- 1 -              I Kž 597/2018-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 597/2018-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. B. P., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog M. B. P., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. srpnja 2018. broj K-18/17, u sjednici održanoj 13. travnja 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog M. B. P., odvjetnika J. B.P.

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se djelomično žalba optuženog M. B. P., ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. KZ/11. i kazneno djelo iz članka 278. stavka 1. KZ/11., oba opisana pod točkom 2) izreke te se u tim dijelovima predmet upućuje nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog M. B. P., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi M. B. P. za kazneno djelo iz članka 291. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 1) izreke, na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11. te uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci, a na temelju članka 56. stavaka 2. i 3. KZ /11. optuženom M. B. P. se

 

i z r i č e

 

UVJETNA OSUDA

 

te se određuje da kazna zatvora na koju je optuženi M. B. P. osuđen neće biti izvršena ukoliko optuženi M. B. P. u roku od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo te ako, sukladno članku 56. stavku 4. KZ/11. u svezi članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11. ispuni posebnu obvezu na način da u roku 8 (osam) mjeseci od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećenoj Udruzi „P.“ isplatom dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva u iznosu od 231.821,76 kuna.

 

Ako optuženi M. B. P. u roku, koji je određen ovom presudom, ne izvrši u potpunosti ili većoj mjeri određenu mu posebnu obvezu iz članka 61. stavka 1. točke 1. KZ/11., sud može, sukladno članku 58. stavka 5. KZ/11. opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene mu jedinstvene kazne zatvora.

 

III. Žalba državnog odvjetnika u cijelosti, a žalba optuženog M. B. P. u ostalom dijelu odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi M. B. P. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci počinio kaznena djela, i to pod točkom 1.) kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 1. i 2. KZ/11., a pod točkom 2.) kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11. i kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 278. stavak 1. KZ/11., pa mu je za kazneno djelo iz članka 291. stavak 2. KZ/11. opisano u toč. 1.) izreke uz primjenu članka 48. stavak 2. i 49. stavak 1. točka 4. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, dok mu je za kazneno djelo iz članka 256. stavak 1. opisano u toč. 2.) izreke uz primjenu članka 48. stavak 2. i 49. stavak 1. točka 5. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju pet mjeseci, te mu je za kazneno djelo iz članka 278. stavak 1. KZ/11. također opisano u toč. 2.) izreke utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca, pa je na temelju članka 51. KZ/11. optuženi M. B. P. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a na temelju članka 56. stavak 2. i 3. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda koja se neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo, te ukoliko, sukladno članku 56. stavak 4. KZ/11. u svezi članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11., ispuni posebnu obvezu na način da u roku osam mjeseci od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećenoj Udruzi „P.“ isplatom dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva u iznosu od 231.821,76 kuna.

 

2. Uz to je također odlučeno da ukoliko optuženik u roku koji je određen presudom, ne izvrši u potpunosti ili većoj mjeri određenu mu posebnu obvezu iz članka 61. stavak 1. točka 1. KZ/11., sud može, sukladno članku 58. stavak 5. KZ/11. opozvati mu uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene jedinstvene kazne zatvora.

 

3. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) oštećenoj Udruzi „P.“ dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 231.821,76 kuna, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen da ga ostvari u parnici.

 

4. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP/08. optuženom M. B. P. naloženo je  plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08. u iznosu od 8.522,82 kune te paušalni iznos iz članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08. u iznosu od 5.000,00 kuna.

 

5. Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o uvjetnoj osudi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku, nakon utvrđivanja pojedinačnih kazni u primjerenom trajanju, izrekne jedinstvena bezuvjetna kazna zatvora.

 

6. Žalbu je podnio i optuženi M. B. P. po braniteljima odvjetniku S. B. i odvjetniku J. B. P., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o kazni, troškovima postupka te odluke o imovinskopravnom zahtjevu. S obzirom na to da se žalbe optuženika sadržajno nadopunjuju, iste su razmotrene kao jedinstvena žalba optuženika.

 

7. Državni odvjetnik je podnio odgovor na obje žalbe optuženika sa prijedlogom da se iste odbiju kao neosnovana.

 

8. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

9. Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženika u žalbi, u smislu članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optuženi M. B. P. i njegovi branitelji, odvjetnik S. B. i odvjetnik J. B. P., kao i državni odvjetnik. Sjednici je neposredno bio nazočan branitelj odvjetnik J. B. P., dok uredno izviješteni optuženik, branitelj odvjetnik S. B. te državni odvjetnik sjednici nisu nazočili, pa je u odnosu na njih, sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

10. Žalba optuženika je djelomično osnovana dok je žalba državnog odvjetnika neosnovana.

 

U odnosu na točku 2.) prvostupanjske presude:

 

11. Upirući na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. u pravu je optuženik kada tvrdi da je izreka pobijane presude u donosu na kazneno djelo iz članka 256. stavak. 1. KZ/11. iz točke 2.) presude neprecizna i  nerazumljiva, te se iz tih razloga ovaj dio prvostupanjske presude ne može ispitati.

 

11.1. Naime, optuženi M. B. P. je pod točkom 2.) izreke pobijane presude, između ostalog, proglašen krivim zbog kaznenog djela utaje poreza i carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11. kojim je, prema činjeničnom opisu, obuhvaćena utaja poreza i prireza na dohodak za djelatnice Udruge „P.“ A. B., Z. V., N. V., Ž. D. i A. F. i to za vremenski period od neutvrđenog dana u veljači 2012. do 28. rujna 2014. Sud utvrđuje da je u tom vremenskom periodu došlo do utaje poreza i prireza u ukupnom iznosu od 57.032,24 kuna.

 

11.2. Međutim, prvostupanjski sud gubi iz vida, a na što ispravno upućuje žalitelj, da je za ostvarenje kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. potrebno da u fiskalnoj godini dođe do utaje poreza u iznosu koji prelazi dvadeset tisuća kuna. Ako je u pitanju produljeno kazneno djelo koje obuhvaća više uzastopnih godina (a ovdje su to dvije i pol godine), iznos poreza koji je utajen u svakoj od tih godina sam za sebe mora prelaziti dvadeset tisuća kuna u svakoj godini.

 

11.3. Stoga je u pravu optuženik kada tvrdi da se pobijana presuda u ovome dijelu ne može ispitati jer je izreka nerazumljiva obzirom da nije jasno naznačeno koliki je iznos utajenog poreza za svaku od fiskalnih godina, odnosno je li uopće visina utajenog poreza za pojedine godine dvadeset tisuća kuna pa da bi se radilo o kaznenom djelu utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. za koje je optuženik točkom 2.) pobijane presude oglašen krivim.

 

12. Temeljem navedenoga je pobijanu presudu u tom dijelu trebalo, prihvaćanjem žalbe optuženika, ukinuti te predmet u tom dijelu uputiti nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Nastavno na navedeno, a imajući u vidu kako je kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 278. stavak 1. KZ/11. za koje je optuženik također proglašen krivim u točki 2.) pobijane presude, a koje kazneno djelo je neraskidivo vezano uz okolnosti i činjenice kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11. (obzirom da je optuženik proglašen krivim da je sastavljao i predočavao neistinite primjerke izvadaka o stanju i kretanju sredstava po računu Udruge „P.“, a kako bi prikrio počinjenje kaznenog djela utaje poreza i carine), to je presuda ukinuta i u odnosu na to kazneno djelo, također iz točke 2.) prvostupanjske presude, a kako to stoji u točci I. ove presude i rješenja.

 

13. U ponovljenom postupku, koji će se provesti pred općinskim sudom kao nadležnim prvostupanjskim sudom, taj će sud, prije svega, otkloniti bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na koju je ukazano ovom odlukom suda drugog stupnja. Nakon što ponovno izvede sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge dokaze te ih nakon toga ocijeni pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na taj način utvrdi pravno relevantno činjenično stanje, prvostupanjski sud će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, pri čemu će, imajući u vidu bitna obilježja kaznenog djela iz članka 256. stavak. 1 KZ/11. te argumentaciju ovoga suda, osobitu pažnju posvetiti zaključivanju da li se u ponašanju optuženog M. B. P. uopće stječu obilježja tog kaznenog djela.

 

U odnosu na točku 1.) prvostupanjske presude:

 

14. Iznoseći žalbene razloge u pogledu bitne povrede odredaba kaznenog postupka u odnosu na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti  iz članka 291. stavak 1. i 2. KZ/11. iz točke 1.) pobijane presude, optuženik prvenstveno upućuje na nerazumljivost iste kao i na izostanak razloga o odlučnim činjenicama u pogledu pravnog kontinuiteta kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim. Upire kako je vrijeme počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti od 01. siječnja 2012. do 04. rujna 2014., iz čega bi proizlazilo da dio inkriminacije obuhvaća i period prije stupanja na snagu KZ/11., a što je 1. siječnja 2013., no da prvostupanjski sud nije iznio razloge zašto je za cijeli period primijenio KZ/11. Osim navedenog, žalitelj upire i kako je prvostupanjski sud pogrešno supsumirao ponašanje optuženika pod kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, već drži da se, teoretski, moglo raditi o kaznenom djelu utaje, a u odnosu na koje prvostupanjski sud nije iznio nikakve razloge.

 

14.1. U odnosu na tako istaknute žalbene navode prije svega valja navesti kako je optuženiku stavljeno na teret da bi počinio jedno kazneno djelo iz članka 291. stavak 1. i 2. KZ/11., koje je dovršeno u rujnu 2014. Izričitom odredbom članka 3. stavak. 4. ZKP/11. propisano je da će se, u situaciji poput ove na koju upućuje žalitelj, primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme dovršenja radnje, a to je neupitno KZ/11. Stoga nije bilo potrebe iznositi razloge o primjeni prava na koje upućuje žalitelj, obzirom da je neupitno da je trebalo primijeniti jedino i isključivo KZ/11.

 

14.2. Osim toga, nije u pravu optuženik niti kada tvrdi da je prvostupanjski sud trebao iznijeti razloge u pogledu nekog drugog kaznenog djela za koje optuženik uopće nije terećen. Naime, dužnost  je prvostupanjskog suda da pravilno primjeni pravnu normu na opis činjeničnog stanja koje se optuženiku stavlja na teret, a to je prvostupanjski sud i učinio, u odnosu na što je iznio jasne i u svemu prihvatljive razloge zaključujući da je optuženik počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 1. i 2. KZ/11.

 

15. Stoga u tom pogledu, a suprotno navodima žalitelja, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su jasni i bez proturječnosti. Drugo je pitanje da li se izneseni žalbeni argumenti odnose u biti na pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava, a  čemu će biti više riječi naknadno.

 

16. Prema tome, pobijanom presudom u odnosu na točku 1.) nisu ostvarene bitne povrede iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08., na koje upire optuženi M. B. P. u žalbi. Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je u tom dijelu pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga žalba optuženog zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, nije osnovana.

 

17. Nije u pravu optuženik niti kada pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, on tvrdi, kao i tijekom prvostupanjskog postupka, kako je novac sa računa Udruge „P.“ podizao, no da je isti, najvećim dijelom, potom predavao koordinatoru Udruge B. N. Niti sada ne spori da je dio novca (prema njegovoj procjeni oko 100.000,00 kuna) podigao sa računa na ime pozajmice sebi, obzirom da se nalazio u teškoj financijskoj situaciji opterećen kreditima, no da je pozajmicu najvećim dijelom vratio, pa ne spori da je ostao dug od oko 35.000,00 do 40.000,00 kuna. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz svjedoka B. N., kojim on negira da je novac završio kod njega, te da je trebalo sa više pažnje ocijeniti ulogu tog svjedoka kako u radu Udruge tako i u odnosu na utrošak novca te vođenja knjigovodstva u odnosu na utrošak. Osim toga, prvostupanjski je sud, tvrdi optuženik, propustio analizirati dokaze u prilog njegove obrane.

18. Međutim, suprotno ovakvim žalbenim prigovorima optuženika, prvostupanjski je sud pravilno i cjelovito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 1. i 2. KZ/11. na način kako mu to stavljeno na teret optužnicom. Pri tome, suprotno stavu optuženog iz žalbe, prvostupanjski je sud reproducirao i ocijenio dokaze koji ukazuju na činjenice bitne za donošenje odluke, te nije bio u obvezi pobliže izlagati sve izvedene dokaze, uključujući one koji se ne odnose na odlučne činjenice.

 

18.1. Naime, prvenstveno je ispravno prvostupanjski sud zaključio, a što se ne dovodi u pitanje niti podnesenom žalbom, da je optuženiku, temeljem Ugovora o izvođenju projekata kao i usmenih uputa predsjednice Udruge S. B. P. i koordinatora B. N., povjeren određeni položaj u Udruzi „P.“ kao i djelokrug poslova, i to onih koji se prvenstveno odnose na raspolaganje sredstvima na računu Udruge „P.“ otvoren kod Z. b. d.d. broj ... pa je nedvojbeno u inkriminiranom periodu imao svojstvo odgovorne osobe. Osim toga, neupitno je da je optuženik posjedovao V. elektron karticu Udruge na svoje ime te da su se inkriminirana sredstva podizala isključivo i jedino bankovnom karticom izdanom na njegovo ime.

 

18.2. U pogledu visine podignutog iznosa te utroška sredstava Udruge „P.“ prvostupanjski je sud ispravno uzeo u obzir nalaz i mišljenje vještaka za financije J. P., koji je nakon izvršene analize prometa po žiro računa Udruge „P.“ otvorenog kod Z. b. d.d. broj ..., zaključio, a što prvostupanjski sud s pravom prihvaća, da je optuženi M. B. P. sa žiro računa Udruge „P.“ podigao ukupno 1.057.800,00 kuna. Od podignutog novca, iznos od 384.200,00 kuna uplatio je u blagajnu Udruge „P.“, te su se tim novcem podmirivali troškovi poslovanja (putni troškovi, poštanski troškovi, troškovi struje, vode, telefona, grijanja i uredskog materijala), a plaćalo se i dobavljačima direktnim plaćanjem na žiro račun gotovinom. Optuženik je, kao fizička osoba, izvršio uplate na tekuće račune stalnih zaposlenika Udruge „P.“ na ime neto osobnih dohodaka (plaća) u iznosu od 441.778,24 kune koji novac je prethodno podignut sa žiro računa Udruge „P.“. Međutim, za novčani iznos od 231.821,76 kuna podignut putem ATM uređaja (bankomata) korištenjem V. elektron kartice koja glasi na ime optuženog M. B. P., nema podataka na što su utrošeni.

 

18.3. Pri tome, suprotno navodima žalbe optuženika, sud je ispravno ocijenio iskaz svjedoka B. N. da je on doista davao naloge optuženiku za podizanje novca, no svjedok je jasno i decidirano naveo u kojim se to okolnostima događalo te na što je podignut novac utrošen. Pri tome je nesporno da se novac u iznosu od 384.200,00 kuna uplatio u blagajnu Udruge „P.“, pa je upitno zašto optuženik na isti način nije izvršio uplatu za iznos za koji se tereti.  Stoga i ovaj drugostupanjski sud drži kako je „prebacivanje krivnje“ na svjedoka B. N. tek pokušaj optuženika da od sebe otkloni kaznenu odgovornost za podizanje novca sa računa Udruge, a koje je koristio za svoje privatne svrhe, a ne za potrebe i u vezi djelatnosti Udruge.

 

19. Stoga je, imajući u vidu sve činjenice koje je utvrdio, u pravu prvostupanjski sud kada zaključuje je optuženik kao odgovorna osoba Udruge „P.“ iskoristio svoj položaj, te time sebi pribavio znatnu imovinsku korist  u iznosu od 231.821,76 kuna, a za koji iznos je oštetio Udrugu „P.“.

 

20. U pogledu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ponavlja kako je prvostupanjski sud trebao provesti knjigovodstveno vještačenje, u pogledu iznosa „novčane naknade“ koja bi pripadala optuženiku da mu se isplaćivalo dogovorenih 2.000,00 kuna do 3.000,00 kuna.

 

20.1. Međutim, a kako je to jasno naveo prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, izvođenje predloženog dokaza ne bi utjecalo na odluku prvostupanjskog suda obzirom da je činjenično stanje, u pogledu odlučnih činjenica, utvrđeno dokazima koje je sud izveo i jasno ih iznio u pobijanoj presudi. Osim toga, niti optuženik u svojoj obrani nije isticao da je novac (ili barem dio istoga) podizao na ime „plaće“ ili dogovorene naknade.

 

21. Stoga, prema svemu do sada navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

22. Optuženik u uvodu žalbe navodi da istu podnosi i zbog povrede kaznenog zakona, no navedenu povredu nalazi isključivo u okolnosti da je sud prvog stupanja utvrdio da je počinio kazneno djelo, što on negira, pa se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona, u čemu, međutim, nije u pravu. Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

23. Temeljem izloženog, prvostupanjski je sud u konkretnom slučaju na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, te je utvrdio da je  optuženik na štetu Udruge „P.“ počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 1. i 2. KZ/11.

 

24. Žalbu protiv pobijane presude, a u pogledu odluke o uvjetnoj osudi, podnio je državni odvjetnik, držeći da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti na strani optuženika, te na njima temeljio odluku o ublažavanju kazne ispod zakonskog minimuma predviđenog za kazneno djelo iz članka 291. stavak. 1. i 2. KZ/11., a što je godina dana zatvora. Osim toga, državni odvjetnik tvrdi da je prvostupanjski sud propustio otegotnim cijeniti da visina pribavljene nepripadne materijalne korist nekoliko puta premašuje zakonski minimum za predmetno kazneno djelo, kao i da je optuženik kazneno djelo počinio kroz duži vremenski period. Osim toga, smatra da je trebalo cijeniti i činjenicu da niti protekom vremena od počinjenog dijela optuženik nije niti djelomično pokušao popraviti štetu oštećeniku.

 

25. Optuženik, žaleći se u odnosu na  kaznu, tvrdi da je ista prestroga kako u odnosu na visinu izrečene kazne tako i obzirom da duljinu roka kušnje, kao i u određivanju posebne obveze iz članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11. na način da u roku osam mjeseci od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećenoj Udruzi „P.“ isplatom dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva u iznosu od 231.821,76 kuna.

26. Međutim, protivno tvrdnjama žalbi stranka, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženiku pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao. Ponajprije, sud je ispravno utvrdio kako na strani optuženika nema posebnih otegotnih okolnosti. Nadalje, optuženiku je pravilno kao olakotno cijenjena dosadašnja neosuđivanost, što upućuje da se radi o jedinstvenom ekscesu u njegovom životu, te da je inače urednog života, zaposlen, otac jednog djeteta.

 

26.1. Sve navedene okolnosti, koje je prvostupanjski sud optuženiku pravilno utvrdio, osnovano upućuju na primjenu  odredaba o ublažavanju kazne iz članka 48. stavak. 1. u vezi članka 49. stavak 1. točka 2. KZ/11., pri čemu je optuženik za kazneno djelo iz članka 291. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 8 mjeseci. Ispravno je, potom, prvostupanjski sud na temelju članka 56. stavak 2. i 3.KZ/11, izrekao optuženiku uvjetnu osudu te je određeno da kazna zatvora na koju je osuđen, neće biti izvršena, ukoliko optuženik u roku od četiri godine ne počine novo kazneno djelo, te ako, sukladno članku 56. stavak 4. KZ/11. u svezi članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11. ispuni posebnu obvezu na način da u roku osam mjeseci od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećenoj Udruzi „P.“ isplatom dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva u iznosu od 231.821,76 kuna.

 

26.2. Tako utvrđena kazna, a potom i izrečena uvjetna osuda pod uvjetima koje je odredio prvostupanjski sud za kazneno djelo iz toč. 1.) izreke, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjerena je stupnju krivnje optuženika i pogibeljnosti kaznenog djela, te je podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Imajući pritom u vidu da je ovaj sud drugog stupnja zbog djelomičnog prihvaćanja žalbe optuženika ukinuo točku 2.) pobijane presude i to u pogledu kaznenih djela iz članka 256. stavak 1. KZ/11. i članka 278. stavak 1. KZ/11., to je uslijed takve odluke valjalo pobijanu presudu preinačiti u odluci o kazni, upravo na način kako je to navedeno u točci II. ove presude i rješenja.

 

27. Konačno nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu oštećenika, kao ni zbog odluke o troškovima. Naime, u provedenom postupku je nedvojbeno utvrđeno da je optuženik oštetio Udrugu „P.“ počinjenjem kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 1. i 2. KZ/11. u iznosu od 231.821,76 kn pa je oštećenikov imovinskopravni zahtjev u tom dijelu po prvostupanjskom sudu opravdano i usvojen.

 

28. U odnosu na neobrazloženu žalbu optuženika vezanu uz troškove kaznenog postupka, valja naglasiti da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju, obzirom na odredbu iz čl. 148. st. 1. ZKP/08., ispravno utvrdio kako njihovu visinu u efektivnom dijelu, tako i u odnosu na troškove paušala,  pa žalba optuženika u tom dijelu nije osnovana.

 

29. Slijedom iznijetoga, na temelju članka 483. stavak 1. ZKP/08., 486. stavak 1. ZKP/08. te 482. ZKP/08. valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 13. travnja 2021.