Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9
Poslovni broj: 10 Gž-1341/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Marina Grbića,
predsjednika vijeća, Željka Đerđa, člana vijeća i suca izvjestitelja i Katije Hrabrov,
članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. p. c. u H.,
E. z.-lj., C. o. Z.(OIB …), Z., koju zastupa punomoćnik Z. N., odvjetnik u Z., protiv I.
tuženika M. Đ. iz K., O. kojeg zastupa punomoćnica J. R. B., odvjetnica u Z.i II. tuženika
M.C. iz R. I., kojeg zastupa punomoćnica V, C,, odvjetnica u Z, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice S. p. c. u H., E. z.-lj., C, o, Z, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7745/02-124 od 9. listopada 2020., na sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2021.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice S. p. c. u H., E. z.-lj., C. o. Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7745/02-124 od 9. listopada
2020.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:
" I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
„Utvrđuje se da tužitelj S. p. c. u H., E. z. lj., C. o. Z. ima pravo na zapis iza pokojnog D. M., koji je ostavio tužitelju novčani iznos od 3.250.000 DEM na svojoj
štednoj knjižici kod Deutsche bank, Adolphs platz 7, 20457 Hamburg, SR Njemačka,
što su tuženici M. Đ. i M. C. kao nasljednici iza pokojnog D. M. dužni priznati te izvršiti zapis i isplatiti tužitelju iznos od 1.661.698,60 eura, sa kamatom koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na štedne uloge po viđenju
tekućom od 10. srpnja 2002. godine do isplate, kao i nadoknaditi mu troškove ovog postupka, sve u roku 15 dana.“.
II Nalaže se tužitelju naknaditi I tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu
od 1.607.840,00 kn, a II tuženiku u iznosu od 1.206.505,00 kn, a svima u roku 15
dana.“
2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica S. p.c. u H., E. zagrebačko-ljubljanska, C o. Z. (u daljnjem tekstu S. p. c.) iz svih žalbenih razloga, u bitnom navodeći da je usmena
oporuka pok. D. M. proglašena dana 10. srpnja 2001. u predmetu
Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj O-8228/93, pa je pogrešan pravni stav
prvostupanjskog suda da je u ovoj parnici bio ovlašten preispitivati valjanost iste,
obzirom da je isti bio vezan, sukladno odredbi članka 12. stavak 1. Zakona o parničnom
postupku, takvim zaključkom pa je time počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak
1., u svezi članka 12. stavak 1. Zakona o parničnom postupku. Ukazuje da nedostatak
u obliku oporuke nije razlog apsolutne ništavosti, kako to utvrđuje članak 65. Zakona
o nasljeđivanju, a ovlaštena osoba je mogla tražiti njeno poništenje, a što tuženici nisu
tražili, tada dolazi do konvalidacije oporuke u kom dijelu se žaliteljica poziva na odluku
Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gž-2796/1976 od 23. kolovoza 1976., te
ukazuje da je protekao prekluzijski rok za osporavanje oporuke, a time i pogrešnog
zaključka prvostupanjskog suda da je teret dokazivanja valjanosti oporuke na strani
žaliteljice, čime je počinjena i bitna povreda iz članka 354. stavak 1., u svezi članka
221. stavak 3. Zakona o parničnom postupku. Ukazuje da je prvostupanjski sud
pogrešno ocijenio provedene dokaze, posebice iskaze svjedokinja A. A. i
M. M., ocjenjujući ih pogrešno, a obrazlažući ih površno, a to posebice iz
razloga što isti sud ove dokaze nije proveo neposredno, iako je to tako u obrazloženju
naveo, već čitanjem istih sa zapisnika ranijih ročišta, a koje dokaze su provodili drugi
suci, čime je povrijeđeno i načelo neposrednosti izvođenja dokaza, a što je dovelo do
pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Žaliteljica u žalbi preocjenjuje ove provedene
dokaze, te daje svoje tumačenje i njihovu ocjenu, drugačiju od one koju je dao
prvostupanjski sud. Ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjski donio i u pogledu
same volje oporučitelja D.M. u pogledu sačinjavanja usmene oporuke,
kao i sadržaja iste, jer je prvostupanjski sud, pogrešnom primjenom odredbe članka
90. Zakona o nasljeđivanju, pogrešno ocijenio volju i izjavu oporučitelja, jer po stavu
žalitelja svjedoci ne moraju niti je bitno da su shvatili sadržaj izjave, već samo da istu
mogu valjano interpretirati. Smatra da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio kako
je ostavitelj, iako je bio srčani bolesnik, mogao napisati vlastitu oporuku, jer su
svjedokinje iskale kako je isti izgledao loše, da je ležao u krevetu i da su mu se ruke
tresle, a nesporno je isti sutradan umro na ulici od srčanog udara. Ukazuje da je
ovakvim dugoročnim postupkom pred sudom povrijeđeno i pravo legitimnih očekivanja
žalitelja, obzirom da je u ovom premetu postupalo više sudaca, te da su raniji suci (čak
četiri suca) provodili dokaze u pravcu utvrđivanja osnovanosti visine tužbenog
zahtjeva, posljednja raspravna sutkinja je vratila postupak na početak te iznova
analizirala pitanje valjanosti oporuke, a čime je povrijeđeno pravo tuženika na pravično
suđenje iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. stavak 1.
Konvencije. Ukazuje da je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka
nerazumljiva, jer iz iste uopće nije vidljivo zašto sud smatra da su i koje procesne
radnje tuženika bile potrebne, kao i zašto su njima priznati troškovi postupka koji su
nastali krivnjom sud, odnosno povredom načela ekspeditivnosti i ekonomičnosti,
posebice što su svi potrebni dokazi provedeni zaključno s ročištem 13. travnja 2005.,
pa nakon toga nije uopće bilo potrebe za daljnjim vođenjem postupka. Predlaže
pobijanu presudu ukinuti te potražuje trošak sastava žalbe.
3. U odgovoru na žalbu tuženik pod 1) M. Đ. ukazuje da je žalbena tvrdnja
da prvostupanjski sud nije mogao utvrđivati valjanost oporuke neosnovana i u
suprotnosti sa Zakonom o nasljeđivanju i sudskom praksom, jer se oporuka, bez obzira
da li je valjana ili ne, proglašava u izvanparničnom postupku, a njezina pravna valjanost
utvrđuje u parničnom postupku, pa kada je tužitelj u postupku proglašenja oporuke
(zapisnik od 10. srpnja 2001.) bio upućen da naknadno pronađenu oporuku utvrđuje
valjanom u parničnom postupku, jer je ostavinski postupak iza pok. D. M.
bio pravomoćno okončan, tada je, sukladno odredbi članka 236. Zakona o
nasljeđivanju, pravilno prvostupanjski sud postupio kada je u ovom parničnom
postupku koji je pokrenuo tužitelj utvrđivao valjanost sporne oporuke. Ističe da je
pogrešan stav tužitelja da je u konkretnom slučaju došlo do prekluzije prava na
osporavanje oporuke jer je upravo on, rješenjem suda u izvanparničnom postupku u
kojem je proglasio spornu oporuku, bio upućen valjanost te oporuke dokazivati u
parničnom postupku, a što je učinio upravo tužbom u ovoj pravnoj stvari, a kojoj tužbi,
odnosno valjanosti oporuke, su se žalitelj i tuženik pod 2) odmah protivili, a suprotno
tome smatra da je upravo nastupila zastara prava na izvršenje zapisa (članak 100.
Zakona o nasljeđivanju), koju je također istaknuta tijekom postupka. Ukazuje da je
neosnovan i prigovor povrede načela neposrednosti, jer je sud o tužbenom zahtjevu
odlučivao na temelju javne rasprave, a upravo se i sam tužitelj suglasio, nakon
promjene raspravnog suca i provođenja glavne rasprave iznova, da se svjedoci i
vještaci ponovno ne saslušavaju, već da se pročitaju zapisnici o provođenju tih dokaza,
pa kako tom prigodom nije traženo ponovno izvođenje tih dokaza, smatra da sada
takva prigovor ne može biti osnovan. Smatra da je prvostupanjski sud valjano ocijenio
iskaze saslušanih svjedoka obzirom da su svjedokinje različito iskazivale u ovom
postupku i u ostavinskom predmetu kada su davale iskaz o usmenoj oporuci na
zapisnik ostavinskog suda. Drži da pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio kao
uvjerljive iskaze ovih svjedokinja u pogledu zdravstvenog stanja D. M. u
vrijeme njihovog posjeta, uzimajući da su ga ostavile u kući, bez poziva hitne pomoći
ili odvoženja u bolnicu, što ukazuje da situacija doista nije bila takva da bi se radilo o
izvanrednim okolnostima, bez obzira što je isti sutradan preminuo, ali na ulici ne u
krevetu. Što se tiče žalbenih navoda o dugotrajnosti postupka smatra da je i sam
tužitelj doprinio da postupak ovoliko traje, posebice jer tijekom postupka nije dostavljao
dokaze o postojanju štedne knjižice, iako ga je sud na to pozivao, a kod kojih dokaza
je isti ustrajao, pa je stoga upravo on takvim ponašanjem doprinio dužini trajanja
postupka, iako je, po principu jednake mogućnosti sudjelovanja i raspolaganja
postupkom, u svako doba mogao predlagati ili povlačiti dokazne prijedloge i druge
raspoložbe. Ističe da je tijekom postupka isticano također da tužbeni zahtjev nije bio
valjano niti postavljen, obzirom na uputu izvanparničnog suda, pa niti po tom osnovu
ovakav tužbeni zahtjev nije mogao biti prihvaćen. Smatra da je pobijana presuda
valjana i zakonita te predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu
presudu uz naknadu troška za sastav odgovora na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na činjenicama:
- da je D. M. umro dana 24. travnja 1992., da je u ostavinskom postupku
pod brojem O-8228/93 doneseno rješenje (pravomoćno 26. travnja 1994.) kojim je kao
zakonski nasljednik proglašen njegov sin B. M., jer ostavitelj nije ostavio
oporuku;
- da je B. M. preminuo 17. srpnja 1999., a po ostavinskom rješenju broj
O-9469/01, pravomoćnim 27. studenog 2001., njegovi nasljednici temeljem zakona i
oporuke su proglašeni ovdje tuženici pod 1) M. Đ. i 2) M. C.;
- da je u ostavinskom predmetu O-8223/93, iza pok. D. M., dana 13,
rujna 2000. tužiteljica S. p. c. obavijestila sud o postojanju usmene
oporuke u njenu korist, te je sud dana 10. srpnja 2001. saslušao svjedoke usmene
oporuke A. A. i M. M. te proglasio njene iskaze kao usmenu oporuku
pok. D.M. i uputio tužiteljicu S. p. c. da naknadno pronađenu oporuku utvrđuje u parničnom postupku;
- da svjedokinja A. A. u bitnom navodi da se sjeća posjete svom prijatelju
D. M. jer je bio dan prije njegovog rođendana, da je imala ključ od stana
i sama otvorila jer on nije otvarao, da je spremila kavu za nju i nećaku koja je došla sa
njom i D. šećernu vodu jer je loše izgledao i našli su ga u krevetu, da je u priči
govorio da se osjeća loše i da ide pri kraju, da nju moli da se nastavi brinuti za
njegovog sina i da na štednoj knjižici ima novca, od kojega da polovina pripadne crkvi,
a sestri 2.000.0000,00 DEM;
- da je svjedokinja A. A. u iskazu u ostavinskom spisu O-8228/93 izjavila da
je pok. D. rekao da ostatak novca ostane njoj, odnosno da ostatak novca osim za
crkvu podjele među sobom, misleći na nju, sestru S.i brata D., kako hoće;
- da svjedokinja M. M. u svom iskazu u bitnom potvrđuje da je u razgovoru
između njene tete A. i D. on nju molio da se brine o njegovom sinu B., da
dva ide njegovoj sestri, pola crkvi, a ostalo da podijele, no da ukazuje da je bila mlada
(dvadeset godina) i da nije tada mogla sve razumjeti, ali da joj je teta A. kasnije to
objasnila, a kako je u bitnom iskazivala i na zapisnik u premetu O-8228/93, pa
prvostupanjski sud, primjenjujući odredbe članka 86. i članka 97. Zakona o
nasljeđivanju („Narodne novine“ broj: 47/78. i 53/91. – dalje ZN/78), ocjenjujući iskaze
saslušanih svjedokinja kao neuvjerljive, iz razloga što je iskaz A. A., u ovom
postupku bitno mijenjan u odnosu na izjavu u ostavinskom postupku, a iskaz
svjedokinje M. M. neuvjerljiv i uopćen, s time da su njihovi iskazi dijelom i
kontradiktorni, zaključuje da razgovor između svjedokinje A. A. i D.
M. nema karakter usmenog oporučivanja, a da iz provedenih dokaza ne
proizlazi da pok. D. M., iako je bio srčani bolesnik, nije bio u mogućnosti i
sposoban sačiniti pismenu oporuku, te da situacija da je isti sutradan preminuo ne
dokazuje da bi se radilo o objektivno izvanrednim okolnostima koje opravdavaju
sastavljanje usmene oporuke, pa je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev, u odnosu na
valjanost usmene oporuke i postojanju zapisa, našao neosnovanim pa tako nije niti
provodio dokaze u pogledu postojanja sporne štedne knjižice D.a M. u
Deutshe bank u SR Njemačkoj, odnosno postojanja novčanog iznosa u trenutku smrti
D. M., a odluku o troškovima postupka je donio temeljem odredbe članka
154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj
148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske
– dalje ZPP), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 17. st. 1.
Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“
broj: 70/19.) i odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika
("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarife).
6. Nije prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz
članka 354. stavak 1., u svezi članka 12. stavak 1. ZPP, na koju u žalbi ukazuje
tužiteljica S. p. c. time što nije, kao presuđenu stvar, uzeo činjenicu
da je osporavana usmena oporuka D. M. bila valjana i nesporna.
7. Naime, odredbom članka 12. stavak 1. ZPP je propisano da, kada odluka ovisi
o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još
nije odluku donio sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti
to pitanje ako posebnim propisom nije što drugačije određeno.
8. Dakle, tužiteljica S. p. c. smatra, kako to u žalbi i ukazuje, da
je u ostavinskom postupku iza pok. D. M. poslovni broj O-8228/93
usmena oporuka (iskazi dviju svjedokinja kao usmena oporuka) proglašena i da je ista,
kao pravovaljana i konačna oporuka, vezivala prvostupanjski sud i da isti u ovom
postupku nije bio dužan niti ovlašten utvrđivati valjanost ovakve usmene oporuke.
9. Po stavu ovog drugostupanjskog suda u pravu je prvostupanjski sud kada
zaključuje da je u ostavinskom postupku iza pok. D. M. poslovni broj O-
8228/93, rješenjem tužiteljica S. p. c., kao moguća nasljednica,
obzirom da je ostavinski postupak bio pravomoćno završen, bila upućena da u
parničnom postupku dokazuje valjanost naknadno pronađene (usmene) oporuke.
10. Dakle u ovom parničnom postupku, kada je tužbeni zahtjev bio naznačen na
utvrđenje da tužiteljica S. p. c. ima pravo na zapis iza pok. D.
M. kojim je istoj ostavio utuženi novčani iznos kao i nalaganje nasljednicima
da isti zapis izvrše, prvostupanjski sud je morao riješiti pitanje valjanosti usmene
oporuke odnosno postojanje zapisa i obaveze nasljednika na njegovo izvršenje.
11. Stoga, po stavu ovog drugostupanjskog suda valjano je prvostupanjski sud
postupio kada je odlučivao o postojanju i valjanosti usmene oporuke sada pok. D.
M., odnosno postojanja zapisa ili obaveze nasljednika na izvršenje, obzirom
da upravo od odgovora na to pitanje zavisi i obaveza tuženika pod 1) M. Đ.
i 2) M. C. na njegovo izvršenje.
12. U pravu je tužiteljica S. p. c. da nedostatak u obliku oporuke
nije, sam za sebe (članak 65. ZN), razlog apsolutne ništavosti oporuke, odnosno da
utvrđenje ništavosti iste mogu tražiti nasljednici odnosno osobe koje imaju za to pravni
interes u rokovima iz članka 66. ZN.
13. No, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, ne stoji žalbena tvrdnja kako bi protekom prekluzijskog roka iz članka 66. ZN, u kojem su tuženici mogli osporavati
oporuku, a nisu, predmetna usmena oporuka postala valjana pa da se o valjanosti iste,
kao prethodnom pitanju, nije moglo raspravljati u ovom postupku, jer, kako je to
naprijed navedeno upravo je ostavinski sud u predmetu O-8228/13, iza pok. D.
M., koji ostavinski postupak je bio pravomoćno okončan u vrijeme kada je
tužiteljica S.p.c. prijavila naknadno pronađenu usmenu oporuku,
istu kao novog nasljednika uputio da valjanost te oporuke utvrđuje u parničnom
postupku, pa se dakle ne radi o presuđenoj stvari, odnosno valjanosti takve oporuke,
jer tuženici pod 1) M. Đ. i 2) M. C. nisu u tom ostavinskom
postupku sudjelovali niti su o istom obaviješteni, a u ovom postupku su se protivili tužbi
i tužbenom zahtjevu, odnosno valjanost takve oporuke i postojanje njihove obaveze
osporavali, pa se stoga nikako ne može uzeti da je sporna oporuka postala valjana
samim proglašenjem u ostavinskom postupku iza pok. D. M., niti da je
kasnije konvalidirala jer nitko nije tražio utvrđenje njene ništavosti, posebice što je isti
ostavinski postupak iza D. M. bio već prije toga pravomoćno okončan,
proglašeni nasljednik njegov sin B. M. već također pokojni, a njegovi
nasljednici nisu o postojanju sporne oporuke obaviješteni sve do ovog parničnog
postupka, a upravo je ovdje tužiteljica S. p. c., kao nova nasljednica
po naknadno pronađenoj spornoj oporuci upućena da njenu valjanost utvrđuje u
parničnom postupku.
14. Ovdje također treba reći da se u konkretnom slučaju niti ne radi o razlozima o
poništenju opisanom u odredbi članka 66. ZN.
15. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o usmenoj oporuci pok. D.
M. koja je postala pravovaljana prije pokretanja ovog parničnog postupka, pa
stoga nisu osnovane žalbene tvrdnje da je prvostupanjski sud istom vezan odnosno
da o njenoj valjanosti nije trebao niti mogao odlučivati u ovom postupku odnosno da je
odlučujući o istoj postupio protivno odredbi članka 12. stavak 1. ZPP.
16. Nije prvostupanjski sud počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka
iz članka 354. stavak 1., u svezi članka 221. stavak 3. ZPP, na koji ukazuje tužiteljica
S. p. c. u žalbi tvrdeći da je pogrešan zaključak prvostupanjskog
suda da je teret dokazivanja valjanosti sporne oporuke bilo na njenoj strani.
17. Odredbom članka 219. stavak 1. ZPP je propisano da je svaka stranka dužna
iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode
i dokaze protivnika.
18. Odredbom članka 221. stavak 3. ZPP je propisano da činjenice čije postojanje
zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne
postoje, ako zakonom nije što drugo određeno.
19. Kako je naprijed već obrazloženo rješenjem suda u ostavinskom postupku iza
pok. D. M. poslovni broj O-8228/13 sud je ovdje tužiteljicu S.
p. c. uputio da postojanje usmene oporuke iza pok. D. M., a time i pravo na ispunjenje zapisa, ostvaruje u parničnom postupku, pa se dakle ne radi o činjenicama koje ne treba dokazivati, odnosno samim proglašenjem usmene oporuke na temelju uzetih izjava svjedoka oporuke na zapisnik, ne dokazuje se valjanosti i istinitost takve oporuke, pogotovu što su takve izjave dane i kao usmena
oporuka proglašene nakon završetka ostavinskog postupka, odnosno pravomoćnosti
rješenja o nasljeđivanju, a u kojem postupku proglašenja naknadno pronađene
usmene oporuke nisu sudjelovali nasljednici pok. D. M., njegov sin
B. M., koji je u to vrijeme također već preminuo, pa ni njegovi nasljednici,
ovdje tuženici pod 1) M. Đ. i 2) M. C.
20. Odredbom članka 221. stavak 1. ZN je propisano da će sud prekinuti ostavinsku
raspravu i uputiti stranke da povedu parnicu ili postupak pred upravnim organom ako
su među strankama sporne činjenice od kojih zavisi neko njihovo pravo.
21. Odredbom članka 224. stavak 1. ZN je propisano da će sud u parnicu uputiti stranku čije pravo smatra manje vjerojatnim.
22. No međutim, u situacijama kao što je ova, kada je ostavinski postupak
pravomoćno okončan sud može i mora treću osobu, koja nije sudjelovala u
ostavinskom postupku, a koja se sa nekim pravom na ostavinu poziva, uputiti da to
svoje pravo ostvaruje u parnici, jer je ostavinski postupak pravomoćno okončan, kako
je to valjano učinio i prvostupanjski sud, a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Gž-
828/77 od 23. ožujka 1978 i Rev-934/61 od 9. listopada 1961.
23. Dakle, uzimajući da je upravo sud u ostavinskom postupku, nakon što je isti
pravomoćno završen, sukladno naprijed citiranim odredbama, uputio ovdje tužiteljicu
S. p. c. da u parničnom postupku dokazuje opstojnost usmene
oporuke, po stavu ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud raspravljajući o
tom pravu odnosno valjanosti usmene oporuke u ovom parničnom postupku nije
povrijedio odredbu članka 221. stavak 3. ZPP, kako se to u žalbi tvrdi.
24. Nije prvostupanjski sud počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka
iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, niti je pogrešno primijenio
materijalno pravo, na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno
odredbi članka 365. stavak 2. ZPP.
25. Neosnovano se u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud povrijedio načelo
neposrednosti izvođenja dokaza time što je, raspravna sutkinja, koja je donijela
pobijanu presudu, ranije izvedene dokaze u ovom postupku, provela uvidom u
materijalne dokaze u spisu, a subjektivne dokaze čitanjem iskaza svjedoka i stranaka
iz raspravnih zapisnika, jer su se stranke, pa tako i tužiteljica S. p.
c., kako to proizlazi iz raspravnog zapisnika od 23. rujna 2020., sa ovakvim
izvođenjem dokaza složili.
26. Dakle, iz raspravnog zapisnika od 23. rujna 2020., a kojega su potpisali
punomoćnici stranaka bez prigovora, proizlazi da je glavna rasprava u ovom postupku,
zbog promjene raspravnog suca, počela iz nova, kao i da su se stranke složile da se
do tada provedeni dokazi neće ponovno provoditi, te su isti dokazi provedeni uvidom
u ovaj spis, priložene spise i čitanjem sadržaja, pa tako i svih provedenih personalnih
dokaza, a na što stranke nisu imale prigovora, pa stoga ovakve tvrdnje i prigovori u
žalbi da bi prvostupanjski sud povrijedio načelo neposrednosti provođenja dokaza nisu
osnovani niti prihvatljivi.
27. U svezi žalbenih navoda o dugotrajnosti postupka, treba reći da upravo stranke
svojim ponašanjem i raspoložbama (članak 3. i članak 10. ZPP), zajedno sa sudom
imaju utjecaja i mogućnosti upravljanja postupkom, kako u pogledu troškova, tako i u
pogledu dužine trajanja istoga.
28. Svaka stranka ima pravo očekivati da će njegov spor biti riješen od strane
neovisnog suda i u što kraćem vremenu, no isto tako svaka stranka ima i obavezu sve
činjenice i dokaze predlagati i dostavljati sudu u optimalnim i zakonom propisanim
rokovima, te u postupku sudjelovati tako da se suprotnoj strani nanese što manja šteta.
29. U konkretnom slučaju niti jedna strana tijekom postupka nije tražila zaštitu prava
na suđenje u razumnom roku, što su stranke mogle, ako su smatrale da je sud, bez
valjanih razloga odugovlačio s postupkom, pa stoga, isticanje takvih prigovora u
žalbenom postupku protiv odluke prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog
zahtjeva, ovaj drugostupanjski sud nalazi neosnovanim jer je odluka o predmetu spora
donesena.
30. Neosnovane su i žalbene tvrdnje da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio
provedene dokaze, a posebice iskaze svjedokinja A. A. i M. M., kao i
da je izveo pogrešan zaključak u pogledu postojanja same volje oporučitelja D.
M. u pogledu sačinjavanja usmene oporuke prilikom posjeta ovih svjedokinja.
31. Po stavu ovog drugostupanjskog suda pravilan je zaključak prvostupanjskog
suda da su iskazi ovih svjedokinja neuvjerljivi i međusobno u bitnim dijelovima
kontradiktorni, jer, iako doista nije od presudne važnosti da sama oporučna izjava
ostavitelja kod usmene oporuke bude izričita i teatrealna, bitno je da ista bude jasno
očitovanje njegove volje o raspoložbi svojom imovinom (subjektivni aspekt), kao i da
je dana u nevrijeme odnosno situaciji opasnosti za svoj život i praktičnoj nemogućnosti
da svoju volju dade na drugi zakonom propisani način.
32. U konkretnom slučaju, kako to valjano zaključuje prvostupanjski sud, sada pok.
D. M., iako je bio srčani bolesnik (prema kazivanju saslušanih svjedokinja)
iako o toj činjenici nisu dostavljeni materijalni dokazi, u trenutku posjete svjedokinja
nije bio u kritičnoj životnoj situaciji, jer da je bilo suprotno, životno je i vjerojatno da bi
on sam tražio, ili da bi svjedokinje koje su bile kod njega same, pa i protivno njegovoj
volji, pozvali hitnu pomoć ili ga odvezli u bolnicu, a svakako ga ne bi ostavile samog
kod kuće.
33. Nadalje, činjenica da je pok. D. M. sutradan preminuo na ulici,
dakle izvan svoga stana, ne dokazuje također da je dan prije toga bio na umoru, jer da
je to bilo tako ne bi toga dana sam krenuo u šetnju ili izašao izvan stana već bi zvao
hitnu pomoć ili na drugi način potražio pomoć u stanu, što potvrđuje stav
prvostupanjskog suda da nije postojala objektivno opravdana situacija da bi isti upravo
svjedokinjama A. A. i M. M. dan ranije ostavio svoju usmenu oporuku.
34. Po stavu ovog drugostupanjskog suda, pravilno prvostupanjski sud zaključuje
da iskazi ovih svjedokinja nisu uvjerljivi niti životni, kako u pogledu tvrdnji u pogledu
načina raspodjele novčane štednje u Deutske bank, obzirom da je svjedokinja A.
A. svoj iskaz u tom dijelu mijenjala u ovom postupku u odnosu na onaj koji je
dala na zapisnik u ostavinskom spisu O-8228/93, kao i iz razloga šta ista tu izjavu o
navodnoj usmenoj oporuci sudu dala tek nakon deset godina nakon smrti ostavitelja,
pa čak i nakon smrti sina ostavitelja B. M., a svjedokinja A. M. je
svoj iskaz, kako na zapisnik u ostavinskom, tako i u ovom postupku, dala neuvjerljivo
i nejasno, ne navodeći konkretno što je tada D. M. točno izjavio,
pravdajući to mladosti, iako je imala 20 godina, a naknadno i time što joj je druga
svjedokinja Ana, njena teta kasnije „objasnila“ što je to ona u konkretnoj situaciji čula.
35. Da je ovakva izjava svjedokinje A. A. neuvjerljiva potvrđuje također i
činjenica da, iako ona tvrdi da je o posljednjoj želji D. M. pričala njegovom
sinu B. i da je on rekao da će to srediti, isti za vrijeme svog života nije to učinio,
pa niti je sačinio u tom pravcu oporuku, a mogao je, što ukazuje da isti nije znao za
postojanje usmene oporuke, iako drugačije tvrdi ova svjedokinja, ili da niti on nije takvu
oporuku držao valjanom, a činjenica je da ove svjedokinje više od deset godina od
navodno izjavljene zadnje želje pok. D. M. njegovu volju nisu nikome, pa
niti sudu prijavili, a što su bili dužni, iako je u tom periodu proveden ostavinski postupak
iza pok. D. M., pa i ostavinski postupak iza njegovog sina, sada pok.
B. M., a za koje ostavinske postupke su svjedokinje znale, pa je dakle
neshvatljivo i neživotno da bi bilo koji svjedok usmene oporuke, iako zna da je ostavitelj
preminuo i da se vodi ostavinski postupak, pa niti godinama nakon što isti završi, tu
posljednju želju rečenu u usmenoj oporuci ne napiše niti je saopći ovlaštenim tijelima,
već o tome šuti godinama i tek nakon što premine nasljednik usmenog oporučitelja i
završi se ostavinski postupak iza njega sjeti se da im je nekada od drugog prednika
ovih nasljednika priopćena posljednja volja kao usmena oporuka i to samo za dio
imovine tog ostavitelja, odnosno konkretno deviznu štednju u stranoj banci.
36. Neosnovano se također upire da je pogrešno prvostupanjski sud zaključio kako
pok. D. M., iako je bio srčani bolesnik, mogao sastaviti vlastitu oporuku,
jer i po stavu ovog suda valjano se u pobijanoj presudi obrazlažu razlozi takvom
zaključku, dakle valjano prvostupanjski sud ukazuje na činjenicu da spornog dana
prilikom posjete svjedokinja A. A. i M. M. nije odveden u bolnicu, niti
je zatražena intervencija hitne pomoći, a logično bi i životno bilo, da je isti bio u tako
lošem zdravstvenom stanju, kako to opisuju svjedokinje, da bi iste svakako, pa i
protivno volji sada pok. D. M., za njega tražili medicinsku pomoć, jer je
nelogično i neshvatljivo da bi ga, kako to one opisuju, ostavile samog u stanu u teškom
zdravstvenom stanju pred smrt, posebice što su isti bili, kako to svjedokinja A. tvrdi,
dobri dugogodišnji prijatelji, pa je stoga i ovom sudu neprihvatljiva tvrdnja svjedokinja
kako je isti bio u tako lošem stanju da ne bi mogao sastaviti oporuku, tome treba reći
da je isti sutradan išao u šetnju, pa iako je isti u toj šetnji preminuo za pretpostaviti je,
a drugih dokaza nema, da je isti bio sposoban i pokretan te se tako i osjećao jer je
krenuo pješice u grad, a nije tražio medicinsku pomoć niti je koristio uslugu prijevoza
taksi vozila ili zvao nekoga da ga preveze, pa stoga nije prihvatljiva tvrdnja svjedokinja
kako je isti bio u takvom lošem zdravstvenom stanju da dan ranije, ili prije toga, nije
mogao sačiniti vlastitu oporuku, posebice ako se uzme u obzir tvrdnja koju je
svjedokinja A. iznijela, da joj je sporne prilike D. rekao da ide prema kraju, dakle
da bi znao da je pri kraju svoga života.
37. U žalbi se upire kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 90. ZN.
38. Odredbom članka 90. stavak 1. ZN je propisano da se odredbe oporuke imaju
tumačiti prema namjeri oporučitelja, a prema stavku 2. istog članka da u slučaju sumnje
treba se držati onoga što je povoljnije za zakonskog nasljednika ili za osobu kojoj je
oporukom naložena neka obaveza.
39. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev odbio iz razloga što je iz provedenih
dokaza zaključio da razgovor između sada pok. D. M. i svjedokinje .A.
A. nije uopće imao karakteristike usmenog oporučivanja, dakle što nisu bile
ispunjene objektivne, a niti subjektivne pretpostavke za valjanost usmene oporuke, a
koji zaključak prihvaća i ovaj drugostupanjski sud iz naprijed obrazloženih razloga.
40. Dakle u situaciji kada, kako to zaključuje prvostupanjski sud, nema valjane
usmene oporuke, odnosno nisu ispunjene pretpostavke iz članka 78. ZN, a posebice
kada je povrijeđena i odredba članka 74. ZN, obzirom da je u iskazu u ostavinskom
postupku svjedokinja A. A. izjavila da je ona trebala biti izvršitelj usmene
oporuke i da dio novčanog iznosa treba pripasti i njoj, tada ovakve izjave saslušanih
svjedoka ne predstavljaju valjanu usmenu oporuku niti se iz sadržaja istih ne može
utvrditi prava volja pok. D. M. da pred ovim svjedokinjama on iskazuje
svoju posljednju volju kao usmenu oporuku.
41. Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno je prvostupanjski sud odluku o
troškovima postupka donio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP jer je
tužiteljica S. p. c. u cijelosti izgubila spore te je dužna nadoknaditi
troškove postupka suprotnoj strani.
42. S obzirom da je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačen iznos od
12.198.579,00 kn, prema Tbr 7/1 Tarife nagrada punomoćniku stranaka bi iznosila
8599 boda za procesne radnje prema Tarifi, odnosno iznos od 85.990,00 kn uzimajući
da je vrijednost boda 10,00 kn, a kako je prvostupanjski sud utvrdio vrijednost od
80.392,00 kn, to je ista vrijednost manja od one koju bi tuženici imali pravo tražiti, no
kako isti nisu ulagali žalbu na ovakvu odluku prvostupanjskog suda tada u tom dijelu
ovaj drugostupanjski sud ne može intervenirati, pa se uzima kao da je utvrđeni iznos
po prvostupanjskom sudu pravilan.
43. No usput rečeno i tužiteljica S. p. c. je u svom troškovniku za
svaku procesnu radnju potraživala iznos od 79.400,00 kn, što je dakle skoro jednako
onom iznosu koji je utvrdio i prvostupanjski sud.
44. U žalbi se ukazuje da iz pobijane presude nije vidljivo za koje procesne radnje
je tuženicima priznat trošak, kao niti da li su iste procesne radnje bile potrebne za
postizanje uspjeha u sporu.
45. Prvostupanjski sud je tuženiku pod 1) M. Đ. priznao trošak dva
obrazložena podneska i pristup na trinaest ročišta i to u iznosu od 80.392,00 kn za
svaku od tih procesnih radnji, sve uvećano za trošak PDV.
46. Iz spisa proizlazi da je tuženik pod 1) M. Đ. popisom troškova na ročištu dana 23. rujna 2020. potraživao, a prvostupanjski sud mu priznao troškove: sastava
odgovora na tužbu i sastav obrazloženog podneska od 30. siječnja 2004. iznos od
80.392,00 kn za svaki podnesak (Tbr 8/1 Tarife), troškove zastupanja na ročištima
održanim dana 16. rujna 2003., 12. veljače 2004., 13. listopada 2004., 13. travnja
2005., 14. listopada 2005., 4. srpnja 2007., 9. lipnja 2009., 4. listopada 2011., 18.
svibnja 2015., 4. studeni 2015., 16. studeni 2018., 19. srpnja 2019. i 23. rujna 2020.,
u iznosu od 80.392,00 kn za svako ročište (Tbr 9/1 Tarife), kao i trošak PDV u iznosu
od 321.568,00 kn, a koji troškovi su i po stavu ovog suda dosuđeni sukladno odredbi
članka 155. ZPP i visinu sukladno odredbama Tarife, a uzgred rečeno i sama tužiteljica
S. p. c. je za iste procesne radnje potraživala trošak smatrajući ga
opravdanim za postizanje uspjeha u sporu, kao i suprotna parnična strana.
47. Iz spisa također proizlazi da je tuženik pod 2) M. C. popisom
troškova na ročištu dana 23. rujna 2020. potraživao, a prvostupanjski sud mu priznao
troškove: sastava običnog podneska od 17. listopada 2018. u iznosu od 500,00 kn (Tbr
8/2 Tarife), troškove zastupanja na ročištima održanim dana 16. rujna 2003., 12.
veljače 2004., 13. listopada 2004., 13. travnja 2005., 14. listopada 2005., 4. srpnja
2007., 9. lipnja 2009., 18. svibnja 2015., 4. studeni 2015., 16. studeni 2018., 19. srpnja
2019. i 23. rujna 2020., u iznosu od 80.392,00 kn za svako ročište (Tbr 9/1 Tarife), kao
i trošak PDV u iznosu od 241.301,00 kn, a koji troškovi su i po stavu ovog suda
dosuđeni sukladno odredbi članka 155. ZPP i visinu sukladno odredbama Tarife.
48. S obzirom da se nisu ispunili žalbeni razlozi tužiteljice S. p. c., a niti je ovaj drugostupanjski sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, njenu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu prvostupanjskog suda, odnosno presuditi kao u izreci.
U Zadru 13. travnja 2021.
Predsjednik vijeća
Marin Grbić, v. r.