- 1 -              I Kž 578/2017-4

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 578/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika V. V., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 2. listopada 2017. broj K-3/2017-35, u sjednici vijeća održanoj 13. travnja 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika V. V. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru, optuženik V. V. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. te je na temelju navedene zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora od osam mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je optuženik osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08-14) odlučeno je da je optuženik V. V. dužan s naslova imovinskopravnog zahtjeva naknaditi oštećeniku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu, OIB: ... iznos od 5.348,50 kuna u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude, dok je u preostalom dijelu imovinskopravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu.

 

3. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08-14 odlučeno je da je optuženik V. V. dužan u Državni proračun u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. - 6. ZKP/08-14 u iznosu od 9.703,20 kuna te s naslova paušala u iznosu od 500,00 kuna.

 

4. Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članka 470. stavci 2. i 3. ZKP/08-14), predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaćanjem ove žalbe pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

 

5. Žalbu protiv presude podnio je i optuženik po braniteljici L. R., odvjetnici iz Odvjetničkog društva L. & R. d.o.o. sa sjedištem u Đ., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i troškovima postupka, s prijedlogom „da Vrhovni sud RH uvažavajući žalbene navode, preinači pobijanu presudu i okrivljenika oslobodi od optužbe, odnosno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak“.

 

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

7. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-14, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

8. Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženika V. V.:

 

9. Premda optuženik u uvodnom dijelu žalbe ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, istu ne označava zakonskom odredbom niti je obrazlaže. Pobijana presuda ispitana je sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19), te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika V. V. povrijeđen kazneni zakon.

 

10.1. Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja (nepotpuno utvrđeno činjenično stanje se ističe kao žalbena osnova, ali se ne obrazlaže), optuženik smatra da u predmetnom kaznenom postupku ničim nije dokazano da je upravo on počinio kazneno djelo za koje je pobijanom presudom proglašen krivim jer da iz svih izvedenih dokaza ne proizlazi da je postupao s namjerom stjecanja materijalne koristi niti da ju je u konačnici i stekao. Također ističe da nije utvrđeno gdje su predmetni betonski opločnjaci i rubnici završili niti je provjerena njegova obrana da su isti odvezeni po nalogu generala I. H. civilnim kamionom našičkih registarskih oznaka. Ističe da je njegovo postupanje posljedica postupanja po usmenim zapovijedima generala I. H. i M. K.

 

10.2. No, protivno ovakvim optuženikovim žalbenim navodima, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik V. V., postupajući na način opisan u izreci prvostupanjske presude, kao odgovorna osoba iskoristio svoj položaj i ovlasti zapovjednika opslužništva Vojnog vježbališta G. te naložio da se preostali građevinski materijal nakon izgradnje heliodroma vrijednosti 5.348,50 kuna otpremi prvo u Č., odakle je isti odvezao na svoju kućnu adresu, čime si je pribavio nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od 5.348,50 kuna i ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. Za takva svoja utvrđenja, prvostupanjski je sud dao u svemu jasne, potpune i iscrpne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

10.3. Naime, upravo je svjedok I. H. u svojem iskazu opovrgao optuženikovu obranu, navodeći da on nije niti zapovjedio da se ovaj građevinski materijal na ovakav način ukloni s Vojnog vježbališta G., a niti je on organizirao daljnju otpremu tog građevinskog materijala iz dvorišta optuženikove obiteljske kuće. Budući da ovakav svjedokov iskaz ničim nije doveden u sumnju, osnovano ga je prvostupanjski sud cijenio kao istinit i vjerodostojan.

 

10.4. Osim toga, svjedok V. F. je u svojem iskazu opisao način postupanja s viškom građevinskog materijala, navodeći da je takav materijal uz priznanicu trebao biti vraćen u skladište Vojnog poligona G. uz priznanicu ... ili se je mogao utrošiti za neke druge potrebe Vojnog vježbališta G., što je također trebalo biti evidentirano u posebnoj priznanici.

 

10.5. Stoga, premda u postupku nije isključena vjerojatnost da je optuženik doista navedeni građevinski materijal s Vojnog vježbališta G. uklonio prema usmenoj zapovijedi generala M. K., iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je taj materijal uklonjen bez poštivanja propisane i ustaljene procedure postupanja s viškom građevinskog materijala i to upravo na način da je optuženik organizirao odvoženje tog materijala u konačnici u dvorište svoje obiteljske kuće, iz čega proizlazi zaključak da ga je zadržao za sebe i na taj način pribavio imovinsku korist, za što je osnovano i proglašen krivim.

 

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja te optuženika, vodeći se činjenicom njegove ranije neosuđivanosti, višestrukom odlikovanošću zbog zasluga u Domovinskom ratu te urednim obavljanjem dužnosti u tijeku obavljanja vojne službe i izostankom otegotnih okolnosti na njegovoj strani, a cijeneći pritom i optuženikov stupanj krivnje i pogibeljnost djela, pravilno za ovo kazneno djelo osudio na kaznu zatvora od osam mjeseci. Vodeći, uz navedeno, računa i o iznosu pribavljene materijalne koristi, odnosno o relativno maloj visini štete, ocjena je i ovog suda da optuženik i bez izvršenja kazne neće ubuduće činiti kaznena djela. Stoga mu je pravilno i zakonito na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja dvije godine. Naime, ocjena je i ovog suda da će upravo ovakav odnos izrečene kazne zatvora i roka provjeravanja utjecati, kako na optuženika, tako i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Takva kazna s navedenim rokom provjeravanja sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

12. Protivno daljnjim optuženikovim žalbenim navodima, pravilna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka, s obzirom na to da se dio troškova iz provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja za ispušteni dio kriminalne količine iz činjeničnog opisa djela stavljenog na teret optuženiku, a za koji u konačnici nije osuđen, ne mogu izdvojiti iz ukupnih troškova.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika:

 

13.1. Nije u pravu ni državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud s nedovoljnom kritičnošću prihvatio optuženikovu obranu u odnosu na demontažu i prodaju željeznih tračnica s automatskog tenkovskog strelišta (dalje: ATS) Vojnog vježbališta G., osobito u dijelu da je dio tračnica po usmenoj zapovijedi generala K. vojnim kamionima iz P. ili V. prevezen u P. za uređenje pješačkog strelišta, dok da je ostatak tračnica odvezen kamionom za odvoz starog željeza C.-a ili S. uz ostalo staro željezo skupljeno unutar vježbališta u kasnu jesen 2010. ili rano proljeće 2011.

 

13.2. Premda je nesporno utvrđeno da demontirane tračnice nisu ugrađene prilikom uređenja pješačkog strelišta u vojarni u P. jer su se tamno već od ranije nalazile tračnice, pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno na temelju iskaza generala M. K. u ponovljenom postupku, utvrdio da je dio tračnica s Vojnog vježbališta G. odvezen upravo po njegovom nalogu bez pisane evidencije pri čemu je optuženiku predočeno da će te tračnice biti uporabljene za uređenje drugih poligona.

 

13.3. Naime, ispitan u svojstvu svjedoka, general M. K. naveo je da su tračnice s Vojnog vježbališta u G., osim za uređenje vojarne u P., utrošene i na drugim mjestima, na poligonu C. Z. kod K., na S. i u G. gdje su napravljeni objekti „shoot house“ pa se te tračnice ugrađuju za nosače na zidovima da ne bi prošao metak jer je tu moralo biti ugrađeno više slojeva. Te su se tračnice koristile i za mostove za prijelaz tenkova, za inženjerijske poslove za eksplozivne naprave i to se radilo bez građevinskih dozvola, bili su to njihovi unutarnji projekti te se to radilo na način da bi kopirali dokumentaciju američke vojske. Pritom, vezano za funkcioniranje Vojnog vježbališta G., satnik V. nije mogao ništa drugo osim poslušati zapovijedi višeg zapovjednog kadra. Nije mogao odrediti koja je količina tračnica izvezena u te svrhe iz vježbališta G., ali su svi bili upoznati s ovim aktivnostima i projektima jer su svakodnevno išla izvješća o tome što se radi. Radovi su na tim strelištima i na tim obučnim instalacijama trajali više godina i još uvijek nisu dovršeni. Nigdje se nije pisano evidentiralo ovakav slučaj kada bi se tračnice koje se nisu vodile nigdje na zaduženju odvozile i ugrađivale u neke druge objekte i to je radilo više postrojbi iz oružanih snaga. Optuženik je svaku zadaću ispoštovao i on je pokušao balansirati između njih 50-tak generala da ispuni ono što se od njega traži. Od trenutka kada su ove tračnice odvezene sa G., satnik V. nije više mogao znati što se dalje s njima dešava jer on s tim nije imao veze već su to odrađivale različite radne skupine i struka, imali su na desetke gradilišta istovremeno, dosta se toga radilo zbog hitnosti po usmenim zapovijedima i nije sve bilo u godišnjem rasporedu aktivnosti. Nije mogao reći kojim su prijevoznim sredstvima prevožene ove tračnice jer je bilo više radnih skupina koje su na tome radile i koje nisu samo u ingerenciji H. (dalje: H.) nego i ostalih grana H. Ove tračnice su korištene i za uređenje vojarne u P. odnosno hangare za patrije u P. Ovakav su iskaz potvrdili i svjedoci R. H. te general M. F.

 

13.4. Dakle, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da, nakon što su tračnice izvezene s Vojnog vježbališta G. po nalogu generala K., optuženik više nije imao bilo kakvu mogućnost kontrole i nadzora gdje su te tračnice završile i jesu li doista ugrađene onako kako je to naveo general K. u svom iskazu, ali je kao niži časnik sigurno imao obvezu postupati po zapovijedima najvišeg njemu nadređenog časnika, zapovjednika H.-a. Stoga pravilno prvostupanjski sud nije dalje istraživao gdje su završile te tračnice, nalazeći da je upravo zapovjednik H.-a bio odgovoran za odvoz dijela tih tračnica s Vojnog vježbališta G., a ne optuženik V. V. koji je postupao po zapovijedima višeg zapovjednog kadra.

 

14.1. Također je, a protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, pravilno prvostupanjski sud, na temelju iskaza ispitanih svjedoka, utvrdio i da novac dobiven prodajom dijela demontiranih tračnica trgovačkom društvu E. d.o.o. optuženik V. V. nije zadržao za sebe, nego je taj novac utrošio, kako za hranu i piće za goste koji su dolazili za razna događanja na područje Vojnog vježbališta G., tako i za uređenje i održavanje urednim tog područja.

 

14.2. Naime, iz iskaza svjedoka generala M. K. proizlazi da je bilo dosta aktivnosti na ovom vježbalištu u svim segmentima, a u tijeku mjesečnih izvješćivanja na kojima su sudjelovali svi zapovjednici uvijek se govorilo o problemima s novčanim sredstvima, pa je tako i V. V. kao zapovjednik vježbališta sigurno imao puno problema radi održavanja tog vježbališta, kao i pukovnik H. i svi ostali. U svemu tome, optuženiku je bio problem podmirivati ove dodatne troškove radnih sastanaka i domjenaka, obilazaka, raznih posjeta i to, kako vojnih osoba, tako i civilnih te raznih delegacija. Prilikom održavanja ovih radnih sastanaka koji su uključivali određenu konzumaciju hrane i pića na ovom vježbalištu poznato mu je da nije bilo osigurano dostatnih novčanih sredstava iz proračuna radi podmirivanja tih troškova i zapovjednik se morao snaći na koji će to način riješiti. Nije se moglo generalima koji dolaze na vježbalište dati redovni vojnički meni i tako nije bilo samo na G., već i u svim drugim objektima kopnene vojske, mornarice i zrakoplovstva. Izvješćivanja na poligonu G. bila su jednom do tri puta mjesečno, ali je bilo tu i drugih aktivnosti i uvijek se očekivalo da se osigura odgovarajući meni i piće za generale koji su tamo dolazili i satnik V. je to bio dužan napraviti i ne zna na koji način je on to rješavao i odakle je pribavio sredstva za financiranje ovih posebnih menija. Navedeno potvrđuje i svjedok I. H. koji je naveo da su se po zapovijedima generala M. K. u spornom razdoblju na vježbalištu G. održavali seminari, kolegiji, vojne vježbe, pokazne vježbe, savjetovanja i brigu o materijalnoj organizaciji toga vodio je uglavnom zapovjednik vježbališta V. V. uz pomoć logistike poligona G., a u tome su sudjelovale i logistike kopnene vojske, G., kao i postrojbe koje su bile na poligonu, sve ovisno za koga su bila organizirana događanja, no, često to nije bilo dovoljno tako da se optuženik V. V. morao još na određene načine snaći da nabavi nešto hrane i pića za što nisu bila osigurana sredstva unutar vojske, a što je zapovjedio zapovjednik kopnene vojske i takav način rada bio je uobičajen dok je zapovjednik kopnene vojske bio general M. K. Takva događanja na vježbalištu G. bila su dosta česta, nekada su trajala jedan dan, nekada dva do tri dana, nekada je sudjelovalo 15-tak osoba, a nekada i po 50-tak ljudi. Ponekad je i on prenosio zapovijedi generala K. da se nešto nabavi i to se uglavnom odnosilo na osiguranje hrane i pića. Na ovo vježbalište G. dolazile su visoko pozicionirane delegacije, čak i neke strane delegacije tako da je poligon morao biti sređen i uredan, a optuženik V. V. se morao snaći kako je znao da to bude u redu. Zna da se je optuženik morao snaći za hranu i piće za događanja u sektoru ... jer se radilo o meniju i piću koja nisu ulazila u redovnu prehranu preko H.-a. To se sve radilo po nalogu zapovjednika kopnene vojske M. K.

 

14.3. I svjedok V. F. iskazivao je da je vježbalište G. uglavnom samo organiziralo podmirivanje potreba za hranom i pićem kada bi se održavali neki sastanci i radionice na njihovom vježbalištu, ali kada bi dolazilo više ljudi, 40-tak ili više, tada bi ispunili obrazac V. pa bi iz G. dostavili namirnice i pomoć u ljudima. Postojale su situacije kada bi na vježbalište dolazile osobe s razine G. i tada je bilo moguće organizirati poseban jelovnik i narudžbenicama od određenih firmi moguće je bilo pribaviti određenu hranu i piće. Poznato mu je da je uvijek postojala veća potreba za sredstvima od onih koja su se nabavljala preko obrasca V. i to je rješavalo samo G., ali ne zna na koji način. Bilo je situacija da je i on osobno iz svojih vlastitih sredstava morao kupiti nešto od pića i hrane za potrebe korisnika vježbališta G. kada mu je zapovjednik H. zapovjedio da se nešto mora riješiti i da svega mora biti u dovoljnoj količini, a stvar njih ostalih je bila na koji će način to riješiti u skladu sa svojim mogućnostima i sposobnostima. Također je naveo i da su zbog udaljenost G. i G. (oko 160 km) oni u G. ipak morali sami dio stvari rješavati u vezi održavanja mehanizacije da bi mogli uredno obavljati sve poslove vezane za održavanje poligona.

 

14.4. Optuženikovu obranu potvrđuje i svjedok I. L. kojemu je također poznato da su se na vježbalištu G. organizirale aktivnosti na razini G., 2-4 puta godišnje, te su se održavale aktivnosti na razini Ministarstva obrane, Zapovjedništva kopnene vojske kao i Vojne policije koja je organizirala značajan broj vojno-obučnih aktivnosti. Bilo je problema u financiranju aktivnosti oružanih snaga i procesi nabavke u Ministarstvu obrane su išli sporo tako da sredstva nisu bila uvijek dostatna za tekuće potrebe koje su se pojavljivale unutar redovitih obavljanja poslova u pojedinim postrojbama i to se moralo na neki način rješavati jer je sve moralo funkcionirati.

 

14.5. Sve su ovo potvrdili i svjedoci koji su neposredno sudjelovali u pripremi navedenih događanja kao što je to I. M. koji je pripremao hranu i posluživao na događanjima na vježbalištu G., a koji je iskazivao da je optuženik sam nabavljao dio namirnica i pića, posebno za goste u sektoru ... koji su bili povlašteni gosti i imali poseban tretman, što u svom iskazu govori i svjedok O. A. koji je bio zamjenik zapovjednika V. te mu je optuženik znao naložiti da mora nešto kupiti za ta događanja, kao i da je i sam optuženik kupovao hranu i piće i da to nisu bile rijetke prilike već je bila česta potreba da se tako nešto kupuje zato što je satnik V. bio odgovoran za organizaciju svih tih događanja i nabavu svega što je potrebno. Osim toga, ovaj je svjedok naveo i da kada bi njega optuženik poslao da nešto kupi, onda bi mu optuženik to i platio nakon što bi mu predao račun za kupljenu robu, a isto se postupalo i kada je trebalo popravljati mehanizaciju potrebnu za održavanje vježbališta G., što je u svom iskazu potvrdio i svjedok J. R. koji je radio kao domar na ovom vježbalištu.

 

15. Slijedom svega navedenog, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da u tijeku postupka nije dokazan dio optužbe da bi optuženik naložio demontažu željeznih tračnica na A.-u s namjerom da prodajom tih tračnica za sebe pribavi znatnu imovinsku korist, kao i da bi optuženik sve demontirane tračnice prodao trgovačkom društvu „E.“ d.o.o. kao sekundarnu sirovinu, nego je optuženik novac koji je dobivao od prodaje tračnica iskoristio za potrebe održavanja vježbališta kao i organizacije događanja na vježbalištu, a koja događanja su se održavala po nalozima njegovih zapovjednika, dok je dio tračnica s vježbališta izvezen po nalogu zapovjednika generala M. K. i optuženik nije mogao utjecati niti znati u koju će se svrhu te tračnice iskoristiti. Pritom je pravilno prvostupanjski sud odbio i u svojstvu svjedoka ispitati A. K., I. K. i I. J. na okolnosti navedene u žalbi, s obzirom na to da je, imajući na umu sve provedene dokaze, na temelju tih dokaza pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i tim iskazima se ne bi utvrdilo ništa što već u postupku nije utvrđeno.

 

16. Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, žalbe državnog odvjetnika i optuženika V. V. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08-19 odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 13. travnja 2021.

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.