sud mogao ocijeniti dokaze koje je jedna od stranaka predložila i kojima pobija navode i dokaze protivnika (čl. 219. ZPP), a koje je zatim sud ocijenio prema čl. 8. ZPP.
10. Stoga revidenti dajući svoju ocjenu dokaza nisu ocjenu izvedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP doveli u sumnju i nije osnovana bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s i čl. 8. i čl. 219. ZPP, na koje revidenti posredno ukazuju.
11. Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi, stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u postupku pred drugostupanjskim sudom.
13. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta supruga 1. tužiteljice i oca 2. do 5. tužitelja, koji je nastao zbog posljedica ozljeda u prometnoj nesreći 1. veljače 2004. za koju je odgovoran osiguranik tuženika.
14. Uz utvrđenja da je suprug tužiteljice i otac tužitelja A. G. pokretan, bez pomagala, urednog kontakta, uredno orijentiran, u stanju je obavljati osobnu higijenu bez pomoći, da ponekad vozi automobil, sudovi su na temelju nalaza i mišljenja vještak koji je izrađen po nalogu sud u ovom postupku, a iz kojeg proizlazi da smanjenje životne aktivnosti oštećenika iznosi 90% te cijeneći i ostale dokaze nalaz i mišljenje vještaka Š., koje je priložio tuženik, iz kojeg proizlazi da se radi o invaliditetu oštećenika od 80% dok iz nalaza i mišljenja Medicinskog fakulteta (koji je priložio tuženik) proizlazi da se radi o invaliditetu od 76%, sudovi zaključili da se ne radi o naročito teškom invaliditetu oštećenika koji bi opravdavao da se tužiteljima za njihove duševne bolove dosudi naknada iz čl. 201. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111(93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).
14. Tužitelji u reviziji osporavaju pravilnost zaključka drugostupanjskog suda da kod oštećenika (supruga i oca tužitelja) nije nastupio naročito teški invaliditet te navode da je vještačenjem utvrđeno da je oštećeniku umanjenja opća životna aktivnosti od 95%.
14.1. U sudskoj praksi prihvaćeno je pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III-576/2000 od 24. siječnja 2007. prema kojem pri ocjeni postoji li naročito teški invaliditet kao osnova za dosuđenje pravične novčane naknade treba utvrđivati ne samo postotak invaliditeta, već i pojavne oblike (vanjske, trajne i stalne manifestacije) kroz koje se taj invaliditet očituje, jer spomenuti elementi tek u svojoj ukupnosti predstavljaju temelj za procjenu pripada li oštećeniku (tužiteljima u ovom predmetu) pravo na pravičnu novčanu naknadu u smislu odredbe čl. 201. st. 3. ZOO. Navedeno shvaćanje izraženo je u nizu odluka revizijskog suda primjerice Rev-x-210/2015, Rev-x-1194/11, Rev-x-244/08, Rev-1302/06, Rev-x-154/2009, Rev-358/2010, Rev-2452/16.
14.2. Drugostupanjski sud je, sukladno izraženom pravnom shvaćanju, ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o naročito teškom invaliditetu koji u smislu čl. 201. st. 3. ZOO opravdava dosuđenje naknade te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.
15. Nije stoga osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
16. Preostale navode revidenta kojima preispituje činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova u postupku koji je prethodio reviziji, ovaj sud nije ovlašten razmatrati sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP.
17. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP odbiti reviziju 1., 2. i 3. tužitelja kao neosnovanu.
18. Revidenti osporavaju i odluku o troškovima parničnog postupka.
19. Na sjednici Građanskog odjela VSRH pod br. Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija.
19.1. Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupaka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškovima spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.
20. Slijedom navedenog revizija tužitelja kojom osporavaju odluku o troškovima postupka nije dopuštena te je istu valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.
21. U odnosu na reviziju 4 . i 5. tužitelja:
22. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne može reviziju podnijeti prema odredbi stavka 1. istog članka, stranka može podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).
23. Revidenti su u reviziji naznačili sljedeća pitanja:
"Da li značaj nalaza i mišljenja vještaka u određenom parničnom postupku ima nalaz i mišljenje koje je sudski vještak (ili ustanova) napravio na privatno traženje neke od stranaka u određenom parničnom postupku, a ne po nalogu suda u tom određenom parničnom postupku te nalaz i mišljenje koje je vještak napravio u drugom i to upravnom postupku, a ne po nalogu suda u određenom parničnom postupku te da li sud u parničnom postupku može svoju odluku temeljiti na takvom nalazu i mišljenju ako ne postoji suglasnost obje strane da se takav nalaz i mišljenje čita odnosno koristi u parničnom postupku?
Da li osobito teški invaliditet u smislu odredbe čl. 201. st. 3. ZOO postoji samo u onom slučaju kada se kreće u granicama potpunog invaliditeta?"
24. U odnosu na prvo naznačeno pitanje:
Obrazlažući razloge važnosti prvog pitanja revidenti su se pozvali na odluke Vrhovnog suda broj Rev-266/04 od 14. srpnja 2004., Rev-797/01 od 25. rujna 2001., Revx-16/2011 od 28. kolovoza 2013. i druge, iz kojih da proizlazi da nalaz i mišljenje vještaka koji je sudski vještak (ili ustanova) napravio na privatno traženje neke od stranaka u parničnom postupku, a ne po nalogu suda u parničnom postupku nemaju značaj nalaza i mišljenja vještaka u tom parničnom postupku stoga sud u tom parničnom postupku ne može temeljiti svoju odluku na takvim nalazim i mišljenjima ako ne postoji suglasnost obje stranke u parničnom postupku da se ti nalazi i mišljenja čitaju odnosno koriste u parničnom postupku.
24.1. U ovom postupku sud svoju odluku nije temeljio na nalazu i mišljenju vještaka koji su napravljeni na privatno traženje tuženika, već je te nalaze i mišljenja cijenio kao dokaz kojim tuženik pobija navode i dokaze protivnika stoga budući da revidenti u pitanju polaze od netočnih pretpostavki odluka u ovom sporu ne ovisi o rješenju tako naznačenog pitanja.
25. U odnosu na drugo naznačeno pitanje:
Obrazlažući važnost drugog naznačenog pitanja revidenti su se pozvali na odluke broj Rev-1261/06 od 21. ožujka 2007., Rev-1302/06 od 5. ožujka 2008., Rev-274/2009 od 31. kolovoza 2011., odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-576/00 od 24. siječnja 2007.
25.1. U odnosu na drugo naznačeno pitanje revidentu treba odgovoriti da odgovor na naznačeno pitanje ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, osobito imajući u vidu recentnu praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske i odluku Ustavnog suda koje su citirane u obrazloženju odluke o neosnovanosti revizije 1., 2. i 3. tužitelja.
26. Budući da naznačena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni reviziju 4. i 5. tužitelja valjalo je odbaciti sukladno čl. 392.b st. 3. ZPP.